O živom jugoslavenstvu

Stoljetni zemaljski život zadnjeg ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije, Budimira Lončara, okončao je 1. rujna 2024. u rodnom mjestu Preko na otoku Ugljanu, gdje je i rođen 1. travnja 1924. godine. Ni treći dan nakon smrti, dakle 3. rujna, javnost nije doznala kako je skončao; je li umro u rodnoj kući ili se je utopio u moru u kojemu su tijekom Drugog svjetskog rata, po njegovim revolucionarnim presudama, utapani nevini civili? Uslijedila su nagađanja. A na jednom portalu kružila je Lončarova fotografija na kojoj je u lijevom gornjem uglu stajala crvena zvijezda petokraka »umivena« crvenim, krvavim suzama, i ispod rečenica: »Tvorac tuđih suza ne zavređuje žaljenje«.

Za nostalgičare Jugoslavije i jugoslavenstva morbidna, a za njezine protivnike prikladna poruka. Nakon svih iskustava, koja su proživjeli žitelji Titove Jugoslavije, teško je izreći išta što bi temeljitije i točnije dočaralo esencijalni smisao nestale države. Što bi bolje opisalo sve što je ta, u krvi nastala i nestala tvorevina, bila i što je u nasljeđe ostavila. No, unatoč tragičnom iskustvu njezina raspada, nostalgija za tom i takvom državom, za njezinim razlogom i potrebom, demonstrirana i na mirogojskom ispraćaju pokojnika, mnoge još ne napušta, mnogi bi htjeli da nikada ne umre i da se obnovi. Na bilo kakav način.

Jedni zato što im je bila ideal komunističko-socijalističke ideologije i tobožnje nesvrstane politike, drugi zato što je bila konglomerat ili melasa, kako bi to rekao Miroslav Krleža, nacionalnih identiteta, vjera i kultura, a neki zato što u svojoj političkoj zatucanosti nisu bili spremni za ikakve promjene, ikakve transformacije, pogotovo ne za demokraciju što je svakim danom sve jače nadirala sa zapada, koji je ekonomski nadjačao materijalističku komunističku ideologiju i njezinu utopiju.

No bez obzira na argumente protiv njezine nepotrebnosti, njezina obnavljanja, sve to još i danas nije dovoljno da se razuvjeri fanatike jugoslavenstva, obožavatelje njezina vječnog postojanja. U bilo kakvu obliku. Ako nikako, onda makar da je se čuva kao povijesnu i izmišljenu kulturnu činjenicu, točnije kao fiks-ideju, koja će se, ako je se u svijesti nostalgičara održava živu, jednoga dana opet oživotvoriti i tako dokazati vječnost jugoslavenstva i Jugoslavije. Taj fenomen koji je, ako ga se temeljito sagleda, ponajviše bolest, tema je knjige Zbogom postjugoslavenstvu, politologinje Mirjane Kasapović, koju je u proljeće 2024. tiskala Školska knjiga.

Prilog demitoligizaciji hrvatske politike i društva, kako je podnaslov knjige, ozbiljno je upozorenje postojećoj hrvatskoj državi i trajućoj hrvatskoj politici, koja se još uvijek ne uspijeva oduprijeti utjecaju jugoslavenstva, itekako moćnom u medijima i kulturi. Ne kao poželjna baština involvirana unutar zapadnjačke demokracije i kulture, nego ponajprije kao navika i nužnost povezivanja ratom »prekinutih« veza koje, uzmu li se u obzir sve činjenice, nisu funkcionirale ni u Jugoslaviji, jer su uglavnom funkcionirale kako su to dirigirale republičke komunističke oligarhije.

U svojevrsnom predgovoru i pogovoru na koricama knjige autorica piše: »Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nestala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika – u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih ‘južnoslavenskih plemena’ i svojih ‘bratskih naroda i narodnosti’(...)«.

Unatoč tomu, podsjeća autorica, »lijevi akademski, politički, kulturni i medijski tabor pokazuje začuđujuću otpornost i ravnodušnost na spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača ratnih i poslijeratnih masovnih zločina jugoslavenske vlasti, agresivne jugoslavenske vanjske politike prema susjednim državama u poslijeratnim godinama, protusemitskog karaktera pokreta nesvrstanih zemalja u kojemu je Jugoslavija imala važnu ili čak ključnu ulogu, autokratske prirode gotovo svih njegovih članica zbog koje su postale poprištima političkog nasilja najgorih vrsta, uključujući ‘postkolonijalne genocide’ (...)«.

Sadržaj knjige – koja je i svojevrsna lustracija neprovedenog pročišćenja komunističke baštine i njezinih baštinika – politologinja Kasapović razdijelila je u četiri cjeline: Što je bila Jugoslavija?, Što su »postjugoslavenske države«?, Što su »postjugoslavenske studije«? i Znanstvenost »postjugoslavenskih studija«?, nakon kojih slijede »Zaključak« u kojemu je nabrojila podatke o člancima i autorima koji su pisali i pišu o postjugoslavenstvu.

Uvodeći čitatelja u temu i sadržaj, autorica u »Predgovoru« piše o fenomenu jugoslavenstva koji ni trideset godina nakon raspada Jugoslavije ne odustaje od te iluzije. I dalje se piše o pozitivnim stranama te utopije, a zanemaruju negativne. Izbjegava se znanstveno-analitički pristup, a forsira jugonostalgija i autori »koji svoj obrazac mišljenja svode na jednostavnu dvojbu: ili si za NDH i protiv Jugoslavije ili si za Jugoslaviju i protiv NDH«. Pobornici takva razmišljanja misle »da se ne može istodobno biti i protiv NDH i protiv Jugoslavije – dviju političkih tvorevina, od kojih je prva bila fašistička, a druga komunistička totalitarna država«. Normalno im je pisati o zločinima Jasenovca, ali ne i o zločinima partizana i komunista.

Još uvijek, i među objektivnijim povjesničarima s prostora bivše Jugoslavije, »kritički tekst o ustaškom totalitarizmu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) nema takav odjek u središnjim medijima i političkoj javnosti kao kritički tekst o komunističkome totalitarizmu i Jugoslaviji«. Zločini jugoslavenske vojne i političke vlasti »bili su desetljećima prešućeno poglavlje jugoslavenske povijesti«. O NOB-u i partizanskom pokretu u Jugoslaviji »objavljeno je oko 90.000 monografija, studija, zbornika i članaka a da, kako je ustvrdio Alexander Korb – autor jedne od najvažnijih suvremenih studija o NDH (2013.) – nije naišao ni na jednu znanstveno relevantnu analizu političkog nasilja u toj tvorevini«.

S druge pak strane, o komunističko-partizanskom zločinu, u takozvanoj »socijalističkoj Jugoslaviji, sve do njezinog raspada, punih 45 godina, o onome što danas zovemo Bleiburg i Križni put, javno se moralo šutjeti... Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprječavala i kažnjavala.« Štoviše, komunistička vlast je »poticala nejednako tretiranje žrtava i pojačavala osjećaj nepravde. Na jednoj je strani država slavila partizanske žrtve stvaranjem kulta heroja, dok je na drugoj strani prešućivala svoje zločine, kao i zločine drugih strana u građanskom ratu, kako ne bi ugrozila krhki konstrukt ‘bratstva i jedinstva’ jugoslavenskih naroda.« Bleiburgu i marševima smrti, zbog kojih Josip Broz nikada nije uzet u razmatranje za Nobelovu nagradu za mir, za koju je svojedobno u Jugoslaviji bio kandidat, »zapriječen je pristup javnomu prostoru te su gurnuti u privatne arhive i ‘političko podzemlje’.«

Komparirajući te dvije činjenice, kao i mnoštvo argumenata koje zagovornici jugoslavenstva uglavnom zanemaruju, autorica na veoma uvjerljiv način upozorava pristrane povjesničare i svakog imalo objektivnog poznavatelja povijesti druge Jugoslavije, to jest komunističke »teorije i prakse«, da svatko tko takvo jugoslavenstvo prihvaća i podrazumijeva, ipak nije objektivan. Da falsificira činjenice. Osobito danas, kada je komunistički totalitarizam osuđen i izjednačen s drugim totalitarizmima – nacizmom i fašizmom – i u dokumentima Europske unije.

Također podsjeća da to tako nije samo u vidokrugu povjesničara Jugoslavije i jugoslavenstva, nego su se ta navika i trend ustalili općenito. Jer se, kako je ustvrdio francuski filozof i politolog Alain Besançon, suvremeno povijesno pamćenje ne odnosi podjednako prema nacizmu i komunizmu, Besançon piše: »Nacizam, premda je potpuno nestao prije više od pola stoljeća, s punim je pravom i dalje predmet zgražanja kojeg vrijeme nije nimalo umanjilo (...) Nasuprot tomu, komunizam, koji je još svjež u uspomeni i tek je nedavno propao, uživa amneziju i amnestiju, i to uz gotovo jednoglasno odobravanje ne samo svojih pristaša, kojih još ima, već i svojih najodlučnijih neprijatelja, čak i samih žrtava. Ni jedni ni drugi ne smatraju potrebnim izvući ga iz zaborava.«

Besançon piše da ni brojne žrtve komunizma, njih više od 120 milijuna, o kojima piše Courtoisova Crna knjiga komunizma, nisu bile dovoljne da uvodničar neformalnog francuskog komunističkog časopisa »L’Humanité«, povodom objelodanjivanja te knjige, na francuskoj televiziji ne izjavi da to »ne umanjuje blistavost komunističkog ideala (...) Nakon Auschwitza ne može se ostati nacist, ali nakon sovjetskih logora može se ostati komunist.« Slijedom toga mnogi pobornici jugoslavenstva opravdavaju Titove zločine i njegovu politiku koja je, htjeli to oni priznati ili ne priznati, uzrok krvavog raspada njegove Jugoslavije.

Zašto je to tako? Jesu li ta kontradikcija i »blistavost komunističkog ideala« razlog postjugoslavenstvu? Ne samo da se to tako čini svima koji su i ideju Titove Jugoslavije upokojili, nego tako doista jest, ma što suprotno zagovornici Jugoslavije i jugoslavenstva govorili. To itekako potvrđuje – Kasapović piše – »valjanost znane misli Francoisa Fureta iz Prošlosti jedne iluzije (1997.) da je intelektualna ljevica antifašistička, ali da nije – ili nije nužno – i protutotalitaristička«. Kada se sve to zna, što nam je činiti da svako zlo i zločin imaju podjednak tretman?

Mirno promatrati mahnitanje »komunističke iluzije«, primjerice opredmećene u paljenju Trnjanskih krijesova u Zagrebu u čast partizanskog »oslobođenja« ili slavljenju Titova »rođendana« u Kumrovcu, koje nije samo evociranje uspomena na pokojnika nego i poziv da se obnovi njegovo djelo, što lako može prerasti u ne samo verbalni obračun s neistomišljenicima, nego i u nešto opasnije. Ta vrsta »sukoba« neistomišljenika ne događa se samo u Hrvatskom saboru otkako postoji Republika Hrvatska, nego i na običnim prosvjednim okupljanjima. Sjetimo se molitvenog okupljanja takozvanih klečavaca i njihovih protivnika, koji bi zabranili njihovo molitveno okupljanje.

Da su politički i svjetonazorski antagonizmi ozbiljan hrvatski problem, potvrđuje i knjiga studija M. Kasapović, u kojoj autorica na temelju činjenica piše o iskrivljivanju uzroka i posljedica u hrvatskom javnom prostoru, kojima se služe novi Jugoslaveni, nastojeći pod svaku cijenu ne samo sačuvati uspomenu na Jugoslaviju, nego i svoje neistomišljenike natjerati da o tome misle kao oni. Nadasve nastoje dokazati da jugoslavenski komunizam nije bio diktatura, srodna fašizmu, nego da je bio antifašizam.

Kasapović se u knjizi, kako piše, ne bavi »Jasenovcem, i Bleiburgom jer je to poglavito posao povjesničara«, nego se bavi »prirodom komunističkoga političkog režima u Jugoslaviji od 1945. do 1990., ali na funkcionalan način«. Problematizira jugoslavenstvo ili, »točnije, motive nastanka, sadržaje, smisao i znanstvene domete jugoslavenskih studija u Hrvatskoj i svijetu«. Zanimaju je činjenice, a ne iskrivljene interpretacije činjenica.

Cilj je studije dakle »pridonijeti teorijskim, ali i političkim raspravama o povijesnome revizionizmu u Hrvatskoj u gledanjima na prirodu jugoslavenskoga komunističkog režima i države (1945.–1992.), a time i znanstvenoj, političkoj i društvenoj demitologizaciji Jugoslavije, njezina političkog i društvenog poretka«.

Između ostaloga, knjiga se bavi revizionizmom koji nije sveden na »ideološki i politički motivirano revidiranje karaktera ustaškog režima i NDH (1941.–1945.)«, koji nije jedini ili, »u najmanju ruku, jedini važan oblik povijesnog revizionizma«, nego je dio sveukupne povijesti, i kao takav sastavni je dio sveukupne hrvatske i jugoslavenske komunističke povijesti. I kao takav morao bi biti uključen u sveukupnu reviziju komunističke jugoslavenske historiografije – što još nije.

Nije zato što je jugoslavenstvo uselilo u posrnulu savjest hrvatskog društva i »jer ‘lijevi tabor’ u akademskoj zajednici, politici, medijima i civilnom društvu u Hrvatskoj, koji je ustrajan kritičar ‘neoustaškog revizionizma’, zanemaruje i potiskuje rasprave o ideološkom revidiranju povijesti i prirode komunističke Jugoslavije. Čini to tako što održava i opetuje stare naracije jugoslavenske historiografije i drugih društvenih i humanističkih znanosti, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo, ili tako što proizvodi nebitno promijenjene pripovijesti koje zapravo iznova legitimiraju stare jugoslavenske naracije.« Time »pridonosi opstanku političkih mitova o pojedinim zbivanjima, procesima, odnosima i akterima iz jugoslavenskog razdoblja hrvatske povijesti, odnosno nastavku stanovite ideološke i političke mitologizacije Jugoslavije, koja se umnogome izražava upravo u postjugoslavenskim studijama«.

To uspijevaju stoga jer se služe dvama načinima revizionističkih naracija. »Prvi način čini opće svođenje komunističkog totalitarizma na staljinizam ili čak samo na Staljinovo razdoblje vladavine Sovjetskim Savezom. Drugi oblik (...) čini svođenje Josipa Broza Tita, glavnog tvorca, vladara i doživotnog predsjednika Jugoslavije, na vođu antifašističkog pokreta u Drugome svjetskom ratu, pri čemu se odbacuje svako razlikovanje boljševičkog i demokratskog antifašizma i zanemarivanje njegova djelovanja kao komunističkog diktatora koji je bio najodgovorniji za poslijeratnu političku neslobodu i političku obespravljenost građana te represiju i nasilje nad političkim i socijalnim protivnicima«. Titov kult ličnosti jugoslavenstvu je bio i ostao »konstitutivna sastavnica titoizma kao jugoslavenske inačice nacionalnog komunizma«.

»Svođenje Josipa Broza Tita na vođu antifašističkog pokreta u Drugome svjetskom ratu otvorilo je dodatni prostor i nove mogućnosti za širenje revizionističkih naracija što, čini se, nije dovoljno osviješteno«, piše autorica knjige. To omogućuje da »suvremeni ideološki i politički sukobi u Hrvatskoj stiliziraju kao nastavak sukoba ‘ustaša i partizana’, ‘fašista i antifašista’, ‘titoista i pavelićevaca’ kao da smo usred Drugoga svjetskog rata«.

Ta stilizacija omogućuje da se »na dnevni red stalno postavlja zahtjev za ‘deustašizacijom’ i ‘defašizacijom’ suvremene hrvatske politike i društva kako bi Hrvatska prešla na ‘pravu stranu povijesti’ – taj je diktum postao omiljena poštapalica svih vrsta sektaša koji uvijek znaju što je ‘prava strana povijest’ i uvijek su pripravni prevesti zabludjele na nju. Pritom se ‘deustašizacija’, implicitno i eksplicitno, umnogome shvaća kao ‘retitoizacija’ – ne u smislu doslovne obnove titoističkoga političkog režima, nego kao zamašna infuzija titoističkih vrijednosti, svjetonazora i političkih praksi u navodno ustaštvom inficiranu hrvatsku politiku i društvo.«

Zato je, piše autorica, »neopisivo cinično što se pojedinačni i kolektivni akteri koji proizvode i održavaju te naracije potom pojavljuju kao instancije koje se žale na ‘zarobljenost’ Hrvatske u prošlosti«, iako je »zarobljavanje Hrvatske u ‘lošu prošlost’ upravo glavni cilj njihova ideološkog i političkog djelovanja«.

Kada se uzme u obzir i ozbiljno promisli sve što je Mirjana Kasapović napisala u knjizi Zbogom postjugoslavenstvu, nepobitno je argumentirana knjiga. Napisala je ako ne najvažniju, a ono svakako jednu od pet najvažnijih knjiga, koju bi morali pročitati svi koji se bave hrvatskom politikom i hrvatskom poviješću. Riječ je dakle o knjizi koja ne samo da rješava brojne zavrzlame, zablude i laži hrvatske povijesti nego i nudi rješenja.