Na helikonskom vrelu dubrovačke književne tradicije

Književnik Feđa Šehović napustio nas je 1. veljače 2025. godine nakon višegodišnje bolesti i nemoći. Kao književna pojava ovaj hrvatski i dubrovački pisac značajan je i osebujan kulturološki fenomen hrvatske književnosti sredinom i u drugoj polovici prošloga stoljeća. Njegov intenzivan rad i bogat spisateljski opus, ako se imaju na umu, osim njegove kvalitete, i okolnosti u kojima je pisac desetljećima radio i djelovao, predstavljaju pothvat sam po sebi. Rođen je u Bileći 1930. godine, a nakon završenog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i odsluženog vojnog roka 1953. godine našao je u Dubrovniku stalan posao i dom. Radio je najprije u osnovnoj školi, a potom u srednjim školama kao profesor hrvatskog jezika i književnosti. Kratko vrijeme bio je slobodni novinar, a onda knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, a od 1985. godine sudjelovao je u izgradnji Doma Marina Držića te je postao i prvi voditelj toga muzeja. Na toj je dužnosti i umirovljen 1996. godine. Dubrovnik je uvijek bio i ostao u središtu njegove pažnje, a njegova kontinuirana polustoljetna književna prisutnost u kulturnom životu Grada oplemenjuje ga bogatom paletom vlastitih književnih spoznaja i doživljaja i daje mu respektabilni značaj i osobitu vrijednost. Na početku svoje književne karijere objavio je 1969. godine knjigu Drame, dramoleti i pučke komedije dubrovačke u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku. Radnje tih dramskih tekstova zbijaju se u autentičnim dubrovačkim prostorima: u saloči dubrovačkog ljetnikovca, u atriju Kneževa dvora, na kamenom stepeništu ili pod lučnim svodovima, pod hladovitim odrinama, u gradskim betulama i gostionicama, među uskim ulicama i zbijenim krovovima koje domaća čeljad nazivaju kupjerte, u magazinama i gustjernama, u đardinima i na kamenim taracama. U tom svijetu gospara i gradskih marginalaca ostvario je, prije svega, šehovićevsko činjenje padzara s isluženim mornarima, gradskim njuškalima i doušnicima vlasti, besposličarima, lakim ženama, »siđelunima« i protuhama koji međusobno komuniciraju nakaradnom raguzejštinom, punom prostakluka, i koji poput riba na suhom prežvakavaju svakodnevne događaje, poluizmišljene morske avanture i turističke nesporazume, praćeni podrugljivim smijehom alkoholiziranoga auditorija. Bile su to kazališne uspješnice koje je publika rado gledala i uživala u karikaturalnim slikama svijeta koji je već polako iščezavao iz života Grada i njegovih stanovnika.

Najčitanije romane u Šehovićevu ranijem stvaralačkom razdoblju predstavlja stanovita kronika života Dubrovnika, ispunjena majstorskim karikaturalnim zapisima o Gradu, koja pod zajedničkim asocijativnim imenom Dubrovačka tralalalogija sadržava šest romana. Tjelesni lik grada, njegov lik, mirisi njegovi, njegova lica i okusi, vanjština grada dostupna prvom dodiru prolaznikova oka – to je posuda u koju i Feđa Šehović smješta unutrašnjost svoga Grada, satkanoga od povijesnog pamćenja, vlastitih sjećanja, sanjarija, slutnji i namjera, susreta, ljubavi. To je slika Grada koja, zakriljena osobnom simbolikom, pretvara općenitost u vlastitost, a prolaznost u trajnost u namjeri da se odoli krhkosti ljudskog života, neumoljivoj prolaznosti i da se opstane usprkos neizbježivu nestajanju svega što nas okružuje. Prema Gradu i njegovoj aktualnoj zbilji Feđa Šehović nikada nije bio ravnodušan. Zahvaljujući činjenici da je stigao u Dubrovnik iz posve drukčije sredine, za razliku od onih koji grad vide samo iznutra, on je imao sposobnost sagledati grad iz očišta vanjske strane njegove školjke, oduševiti se njegovom sedefastom blistavošću, ali i razaznati pod patinom njegove ne tako davne prošlosti sve one neizglačane neravnine i ispupčenja koja remete njegov sklad i ravnotežu ljudskih i društvenih odnosa. Kao mlad čovjek lako i brzo upoznaje dubrovački mentalitet i vanjske značajke njegove tjelesne i duševne konstitucije. Mladi stvaralac i došljak želi se dokazati u ambijentalnom prostoru u kojem nastavlja živjeti i raditi, stvarati obitelj, upoznavati prijatelje i one druge. Dubrovnik i sklad njegovih prostora, njegov urbani ritam i njegova značenja postaju neodvojivi dio njega samoga, do te mjere bliski njegovu vlastitu osjećaju ljepote da ga, posve prirodno, osjeća dijelom vlastite osobnosti. U povijesnoj višeslojnosti duše Grada postoje i fragmenti koji Šehoviću smetaju, ali bez obzira na to, njegov put prati spoznaja da je usprkos različitosti sam postao dijelom priče o Gradu, pa i njezina literarnog nasljeđa. Šehovićeve refleksije o književnim prethodnicima i njihovim protagonistima, iako je često u tom smislu njegovo stvaralaštvo vrlo asocijativno, nisu nikad negatorske. Čak i kada se poigrava svojim neobičnim reinterpretacijama, Šehović nikad ne ignorira dubrovačku književnu tradiciju; štoviše, smatra se njezinim logičnim izdankom i nasljednikom. On ište mjeru vlastitog odnosa prema Gradu. U službi je njegova mita, doživljavajući ga kao tradicionalnu priču posvajanu svakim novim naraštajem, bogatu značenjima, sjedinjenu smislom nikada do kraja iscrpljenoga slojevitog niza, aktualizirajući ga novim ljudskim sudbinama i njihovim životopisima. Na tome mitu Feđa Šehović provjerava vjerodostojnost svojih uspomena. Napajan Dubrovnikom, Šehović je u značajnom dijelu svojega književnog stvaralaštva motiviran Držićem i njegovim svijetom, dubrovačkom svakodnevicom i marginalcima kao glavnim protagonistima. Razlika je u tome što Držić oslikava sredinu 16. stoljeća, a Šehović u svojem vremenu, drugim riječima sredinu 20. stoljeća, značajno obilježenu novom ekonomskom granom, pojavom turizma i svega što turizam donosi Gradu i njegovim žiteljima. Kao plod tih suživljavanja napisao je vrlo uspješan romansirani prikaz Držićeva života pod naslovom Vidra. Šehović piše bez napora, jednostavno slažući dijaloge. Prepušta svojim protagonistima da se sami predstave svojim opsjednutostima i fiksacijama u novim životnim okolnostima u koje su nasumično uletjeli, svojim govorom i svojim jezičnim zasebnostima. Kada je riječ o njegovu jeziku, onda treba istaknuti pojam teatarskoga jezika koji posve različito funkcionira od govorenog; u njemu su, naime, sažeta iskustva koja imaju svoju scensku funkciju. Feđa Šehović neizmjerno se trudi da jezikom i govornim efektima dočara pravu raguzeansku atmosferu odabravši najčešće zamišljenu govornu komunikaciju građanskog svijeta i dubrovačkih marginalaca bližu početku 20. stoljeća nego njegovu kraju, ali s natruhama karikaturalnosti koja zna doseći i nakaradne oblike, osobito kada uvlači u govornu praksu svojih protagonista nizove talijanizama koje su donijeli u Dubrovnik puljiški doseljenici, pretežito obrtnici, ribari i fizički radnici koncem 19. stoljeća. Na taj način Šehovićev jezik, protkan karnevalskim shvaćanjem, očituje i druge leksičke osobine, forme i žanrove slobodnijeg uličnoga govora, od pučke metaforike do vulgarizama i uličnih poštapalica. U tom smislu pažljivo niže iz svojih i tuđih sjećanja i zapisa sve moguće vrste kolokvijalnih, dijalektalnih i žargonskih leksičkih i sintaktičkih zasebnosti, mnoge od njih već odavna potisnute iz oficijelnoga govornog komuniciranja, gomila ih na način kako oni nisu nikad ni bili zastupljeni u autentičnom govoru dubrovačke svakidašnjice, pa stoga takva njihova funkcionalnost pojačava groteskni dojam koji bez sumnje značajno doprinosi šaljivom efektu Šehovićevih dramskih situacija. Njegova komika iz obvezujuće funkcionalnosti jezičnog standarda nalazi književno (i osobno) utočište u jezičnom idiomu dubrovačkoga govornog područja. I na taj način on obnavlja vezu s dubrovačkom književom tradicijom. Ona se očituje u nasljedovanju tematskih i stilsko-jezičnih osobitosti književnih prethodnika koji su se literarno iskazivali na pretežito dramskom području književnog stvaralaštva. Šehovićev curriculum vitae ne podudara se sa životopisima američkih i brojnih svjetskih pisaca; on je kao tipičan hrvatski književnik cijeli svoj život bio i ostao vezan uz domaću sredinu, uz knjigu, uz teatar i uz Dubrovnik. Na početku karijere kraće vrijeme bio je u službi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, potom petnaestak godina profesor na dubrovačkoj pomorskoj i ekonomskoj školi i u gimnaziji, desetak godina ravnatelj je Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, pa onda dvanaest godina ravnatelj Doma Marina Držića, također u Dubrovniku. Sudjelovao je u osmišljavanju programa te institucije koja je njegovim odlaskom u mirovinu posve zamrla. Bio je jedan od pokretača i voditelj Držićevih anala, skupa o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu, te osnivač studentskog kazališta Lero.

Gotovo pola stoljeća član Društva hrvatskih književnika, Feđa Šehović bio je i vrlo aktivan član radnik Matice hrvatske koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sudjelujući u promišljanju njezina djelovanja kao tajnik Pododbora i kao voditelj njezina literarnog odjela sve do njezina ukinuća 1972. godine. Kraće vrijeme uređivao je časopis Dubrovnik u tom za Maticu vrlo teškom razdoblju djelovanja. U obnovljenoj Matici devedesetih godina Feđa Šehović ponovno je među njezinim najzauzetijim članovima radnicima (među ostalim i u uredništvu časopisa Dubrovnik). Najteže trenutke Grada u njegovoj novijoj povijesti Šehović kuša proživljavajući ih u svome domu, ne napuštajući ga ni onda kad se sve činilo tako beznadnim, sokoleći i samog sebe i branitelje Grada. Tako je nastao njegov ratni dnevnik Zla kob zaborava, 1992. godine, prva knjiga dnevničkih književnih zapisa iz Domovinskog rata.

Mnogo snažnije literarne dosege Feđa Šehović ostvario je svojim povijesnim romanima, uspostavivši u hrvatskoj modernoj književnosti formu novopovijesnoga romana: Svi kapetanovi brodolomi (1992.) i Prokleta ergela (2009.), te osobito petodijelnom obiteljskom sagom o Ilijasbegovićima – cronica travuniana s romanima Ilijas-beg: kapetan trebinjski (1999.), (2000.), Begovina (2001.), Dubrovački intermezzo (2001.) te Od Mostara do Haaga (2001.), kao i romanima koje je potpisao pod pseudonimom Raul Mitrovich 1980-ih – Gorak okus duše (1983.), Oslobađanje đavola (1987.) i Uvod u tvrđavu (1989.) – predstavivši u njima događaje kao alegoriju suvremenih zbivanja. Feđa Šehović markantno je svojim dramskim i romansijerskim opusom ispunio nekoliko zadnjih desetljeća prošloga stoljeća i postao neprijeporna književna i kulturnopovijesna činjenica ne samo dubrovačkoga književnog života nego i cjelovitoga hrvatskoga kulturnog prostora.