Križići Šešeljeve poezije

Književnik Stjepan Šešelj (1947.) zanimljiva je osobnost hrvatske književnosti zadnjih, evo, više od pola stoljeća. Osim pjesama, a objavio je s ovom koju predstavljam četiri zbirke pjesama, pisao je i radio-
drame, proze te likovne i književne oglede, eseje i kritike.

Bio je, između ostaloga, tajnik Akademije likovnih umjetnosti, a potom i ravnatelj te glavni urednik jedinoga hrvatskog tjednika za kulturu »Hrvatsko slovo«, koje je nažalost prestalo izlaziti.

Poezijom se javio u časopisima »Studentski list«, »Telegram«, »Republika« i »Tlo«. Za prvu zbirku pjesama Škrapa (1970.) prof. Ante Stamać ocijenio je kako se odlikuje redukcijom stiha i tematsko-motivskim sažimanjem vidokruga lirskoga subjekta iz različitih rakursa. Po tome su stihovi »prvenstveno fiksacija viđenoga«, zahvaćanje statičnih kadrova i fragmentarnosti vidljivoga, koja je rezultat redukcije događajnosti.

Istaknut će i da je cizelaciju izraza razradio u zbirci Očina (1977.) stiliziranjem arhaičnog jezika, uz kondenziranost i reduktivnost kao temeljne poetičke odlike.

Mate Ganza zbirku Dulo (1991.) označio je zaokretom od statike (zavičajnoga) prostora prema dinamici (nacionalnoga) vremena: pjesme su pokušaj rastvaranja jezika od nataložena značenja tijekom povijesti i preobražavanja odnosa među riječima. Šešelj, tvrdi Ganza, »daje prednost nekoj pojedinosti koja dominira unutarnjim ritmom pjesme«, a novost mu je u zbirci osebujan dijalog s kulturnom i književnom tradicijom.

Književni kritičar Božidar Petrač ocijenio je kako Šešelj i u zbirci S juga glasnik (2006.) nastavlja s nostalgičnim tonom i baštinjenjem tradicije, a kao novost ocijenio je nametanje domovinskog osjećaja snažnije nad zavičajnom pripadnošću.

Petrač je napisao i pogovor novoj zbirci Riječ o pticama (2024.), napomenuvši kako se pjesnik drži tematsko-motivske jezgre koju je rabio u dosadašnjem pjesništvu. Uočio je također nestanak krajolika kao snažnijega motivskoga gradiva te određenu povezanost s pjesnikom u egzilu Viktorom Vidom.

Zbirka Riječ o pticama sastavljena je od sedam pjesničkih ciklusa – »Riječ o pticama«, »Korniž«, »Prozor otvaram«, »Vode koje me okružuju«, »Križići u korama«, »Did moj« i »Hrvatska«.

Prvi ciklus čine tek četiri pjesme, od kojih prva, zapravo naslovna pjesma »Riječ o pticama« tematizira višeznačenjskim opetovanjem imenice Riječ/riječ sam iskon – bilo da je riječ o biblijskoj Riječi po kojoj je sve postalo ili našoj domaćoj hrvatskoj riječi na kojoj se već više od tisućljeća stvara hrvatska književnost, a usporedo s njom i sam jezik kao temelj ne samo identiteta nego osobne pjesničke i kolektivne nacionalne opstojnosti.

Druga nam pjesma kroz dvije strofe posvješćuje moć i nemoć uporabe riječi, dok se u trećoj riječ u obliku lirsko-proznog zapisa spušta s listine u zbilju i utjelovljuje prostor onoga što danas nazivamo poviješću hrvatske državnosti.

Četvrta pjesma također kao lirska proza zatvara jedan poetski ciklus, a u nekom smislu i čovjekov životni ciklus, čega je pjesnik potpuno svjestan pa s obzirom na motiv bratova odlaska i sam teži njegovu društvu.

U ciklusu »Korniž« također su četiri pjesme, a naslovna pjesma slika prolaznost u kojoj se rezigniranost pokušava nadići završnim stihovima pjesme. U drugoj se u istom kontekstu u teškim okolnostima problematizira smisao rada i umjetničkoga stvaranja, a u pjesmi »Pred ogledalom« lirski se subjekt, svjestan sad prolaznosti, iz vremena sadašnjega uvukao u vrijeme prošlo pa ga u dobroj vjeri i nevjeri iskustveno mjeri i prosuđuje. U završnoj pjesmi ovoga ciklusa lirski se subjekt približava čempresima Pred mirima kojih spokoj sniva / Crkvicu sv. Roka / Pretijesnu / Za pjesmu.

U ciklusu »Prozor otvaram« miješaju se boje krajolika s bojama sa slikarskih paleta kroz koje probija čežnja za proteklim vremenom, a misao leti zavičaju. Motiv prolaznosti, sjećanja i zaborava te osame pojačani su u pjesmi »Moj grofe«, posvećenoj Ferdinandu Kulmeru, a vrhunac unutarnje drame lirskoga subjekta probit će u završnoj pjesmi ovoga ciklusa: Sjećaš li se prijatelju / u Cavtatu / Dok sam ja tebi čistio ribu / A ti si / govorio o smrti.

U ciklusu »Vode koje me okružuju« simbolički toposi domovinskoga prostora koji za pjesnika imaju posebno značenje ostaju u pamćenju kao mjesta tragičnih događaja. Od njih je poetski satkana pjesnikova domaja – od dunavskih i vukovarskih voda preko bujičnih potoka u Istri pa Jadranskim morem sve do Neretve i njezinih rukavaca.

Sljedeća dva ciklusa – »Križići u korama« i »Did moj« – brojčano su pojačani pjesmama, lociranim u zavičajni prostor, a vremenski u razdoblje onoga što je prošlo i više se nikad vratiti ne će. Može li lirski subjekt u tim toposima bezbrižnosti i djetinjstva koji odjekuju u dubinama duše pronaći raj? Čak i onda kad mu se u slutnji pokušava približiti, vrata mu se otvaraju tek u slikama »kruha svagdašnjeg« i kruha iz stare peći u Podgardini ukrašena križićima. Nu tu pred vratima oči vide zagonetnu sliku, a »Prekižene ruke« s razbacanim imenima onih koje davno ostaviše i pekaru i Podgradinu. Ciklus »Did moj« pokušaj je još dubljega poniranja koji završava ojkanjem Popovim poljem.

Ova su dva ciklusa i svojevrsni iskorak u grafičkom obliku od ranijih pjesme pa sad uz čvrste jezične slike i jasnu misao imamo razbijenu formu kao svojevrsni simbol vremena u kojem živimo.

U završni ciklus zbirke kao da se ulijevaju svi poetski potoci, rijeke i vode Šešeljeva pjevanja pa on s punim pravom nosi ime svoje Domovine. Prva od osam pjesama ovoga ciklusa pjeva o egzistencijalnoj slojevitosti Domovine koja, unatoč onome što jest, nedovoljno uređena još uvijek, poput Jeruzalema, sabire svoju zalutalu djecu. Druge dvije pjevaju o hrvatskom istoku i jugu dok im molitva nad Daksom u noći ostavlja svjetlokrug. Evo nas sa Šešeljem u Duhovnoj Hrvatskoj!

Šešeljeve su pjesme u ovoj zbirci ispjevane hrvatskim standardnim jezikom, doduše prožete karakterističnim arhaizmima, pa i određenim neologizmima, a pojedine i dijalektnim izričajima, nu ne nužno uvijek njegovim zavičajnim idiomom jer u nekima, kao stileme, koristi čakavske i kajkavske govore kojima dodatno pojačava značenje.

Poetski mu je govor izrazito škrt i pomno reduciran, čak i onaj u proznim pjesmama što daje stamenost jeziku, ekonomizira ga, a slici omogućuje višeznačnost.

Pjesme ispjevane u posebnim grafičkim oblicima nisu samo slika vremena u kojem živimo, nego su jedna vrsta dodatne semantičke vrijednosti. Mene svojim izgledom podsjećaju na jedan dio poetskoga govora fra Lucijana Kordića, koji je ovu grafičku formu koristio i za određeno gonetanje pri čitanju poezije.

Izrastao iz tradicije hrvatskoga pjesništva, motivsko-tematski usredišten u zavičajne i domovinske topose, misaono konkretan i nostalgično čeznutljiv, Šešelj je, uz dosad štošta rečeno, i pjesnik egzistencije, čak i onda kad pjeva o Domovini, pjeva o svojoj i njezinoj egzistenciji, a to potvrđuje i ova njegova zbirka pjesama.