Ivan Belostenec u kontekstu zrinsko-frankopanskoga književno-jezičnog kruga

U novijim hrvatskim biografskim leksikonima o Ivanu Belostencu, uglavnom, nailazimo na podatke kojima se nastoji približiti život i djelo tog zaslužnoga lepoglavskog pavlina, po rođenju Varaždinca.¹⁾ Podatci o njemu u prvoj knjizi Hrvatskoga biografskog leksikona (1983., str. 622) služe ostalim hrvatskim književnim leksikonima u kojima je riječ o Belostencu. Njegovo je prezime ostalo u prihvaćenom obliku Belostenec, premda se je u svojim djelima (naslovnice) pisao i Bilostinac.²⁾ Već se u tim oblicima može naslutiti kojim će smjerom u jeziku svojih djela krenuti. No već su zagrebački srednjoškolci 1916. upamtili značenje i važnost Ivana Belostenca kad su u svojoj čitanki, uz ostalo, pročitali: »Ivan Belostenec obilazeći samostane pavlinske po Hrvatskoj, Slavoniji, Istri i Dalmaciji proučavao je narodni jezik i skupljao naše jezično blago. Tako je postao golemi njegov rječnik Gazophylacium (Zagreb 1740.), koji se dijeli u dva dijela: latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski. Habdelićev rječnik bio je kajkavski, dok Belostenec poznaje sva hrvatska narječja i u svom rječniku podaje riznicu jezičnoga blaga iz svega područja hrvatskoga jezika. Belostenčev je rječnik prvi veliki čin, što je izišao iz Hrvatske za jedinstvo književnog jezika i najmonumentalnije književno [leksikografsko, A. J.] djelo XVII. vijeka u Hrvatskoj.« Te riječi napisao je Branko Drechsler (Vodnik)³⁾ u Hrvatskoj čitanki za više razrede srednjih škola, knj. II., Povijest književnosti do kraja XVIII. vijeka u primjerima, Zagreb, 1916., str. 242.⁴⁾ Na sličnom je tragu svog iskaza bio i jezikoslovac Antun Šojat (1928. – 2012.), koji, govoreći o akcentu kajkavskih riječi u Belostenčevu rječniku, navodi: »Ivan Belostenec, jedan od najvećih hrvatskih leksikografa svih vremena, ostavio nam je u nasljeđe golem rječnik Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium, odnosno Gazophylacium Illyrico-Latinum, koji je naslov pred hrvatsko-latinskim dijelom. Oba ta dijela, s predgovorom i dodatkom, imaju opseg od 2000 tiskanih stranica velikoga formata. Premda je kao godina objavljivanja toga rječnika zabilježena 1740. (tiskan je u Zagrebu), poznato je da je Gazophylacium izašao 65 godina poslije piščeve smrti (Belostenec je umro 1675).⁵⁾ Takvo djelo, i kad nije plod napora jednoga jedinoga čovjeka, zahtijeva desetljeća rada, pa jezične karakteristike toga rječnika, sa svim akcenatskim značajkama, opravdano možemo vremenski smjestiti u sredinu 17. stoljeća. Izbor riječi-natuknica u Gazofilaciju iz svih je triju hrvatskih narječja – i po tomu je Belostenčev rječnik bio praktična osnovica za ostvarivanje zajedničkoga hrvatskoga književnog jezika.⁶⁾ (...) Vrstan poznavalac i književnosti i narodnoga jezičnog blaga s velikoga područja našeg jezika (živio je, učio i službovao u Lepoglavi, Beču, Rimu, Sveticama kraj Ozlja, u Istri i sjevernom Primorju, u Čakovcu),⁷⁾ Belostenec je u svom rječniku postupio kao izvrstan stručnjak i znanstvenik – u svojem kajkavskom rječniku svaku je riječ nekajkavskoga podrijetla označio oznakama D. (tj. dalmatinska štokavska ili čakavska ikavica), Cr. (marit). (sjeverna čakavština), Scl. (slavonska štokavština) ili uputom na kajkavsku riječ.«⁸⁾ K tome je označio još Turk. Scl. (riječ turskoga podrijetla).

Evo primjera iz II. dijela rječnika Illyrico-Latinum; na prvom mjestu je kajkavska riječ: medenica (Turc. Scl.) – tepsija; mesarim (Scl.) – kasapim; mesarnica (D.) – komarda; pijac (D.) – plac (Turc. Scl.) – čaršija; polehko (D.) – polagano; popevač (D.) – pevalac; poruk (D.) – jamac; porušen (D.) – oboren; rasohe (D.) – vile; rasohast (D.) – dvorog; žegetanje (D.) – skaklanje; žlica (Scl.) – kašika; skerb (Scl.) – briga; stric (D.) – dundo, itd. U latinsko-hrvatskom dijelu Latino-Illyricorum onomatum aerarium Belostenec ovako postupa: naime na prvom je mjestu latinska riječ, potom kajkavska, u zagradu oznaka D., tj. koja značenja ta riječ ima u dalmatinskom štokavskom, čakavskom: improbitas – zločestoča, zlobnost, vragolia (D.) opačina, propast; improbo – obšanujem, špotam, sramotim (D.) korim; incensio – podžeganje (D.) užeženje, vužganje; incredulitas – neveruvanost (D) neverovnost; incurabilis – nezvračljiv (D.) neizličljiv; invidentia – nenavidnost (D.) zavidnost; Junius – Klasen, Ivanščak (D.) Liepan [mjesec lipanj); lacteo – cecam, sesnem (D.) sisam; legatus – posel (D.) poklisar; Martius – Gregurščak, sušec (D.) ožujak; mercatio, mercatura – terženje, terštvo (D.) pazarenje; mictio – scanje (D.) pišanje; nurus – sneha (D.) nevesta; ocior – mangujem, manikujem, sedim, stojim za hman (D.) plandujem, dangubim, praznujem; orno – kinčim, cifram (D.) urešuejem, krasim, kitim; panus – sukno (D.) svita (Turc. Scl.) čoha; pellarius – sabol kerzneno, koi kerzna vkup šiva, 2. kerznar (Turc. Scl.) čurčia itd.⁹⁾

Uza sve navedeno smatram da je današnjem čitatelju zanimljivo ako navedem nekoliko podataka vezanih za Belostenčev curriculum vitae.

O mladosti Ivana Belostenca u dosadašnjoj literaturi nema. Budući da je isusovačka gimnazija u Varaždinu počela radom tek 1636., ostaje vjerojatnost da je gimnaziju pohađao kod pavlina u Lepoglavi. U pavlinski je red stupio 1616. Studij filozofije završio je u Beču, teologiju u Rimu 1621. na zavodu Collegium Germanicum. Prvu svoju misu slavi u Lepoglavi 1624. Godine 1627. imenovan je poglavarom lepoglavskoga pavlinskog samostana. Iste godine odlazi u novoosnovani samostan u Sveticama i tu kasnije obnaša dužnost prvog priora od 1630. do 1644.¹⁰⁾ i opet od 1652. do 1656. U Sveticama će Belostenec, s prekidima boraviti tridesetak godina, jer je istu dužnost obnašao u Lepoglavi i samostanu sv. Jelene u Čakovcu od 1644. do 1647. i kasnije od 1659. do 1662. Kao vizitator putovao je po Istri 1641. Bio je četiri godine provincijal istarske pavlinske provincije, boravio je i u Vinodolu. Nakon boravka u Sveticama povukao se u lepoglavski pavlinski samostan u kojem ostaje sve do svoje smrti 10. veljače 1675. radeći na svojem Gazophylaciumu.

Sacri sermones in sacratissimum festum Corporis Christi
(Svete propovijedi za svetkovinu Tijelova)

Uz rječnik Gazophylacium Belostenec je autor još jednog djela o kojemu valja također nešto reći. U hrvatskoj je filologiji to djelo poznato od 1939. godine kada je mađarski slavist László Hadrovics (1910. – 1997.) objavio u akademijinoj ediciji Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. XIV. (1939.), u latiničkom prijepisu tekst pod naslovom Deset propovijedi o Euharistiji. Izvorni tekst je Hadrovics našao u budimpeštanskoj Kraljevskoj knjižnici, pod oznakom Ae 4r 717.¹¹⁾ Knjiga je je nekada bila svojina pavlinskoga samostana u Lepoglavi, što je zapisano na prvoj stranici: Bibliothecae Conventus Lepoglavsnsi ordinis S. P. p. E. procuratus ab A. R. P. Nicolao Benger ... Provinciali. Budući da izvornik nema naslovnice, Hadrovics nije u naslovu naveo ime Belostenčevo. No na zadnjoj stranici toga primjerka zabilježeno je: Concionavit supra adductos 10 sermones A. R. P. Joannes Belosztenecz O. S. P. p. E. (Gore skupljenih 10 propovijedi održao je mnogopoštovani otac Ivan Belostenec Reda svetoga Pavla prvog pustinjaka). U svom rukopisnom Katalogu (Catalogus autorum seu scriptorum ex religiosis ordinis S. Pauli primi Eremeitae...) lepoglavski pavlin, povjesničar Nikola Benger (1695. – 1766.) o tim propovijedima zapisuje: »(...) Item conciones decem de SS. Corpore Christi idiom(ate) croatico (tacito suo nomine editas), de quibus refert Album Lepoglavense ad a. 1672.« (Nadalje deset propovijedi o Presvetom Tijelu Kristovu na hrvatskom jeziku (ne spominjući njegovo ime), o čemu izvješćuje Lepoglavski zapis za god. 1672.). Godine 1982. fra Vatroslav Frkin, sređujući franjevačku knjižicu u Zagrebu (Kaptol 9), otkrio je cjeloviti primjerak knjige o kojoj je ovdje riječ.¹²⁾ Od tada stvari postaju posve drukčije. Naime saznajemo za naslov knjige koja sadrži i latinsku posvetu grofu Ivanu Draškoviću Trakošćanskomu. Naslov knjige na latinskom glasi: Sacri/ sermones/ in sacratissmum feastum/ Corporis/ Christi./ Idiomate Illyrico compositi ac editi/ Opera/ A. R. P. F. Joannis Byllostinacz/ Ord. S. Pauli Primi Eremitae Provinciae Istriae/ & Vinodol bis Emerito Provinciale. Svete propovijedi za svetkovinu Tijelova napisane hrvatskim jezikom i objelodanjene trudom poštovanoga velečasnoga oca i brata Ivana Bilostinca, tada sv. Pavla prvog pustinjaka, Istarske i Vinodolske provincije dvaput zaslužnoga provincijala – glasi naslov na hrvatskom. Dakle sada je posve jasno da je Belostenec (Bilostinac) napisao deset propovijedi o euharistiji. Temeljem posvete u knjizi grafu Ivanu IV. Draškoviću (o. 1630. – 1692.) moglo bi se zaključiti da je on pomogao tiskanje knjige. Posveta u hrvatskom prijevodu glasi:

Plemenitomu Gospodinu grafu Gospodinu Ivanu Draškoviću Trakošćanskomu stalnom, Svetoga Carskoga i Kraljevskog Veličanstva savjetniku, Komorniku itd.

Ovo djelo, koje pod pokroviteljstvom Tvoga imena u javnost izlazi, dugotrajnu svjetlost pod njim želi. Budući dakle da je na Draškovićima da lijepim umjetnostima budu zaštitnici, tako će Tvoje biti, Plemeniti Grofe, stoga u to zajedničko ime kakvu god oskudnost moga djelca uobičajenom dragovoljnošću prihvatiš i svojim ugledom dostojnim učiniš.

Poseban znak dobrohotnosti prema meni i mome Redu, kojom si uvijek vrlo ljubazno prihvaćao moju naklonost, tebi vrlo predanu, te je često obasipao premilom dragošću Svoga prijateljstva, pobuđuje smjelost da molim Tvoju zaštitu. Kad si se dakle ponovno udostojao pomoći moje djelo, neka ne bude neprilično ugledu tvoga dostojanstva prinosom neznatnoga darka do djelce poduprijeti.

                                                                 Tvoga plemenitog Gospodstva

Sluga prepokorni
Fr Ivan Bilostinac

Što se godine nastanka Belostenčevih propovijedi tiče, do njih se došlo matematičkim putem. Naime u osmoj propovijedi (osmo prodečtvo) Belostenec piše: »(...) Jer ovum se presvetum jestvinum jur skoroj jezero šesto trideset i šest let u svete matere cirkvi duše kerščanske po vsem okruglom svetu hrane, vzderžavaju, krepe i ufanje stanovito i tverdo imaju (...).« Ako se broju 1636 dodaju 33 godine Isusova života, kao vrijeme postanka propovijedi, dobivamo godinu 1669. Vončina je pretpostavio da su one nastajale kroz deset godina. Međutim one su izgovorene na Tijelovo i u tijelovskoj osmini godine 1669. koje se u Belostenčevo vrijeme slavilo veoma svečano i kroz više dana. U osmoj propovijedi Belostenec na više mjesta spominje službe, procesije i ceremonije uz sintagme: »ov tijedan«, »ovoga vsega tijedna«, »ov navlastito tijedan«, »ove svete dneve«, »veliki prošastni tijedan«. Završio ih je na blagdan sv. Grgura Velikog pape,¹³⁾ kako je to sam napisao na kraju desete propovijedi: »Sverha ili konac. Na vekšu Vsemogučega Gospodina Boga, preblažene Majke mile Marije, svetoga Pavla pervoga puščenika, S. Gregura pape i doktora matere cirkve, na kojega dan srečno, naj ti¹⁴⁾ trudno ova prodečtva dokoniah¹⁵⁾ (...)« Znači da ih ja završio sretno na dan sv. Grgura pape.¹⁶⁾ Hadrovics (1939.) piše da izvori kažu da knjiga propovijedi tiskana upravo god. 1672. Međutim nije naveo izvore koji to kažu. Franjevački zagrebački primjerak nema impresuma pa se i dalje ne zna mjesto tiskanja, ime tiskara, a ni godina tiskanja knjige. Tako da je 1672. pretpostavljena. Možda bi se moglo otkriti je li tiskana u Grazu. Ako je Magdalenićev Zvončac 1670. tiskan u Grazu, trebalo bi po izgledu slova usporediti Belostenčeva Prodečtva i Zvončac.

Zrinsko-frankopanski književno-jezični krug

U povijesti hrvatskoga jezika svaki će njegov proučavatelj uočiti činjenicu da se u tiskanim i rukopisnim tekstovima, pisanim tim jezikom, nalaze jezična prožimanja, tj. u nj su ugrađena, više ili manje, obilježja iz drugoga narječja. Takva se pojava u hrvatskome jeziku razabire od samih početaka hrvatske pismenosti. Nalazimo ih u hrvatskih glagoljaša, u djelima dubrovačkih, hvarskih, splitskih, zadarskih, slavonskih, bosanskih, istarskih, protestantskih i kajkavskih pisaca. To je činjenica koja govori da je razvoj hrvatskoga književnog jezika, prije ilirskoga pokreta, temeljen na čakavskoj, kajkavskoj i štokavskoj valentnosti, koja je imala u jednome povijesnom razdoblju izgleda za oživotvorenje. Jezgru takve tronarječne književne izražajnosti isprva je sačinjavao ozaljski velikaški trolist: Petar Zrinski, Katarina Zrinska i Fran Krsto Frankopan.

Prije pedeset i dvije godine (1973.) Josip Vončina (1932. – 2010.) svoj članak, s naslovom »Jezični razvoj ozaljskoga kruga«, počinje riječima: »Kada sam prije tri godine pripremao saopćenje za praški slavistički kongres, književnike okupljene oko Petra Zrinskoga, Frana Krste Frankopana i Ivana Belostenca nazvao sam ozaljskim jezično-književnim krugom, ubrojivši u nj još Katarinu Zrinsku i Jurja Ratkaja.«¹⁷⁾

Četiri godine nakon toga (1977.), u članku istoga autora, »Jezik ozaljskoga kruga«, čitamo: »Osobit smjer u razvoju hrvatskoga književnog jezika u 17. stoljeću zastupao je ozaljski krug. Ozaljskim jezično-književnim krugom u jednoj sam svojoj ranijoj raspravi nazvao književnike oko Petra Zrinskoga, Frana Krste Frankopana i Ivana Belostenca, a u taj krug još pripadaju neki drugi pisci, osobito Ana Katarina Zrinska i Juraj Ratkaj Velikotaborski. [Iako se je on svojim djelom javnosti predstavio već 1640. A. J.] Imao sam pritom na umu ne samo njihova književna djela i jezična nastojanja, koja najbolje možemo razumjeti sjetimo li se da su oni, gradeći bastardni jezik svojih djela, polazili u prvom redu od dijalekatske situacije kraja južno od Kupe, ponajprije Ozlja i njegove okolice. U tom se kraju dodiruju sva tri narječja našega jezika: čakavsko, kajkavsko i štokavsko.«¹⁸⁾ Polazeći od centra okupljanja Zrinskih i Frankopana, Vončina daje i ovakvo obrazloženje: »Po centru njihova okupljanja mogao bi se nazvati ozaljski jezično-književni krug. Taj je naziv prihvatljiv i s geografskoga i s jezičnoga stajališta, jer se u oba smisla Ozalj nalazi na sredini između krajnjih točaka hrvatskoga prostora na kojem su djelovali Zrinski u 17. stoljeću: kajkavskog Međimurja i čakavskog Primorja.«¹⁹⁾ Iz prve rečenice izlazi da je Ozalj centar u kojemu su se pisci okupljali i u njemu pisali, odnosno pomišljati bi se moglo na ozaljski skriptorij kakav je u Ozlju postojao za Bernardina Frankopana. No bez obzira na geografski položaj grada kao takva u odnosu na središnji položaj između Međimurja i Primorja, pisci nisu boravili samo u Ozlju.

Koliko god se čini da je Vončina ispravno nazvao spomenuti krug pisaca, ja sam već 2005. godine u naslovu svog rada svjesno taj krug nazvao pravim imenom, držeći da je takav naziv doista opravdaniji nego Vončinin.²⁰⁾ Proizlazi to iz rečenice u kojoj se apostrofiraju književnici okupljeni oko Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana. Dakle, ti književnici, zajedno sa Zrinskim i Frankopanom, čine zrinsko-frankopanski književni krug. Osim toga treba uzeti u obzir jezik kojim su se pisale darovnice, kupoprodajni ugovori, zadužnice, založnice, i mnoge druge isprave na zemljopisnom prostoru između Čakovca, Božjakovine, Ozlja, Skrada, Bribira i Senja, Čabra i na Primorju od Senja do Grobnika. To je prostor velikog feuda Zrinskih i Frankopana, na kojemu su se jezično prožimali govorno kajkavci, čakavci i štokavci, ne pretvarajući se ni u jedno od toga. Stoga je opravdano da se spomenuti prije ozaljski krug nazove pravim imenom: zrinsko-frankopanski književno-jezični krug. Jezik toga kruga bio je komunikativni hrvatski književni jezik iz razdoblja Zrinskih i Frankopana 16. i 17. stoljeća, koji bi, da su okolnosti bile drukčije, bio opći jezik hrvatski (zrinsko-frankopanski jezični standard), koji bi se, u pogledu normiranosti, razvijao u sintezi trojeg: čakavskog, kajkavskog i štokavskog jezičnog obilježja. No takva su jezična obilježja ostala u djelima Petra Zrinskoga, Katarine Zrinske, Ivana Belostenca, Jurja Ratkaja i drugih. U svom radu »Ozaljski jezično-književni krug ili zrinsko-frankopanski književni krug« Franjo Pajur analitičkom je raščlambom došao do zaključka u kojem veli: »Temeljem svega rečenog – prije svega zbog neusklađenosti naziva jezika članova navodnog kruga [po Vončini, A. J.], raščlambom dokazane različite jezične osnovice njihovih djela, nevjerojatnosti teze da bi na feudalne gospodare utjecao ozaljski dijalekt podanika, nepostojanja dokaza o nekom aktivnom sudjelovanju Ivana Belostenca i Jurja Ratkaja u navedenom krugu – može se reći kako je Jembrihov naziv ‘zrinsko-frankopanski jezično-književni krug’ primjereniji naziv za književno stvaralaštvo pripadnika obitelji Zrinskih i Frankopana od ‘ozaljskog jezično-književnog kruga’, kako je to svojedobno inaugurirao Vončina.«²¹⁾

Ukratko bih još nešto rekao u vezi s naslovom Josipa Vončine: Ozaljski jezično-književni krug (1968.) ili Jezični ozaljski krug (1973.). Pri sagledavanju tih naslova koji su javnosti predočeni krajem 60-ih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, možemo razumjeti da je za takav naziv Vončina imao opravdanje. To je bilo vrijeme kada spominjanje i pisanje o Zrinskima i Frankopanima, kao velikanima hrvatske povijesti, tadašnja SFRJ, tj. njezini cenzori u Beogradu (pomoćnici u Hrvatskoj), nisu mogli podnijeti niti su dopuštali da se u javnosti piše o tim hrvatskim povijesnim ličnostima. Prema tome za Vončinu je bilo »salamonsko« rješenje da naslovom »ne uznemiri« ondašnje političke strukture u SFRJ, a sebe ne izloži cenzorima. Stoga Vončinin naslov, koji sam već naveo, bio je cenzorima na prvi pogled prihvatljiv. No danas u Republici Hrvatskoj mi nemamo razloga ne govoriti o Zrinskima i Frankopanima, o njihovim književnim djelima; dapače, trebamo ih više poznavati. Ponukan takvom spoznajom ja sam 2005. svoj rad naslovio »Zrinsko-frankopanski jezično-književni krug«. Na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu od 2005. bio sam nositelj izbornoga predmeta Zrinsko-frankopanski književno-jezični krug. Stoga smatram da je naslov moga rada doista primjereno odabran te je opravdano i nastavnički nužno očekivati da takav naslov uđe u današnje udžbenike hrvatske književnosti i povijesti u Republici Hrvatskoj.

Belostenčeve tijelovske propovijedi s jezičnoga gledišta

Spomenuti Hadrovics 1939. u vezi s jezikom tih propovijedi zapisuje: »O jeziku ovog vrlo važnog spomenika pisat ću opširnije na drugome mjestu, a ovdje spominjem samo to, da mi se čini, da se ovako, kako Belostenec u ovim propovijedima piše, na hrvatskom terenu u narodu nigdje nije govorilo. B[elostenčev] jezik je umjetno stvoreni književni jezik, dakle još jedan dokaz, kako su kajkavsko-hrvatski pisci prije preporoda tražili rješenje problema jedinstvenog književnog jezika. Poznato je, da je Pergošić svoj prijevod Verbecijeva Dekretoma (1574.) dao štampati u dvije redakcije, jednu više kajkavsku a drugu više poštokavljenu. Matija Magdalenić, kajkavski pjesnik XVII. vijeka izrijekom kaže u svom Zvončacu,²²⁾ da ga je napisao niti zavsima pravo horvatski, niti zavsima pravo slovinski, nego slavonico-croatice. (...) Sam Belostenec je htio riješiti ovaj problem na vrlo interesantan način. O njemu znamo, da je bio rođeni kajkavac, a više godina (1653. – 1659.) kao provincijal istarske pavlinske provincije boravio među čakavcima. Ovako je miješanjem kajkavskog i čakavskog, a nešto i štokavskog dijalekta nastao njegov književni jezik u propovijedima. Ovo se miješanje od više dijalekata očituje ne samo u glasoslovlju i oblikoslovlju, nego i u upotrebljavanju riječi osobito crkvene terminologije. Treba pročitati samo nekoliko stranica, pa da se dođe do uvjerenja, kako B[elostenec] nije htio pisati ni samo za kajkavce ili samo za čakavce, već za Hrvate uopće.« (Hadrovics, Građa za povijest književnosti hrvatske, XIV., 1939., str. 44). A kako je Belostenec pisao u svojim prodečtvima, evo jedan odlomak:

(...) Ljuctvo ovo vrlo je i visoka života ali odurno, zač niti ima grade, niti varaše, niti hiže, niti kopa, niti orje, niti zemlju teži, niti seje, niti svite kakove plemenite nosi, nego samo kakovo kerzno, žene i décu na kolih simo tamo po polju, po gorah i planinah za marhum i živinum voze, za zlato, srebro i takajše tuje blago ništar ne mara, mlékom samo, medom ter mesom žive. Ovi takajše, kada ali bratinstvo, ali mir, ali koju pogodbu i zavez čine, tako pehare krvi svoje napune, žile otvorivši, napijaju i popijaju. A ostali poganini, da nakratkom njih običaj, zakon i navade izgovorim [zač bi vnogo i dugo bilo vséh osebujno izpisavati], vnožinu živine vsakojačke jesu klali, ter onako s punjemi pehari, jedan drugomu napijajuč i pijuč, mej ovum živinum na dvoje rasečenum jesu se šetali. A to vse na zlaménje, da kojigoder bi zmed njih únapridak i napotlam kada razbil, razvrgal, pogrdal ino pošpotal on mir, jedinost, zavez, pogodbu, ljubav i prijatelstvo, da se ima ravno kako ona živina zaklati i zaraziti, a krv njegova nogami poteptati i potlačiti. Stanovito, da pravo réčem, da je to vnogo bilo od tako gnjusneh poganinov za veru i ljubav obdržati, kadi krščenikom daje se navuk, kako oni imaju svoje zaveze, veru, pogodbe, obečanje, prijateljstvo i bratinsku ljubav obdržati i pod nijedan put i zrok nemaju, što jednuč účine i obečaju, rastepsti i razvaliti, zač je zvana gréha i merska i odurna stvar. (Hadrovisc, Građa za povijest književnosti hrvatske, XIV., 1939., str. 48–49).

Belostenčev jezik tijelovskih propovijedi, moglo bi se reći, proizlazi iz činjenice da su one trebale poslužiti i kasnijim pavlinskim i drugim propovjednicima u cjelokupnoj pavlinskoj provinciji u Hrvatskoj. Dakle sintezom triju hrvatskih narječja Belostenec je stvorio jezični propovjednički koine koji bi zasigurno bio standardnim jezikom i u kasnijim razdobljima. U povijesti hrvatske propovjedničke književnosti te se propovijedi ističu jednim posebnim obilježjem, naime uporabom obilne sinonimijske izražajnosti, ponajviše kontaktnih sinonima.

Prema Eduardu Hercigonji sinonimija je u tijesnoj vezi s razvojem književnoga jezika u pravcu cizeliranja, bogaćenja izraza knjiškosti. U Belostenčevim propovijedima nalazimo sinonimski niz od elemenata istoga jezika, dakle hrvatskoga, samo je manji niz miješanih elemenata narodnih i latinskih, mađarskih i njemačkih. Kontaktni je tip sinonima taj kad se kontaktnom uporabom (u neposrednom susjedstvu) sinonima želi postići isključivo pojačanje dojma o osnovnom značenju.²³⁾ Ti sinonimi su povezani veznikom i, ili, ino. To se razabire u gore navedenom tekstu. Navest ću takve sinonime koji se javljaju u tekstu pojedine propovijedi, bez posebna označivanja stranice. Nabrajanjem se ovdje želi pokazati taj sinonimski niz unutar rečenice. Isplatilo bi se iz Belostenčevih tijelovskih propovijedi napraviti rječnik svih sinonima. Zasad to ovako izgleda. U rečenici ćemo naći: likar i vračitel, funda i zatira, razvaliti i razverči, zvračil i ozdravil, pelja i vozi, napravil i učinil, žitak i življenje, u hižu i dom, u kuče i stanu, puku i ljuctvu, kotar i mejaš, najem i zaslužbe, hasnovito i koristno, tira i goni, spanje i pokoj, naredil i učinil, nareditelj i vučinitelj, derhtati i trepetati, pamet i razum, slape ino valove, čunak, ladvicu ili plavčicu, mornar ili brodar, obraza i obličja, tisuče ili jezer, moč i jakost, izhajati i niknuti, napuniti i nasipati, spasen i zveličen, vapijaše i kričaše, boj i harc, kriposti i jakosti, ubežati i vujti, let ili godišč, škurine i tamnosti, slave i diče, razum i znanje, kušuje i celuje, ljubi, naga i gola, mislim i štimam, persi i dojke ili cicke, lačna i gladna, gredu i idu, gde ali kade, uboštvo i siromaštvo, pričetak i začetak, svite ili oprave, slasnost i tečnost, sehne ter vene, kip i pelda, grada i varaša, čas i hip, kruh pepelnjak ili pogača, pohlevno i želno, odimlje ili odnaša, pokornost i posluha itd. Na razini sintakse zanimljiva je uporaba imperfekta sjevernočakavske provenijencije s nastavkom -ahi: kako zgora veljahi; iz kojega se spominahi; od ove mane govorjahi. Belostenčeve propovijedi pokazuju da je on bio svjestan hrvatske trodijalekatske jezične koncepcije, i da će, ako bude tako pisao (govorio), imati mnogo veće slušateljstvo nego kada bi pisao/govorio u jednom npr. čakavskom, kajkavskom ili štokavskom idiomu. Uporabom sinonima propovjednik je ostvario izrazito stilističku razinu svojih propovijedi, uspio je postići takvim stilskim postupkom varijacijski stilistički naboj kod najobičnijih dijalekatskih razlika: ča, što, kaj, zač, zašto. Sinonimskom je izražajnošću želio postići razumljivost teksta na što većem hrvatskom prostoru na kojemu su djelovali pavlini.

Možda će netko htjeti uspoređivati Belostenčeve propovijedi s djelima Jurja Habdelića, i reći da, unatoč velikoj piščevoj erudiciji, ipak mu djeluju hladno, tj. nemaju spontanoga propovjedničkog žara kojim se odlikuje Habdelić. Treba znati da Belostenec propovijeda o tematici koja je dogmatskog i teološkog sadržaja i da je on trebao itekako paziti na dogmatsku i teološku artikulaciju.²⁴⁾ Drugim riječima, Belostenec je ostao na crti tradicionalnosti Katoličke Crkve, na kanonu prihvaćenih tekstova u kojima je riječ o euharistiji. Ono što je za čitatelja zanimljivo uočiti jest da Belostenec, osim posvete Ivanu Draškoviću kao svom zaštitniku, nema tekst u kojem bi se obratio čitatelju, slušatelju, nego odmah počinje s tekstom propovijedi »Na Telovo« citatom iz Evanđelja po Ivanu:

»Vu ono vreme reče Jezuš vnožine židovskoj. Telo moje uistinu jest vino (sic!) [treba jestvina] i krv moja zaistinu je pitvina. Koji jê télo moje i pije krv moju, vu mene prebiva i ja vu njem; kako je mene poslal živuči otac i ja živem zaradi otca: i koji jê méne, on hoče živeti zavolj mene. Ovo je kruh, koji je iz neba dolé stupil. Né kako jeli su otci vaši manu u úmrli su: koji jê kruh ov, živeti hoče ú véke.« (Iv 6,55–58)

U suvremenom hrvatskom jeziku: »U ono vrijeme reče Isus židovskom ljudstvu: Tijelo je moje pravo jelo, i krv je moja pravo piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. – Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim od Oca, tako će i onaj koji mene jede, živjeti od mene. Takav je kruh, koji je sišao s neba. On nije onakav, kakav jedoše vaši očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će zauvijek.«²⁵⁾

Zbog jezične usporedbe, evo istog teksta iz prvog hrvatskog tiskanog prijevoda Novoga zavjeta iz 1562. u Urachu na glagoljici Stipana Konzula i Antuna Dalmatina:

»Stanovito meso moe je(st) prava pića,²⁶⁾ i krv’ moja jest pravo pitije.²⁷⁾ Ki blague moe meso, i pije moju krv’, v mene prebiva, a ja u njem. Kako me je poslal Otac živući, tako i ja živ’ jesam Otca radi.²⁸⁾ Ovo je on Kruh ki je(st) z neba zlizal.²⁹⁾ Ne kako su blagovali Otci vaši manu, i umrli jesu, koi blague ovi kruh, hoće va veki živeti.« ³⁰⁾

Ovome pridodajem isti tekst iz prvoga kajkavskoga prijevoda Ivana Ruperta Gusiča, koji je prema njegovu rukopisu objavljen tek 2018. godine u redakciji Alojza Jembriha i Zvonimira Kurečića:

»Koji jé³¹⁾ telo moje, ter pije kerv moju, ima žitek vekivečni; i ja prebudim njega na zadnjem dnevu. Za istinu telo moje je hrana, i kerv moja istinito je napitek. Koj jé telo moje, ter pije kerv moju, vu meni ostaje, i ja vu njem. Kak poslal je mene živuči Otec, ter kak ja živem po Otcu, tak, koj jé mene, i on živel bude po meni. Ov je kruh, koj stupil je doli iz neba. Ne, kak otci vaši jeli jesu manu, ter vumerli jesu, koj jé ov kruh, živel bude na veke.«³²⁾

Navedene sam primjere donio zbog uvida u jezični razvoj hrvatskoga književnog jezika (ili hrvatskih književnih jezika).

Spomenu sam da je Belostenec, s obzirom na tematiku koju obrađuje u propovijedima, slijedio tradiciju Katoličke Crkve, odnosno morao je ostati vjerodostojan toj tradiciji. To je pokazao svojom erudicijom poznavajući Sv. pismo, Stari i Novi zavjet, nauk crkvenih otaca, odredbe Tridentskoga koncila u vezi s euharistijom. Sve je to on dokumentirao citirajući unutar teksta na latinskom jeziku dotičnu rečenicu koji prevodi na kajkavski i onda k tome još i na margini svake stranice navodi izvor kojim potkrepljuje svoje izlaganje. Sve to daje legitimitet njemu kao znalcu teme o kojoj propovijeda. Dakle možemo reći da je Belostenec shvatio da je njegova zadaća prenijeti vjernicima katoličko učenje, nauk Katoličke Crkve, dogmu o euharistiji Katoličke Crkve. Možda će netko primijetiti kako to da Belostenčevo propovijedi nemaju nikakve aprobacije (odobrenje) nekog uglednoga crkvenog dostojanstvenika, ili generala pavlinskoga reda, kao što to ima njegov rječnik Gazophylacium (1740.). Mislim da je latinskim naslovom dao do znanja da su propovijedi takve koje su na crti katoličkoga učenja: Sacri sermones in sacratissimum festum Corporis Christi – samo po sebi dovoljno govori da je riječ o dogmi koja je u Katoličkoj Crkvi prihvaćena i o njoj nema raspravljanja već samo naučavanja.

I nama se danas nude na čitanje Belostečeve propovijedi, ako zbog ničega drugog, onda zbog ljepote jezičnoga izraza, zbog lijepe barokne propovjedničke kajkavštine Ivana Belostenca. Isplatilo bi ih se objaviti u pretisku i suvremenoj latiničnoj transkripciji. Posjedujem digitalni snimak. Ako se nađe nakladnik, mogla bi se ideja realizirati.

Post Scriptum
Upitni portret Ivana Belostenca
u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, knj. 1 (2011., str. 140)

Godine 1995. u časopisu »Hrvatska obzorja«, god. III., br. 4, Split, 1995., str. 867, predočena je slika (portret) s potpisom Ivan Belostenec (oko 1595. – 1675.), u članku Igora Gostla »O Belostencu, njegovu djelu i podrijetlu«. Ne mislim prikazivati taj članak, već upozoriti čitatelja (sadašnjega i budućega) da portret ne odgovara potpisu, tj. ne predočuje Belostenca! Ne mogu vjerovati da je spomenutom autoru taj portret netko podvalio, ili ga je on sam atribuirao Belostencu, jer to nije Belostenec niti je igdje sačuvan njegov portret, barem ga nitko nije dosad objavio osim fingiranoga, nazvat ću ga pseudoportret. Slika koja je priložena u Gostlovu tekstu prvi je put otisnuta u Enciklopediji Jugoslavije, sv. 6 (1965., str. 525), uz natuknicu Marko Pohlin, slovenski pisac iz 18. stoljeća. Dakle portret predstavlja toga slovenskog pisca franjevca u Enciklopediji Jugoslavije, sv. 6 (1965., str. 525), a nikako sad u Gostlovu članku Ivana Belostenca! No još je i dalje dvojbeno kako je uredništvo Hrvatske književne enciklopedije, sv. 2 (2011., str. 140) u tekst o Belostencu uvrstilo taj isti portret s potpisom Ivan Belostenec, što opet nije istina.

Proučavatelji portreta mogli bi utvrdi čiji lik taj portret predstavlja, možda nije ni lik Marka Pohlina, kako se predstavlja u Enciklopediji Jugoslavije, sv. 6 (1965., str. 525). Treba znati da je Enciklopedija Jugoslavije rađena u tadašnjem Jugoslavenskom leksikografskom zavodu, danas je to Leksikografski zavod Miroslav Krleža u Zagrebu. Doista je grafički nekorektno isti portret koristiti uz dvije različite natuknice s različitim imenom. Budući da su oba (ista) portreta otisnuta u dvjema različitim edicijama, današnji korisnik (i budući) te bi portrete trebao uzimati s rezervom i pitanjem: čiji su i koga doista oni predstavljaju? Ivana Belostenca sigurno nikako ne! Hrvatski biografski leksikon, knj. 1 (1983., str. 622) nema portreta s potpisom Ivan Belostenec.

1) Odmah na početku treba reći da su različite pretpostavke o mjestu rođenja Belostenca. Ako se polazi od njegova prezimena, onda se u toj riječi kriju dvije riječi, zapravo toponim Bela Stena (Bijela Stijena zapadno od Požege). Prvi je toponim u Slavoniji, drugi u Lici. Imajući u vidu povijesne silnice turskog osvajačkog pustošenja Slavonije, onda je godina 1532. indikativna, jer su Turci te godine zauzeli Požegu, a dio stanovništva uzmicao je prema zapadu. Stoga je moguće da su također iz Bijele Stijene neki dospjeli i do Varaždina, gdje je dotični došljak (izbjeglica) od domicilnih govornika prozvan nadimkom Belostenec, jer je došao iz Bele Stene – Bijele Stijene; kajkavac nema ijekavski izgovor nego ekavski. No prezime Belostenec doista je postojalo u Varaždinu 1634. godine, i to u jednom dokumentu u kojem je riječ da plemeniti Petar Riđanec prodaje ral oranice Jurju Maurekoviću za 14 ugarskih forinti. Spominje se i jedan Martin Belostenec (Boloztenecz). V. Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, sv. V (1622. – 1635.), Varaždin, 1994., 394, br. 545, 2. studenoga (1634.). Stoga je Franjo Fancev zaključio: »Moje je mišljenje, da se Belostenec rodio u Varaždinu ili u varaždinskoj okolici, i to mišljenje potkrepljujem time, što je na početku 17. stoljeća doista živjela u Varaždinu građanska porodica imena Belostenec.« Franjo Fancev, »O postojanju iliričko-latinskoga dijela Belostenčeva rječnika«, u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. 1, Beograd, 1921., 153. Kao godina Belostenčeva rođenja prihvaćena je 1595.

2) U naslovu rječnika Latino-Illyricorum onomatum aerarium ovako: Joannis Bėllosztėnëcz. S točkom iznad slova ė Belostenec je to objasnio u svom Predgovoru čitatelju: »gdje je pak ė točka, tada će Dalmatinac i onaj koji Dalmatinca oponaša čitati kao i, a Slavonac ka e. Ako budu dvije točke iznad ë, čitat će Dalmatinac kao a.« Dakle, prezime se moglo čitati kao Bilostinac, Belostenac i Belostenec. U pavlinskoj crkvi Svetice kod Ozlja iza jednoga oltara latinskim jezikom je zapisano da je oltar dao obnoviti/izgraditi (...) industria et labore A. R. P. F. Ioannis Belostenac 1624. 26. listopada. U vezi s pisanjem svog prezimena koje je Belostenec upotrijebio u naslovu svoga djela, Josip Vončina piše: »Za Belostenčev stav prema narječjima našega jezika značajna je i poznata činjenica da je on svoje prezime – s obzirom na etimologiju vrlo jasno – pisao ne samo u kajkavsko-ekavskom obliku (Belostenec) nego i u čakavsko-ikavskom (Bilostinac). Listine štoviše svjedoče da je volio ekavsku varijantu svoga prezimena upotrebljavati dok je boravio među ikavcima i obrnuto – služiti se njegovim ikavskim likom kad se nalazio među ekavcima. Zato se u listinama izdanim u Sveticama ili Ozlju obično spominje kao Belostenec (odnosno Belostenac), a u Lepoglavi piše dva pisma na latinskom potpisujući se Bilostinac.« Josip Vončina, Jezično-povijesne rasprave, Zagreb, 1979., 210.

3) Tada je bio profesor Kr. Donjogradske gimnazije u Zagrebu. V. Zbornik o Branku Vodniku, Hrvatski studiji, Zagreb, 2001.

4) Nameće nam se pitanje: Koliko danas u Hrvatskoj srednjoškolci ili gimnazijalci znaju o Ivanu Belostencu?

5) Belostenčev rječnik su za tisak priredila njegova dva subrata: Jerolim Orlović (1695. – 1746.) i Andrija Mužar (1684. – 1761.). Prema tome u obzir treba uzeti i njihov redaktorski posao. U drugom dijeli rječnika Illyricio-Latinum to se najbolje uočava. Naime kod navođenja poslovica javlja se kratica Ritt. Što znači da je u pitanju Priričnik aliti razlika mudrosti cvitje (1703.) Rittera Vitezovića; takvih je poslovica 9 u II. dijelu rječnika, str. 21, 57, 86, 87, 106, 111, 232, 358 i 438. Na mjestima se javlja i Ard. Dakle Ardelio della Bella, tj. navedena poslovica je iz njegova rječnika. Valja reći da Belostenčev rječnik sadrži 1938 stranica, s 24 str. Uvoda i 42 str. Dodatka. Ukupno je to 2004 stranice. Danas je taj rječnik dostupan u pretisku (LIBER i Mladost, Zagreb, 1973.), s pogovorom Josipa Vončine i hrvatskim prijevodom uvodnih tekstova iz Gazophylaciuma (preveo Vladimir Vratović). Godine 1998. u biblioteci »Čuvari blaga« (nakladnik Stari Grad, Zagreb) Zdravko Cikuš objavio je divot pretiska Belostenčeva rječnika u jednom svesku, s dva popratna teksta od Josipa Vončine i Josipa Bratulića i prijevodom Vladimira Vratovića latinskih tekstova iz Gazophylaciuma. A što ta riječ znači, pojasnio je Belostenec: Gazophylacium – kinčena komora, hiža ali mesto gde je spravljen kinč, tarna komora, blago, zlatosranišče. Jednostavno rečeno, to je jezična riznica hrvatskoga jezika.

6) Kurziv moj. Danas smo još uvijek na prijelomnoj hrvatskoj jezikoslovnoj prekretnici. Iako postoji i Zakon o hrvatskom jeziku, mislim da sastavljači nisu dovoljno respektirali jezičnu koncepciju Ivana Belostenca, premda su mogli i trebali.

7) Kurziv moj, u tim je mjestima boravio, Beč i Rim su gradovi njegova studija. Koje je sve pokrajine u Hrvatskoj Belostenec proputovao, naznačeno je u latinskom predgovoru, ovdje u prijevodu: »(...) što god sam mogao na plodnim obalama Ilirije, po Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Istri i njima obližnjim otocima (kojih sam velik dio proputovao – kao Diodor Sicilski, da ne pogriješi u opisivanju svijeta, mnogo krajeva Azije i Europe – radi većeg upoznavanja jezika i ne bez velikih po sebe neprilika), što god sam, kažem, mogao skupiti, obilato sam u ovaj Gazophylacium sabrao, sabrano u ovom obliku sredio, sređeno pred tvoje oči izložio.« Kaže autor predgovora upućena čitatelju. No on kaže za drugi dio rječnika ilirsko-latinski i ovo: »Drugi pak dio, ilirsko-latinski, već prije nekoliko godina sretno obradih i nakon toga, djelomice zbog poodmakle dobi, djelomice zbog gotovo stalne borbe s različitim bolestima, završnoj njegovoj obradbi na dugo vrijeme rekoh ‘zbogom’, poglavito s tom namjerom da se u spomenutom spokoju pobožnije dokolice po primjeru svojih otaca (kojih jedina želja bijaše, kako reče Tertulijan, nogom se jedva zemlje dodirivati) što prikladnije posvetim sam sebi i da kao bolji trgovac svom pohlepom duše potražim onaj Biser skriven gore na nebeskom polju.« (preveo Vladimir Vratović)

8) Antun Šojat objavio je rad iz kojega citat objavio u: Kajkavski zbornik – Dani kajkavske riječi Zlatar, ur. Joža Skok, Miroslav Šicel i Antun Šojat, Zlatar, 1974., 20–24. I Olga Šojat će slično napisati: »Putujući, međutim, po hrvatskim krajevima, on je (Belostenec) svoj materinski kajkavski jezik dopunio elementima drugih dijalekata, a kako je pratio literarnu produkciju na čitavu hrvatskom etničkom području, došao je do spoznaje da su ‘kajkavski, čakavski i štokavski govori dijalekti jednog istoga jezika’ i da se jedinstven jezik za sve Hrvate mogao stvoriti umjetnim spajanjem tih narječja. U Deset propovijedi i u Gazophylaciju on je takav umjetno stvoreni jezik zaista i pokušao fiksirati.« Olga Šojat, »Ivan Belostenec kao pjesnik, pisac i leksikograf«, posebno izdanje Kajkavskoga spravišča, Zagreb, 1978., 5.

9) O Belostenčevu Gazofilaciju u hrvatskoj se filologiji pisalo iz različiti vidika. Zanimljiv je ovaj rad: Mate Križman, »Jambrešić protiv Belostenca, i obratno«, Gazophylacium, 2 (1996.) 5–6.

10) Ovdje treba reći da je Petar Zrinski iz Čakovca 22. ožujka 1643. pisao svom provizoru u Ozalj pismo iz kojega se razabire trajna pomoć pavlinima u Sveticama. Pismo glasi: Generose domine nobis honorande. Salutem et nostri commendationem. Veliko nam beh potrebno pisati v. m., kako došadši pred nas pater Ioann Belostenec zaradi dohodkov, ki su od starine na cirkvo pri Sveticah odlučeni bili polag pravic, koje od nas imajo, da bi ondešnjim fratrom prez vsakoga manikamentuma davali od strane naše, zato ne marim vu rečeni dohodkov pobiranju iliti ladanju nikako bantuvati. Polag tverdne i jake zapovedi naše. S tom vas Bog zdrave zderži. Ex nostra Chaktornia 22. martii anno 1643. gen. Dom. Vestrae benevolus. Comes Petrus a Zrin. Objavljeno u: Alojz Jembrih, Kajkavski filološki ogledi, Zabok, 2023., 258–259.

11) Godine 1961. taj primjerak vraćen je i pohranjen je u NSK u Zagrebu, sign. R II D-8º-291. Tako je 1989. o tom primjerku Josip Bratulić zapisao: »Knjiga je prilog protureformaciji u Hrvatskoj. Jedini sačuvani primjerak, danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, nema početka, te ne znamo ni kako se knjiga uistinu zvala, ni kada je, ni gdje tiskana, ni kome je posvećena.« U: Kultura Pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786., katalog istoimene izložbe MUO Zagreb, Globus, Zagreb, 1989., 283. Hadrovics je za godinu izdanja pretpostavio 1672.

12) Knjiga je u svom originalnom uvezu sa zlatnim ukrasnim impregnacijama (hrbat knjige).

13) Bio je to papa Gregur I. rođen u Rimu 540. (papa od 590. do 12. 3. 604.); proglašen je svetim i blagdan mu je 3. rujna u godini prema rimokatoličkom kalendaru. Više o njemu v. Lexikon der Päpste und des Papstums, ur. Bruno Steiner, Herder, Freiburg – Basel – Wien, 2001., 101–108.

14) neka ti

15) dokončah, završih

Šteta što nije naveo godinu završetka.

16) V. Tomislav Zdenko Tenšek, »Moralna obilježja propovijedi o Euharistiji Ivana Belostenca (1694. – 1675.)«, Gazophylacium, 10 (2005.) 1–2. Taj je rad dosad najiscrpnija analiza Belostenčevih propovijedi s teološkoga vidika. Vidi i izdanje: Najstarije hrvatske tijelovske propovijedi Ivana Bilostinca (1672.), Glas Koncila Zagreb i Ogranak Matice hrvatske Ozalj, 2005. Za tisak priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih. Riječ je o izdanju pretiska Hadrovicseva prijepisa (1939.) s umetcima iz primjerka istih propovijedi iz franjevačke knjižnice, Kaptol 9. Dakle 13 stranica iz originala, kojih nema budimpeštanski primjerak, dakle i na početku naslovnica i latinska posveta s prijevodom.

17) Josip Vončina, »Jezični razvoj ozaljskoga kruga«, Filologija, knj. 7 (1973.), 203–237, odnosno 203; Josip Vončina: »Pogled na hrvatski književni jezik u 17. stoljeću: jezik ozaljskoga kruga«, u: Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 2, Zagreb, 1974., 59–71. Prije navedenih radova Vončina je objavio opširni članak pod naslovom: »Ozaljski jezično-književni krug«, u: Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 10, Zagreb, 1968., 195–205.

18) Josip Vončina, »Jezik ozaljskoga kruga«, u autorovoj knjizi: Analize starih hrvatskih pisaca, Čakavski sabor, Split, 1977., 192.

19) Josip Vončina, »Ozaljski jezično-književni krug«, u autorovoj knjizi: Jezično-povijesne rasprave, Liber, Zagreb, 1979., 197–212, odnosno 211. Josip Vončina: »Ozaljski jezično-književni krug«, u: Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ, katalog istoimene izložbe, MUO, ur. Alojz Jembrih, Zagreb, 1996., 367–384.

20) Alojz Jembrih, »Zrinsko-frankopanski jezično-književni krug i Tijelovske propovijedi Ivana Bilostinca«, Gazophylacium, 10 (2005.) 1–2, str. 49–91; Alojz Jembrih, »Doprinos zrinsko-frankopanskoga književno-jezičnoga kruga hrvatskoj književnosti i leksikografiji 17. stoljeća«, u: Politička, kulturna i društvena djelatnost Zrinskih i Frankopana u Hrvatskoj, zbornik radova sa znanstvenog skupa (Čakovec 6. i 7. listopada 2010.), Čakovec, 2011., 91–124. U najnovije vrijeme naziv »zrinsko-frankopanski književno-jezični krug« koji je predložio Alojz Jembrih prihvaćen je kao alternativa »ranije korištenoj (ne odveć preciznoj) sintagmi ‘ozaljski književni krug’«. V. Vanja Budišćak, »Treće Vitezovićevo izdanje Odiljenja sigetskog (1695.)«, Kaj, 49 (2016.) 5–6, str. 82–104, odnosno 96, bilj. 42.

21) Pajurov članak objavljen je u: Zbornik Zrinsko-Frankopanski književni krug nakon 450 godina od pogibije Nikole Šubića Zrinskog, priredili Alojz Jembrih i Stjepan Bezjak, Zavičajni muzej Ozalj, Ozalj, 2018., 75–86. U tom je zborniku objavljen i moj rad: »Zašto zrinsko-frankopanski književno-jezični krug?«, str. 53–72.

22) Tiskano u Grazu 1670. – Zvončac iliti premišljavanje zverhu četirih posljednjih človeka. O jeziku tog pjesničkoga djela v. Antun Šojat, »O jeziku Matije Magdalenića«, u: Filologija, knj. 14, Zagreb, 1986., 345–355.

23) Usp. Eduard Hercigonja, »Iz radova na istraživanju sintakse i stila nekih glagoljskih neliturgijskih kodeksa XV. stoljeća«, u: Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 7, Zagreb, 1975., 123.

24) V. Zvonimir Kurečić, »Teološko-dogmatski vid Bilostinčevih propovijedi o Euharistiju (na Tijelovo)«, Gazophylacium, 10 (2005.) 1–2.

25) Prema prijevodu Novoga zavjeta, izdana u Sarajevu 1961., str. 298, pod imenom Ljudevita Rupčića. Inače stvarni prevoditelj je Gracijan Raspudić. Njegovo se ime tada nije u izdanju smjelo spomenuti jer je bio obilježen ustaštvom. Usp. Izdanje Novoga zavjeta Kršćanske sadašnjosti iz 1998., s uvodima i bilješkama Ekumenskoga prijevoda Biblije, 2. izdanje, Zagreb, 1998., 284.

26) jestvina, jelo

27) piće

28) Otca radi – zbog Oca

29) sišal, sišao. Apostrof kod riječi označuje poluglas u glagoljskom izvorniku.

30) Prijepis iz: Novi Testament, I. dio, 1562. Nakladnici: Adventističko teološko visoko učilište Maruševec, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu i Školska knjiga, Zagreb, 2013., 333.

31) jé – jede, crticom iznad e suponira se dugi e.

32) Sveto pismo Novoga zakona, prvotisak, preveo Ivan Rupert Gusić, za tisak priredili i pogovor napisali Alojz Jembrih i Zvonimir Kurečić, Zagreb, 2018., 232. Izdali: Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, Hrvatsko biblijsko društvo Zagreb i Ogranak Matice hrvatske, Ozalj.