Eseji kao književni portreti

Milan Bešlić nije samo jedan od ne tako rijetkih kritičara i umjetnika koji su se usporedno bavili ili se bave i likovnošću i književnošću. On je i jedan od malobrojnijih kojemu dvojnost i međusobna isprepletenost tih dviju djelatnosti emanira u gotovo svakoj rečenici, svakoj kulturnoj aktivnosti, napokon, profilu osobnosti kojemu su likovnost i književnost samo dva lica iste zbilje, one umjetničke koja nadilazi puku svakodnevnu događajnost. Upravo zbog toga svaka od njegovih raznovrsnih i mnogobrojnih djelatnosti samo se uvjetno, gotovo radi ljudske potrebe za imenovanjem, određivanjem i razlikovanjem, mogu promatrati kao one u kojima preteže likovna ili književna dimenzija. Ako pak zaoštrimo nemogućnost spomenutog razdvajanja, mogli bismo reći da Bešlić književno piše o likovnosti, a da izrazito likovnim senzibilitetom prožima svoju poeziju. Da, nadalje, mnoštvo izložba i njihovih kataloga te monografija o slikarima inicira, stvara i opisuje riječju koja mu je ipak temeljno (književno!) izražajno sredstvo, da u mnogim autorskim kulturnim akcijama u praksi usko isprepleće likovnost i književnost te da njihovu povezanost autoreferencijalno postulira kao temu koja ga najviše određuje, čak biva srž njegova kritičkog, pjesničkog i ljudskog identiteta. Sve je to, s jedne strane, kulminiralo u njegovoj drugoj zbirci pjesama koja ima za Bešlića najkarakterističniji zamisliv naslov – Boje riječi. Ta zbirka pjesama (na razini subjekta i njegova samorazumijevanja, tematike, motivike, grafostilistike i intermedijalnosti) programatski, dosljedno i detaljno isprepliće boje kao metonimiju za likovnost te riječi kao metonimiju za književnost. Još radikalnije, ona tvarnost jezičnog/pjesničkog znaka proživljava istodobno i kao verbalnu i kao likovnu.

Sljubljenost likovnog i književnog nije ni za jotu manje intenzivna u drugome Bešlićevu diskursu – onom esejističkom, jedino se (što je i u prirodi razlike poezije i eseja) u prvome redu fokusira na predmetno-tematsku i motivsko-stilsku razinu. Sve je to vrlo zorno u cijeloj koncepciji i u svakoj potankosti njegove nove knjige pod jednostavnim, amblematičnim naslovom Eseji. Ono što Bešlić u poeziji izvodi u samoj jezičnoj fakturi i njezinu umjetničkom oblikovanju, u Esejima vrlo promišljeno provodi kao kompozicijsko i tematsko načelo gradnje cijele knjige. Spomenutu knjigu, naime, obilježavaju dvije sržne karakteristike – to je knjiga koja sadrži eseje o književnicima koji su u svojim opusima profesionalno ili senzibilitetski izrazito intenzivno isprepleli književnost i likovnost, i to je knjiga koja daje svestrane portrete tih književnika. Već sam izraz »portret« u svojem doslovnom i prenesenom značenju biva pojam i likovne i književne teorije i prakse. Tako se na Hrvatskom jezičnom portalu doslovno daju dva značenja pojma »portret« – 1. u likovnim umjetnostima prikazivanje individualnog izgleda osobe, 2. u književnosti i publicistici prikazivanje karaktera i lika osobe. Kada to prevedemo na još razumljiviji govor, Bešlićevi eseji, vrlo često nastali u povodu znanstvenih skupova o pojedinim autorima, zapravo nastoje opisati »lik i djelo« uglavnom onih autora koji su se bavili i književnošću i likovnošću, odnosno pisanjem o likovnosti.

Sve to egzemplarno vidimo već u prvom eseju pod naslovom »Vidrićev društveni i kulturni život«, u kojemu autor prepleće vrlo zanimljive detalje iz pjesnikova životnoga, građanskog, preciznije rečeno dandyjevskog habitusa, njegove intenzivne povezanosti s najvažnijim hrvatskim likovnim umjetnicima toga vremena, ali i o tome da je Vidrić »učio od slikara« te da je zbog toga »likovna umjetnost ostavila tako dubokoga traga u njegovom pjesništvu«. Bešlić sve to poantira zaključkom kojim se pridružuje nizu književnih povjesničara u naglašavanju likovne komponentne Vidrićeve poezije, za koju kaže da ga je »snažno prožela, kako učestalim, tako i estetskim vrijednostima emanirajući kroz njegovu liriku i kroz njegov život jedinstvenom likovnom energijom«. Bešlić izvrsno poznaje autore o kojima piše, često iznosi i potankosti o raznim njihovim kulturnim akcijama u kojima dominiraju one likovne, povijesnoumjetničke i književne, pa se eseji pretvaraju o svojevrsne »priče« o životnim zauzetostima ljudi koji su ostavili duboke tragove na raznim poljima hrvatske kulture. Tipičan esej takve vrste jest onaj o »Likovnoj komponenti u opusu Josipa Bratulića«, u kojemu Bešlić vrlo zorno opisuje bezbrojne Bratulićeve »uloge« u raznim segmentima naše kulture, primjerice pri ostvarenju čuvenog projekta Aleje glagoljaša ili uređenju likovne dionice iznimno važne knjige Ive Frangeša Povijest hrvatske književnosti. A unutar eruditskog Bratulićeva opusa ocjenjuje da se likovna komponenta otkriva »velikom i gotovo zasebnom temom« te da je se može sažeti u četiri sastavnice: percepciju likovnog medija, kontinuitet, intenzitet i likovnu svestranost.

Možemo reći da je Bešlić posve u svojem »elementu« kad govori o književnicima takozvane razlogovske generacije koja se oblikovala šezdesetih godina prošlog stoljeća, osobito o onima koji su istodobno bili i obrazovanjem i afinitetom duboko vezani i za književnost i za likovnost, a u ovoj knjizi eseja radi se o Dubravku Horvatiću, Tonku Maroeviću i Igoru Zidiću. Ipak, razlikuju se pristupi toj trojici autora. Kad piše o Horvatiću kao jednom od »najplodnijih i najsvestranijih hrvatskih književnika druge polovice 20. stoljeća«, Bešlić se uglavnom fokusira na njegovu ulogu likovnoga kritičara, galerista i autora važnih knjiga o hrvatskoj likovnosti i likovnih monografija. Također, ističe Horvatićev važan doprinos u otkrivanju Sofije Naletilić Penavuše, »babe Penavuše«, koju je »izvukao iz anonimnosti malenoga hercegovačkog sela i predstavio hrvatskoj likovnoj kritici i kulturnoj javnosti kao veliku i originalnu likovnu umjetnicu«. U eseju o Tonku Maroeviću Bešlić se pak bavi njegovom zbirkom pjesama Redak mulja, redak pjene, koju prvenstveno analizira književnokritički. Ocjenjuje da ona »najsublimnije izražava vrijednosti cjelokupnog pjesničkog iskustva eksplicitnim diskursom u sugestivnim stihovima kruneći summu Maroević«. Ne propušta, dakako, Bešlić ni razne likovne vrijednosti Maroevićeve poezije, i to u rasponu od njegove zbirke Primjeri (1965.), »u kojoj je krajolik tematiziran kao neodređen i nepoznat prostor gustim tkanjem varijacija u stalnom napinjanju teksta množenjem primjera«, sve do likovnog Motiva Gradive kao ciklusa u zbirci Redak mulja, redak pjene i konstatacije, u stilu likovnog kinetizma, da »Maroevićev pjesnički postupak izgrađuje pisanje kao stvaralački proces po načelu – tekst u pokretu«.

Bitno je pak drukčiji autorov esej, gotovo studija, o Igoru Zidiću, mogli bismo čak reći središnji tekst u cijeloj knjizi. Bešlić, naime, u opisivanju i analizi bezbrojnih Zidićevih djelatnosti u književnosti, likovnosti, uređivanju časopisa, višedesetljetnom sudjelovanju u aktivnostima Matice hrvatske i patriotskom aktivizmu, na neki način otkriva i razne fasete vlastite osobnosti i dubokih životnih afiniteta. Pri tome koristi metodu profesora Ive Hergešića, a to je – tako tipično za Bešlića – »portretiranje« nekog autora, i to višeperspektivno, ponekad gotovo kubističko, u kojemu se razne perspektive ipak susreću u istoj točki. No jedna je od perspektiva, kako rekoh, i ona autoportretna jer se i sam Bešlić bavio, i još uvijek bavi, većinom djelatnosti iz onoga spektra kojima se bavio i Zidić. Stoga je razumljivo da autor s velikom upućenošću, stručnošću, ali jasno izraženom naklonjenošću iscrpno piše o Zidiću kao pjesniku, likovnom kritičaru, polemičaru, Matičinu uredniku, predsjedniku, radniku. Zanimljivo je također da je Bešlić odlično upućen u terminologiju i diskurs i likovne i književne kritike, a ovo potonje osobito pokazuje pri prodornoj kritičkoj analizi poezija u rasponu od, kako rekosmo, Maroevićeve i Zidićeve, preko Paljetkove sve do, primjerice, one Gorana Gatalice. A spomenutom metodom »portretiranja« izrazito se odlikuju i Bešlićevi tekstovi o Božidaru Petraču kao »književniku kršćanske duhovnosti«, o brojnim književnim i kulturnim djelatnostima Ernesta Fišera, o Mati Ujeviću i Hrvatskoj enciklopediji, o Selemovu sažimanju estetskih vrijednosti 20. stoljeća te o Izabranim djelima Vlatka Pavletića.

U vezi sa žanrovskim i stilskim karakterom Bešlićeve knjige valja konstatirati da se radi o uzornom esejističkom diskursu u kojemu autor vlastitom eruditskom zahvatu određenog »lika« i njegova »djela« pridodaje i onu – za esej kao žanr tako karakterističnu – afektivnu funkciju jezika (prema Jakobsonu riječ je o iznošenju stavova ili emotivnih stanja samoga subjekta iskaza). Naglašavanjem te funkcije svemu što piše pridjeva osobnu perspektivu i jasna vlastita stajališta o predmetu pisanja. A kod Bešlića gotovo je uvijek riječ o dubinskoj empatiji, odnosno pronicljivom i naklonjenom uživljavanju u osobnosti i umjetničke svjetove pojedinih autora, što je uostalom nužni uvjet spomenutog »portretiranja« kao književnog postupka. Isto vrijedi i za stil pisanja. Bešlić je dobar poznavatelj likovnih i književnih teorija, ali svoje eseje ne nastoji pretjerano opterećivati teorijskim pojmovljem. Radije se, prethodno opremljen spomenutim znanjima, prepušta skladnom razvoju vlastitih refleksija usmjerenih na bitne spoznaje o pojedinim opusima i njihovim kontekstima. Sve se to zbiva elegantnom, često vrlo razvedenom sintaksom i bogatim leksikom. Oni u sebi objedinjuju faktografiju, analizu te – za Bešlićevu esejistiku karakterističnu – preciznu i smirenu sintezu kojom se portret pojedinog autora nadaje istodobno kao subjektivan i kao vrlo znalački i autentičan. Zbog svega toga Bešlićevi kvalitetni eseji čitaju se s estetskim užitkom i znatno doprinose svakovrsnim znanjima o izabranim autorima, čak i puno prisnije nego da su pisani objektiviziranim znanstvenim diskursom.