Zvun sveta – smisao i blaženstvo nepomućenih horizonata vječnosti

Napisati rečenice ili stihove posvećene osobi koja nas je napustila otišavši u onostranost, uobličiti riječi u komemorativnu i svečanu formu proznoga nekrologa ili pjesme »u smrt« – zadatci su što sam ih sklon uvrstiti među krajnje suptilne, delikatne i time najteže koji stoje pred kime tko se sprema latiti pera. Ako se prisjetimo univerzalnoga, odnosno beziznimno valjanoga metafizičkog načela koje nas gotovo tautološki podsjeća da sve što se prima biva primljeno na primateljev način (quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur), tim jasnije postaju opasnosti da vedra sjećanja i iskreni osjećaji – izneseni pred više ili manje široku čitateljsku javnost – budu primljeni i doživljeni kao klišeizirana patetika. Stoga ne treba čuditi da se u ovdašnjim književnopovijesnim osvrtima tek usputno spominje funeralno pjesništvo, odnosno pjesme »u smrt«, »u priminutje« ili »nadgrobnice«, koje bijahu gotovo uobičajene u dubrovačkih renesansnih pisaca (posebice u Mavra Vetranovića, Nikole Nalješkovića, Maroja Mažibradića i Dominka Zlatarića).

S mojim u namjere oblikovanim sjećanjima na Ernesta Fišera znatno više korespondira suvremena književnost, a ponajvećma rečenica iz novele Tvrdi grad Slobodana Novaka: »Dok nas se smrt ne dotakne, možemo biti bez iluzija o životu.« U Fišerovu slučaju ta Novakova rečenica ne sadrži ni metaforu ni hiperbolu, nego iz nje prosijeva svojevrsna litota, suprotna hiperboli, stilska figura koja slabi ili umanjuje izričaj, gdje se govoreći manje zapravo sugerira više. Naime, Fišera se smrt bila ne samo dotaknula nego ga i zahvatila te ponijela kada je doživio (i preživio) kliničku smrt. O tome mi je kazivao tri-četiri puta, pri čemu je uvjerljivom slikovitošću i vrlo živo opisivao lebdenje ponad vlastitoga tijela i iskustvo približavanja svjetlosti i sjaju, ne smatrajući to unutarmentalnim i subjektivnim doživljajem, nego zbiljskim događajem kojim je upravljao sâm Bog. Ističući kako se poklopilo toliko nevjerojatnih stvari da bi izašao iz smrti i vratio se u život, spominjao je Ernest Fišer volju Božju bez koje to – prema svim objašnjenjima medicinske znanosti i (matematičkomu) zakonu vjerojatnosti – ne bi bilo moguće.

Iz susreta sa smrću izašao je filozofični pjesnik Fišer duboko svjestan onoga što je u životu iluzija, a što je stvarno i time vrijedno nastojanja. Otklanjajući se od svih varki i obmana u dohvaćanju prividnih realija, iskazao se egzistencijalističkim i metafizičkim pjesnikom koji smjera na skrivenu stvarnost, stvarniju od ònē dostupne osjetilima. Ne će biti pretjerano reći: pjesnikom koji je slike i dimenzije kozmičkih protega verbalizirao u duboke i obuhvatne misli rastegnute u široke izražajne registre. O tome da kliničkom smrću uzrokovan izlazak iz vlastitoga tijela može uvesti u egzistencijalističko pjesništvo ukazuje na posve određeni način i etimologija riječi egzistencija: dolazi od kasnolatinskoga existere, doslovno ‘iz-stajanje’, gdje prefiks ex-, u značenju ‘iz-’ ili ‘od-’, upućuje na određeno iz-mještanje, odnosno izlazak iz stanovitoga bivanja ili načina postojanja.

To biti izvan, ili kajkavski zvun, uvelike je obilježilo Fišerovo pjesništvo. Da je posrijedi učen pjesnik, primijetili su mnogi koji su pisali o njegovoj poeziji, pa i ònī što u nedovoljnoj upućenosti u njegove motive i razloge spočitavahu taj navodno pretenciozni pjesmotvorni intelektualizam.

Fišerova je učenost navlastito filozofičnost, i to nepreuzentna, posve sazdana na odmjerenome doživljaju svijeta. Naime, kad u pjesmi Drobi se vrieme veli »I ništ neje zvun rieči«, onda za dobro i zadovoljavajuće razumijevanje pjesme nije nužno, ali je poželjno i dobrodošlo poznavati Tractatus logico-philosophicus Ludwiga Wittgensteina i razumjeti sadržaj njegove tvrdnje »Granice mojega jezika znače granice mojega svijeta.« Valja dometnuti da u istome djelu Wittgenstein kaže: »Smisao svijeta mora ležati izvan svijeta.«

To Wittgensteinovo izvan (außerhalb) ne će biti preuzetno dovesti u vezu sa zvun unutar Fišerova »morja zvun sebe«. Riječ je o moru kojega nema, čestoj i opsesivnoj Fišerovoj metafori nedohvatnoga i nepostojećega, neprotumačiva svijeta: »neiztolnačno morje« biva odsudnom slikom egzistencijalne zebnje čovjeka pod zvijezdama koje padaju i tonu u nepostojanje, u nebitak: »Lestor vužgane zviezde, kak buogi lampaši v šumi, trgajo se z nebeskoga ščita i curiju, sliepe, curiju vu morje keroga nega...« Biti »zvun sebe« (napominjem da grčki ek-stásis i latinski
ex-sistentia znače doslovno isto: ‘stajanje izvan sebe’), ekstatičko je stanje brige i tjeskobe, o čemu govoraše Martin Heidegger, a smješteno je negdje u gluhome (ne)prostoru Fišerove »metafizičke čkomine«.

Naš pjesnik Fišer dobro je znao za Heideggerovu misao da je čovjek već samim rođenjem bačen u smrt, u koju istrčava kao u svoju najvlastitiju mogućnost. Posrijedi je neodnošajna, izvjesna te kao takva neodređena i nenadmašiva mogućnost čovjeka kao tubitka. Supstancijalna dogotovljenost i cjelovitost tubitka tako je omogućena svojstvenošću onoga što Heidegger naziva bitak k smrti (Sein zum Tode). Drugim riječima, čovjek je dogotovljen i cjelovit tek u trenutku smrti. Heidegger u djelu Das Wesen der Sprache povezuje smrt i jezik, pa se tako Sein zum Tode i Sprache iskazuju egzistencijalima koji u razumijevanju bitka imaju zajednički korijen, što znači da se jedno bez drugoga ne daju misliti.

Prisjećam se, u vezi s rečenim, da sam s Ernestom više puta razgovarao o Heideggerovu čuvenom izrazu gdje kaže da govor odnosno jezik jest »kuća bitka« (das Haus des Seins) te smo se složili da bi vjerniji prijevod bio »hiža bitka« jer praslavenska i staroslavenska riječ *xyža kao i sadašnja njemačka riječ Haus potječu od pradavnoga gotskoga hûs.

Iz druge (i posljednje) strofe pjesme Detelica ze štiri lista progovara kajkavskim jezičnim izričajem Fišerov kršćanski egzistencijalizam i Heideggerova metafizika:

»Sreča je paradiž vsakdašnji:
friški smehek deteči, vu rami
od sonca, kakti Isusek sami
gda dojde nam doma, znenada.
Se razme, to i vsa naša je nada,
i radost brez kraja: hižni bitek
kaj drži vu svetlu cieli nam žitek.«

U svakom je slučaju nedvojbeno da je hrvatski jezik bio jedna od glavnih Fišerovih ljubavi i preokupacija. Kad god bih ga nazvao da mu čestitam rođendan, on bi, nakon što je zahvalio na čestitci, odmah uzvratio pitanjem znam li što se dogodilo na taj dan, točno sto godina prije nego se rodio. Vazda je isticao da je Ivan Kukuljević Sakcinski dana 2. svibnja 1843. godine prvi u Hrvatskome saboru održao službeni govor na hrvatskome jeziku. Jednakom se gorljivošću zauzimao Fišer za dostojanstvo i očuvanje hrvatskoga standardnog jezika kao i za, recimo to tako, pravo javnosti kajkavskomu narječju hrvatskoga jezika; protiveći se svima koji ga na bilo koji način marginaliziraju, ali i, s druge strane, onima koji govore o kajkavskome jeziku kao samosvojnome, prešućujući da je riječ o konstitutivnome dijelu trojstvenoga hrvatskog jezika (štokavsko-kajkavsko-čakavskoga). Kada je Ernest Fišer preminuo, 7. studenoga 2024., svjedočili smo da su mnogobrojna glasila prenijela vijest uz gotovo jednoglasnu napomenu da nas je napustio ustrajni i marni čuvar kajkavskoga izričaja i šire kajkavske baštine.

Uza sve to, Ernest Fišer bijaše znatno više: književnik, najvećma pjesnik, književni i likovni kritičar, publicist, djelatnik u kulturi, urednik više zbirki i drugih publikacija, dugogodišnji predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu, član Društva hrvatskih književnika, član Družbe »Braća hrvatskog zmaja«, Varaždinskoga književnog društva i Hrvatskoga novinarskog društva. Petnaestak godina uređivao je časopis Kolo Matice hrvatske, a posrijedi je periodika koja je počela izlaziti 1842. (godinu prije Kukuljevićeva glasovitoga govora) te je najdugovječniji hrvatski književni časopis.

Imao sam zadovoljstvo i čast surađivati s Ernestom Fišerom, kao član uredništva Kola, te sam se višestruko osvjedočio u njegovo znanje i iskustvo pri ocjeni tekstova, k tomu u Fišerovu predanost poslu i pedantnost, a sve s jasno izraženom sviješću o mjestu koje Kolu pripada u književnoj i općekulturnoj povijesti hrvatskoga naroda.

Ernest je uza sve spomenuto bio – molim da mi ne bude zamjereno što unosim dašak privatnosti – ne samo moj glavni urednik nego i srdačan prijatelj, čiju ću otvorenu i sebedarnu gostoljubivost, kada je u Varaždinu bio domaćinom, pamtiti do kraja života.

Vraćajući se na Wittgensteinovu izjavu da »smisao svijeta mora ležati izvan svijeta«, vjerujem da je naš Ernest u onom zvun sveta dohvatio njegov smisao i blaženstvo nepomućenih horizonata vječnosti.