Voltaireov konj i drugi zapisi bez nadnevka

BESKUĆNIK

Na kućnom broju Branimirova 53 malo iza podneva pozvonio je beskućnik da bi nešto poslije onamo i ušao.

NITKO ŽIV

Čovjek s maskom na licu i s vrećicom u ruci ulazi u Dom zdravlja. Ubrzo izlazi bez vrećice, ali je li imao i masku? Toga se ne sjećam, toga se nitko živ ne sjeća!

KONJ

Na putu prema Daruvaru, negdje blizu Repušnice, na livadi na kojoj u tom trenu pasu krave jedan konj iznenada skoči na kravu, sruši je i pomalo grubo prijeđe preko nje. Ne znam je li krava mogla ustati odmah, ili joj je trebalo neko vrijeme da se pribere. Što je konj time htio reći? Da kada nema što reći zajaše kravu a ona se skljoka na ledinu?

KRIJEŠTANJE

Tužno je kad stignem u Središće, posvuda kriješte vrane, a oči bježe od pogleda na hrpe smeća. Tako ćemo i mi jednom sami kriještati, ali neće biti ni vrana da nas čuju.

OVCE I KRAVE

Neobičan dan. Na poljima uz cestu, neovisno jedne o drugima i kilometrima udaljene, stoje ovce i krave. Ne pasu, ne hodaju besciljno pašnjacima, stoje. Krave zbijene u jednu skupinu, ovce u drugu. I ne znaju jedne za druge. Čini se da i ovce i krave šute. Prizor je zaleđen. Od čega su se sledile da ništa ne govore, a gubice guraju prema nutrini stada, gdje je toplo i gdje je beskrajna tišina.

MAČKE I PSI

Mačke i psi, kao pisci. Pognute glave psi stalno nešto njuškaju, pretražuju po tlu, prevrću stvari, kao da ničemu ne vjeruju, a ipak nekamo idu, vjeruju da put nekamo vodi. S druge strane, mačke idu prema nama laganim, mekim hodom, pogleda uprta u naše oči – kao da će u njima naći odgovor, a zapravo ga već imaju. Nas samo zavitlavaju, lukave zafrkantice!

SVEMIR

Čak je i svemir zakrivljen da zvijezde mogu malo sjesti.

TRENUTAK ZA PJESMU

Na rub balkona upravo su sjele dvije sjenice: trenutak dovoljan da dignem oči s pjesme koju upravo pišem. Kad joj se vratim ona više neće biti ona koju sam započeo. To sam htio reći.

DJEVOJKA U KAPUTU

U toj sobi u prizemlju zgrade u Šubićevoj u kojoj gore svjetla nitko ne sjedi za stolom, a na njemu nije pečena guska. U njoj je postavljeno tek nekoliko štafelaja i ništa drugo, nitko ne stoji ispred njih, ništa se ne događa. Malo poslije, ipak, među štafelajima se odjednom pojavi djevojka u zimskome kaputu, oko vrata joj vuneni šal. Čini se da je tu u prolazu, da je ušla i da će ubrzo izaći, zašto bi inače bila u kaputu? Ipak, podiže ruku, a u njoj joj je kist. Napravi nekoliko poteza na platnu pa se odmakne. Zatim sve to ponovi više puta. Slika, no u sobi mora biti hladno, pa i studeno, inače čemu kaput i šal. Ruke joj sigurno mrznu. Nitko drugi ne dolazi da slika takvim promrzlim rukama, svi su štafelaji napušteni. Unutra je samo djevojka u kaputu, ovijena šalom, na nju se slijeva svjetlost crvenkastožuta.

TRI PTICE

U Veneciji ljeta Gospodnjega 2022. žive samo tri ptice: golub, galeb i kormoran. Prva otima hrana sa stola na ulici za kojim ručamo, druga sve to ismijava, a treća – samo čeka malo podalje na stupu za privezivanje čamaca u laguni.

POMENA

Na putu za Korčulu katamaran zastaje u Pomeni na Mljetu. Mnoštvo s ruksacima i koferima izlazi na obalu. Kroz okno katamarana vidi se sljedeći prizor: plećati barba, gol do pasa, rutavih prsa, na pod baca komadiće kruha. Hrani brodsku mačku, možda i ptice. Malo poslije kratko razgovora sa članom posade. Ne znamo što se dotle događa s komadićima kruha, jede li ih tko. Zato odlazim do drugog okna i tamo vidim sljedeće: barba više ne razgovara, no nešto je ipak jasno. Komadiće kruha zapravo je bacao u malene lokve. Sad se sagiba i trpa ih sebi u usta, slasno jede. Toliko o hranjenju kućnih ljubimaca.

NESTAJANJE GLASA

Koliko ima za hodati do Zapruđa, viče muškarac u tramvaju, uredna, pristojna izgleda, sličan pjesniku Davoru Šalatu. Ponavlja to pitanje, oči mu pomalo uznemirene, cakle se, nešto uporno i nervozno traže, stoji usred tramvaja da bi, malo poslije, gurajući se krenuo prema vozačevoj kabini, kada još jednom uzvikne: Koliko ima pješice do Zapruđa? Kako se probija prema vozaču tako mu sve više jenjava, nestaje glas. I na koncu nestane, negdje u Zapruđu, a u tramvaju ostane tek nijemi pjesnik Davor Šalat.

ČAMAC

S ocem i njegovim prijateljem, priča T, vozimo se prema Pokupskom, gdje ćemo na vodu spustiti očev novi čamac. Obojica su već pijani i prije nego što smo stigli u Pokupsko. Spustili smo čamac i zaplovili. Nakon nekog vremena meni je to dosadilo i htio sam van. Ostavljaju me na obali i nastavljaju veslati dalje. Ja se igram na obali, lutam po grmlju i istražujem. Malo poslije dolazim do pokupskog mosta i na svoje iznenađenje ugledam oca i njegova prijatelja na mostu, nagnute nad vodu, šutljive. Od čamca ni traga. U jednom trenutku, nitko ne zna zašto, čamac se prevrnuo, a njih dvojica jedva su se, onako pijani, nekako spasila plivanjem do obale. Sjetih se da tad još nisam znao plivati, kaže T. Podsjetio si me danas, dok veslamo Kupom, na mog oca i kako mi je nehotice spasio život.

POSJET RODNOM GRADU

Grad je prvi put oslobođen 5. svibnja, na koncu Drugog svjetskog rata. Drugi put je oslobođen 6. kolovoza – nekoliko mjeseci kasnije nego prvi put, gleda li se redoslijed u godini. Kako slijedi, moguće je da će grad trebati osloboditi još jednom, za neko izvjesno vrijeme, uvjeti za to polako sazrijevaju, no to će se dogoditi još kasnije, vjerojatno koncem neke nadolazeće godine, ako i tada. A možda se više neće moći stići, neće biti vremena, ono se tako zgusnulo i ubrzalo, pa će grad u budućnost otići neoslobođen, kipteći od frustracija.

CRNI KUKAC

Crni je kukac zapeo na površini čaše vode što stoji ispred mene na stolu. Kruži glatkom površinom tražeći izlaz. Pitam se dokle, kukac ne zna što je krug i što je vrijeme. Ponekad se zaustavi, kao da se odmara ili razmišlja, a onda opet zavesla nožicama nenaviklim na vodu – ta nije vodeni kukac. On ne zna ni što je voda – on je čista energija apsurda. Kad se potroši, potroši se. Uzmem čašu i vodu pljusnem po požutjeloj travi.

DVIJE PAPIGE KRAKOWSKE

Na crnobijeloj fotografiji papige su nepokretne, no to ne umanjuje dramatičnost prizora što ga je u kutu krakowskoga stana snimio brazilski fotograf Cristiano Mascaro. Zidovi se ljušte, odozdo se diže plijesan, od prozora s desne strane izvana pada sunčeva svjetlost. U prostranoj krletci papige se stišću svaka u svom kutu leđima okrenute jedna drugoj (ako papige uopće imaju leđa, ako leđa definiramo kao onaj dio tijela na kojemu se još ispod kože trzaju zakržljala krila, a ovim su papigama krila doista zakržljala, već godinama ne lete, batrljci krila potonuli su u vlastito mlitavo meso), one već tko zna koliko dugo međusobno ne razgovaraju, ne oponašaju ni govor ljudi što se svako malo radoznalo naviruju u krletku, svaka je onu drugu protjerala u malu dječju kaznu, i svaka zatvorena kljuna zuri u svoj dio svijeta u kome nema papiga i koji zbog toga nije nimalo sretniji, u kojemu se katkad oglasi slobodni glas papige, ali taj glas ne umije sebe prepoznati, kao ni išta drugo, jer sve je pospremljeno unutra, u samoj papigi, u tami plutajućih unutrašnjih organa, i tko zna što ga može izvući van, na brazilsko ili poljsko sunce.

VOLTAIREOV KONJ

Činilo mi se da me promatra kroz uzak prozorčić na ceradi prikolice. A možda i ne, pomislio sam, mora da je odviše zabavljen vlastitim putovanjem. Zapravo, njegovom u sȃm život upisanom neizvjesnošću. A možda i nije sve tako neizvjesno, mogao bi pomisliti, ne bi me ovako vozili da iza toga ne stoje dobre namjere. To što je on pomislio, da mu je dano misliti, ja nikako nisam mogao misliti, a još manje doznati. Promatrao sam njegovo mirno konjsko oko što se svjetlucalo u dubini prozorčića na prikolici. U njoj je bila noć, užgala se mala zvijezda da je rasvijetli. A oko nije imalo izbora – moralo je gledati. Čak ni budnost nema izbora, traži bezuvjetno pokoravanje. Onaj koji ga je vozio načas je zastao na semaforu kako bi se moje i oko tog konja svjetlucavog oka načas susreli. U taj čas s ruksakom punim povrća s tržnice slučajno sam zastao uz rub ceste. Vidjelo je to krupno konjsko oko teret na mojim leđima, moralo je, kao što sam ja vidio jasno njegov teret, mada skriven u tami prikolice na kojoj je pisalo Voltaire Design. Trepnulo je nekoliko puta, u to sam uvjeren, premda zapravo nisam mogao ništa vidjeti. A onda se upalilo zeleno svjetlo i Voltaireov konj je nestao u bjelini dana.

KAKO JE NEMOGUĆE POSTALO MOGUĆE

Walter Benjamin je u snu sebi oduzeo život, i to oružjem, čitam u Jednosmjernoj ulici. I ne samo to, još je neko vrijeme promatrao sebe mrtvoga. Tek ga je neugodna spoznaja da je mrtav trgnula iz sna. Puno poslije, no nikad predaleko u životu, doista je sam sebi oduzeo život, ali tad se više nije mogao trgnuti iz sna. San o riječima i njihovoj moći je završio. Mene je pak u tom zapisu iznenadilo da je u snu moguće umrijeti. I da je poslije moguće trgnuti se iz sna. Dotad sam vjerovao u suprotno – smrt u snu je smrt. I točka. Priča gotovo uvijek ide ovako: netko te želi ubiti, proganja te, padaš u bezdan, krikneš, ali ništa se zaista ne dogodi. Samo se probudiš, uvijek se spasiš. I to je dosad bio taj optimizam sna. Sada se sve okrenulo naglavačke pa je tako i poslije smrti u snu moguće probuditi se. Istodobno, i ne probuditi se. Tko išta jamči? Benjamin je samo jednom jedinom rečenicom rekao kako je u snu sve moguće. A od snova sve počinje. Čitajte Benjamina!

BARUTANA 1991.

Neki tu dolaze zapaliti svijeće i položiti cvijeće. Drugi se pak tu zaustavljaju kako bi iza grmlja bazge, trnjine i gloga uz cestu obavili nuždu ili prošetali psa, putuju li sve do Njemačke, zemlje obećane.

Kada sve to utihne, i šum vršenja nužde i uzdasi tugovanja, u šumi Bedenik začuje se ravnomjerno kuckanje djetlića, ili brgljeza sa stabla što se malo-pomalo predaje smrti. Kad padne, nema nikoga da ga čuje.

UGODA

Kad želim nešto napisati, ogrnem se žamorom, a kad usred tog žamora čujem jasno izgovorenu rečenicu – poludim pa pocepam papir. Pocepati papir i poderati ga dvije su varijante istog sumanutog čina, a u jednoj od njih meni je ugodnije.

Ž

Žaba, žamor, Žabes. Žnam ža že žoglo žrugačije, žli žaš žvako ži že žiše žviđa.