Treba li joj vjerovati (pjesmi, naime)?

Denis Ćosić pripada mladoj generaciji hrvatskih pjesnika koja ulazi u književnost u drugom desetljeću 21. st. U slojevito tkivo suvremenog pjesništva upisan je kao metaforičar, nasuprot pjesnika okrenutih »zavođenju običnošću«, što je kao karakteristiku generacije oblikovane devedesetih detektirao K. Bagić¹⁾.

Ćosićeve dosad tri objavljene knjige (s dodatkom jednog e-formata) zgusnute su po vremenu izdavanja te svakako i zbog toga pokazuju kontinuitet u poetičkim načelima. U aktualnu, autorovu četvrtu knjigu poezije Panonska gotika ulazimo autoreferencijalnom metatekstualnom pjesmom U gulagu svojih misli, objavljenom u zbirci Neonski bog mržnje²⁾.

U gulagu svojih misli

čuo sam da je mala razlika između pjesnika i tiranina / moj je omiljeni diskurs automatski diktat misli / moje su pjesme moja diktatura / ja sam tiranin svoga srca.

Premda su i naslovno pitanje ovog osvrta (treba li – pjesmi – vjerovati) i odgovor (ne nužno) ³⁾ očekivani, držim da su autoreferencijalne opaske, koliko god sve što je umjetnost možemo/moramo čitati kao fikciju, moguće i mistifikaciju, uvijek zanimljive i poticajne za razmatranje rukopisa, osobito novih.

Razmotrimo li Ćosićevu sintagmu – »definiciju« o omiljenom tekstu kao automatskom diktatu misli, prilično je očigledno da se u njegovu iskazu ne radi o dadaističkom/nadrealističkom – spontanom i nekontroliranom diskurzu, nego o vrlo promišljenom, što, uostalom, od umjetničkog izraza i očekujemo. Njegova tvorba nije automatska nego montažna, nastala na principu imperativne proizvodnje senzacije. Tzv. programatski tekstovi, danas bismo rekli autoreferentni metatekstualni, uglavnom su upis naših intencija, te su, kao sve literarne strukture, u osnovi fikcionalni i, u tom smislu, podložni interpretaciji kao fikcionalni iskaz, a ne kao denotativna instrukcija. Ono što očekujemo od automatizma, a u što nas je uveo nadrealizam – bilježenje spontanog protoka misli s nakanom ulaska u podsvjesno – uglavnom može biti zanimljivo kao materijal za praktične psihoanalitičke svrhe. Kao literarni postupak vjerojatno će generirati strukturno ponavljanje, a u takvim slučajevima izostaju željeni efekti te umjesto začudnosti dobivamo predvidljivost. Književnost je nužno, i kad je autobiografska, sasvim osobna i intencionalna konstrukcija u kojoj tvorac »deformira« zbilju, a do »zbiljne zbilje« mu zapravo i nije stalo.

Na razini motivike, Ćosić ne tvori pjesmu usmjerenu jednom koherentnom referentu: njegov je tekst struktura sastavljena od prirode, fragmenata još uvijek (u naznakama) prisutnog rata, zbog čega su elementi idejnosti, duhovnosti i pitanja etike osobito važni, premda su prisutni rastreseno, fragmentarno... kojima govori okrutno, idejno gotovo denotativno, jasno, ali začudnim sintagmama, generirajući tako pjesmi nužnu konotativnost.

Dobrim dijelom motivika njegovih novih pjesama je, očekivano, pejzažna, gotovo da kažem agrarna, s očiglednim naznakama lokalnog, slavonskog prostora (oranice, crnica, biljke – radić, vodopija, ariš, koprive, ljiljani, cikorija, cica-mace; stogovi sijena, pasji zub). Autor u tom smislu nastavlja načinom koji je, kao njegova specifičnost, nazvan novim ruralizmom⁴⁾ (Marko Pogačar). Motivski su u kompleks prirode uključene i životinje, no one su nešto drugačija priča: vrlo često se radi o uobičajenim (jelen, pauk, lisica, glista, vuk, jež), ali i o egzotama (muflon), s tim da su životinje (i kad su uobičajenih vrsta) konstrukcijski izmijenjene na način koji ćemo opservirati razmatranjem pjesničke slike načelno budući da je taj postupak opće mjesto kad se radi o Ćosićevoj vizualizaciji.

Ćosićev pejzaž temelji se na zbiljnim referencijalnim elementima, no, budući da intencija nije kreiranje realističnoga pejzaža, oneobičen je nizom raznorodnih elemenata tvoreći svojevrsni metaprostor.

Uočljiva je, bar u povremenim naznakama, i socijalna problematika (ljudi su robovi, / šute i sjede u sjetnim rovovima), s kvalifikacijama ideologije na osnovi koje se događa socijalno (i etičko) deformiranje i s vrlo jasnim stavom prema ideologemima – nositeljima destrukcije, čime se pjesma otvara iščitavanju pitanja etičnosti i duhovnosti. Određeno buntovništvo, karakteristično za mlade autore, upisano je kao komentar ideologema neočekivanim kontekstualiziranjem elemenata iskaza, čime se prevrednuje/iznevjerava konvencionalno očekivanje (vojnik je nespretan, puška pruža ruku pomirenja). Svoje buntovništvo Ćosić artikulira na podlozi tradicije (što potpomaže i pojačava dojam protesta). Takav je stav vrlo izrazit u Pjesmi nad pjesmama, koja i intonacijom i strukturom diskurza i samim naslovom apostrofira Kamova: kompletno je pisana u modusu paradoksalno spojenih kontroverznih iskaza, sa snažnom poantom, građenom na principu montažnog naljepljivanja paradoksalnih, osobito etički nespojivih iskaza u formatu parole (Smrt slobodi, folk fašizmu!).

Tako, preispitujući duhovnu dimenziju čovjeka i njegova prostora na već spomenutom tragu Kamova – u seriji psalama – tvori diskurz desakralizacije nedodirljivih vrijednosti (Hodočastim u baziliku Crnog srca / i palim svijeće psima i lutalicama. / Gospodin sam bog svoj / i uz sebe nemam drugih bogova⁵⁾), ali uglavnom »nježnijoj« varijanti nego je to slučaj u Kamova, ili bar ne tako izričitoj (ili smo, jednostavno, tijekom vremena i životnog iskustva jednostavno navikli prihvaćati takve iskaze bez reakcije, gotovo kao neutralne), što postiže konstrukcijom slike, više vizualnom nego idejno-buntovničkom: buntovništvo je »upakirano« u kontroverzne sintagme orubljene neutralnim motivima, slikama, iskazima (Blagoslovljen koji dolazi u moje ime / propovijedati ljubav muškarcima. / Neka donosi sklad u klaustar srca, / neka su mu zagrljaji blagotvorni glogovi.⁶⁾) Njegov iskaz o civilizacijskim vrijednostima i konstruktima nisu komentari nego evokacije temeljene na već spomenutom problematiziranju/začuđavanju konvencionalnih viđenja/mišljenja.

Slijedom takvih tematskih / motivskih preokupacija i osobnih buntovničkih upisa možemo reći kako se Ćosić otvara zbilji vrlo široko i vrlo hrabro.

Ćosićev je stih, s obzirom na svoju formalnu strukturu, sintaktički logična cjelina i podređen je – ne toliko ritmu i prozodijskim elementima koliko logičnosti poruke. Slobodan je, u nekim momentima u ritmu rečenice, ali i blizak vezanoj formi (strofičan, najčešće u obliku katrena), bez rime, ali s vrlo »vidljivim« ritmičkim zamasima, koji su dio grafostrukture (izostanak prebacivanja, završavanje stiha točkom/zarezom, počinjanje sintaktične cjeline velikim slovom...).

Kompozicijski, pjesme su uglavnom strukturirane kao nizanje pojedinosti, mozaično i, na određeni način, linearno. Rečenice/motivi su koordinirani, doimaju se samostalnim do raspršenosti, a subordiniranost nosivoj ideji (zajedničkom nazivniku) najčešće je vidljiva iz naslova, koji funkcionira kao element vezivanja leksičkog materijala u semantičko zajedništvo.

Struktura veće sintaktičke cjeline počiva na shemi izjavne opažajne rečenice, a slična je jednostavna struktura uočljiva i u gradnji slike: metafora (i češće, usporedba) oblikovana je kao definicije (majka je, ruke su...) koja, zahvaljujući konstruktivnom presijecanju (vrlo slobodnom transkontektualiziranju) proizvodi eksces kratkoga spoja. Navodimo kao izraziti primjer fragment pjesme Žetveni dan: Propuh otvara štalu i stoka izlazi van, / zalazi krvava subota. / U koritu leži krzneno dijete, / janje pečene lubanje s očima mrkog ugljena. / Sveto se očituje priviđenjima užasa, / spaljenim usnama novorođenog mistika. Slika krzneno dijete u jaslama, sa sugestijom atmosfere otajstva i himničnosti, prelama se slikom pečene lubanje, koja uvodi u pjesmu elemente bakanalijskog i divljeg, čak s naznakama kanibalističkog desakralizacijskog.

Prostor pjesme/slike sastavljen je ujedinjavanjem raznovrsnih iskustava, kombiniranjem različitih slojeva zbilje, od logički disparatnih elemenata koji generiraju nadrealistične konstrukte te nude kao referentnu zbilju sliku svijeta sastavljenog od prepoznatljivih realija, ali ipak osobnog, očuđenog i nemimetičnog, fantazmagoričnog. U toj stvarnosti Šume pira i raži uznemiruju tanka crijeva. / Vojnici skupljaju sjemenke u čarape. / Ptice negoduju zbog studeni, umjesto suza prosipaju bobice tise. Tiho je u jazavčevu trbuhu, / tromost naslućuje ježevo buđenje. Stalnim spajanjem bića i predmeta – kao da su jedno, pridavanje osjetilnih senzacija nečemu što iskustveno ne znamo (tišina u jazavčevu trbuhu), dopušta se zaključak kako se radi o konstrukciji prostora udaljenog od zbilje kao referenta, takvog o čijim karakteristikama nemamo spoznaja. Kraće rečeno, takvim transpozicijama Ćosić stvara svojevrsni metaprostor, što sasvim odgovara ostalim elementima arhitektonike svijeta, osobito uključenih bića.

Svijet koji pjesnik kreira doživljava se očima, a njegova začudnost ne zadržava pozornost samo na vizualnom doživljaju nego provocira intelektualni pristup i aktivira recipijentov doživljaj/stav. Oblikovanje na principu sinestezije (taj pejzaž čine dlanovi uskovitlane truleži, zore boje ocijeđenog žumanjka), slike su istovremeno i intelektualni zadatak za procesuiranje i instrukcija za složeno doživljavanje tijelom.

Nerijetko je cijela pjesma građena kao kompleksna slika u kojoj autorska poruka nije eksplicirana već je rezultat montažnog naljepljivanja elemenata, nastala slobodnim konstrukcijskim presijecanjem. Na pr., u pjesmi Žetveni dan, koja donosi sliku seoskog dvorišta, užurbanosti i obilja vezanih uz pripreme za blagdan žetve, ali u njem nema ničeg blagdanjeg nego nalikuje na pomor: Bojne i bojne mržnji sjedinjuju se / u oružju donesenom umjesto mira. / Kada posljednje žabe podriguju pred parenje / i vrišti korijenje mandragora, božanstvo štuca od molitvi / na spomen svoga imena.

Uz kreaciju prostora (metaprostora), izuzetno su zanimljiva i Ćosićeva čudovišna bića. Morfološki, ona su konstrukcije nastale montažnim nadograđivanjima raznovrsnih neočekivanih elemenata u cjeline za koje nemamo adekvatni naziv: obično takve konstrukte nazivamo čudovištima, no ove Ćosićeve trebalo bi, nužno, odvojiti u neku novu skupinu. Od mogućih naziva (čudovišnici/čudovišnice; čudnici/čudnice) uporabit ćemo čudovišnice/ci. Ćosićeve antropomorfne životinje doimaju se kao bića iz svijeta virtualne stvarnosti (adekvatno svom okruženju – metaprostoru), kao niz autorskih i autonomnih tvorbi.

Doduše, tekst ne proizvodi ideju o takvim bićima kao sustavu: jednim dijelom ti bastardi su rezultat već spomenute Ćosićeve nakane da iskaže deformaciju zbilje pod utjecajem ideologije, posljedica rata i dehumanizacije pa se ponekad i može govoriti o čudovištima kako ih vidi tradicionalna morfologija i semantika, koja pod čudovištima podrazumijevaju »sve ono što određeno društvo smatra bolesnim, nastranim i lošim /.../ u skladu s predodžbama kulture kojoj pripada«.⁷⁾ U takvu skupinu možemo uključiti predodžbe kao Ljudske su glave centrifuge perilice, / ruke propeleri koji grabe blagoslove. Međutim, postoje i bića u kojima ne postoji nastrano i zlo, nego su samo neobična, bizarna i jedino zbog svoje vizualne bizarnosti potencijalno zazorna. Takvih nema mnogo pa se opservacije više oslanjaju na naslovničnu zanimljivu vizualizaciju koja je, možda, više na tragu prethodne knjige, Košuta su plakale bez rogova.

Takva čudovišnost u prikaza bića, kao i u nekim elementima kompozicije (gomilanje teksta na principu slika realistično-fantazmagorične morfologije), u dosluhu su s poetikom gotike, u čemu vidimo jednu od mogućnosti obrazloženja naslovne sintagme. Koliko god gotika bila realistična, ima u njenoj imagologiji klasičnih čudovišta, koja su ono strašno, prijeteće, demonsko, zazorno, ružno, no ima elegantnih, hibridnih, vrlo često zanosnih, gracilnih pojava u kojima je teško prepoznati negativno... dok ne koncentriramo pogled na detalj. Ćosićevi su čudovišnici često takvi hibridi nastali miješanjem strašne zbilje (još se snažno osjećaju titraji rata i razaranja) i ideje o blagom, bezazlenom biću (vizual naslovnice).

Pogledajmo morfologiju potencijalnih pripadnika skupine čudovišnika/ca:

Od svih jelena volio sam njega. / Nosio je kriške dinja među rogovima,
Svoja je kopita ispunio djetelinom, / ispio rosni pokrov osunčanog debla.
Baka je u veljači rodila ambroziju, / mrtvu i sitnu kao inje u zoru.

Već je rečeno da je slika/metafora/poredba, jak (i prepoznatljiv) poetički konstrukt Ćosićeve poezije. Tvorbeno načelo na kojem autor inzistira jest začudnost. Žestoke i neočekivane korelativne sastavnice svojom začudnošću provociraju intelekt na tumačenje ne dajući mu da mirno zalegne u ugođajnu sliku. U naporu da bude nepredvidljiva (ponovimo već spomenute dlanove uskovitlane truleži, zore boje ocijeđenog žumanjka), metafora/slika toliko se napinje da postaje bizarna i ponekad ne djeluje uvjerljivo. Sastavnice slike ne konvergiraju jedne drugima, nego se međusobno dodiruju po načelu kratkih spojeva: »zajednički nazivnik« izostaje ili je na rubu asocijativnog polja. Ćosić provocira nov doživljaj, ponekad pod svaku cijenu. Recimo, u sekvenci Žetveni dan dolazi sa smrću, / nenajavljeno kao prva menstruacija vrlo očigledno i u snažnom iznevjeravanju očekivanja nadovezuju se dvije disparatne cjeline iz sasvim različita iskustvena područja, pri čemu jedna destruira pretkažljivost semantičkog polja druge izazivajući naznačeni »kratki spoj«, koji je moment kreiranja nove, nepredvidljive senzacije i sasvim ovisi o recipijentovom učitavanju. Takav način možemo nazvati poetikom dinamične ekspresije, u kojoj se potencijalna (i intertekstnim asociranjem) naslućena emocija razara, ili bar podriva, disparatnom slikom/leksemom provocirajući novo značenje/doživljaj/emociju.

Poetika oneobičavanja spomenute načine i dopušta i očekuje, ali rekla bih da je udaljenost sastavnica tolika da slike teško ostvaruju emotivnu dojmljivost, a izrazito su usmjerene na to da šokiraju (Ženi pokušavaju ugurati / mladunče u međunožje). Takvo »otežavanje forme« tekstu nije ugrozilo prohodnost niti je zbog njega hermetičan – značenja se otvaraju bez većih napora, tek se u podlozi dosta snažno osjeća »gradbena matrica«.

Na osnovi detektiranih osobitosti izraza, s napomenom kako u Ćosićevu diskurzu čujemo – uz već spomenutog Kamova – i Matoša, i Ujevića... i još ponešto dobro znanih poetičkih momenata, nadograđenih inovacijama, reći je da se radi o prostoru motiva, stavova i jezičnih rješenja koji postavljaju bogatu osnovu za daljnje tvorenje. Kreativno vociranje tradicije, naime, način je davanja do znanja da smo na nekoj vlastitoj zavojnici spirale u odnosu na evocirani tekst: nismo počeli ni od čeg (tradiciji je odan respekt – znamo gdje smo, tko smo, odakle), ali nismo zarobljeni u vremenu. Tražimo prolaz dalje. Put. Mogućnosti. Uostalom, to – rekla bih, nekako i jest zadatak svake generacije. Vrijeme će pokazati u kakvu će se koherentnu osobnu poetiku ovo poetičko obilje oblikovati. U ovom je trenutku svakako prepoznatljiva i razlikovna, što je također vrlo važno u oblikovanju osobnog (ili/i generacijskog) mjesta pod suncem i izgradnje poetičkih kontinuiteta (ili, ponekad nužnih, diskontinuiteta).

__________________
1) Bagić, 12. 6. 2008., Zgb slavistička škola, https://zagrebacka-slavisticka-skola.com/article.php?id=1779&naslov=zavodenje-obicnoscu-hrvatski-pjesnicki-narastaj-devedesetih

2) Neonski bog mržnje, Ćosićev prvenac objavljen u nakladi Općinske narodne knjižnice Drenovci 2019. god, a 2024. kao e-knjiga.

3) Krešimir Bagić, Republika stiha, »Putovanje od spleena do aspirina, Vrata vrta, B. Jelušić 2021.«. MH 2023. 241.

4) https://www.portalnovosti.com/novi-ruralizam 17/05/2022; M. Pogačar, Denis Ćosić, »Košute su plakale bez rogova« (HDP, Zagreb, 2021.).

5) Čudni su putevi Gospodnji, str. 66.

6) Psalam II., str. 62.

7) Miranda Levanat-Peričić, Morfologija mitskog čudovišta, Croatica Slavica Iadertina IV (2008., 531–550). »Čudovišta su osamljenici, izopćenici i pustinjaci. Unikatni i originalni, oni rijetko pripadaju određenoj vrsti. /.../ Dijelom radi svog izgleda i ponašanja, a dijelom i radi toga što ne može razviti odnos pripadnosti prema nekoj zajednici, čudovište je društveno neprihvatljivo biće.« 543