Trauma

– Gledajte – reče samostalni policajac Ključar višem policijskom inspektoru Šikiću – ne vjerujem da će se slučaj na kojem radite samo tako riješiti, pogotovo ne ovdje, mislim, budemo li samo opservirali mjesto zločina, kao da se zločinci zaista vraćaju na njega. To je priča za malu djecu, to je priča iz krimića, to je... uglavnom, to je samo priča.

– U pravu ste – kiselo uzvrati inspektor miješajući kružeći nevoljko plastičnom žličicom po šalici kave, u koju, to sad tek primijeti, onako rastresen nije ni sipao šećer. Koja li mu je već taj dan, četvrta, peta? Uh, strusio bi on sad neku rakiju, kad mu bar ne bi bilo neugodno pred uniformiranim kolegom. A osjeća on da je Ključar već popio nešto na dužnosti nedopušteno, ipak je inspektor, ima on osjećaj za to, ali neće mu prigovoriti. Tad iznebuha reče nešto što se čak ni po njegovu mišljenju nikako ne uklapa u logiku policijske istrage: – Ali kako se ono kaže? Ničeg nema u umu što prethodno ne bijaše u sjetilima, ne?

– Ne pratim vas – zbunjeno će samostalni policajac. – Odakle vam to? Takve stvari nas u Svetošimunskoj nisu učili. Učili su nas da um treba biti oštar, a osjećaj nepogrešiv. Ili obrnuto? Nemojte me sad tjerati da razmišljam, recite, što ste naumili?

– Naumio sam da um prepustim sudu osjećaja – uze se inspektor izmotavati. Nije mu jasno ni što ga je nagnalo da kaže ovo prije, kamoli zašto sad inzistira na tome. A onda mu u spasonosan čas nenadano sine: – Osjećam da je ovo mjesto, ovo tu iza zgrade, takozvano mjesto zločina, odabrano nasumice. Ili slučajno, hoćete li tako. Da nije bilo nikakva prethodna dogovora, nikakve inscenacije, razumijete?

– Ne.

– Da nije bilo nikakva igrokaza. Nikakva dila s majkom da joj se, kao, otme dijete. Da su otimači jednostavno iskoristili sretnu priliku. Mislim, sretnu u smislu njihove zle rabote.

– Ali rečeno je da trebamo polaziti od te mogućnosti, nije li? Pa i novine su se već raspisale o tome.

– Otkad se mi to ravnamo prema novinama?

– Pa, očito imaju iste izvore kao i mi.

– Vi imate izvore? Ja ih nemam. To što govore ovi gore, što njima govore odozgo, zar to nužno mora voditi do izvora? Vi ste samostalni policajac, znate li što to znači? Da možete, ne da možete, da jednostavno morate misliti samostalno. Ja nisam samostalan, bar ne po činu i funkciji, pa ipak sumnjam. Gledajte ovako, nije li moguće da je njima izvor to što pišu novine, a novinama to što nagađaju oni?

– Pa tvrdi se da je majka takoreći prodala dijete. Odnosno, da ga je dala dragovoljno. Štoviše, da ga je takoreći uopće i rodila da ga daruje tim nekim mračnjacima. To da je činjenica.

– To da je činjenica?

– To da se tvrdi. Ona se liječi, a s njezine terapije da je procurilo...

– Što da je procurilo? Pa dobio sam i ja taj povjerljivi mail s naputkom. Da je žena na terapiji osvijestila nekakvo nasilje što da ga je kao dijete trpjela od roditelja i okoline? Da je za volju tog istog nasilja i trebala roditi to dijete? Da su to pravila igre u nekakvoj sekti? Pazite, vama valjda mogu reći, ima mi tu malo previše tog »da je«. Što, naime, ako ništa od tog silnog »da je« nije istina? Što ako su otimači, sad se govori da su bili žena i muškarac, iz nekog razloga nakanili oteti bilo čije dijete, recimo, da ga zaista prodaju ili možda čak i zadrže kao svoje, da su sjeli u kola i kružili gradom nadajući se da će im se za to ukazati prilika, da su to, recimo, činili svaki dan, ali bez uspjeha, i onda da se tu na parkiralištu iza zgrade, kamo ih je put naveo sasvim slučajno, našla žena s kolicima, čiju su smetenost jednostavno iskoristili i eto zločina? Znam, u ovom također ima previše »da« i »ako«, ali ne možemo reći da ne drži vodu. Oprostit ćete, kolega Ključaru, ovo s mračnjacima mi djeluje malčice odveć smiono, pa i fantastično.

– Ah, inspektore, dopustite da i ja sad malo pametujem, vi kao da nikad niste očekivali neočekivano, računali s nevjerojatnim, vi se povodite za razumom i sumnjom, što itekako treba cijeniti, ali čak i kad govorite o osjećaju, on vas i opet samo dovodi do razuma i sumnje, ako sam dobro shvatio. Nego, kako je uopće moglo procuriti išta s te ženine terapije? Zar tu ne postoji neka obaveza da se stvari drže u tajnosti?

– E, vidite, nemam pojma. Ako je to istina, mislim, to da takve informacije cure unatoč Hipokratu, to se zaista može nazvati neočekivanim i nevjerojatnim, čak i nečuvenim. Zapitajmo se stoga radije jesu li te informacije zaista procurile i na taj način dospjele do medija? Jesu li uopće? Provjeravaju li mediji zaista sve svoje informacije? Ili se možda suma nagađanja i fantaziranja u mozgu nekog novinara ili urednika zgusnula u tobože pouzdanu činjenicu? O tim krvožednim sektama piše se svako toliko, a pitam ja vas, imamo li mi u svojim bazama podataka ikakvu potvrdu da one zato i postoje? Jesmo li ikad ikog priveli zbog takozvanog ritualnog nasilja, a da se ono na kraju nije pokazalo pukom fantazijom, oprostit ćete mi na izrazu, luđaka? Ili, recimo, klevetom nekih zlonamjernika?

– Ne otkako sam ja u službi, bar mi nije poznato da je bilo nečeg takvog.

– Eto, vidite. Ali mogu vam reći, ipak službujem malo duže nego vi, bilo je dojava i prijava, nije da nije. Uglavnom bi se neki čestiti građani zgrozili nad izgledom ili ponašanjem svojih, recimo, susjeda ili sugrađana iz kvarta, olako zaključili da se, kad su već tako čudni, sigurno bave i nekim mračnim kriminalom, nazvali nas, podnijeli prijavu i samo nam priredili nepotrebne komplikacije, jer su ti sumnjivci zakonski bili manje-više čisti i neokaljani. Eventualno bi tu bilo dilanja droge, reketarenja i sličnih ovozemaljskih prijestupa, ali zbog njih ih nitko nije bio prijavio, nego zato što navodno na svojim tajnim sjedaljkama siluju, ubijaju i piju ljudsku krv ili pak skrnave grobove po grobljima. Ili, toga biste se mogli i sjetiti, da nagovaraju mlade labilne osobe na samoubojstvo, pa im onda noću luduju na grobovima. Istraživali smo mi to, obavili hrpe informativnih razgovora, ali jesmo li ikoga zaista priveli, je li ikome zaista suđeno? Naravno da ne.

– No, pa tako sam i mislio. Ali odakle novinama onda te priče? Pa zar u ovoj traljavoj državi nemamo dovoljno kriminala i skandala, pa ih moramo još i dodatno izmišljati?

– To da nam je država traljava, to ste, dragi kolega Ključaru, rekli vi. Ja ću to opće mišljenje rado prečuti, mislim, pa nije njegovo iznošenje ni kriminal ni grijeh, samo, priznat ćete, zvuči malo neobično kad odjekne iz usta s odorom egzekutive. I da, prečujte sad vi moje riječi, u pravu ste, u ovoj traljavoj državi kriminalni skandali veru se do najviše razine i tako su učestali da mediji više nemaju ni poštenu sezonu kiselih krastavaca, dakle, nema potrebe da ih izmišljaju. Ali tko smo mi da im sudimo? Kome je do opće neuroze, neka samo izvoli. Kome je do psihoze, isto tako. Kome je do shizofrenije...

– U redu, neka je i shizofrenija. Ali ne možete reći da baš nema ljudi koji svojim ponašanjem izazivaju opću sumnjičavost, a svoje sjedaljke izvode itekako javno. Recimo, ovu čudaci subotama na Trgu, pa zar oni nisu, kako da kažem, sekta krajnje nejasnih namjera?

– To nisu sjedaljke, to su klečaljke. A svatko ima pravo derati hlače, pa i kožu na koljenima dokle god time ne poziva na rušenje ustavnog poretka, zar ne? A ovih čak ništa ni ne deru, pa vidjeli ste da koriste meke podmetače i jastučiće, takoreći kao prigušivače svojih tobože pokorno-bogobojaznih namjera, ma koliko nam one bile nejasne, a nejasne su jer se i ne trude da nam ih objasne. Javna je ta praska klečanja, bojim se, samo vizualno i sekta možda nije najpogrešniji izraz za njezine gipke praktikante, ali uvjeravam vas, onako sasvim zakonski, apstraktno, što bi se reklo, de lege artis, ne bi nam smjelo biti zazorno ni kad bi neki čudaci kleknuli za Sotonu, dokle god svoj sotonizam i ustavno-pravni poredak ove države uspijevali dovesti u skladnu vezu i ponašali se koliko-toliko pristojno kao i ostala svjetina.

– Što im ne bi trebalo pasti odveć teško. Ali bojim se da smo se time udaljili od teme.

– Pa, možda i nismo toliko. Ne možete poreći da postoji neka duhovna bliskost između tih ultrakonzervativaca nejasnih namjera i izlizanih koljena i onih koji društvu pod svaku cijenu žele dijagnosticirati moralni pad u ralje nečastivog i onda time gnjave nas, policiju. Možda bismo povod za te novinske napise zaista trebali tražiti u tom miljeu, dakako, uz poštivanje zakona ponude i potražnje, jer bez njega kao da više i nema valjana zaključka.

– E, sad, kad već ovako lijepo čavrljamo, neće nam biti naodmet prisjetiti se ni mudrih riječi učenih ljudi kako u svemu valja razlikovati uzrok i povod, pa ako bi povod zaista bio fanatizam nekih, oprostite mi na izrazu, luđaka, uzrok bi bilo...?

– Njihovo ludilo, to ste htjeli reći, zar ne? Ali u tom slučaju trebali bismo uzeti u obzir i uzroke ludila, a to nas u konkretnoj istrazi neće odvesti predaleko. Točnije rečeno, odvest će nas u vražju mater, da ne kažem – u filozofiju.

– Pa, meni se čini da sve vrijeme plutamo na tim vodama.

– Dobro je dok samo plutamo. Netko je, čini mi se Friedrich Nietzsche, lijepo rekao da će onaj koji traži istinu radije zaroniti u prljavu vodu nego u plitku. Ali, da budem malo slikovit, filozof će, dogodi li mu se da se, da prostite, usere u gaće, slabu korist imati od pitanja tipa »što je smisao?«. Prije bi se trebao zapitati što je razlog, ne bi li?

– Inspektore, katkada me upravo zastrašuje vaša pronicljivost.

– I mene, dragi kolega, i mene. A najviše me zastrašuje činjenica da ćemo se, budemo li se dosljedno povodili za njom, samo vrtjeti u uzaludnim krugovima. Priznajem, loš sam hobi izabrao. Indukcija, dedukcija, isključenje trećeg... bojim se da u stvarnom svijetu kriminalistika i logika nisu međusobno srodne čak ni po zloj maćehi. Lako je bilo Sherlocku Holmesu, on je bio fiktivni lik, njemu je oštar um zaista bio dovoljan, nije mu trebala pretjerana intuicija, čak ni sretni slučaj, samo hladna logika jednog promućurnog autora. Znate kako bi kajkavci sad vjerojatno rekli, on nije sisal veslo, njega je Conan Doyle.

– Tu ste u pravu, nama je povrh sve logike potrebna sreća. Od svega ovog malo mi se zavrtjelo u glavi, pa bih rado da rezimiramo: Što mi zapravo sad istražujemo?

– Pa, recimo, odakle medijima potreba da objavljuju to što objavljuju, kako su te informacije iz jedne ordinacije čija bi vrata trebala biti zapečaćena diskrecijom doprle do njih i jesu li uopće, ima li u tim napisima trunke istine i naposljetku tko je i zašto oteo to siroto djetešce. Mi moramo pronaći dijete koje se moguće još uvijek skriva negdje u dosegu naše istrage.

– To vam sad govori intuicija?

– Ne, dragi... uh, zamalo sam rekao dragi Watsone... ne, dragi Ključaru, to mi govori nevolja. Prezivali se vi i stotinu puta kako se prezivate, mi nemamo ključ.

* * *

Ključ se, rekao bi netko, kao i uvijek nalazi ispod otirača. Ali ta je fraza nažalost otrcana kao i sam otirač. Po njemu su gazili mnogi, njegove čekinje izlizale su se i otupjele do neuglednosti, štoviše, čak je i prljavštinu postalo nemoguće isisati iz njihova nekoć oštrog gustiša, i sad islužen samo čeka da završi negdje na otpadu, a da se na mjestu gdje je godinama poslušno ležao i gutao blato s bešćutnih potplata svejedno neće ukazati ključ. Neće se bome više ukazati čak ni obrisi starinskog ključa u prašini, jer brave su odavna proživjele svoju evoluciju, tako da nekima ključevi više nisu ni potrebni, a ako i jesu, oni se odavna nose na privjescima, gube, pronalaze i kradu zajedno s njima, njihove zubate brade lako je krivotvoriti, svaki ključar to umije, naposljetku, tako se i provaljuje u kuće i stanove, urede i pismohrane, sefove i trezore, tako se probijaju i razbijaju metafore, zbog čega ih valjda više i ne treba rabiti, već se umjesto njih koriste neprobojne šifre. Tako je u poeziji, tako je u sigurnosnim sustavima, tako je svagdje gdje nešto valja učiniti nepristupačnim. Drugo su ključne riječi, ali o njima sad zaista ne bi trebalo donositi ishitrene zaključke.

Nimalo osokoljen razgovorom što ga je vodio s višim inspektorom Šikićem, samostalni policajac zaputi se pješice prema Ulici Marina Držića, gdje mu je, više-manje na križanju s avenijom kojom upravo hoda, odavna za oko zapela jedna nekoć vjerojatno čestita i valjana zidanica, koja, međutim, ruševnom vanjštinom i nečuvenom količinom kojekakva otpada nagomilana u njezinom dvorištu i predvorju danas naprosto zaziva policijsku intervenciju, premda mu se ne čini da u njoj obitava netko tko bi se mogao nazvati stanarom ili vlasnikom. Vrata su joj sve vrijeme zaključana, prozori zastrti debelim prašnjavim zastorima, na kamenoj fasadi vide se tragovi jednog s nje odvaljenog građevinskog detalja, koliko ga sjećanje služi nekakve kule, koja mora da joj je nekoć trebala davati bajkovit izgled dvorca ili čega već. U dvorištu, među olupinama starih automobila, svih redom bez registarskih oznaka, neispravnim, pomalo već i zahrđalim štednjacima, hladnjacima i bojlerima, gnijezde se mačke, trome, dobro uhranjene, mahom nezainteresirane za namjernike, zapravo simpatične u svojem spokoju među pustim sanducima, kutijama i vrećama prepunim beskorisne starudije, čije bi nabrajanje zasigurno urodilo podebljim katalogom urbane sramote.

Ne, ne tjera ga onamo nikakva policijska intuicija, jednostavno je navikao da, nađe li se u blizini, s vremena na vrijeme baci pogled na to ruglo i zapita se zašto njegova služba u vezi s njim nikad nije zaprimila nikakvu prijavu. Dobro, možda i jest, ali tko će to provjeravati, kad mu u tom pogledu kronično nedostaju ključne riječi koje bi ukucao u službeno računalo? Uostalom, ima grad takvih vizualnih šaka u oko napretek, a da se nijednoj ne može valjano doskočiti zbog nesređenih vlasničkih i posjedničkih odnosa, nedostupnosti vlasnika i posjednika, nemara mjerodavnih, bliskosti istih s nedostupnim vlasnicima i posjednicima, rupa u prostornom planu i tako dalje. I sad bi mu samo još trebalo da netko provali kako se u takvim ruševinama tajno održavaju neke nakaradne, izopačene seanse, na kojima... ma ne, ne želi on to ni zamišljati. Ljeto je, vruće je da čovjek poželi otići na Sjeverni pol dok se ondje sav led još nije otopio, meteorolozi ne najavljuju neko dohvatljivo olakšanje i šetnja mu baš ne godi. Najradije bi se okrenuo i vratio na terasu birtije, zaštićenu blagotvornom sjenom osamdeset i osam u međuvremenu dobrano naraslih stabala, zasađenih u malom perivoju još za bivše države u čast nekoć doživotnog, a potom bome u mnogočemu i posthumnog predsjednika, zajedno s malom betonskom fontanom u obliku procvale tratinčice, što su je zlobnici gotovo smjesta počeli zvati pepeljara, jer to joj je, ako ćemo pravo, dugo i bila namjena. Jedan, pak, gradonačelnik, kojem fontane za života bijahu opsesija, vratio ju je u funkciju i također umro, a da mu, koliko se zna, nitko u čast nije zasadio nijedno jedino stablo. Čekaj, čekaj, ima ona neka uzrečica da svatko u životu mora zasaditi jedno stablo i što ono još? Riješiti neki slučaj? Koješta!

Nekako na pola puta potreba za hladovinom nadvlada u samostalnom policajcu želju za rutinskim opserviranjem kuće koja osim njega očito ionako nikog ne zanima i on se okrene. Pogledom na ručni sat ustanovi da mu se smjena bliži kraju, a i da nije tako, svako radno biće po prirodi ima pravo na stanku. Usprkos odori prijat će mu još jedno vino, bijelo, s kockom leda ili dvjema, to će ga k tome još i malčice razvodniti, a kažu medicinski priručnici i da onaj tko uspije decilitar vina pijuckati sat vremena na alkotestu neće napuhati ni najmanji djelić promila. Dakako, ako su mu jetra zdrava. Ali to ga sad pravo i ne zanima, jer nije ni došao kolima. Mislio je jadan da će mu šetnja prijati, mislio je to dvaput i oba se puta gorko prevario, treći put će pozvati taksi ili – što da ne? – dečke iz postaje, možda im je usput, nije to grijeh. A možda će se ponovno pojaviti i inspektor Šikić, njega neki vrag već tjednima tjera da se mota oko mjesta na kojem bijaše oteto dijete, kao da će ondje ipak pronaći neki spasonosni trag što ga je, eto, tjednima previđao, što su ga previđali njegovi kolege, trag koji će ostati previđen do samog kraja, jer ga ondje odavna više nema. A dotle...

– Konobar, molit ću vas...

– Kavu ili vino? – upita konobar, koji očito bijaše upamtio njegovu odoru.

– Vino, šihta je gotova.

– Uh, blago vama, meni danas šihta traje do fajrunta.

– Nego, recite, ovo nije službeno, samo sam znatiželjan, kad je tu iza zgrade oteto ono dijete...

– Da, to je bilo u mojoj šihti. Ali nisam ni htio ni mogao izaći, to bi bilo neprofesionalno, a i nisam ja taj koji bi se zabavljao na račun tuđe nesreće.

– Zabavljao?

– Pa da, ljudima je to očito bilo zabavno. Mislim, nešto se dogodilo, nešto nesvakidašnje, neko komešanje, strka, pa hitna, pa drotovi, pardon, policija...

– Slobodno recite drotovi, rekao sam, ovo nije službeno.

– Dakle, policajac ste samo službeno? – nasmiješi se konobar i zaputi u unutrašnjost birtije po vino.

Tko god da je prisluškivao njihov razgovor mogao je pomisliti da slobodni policajac Ključar svoj posao baš i ne voli, da je čak i naručivanje alkoholnog pića u plavoj odori zapravo gesta prkosa, revolta, neposluha koji srećom nitko neće zamijetiti, ali to nikako nije bio slučaj. Istina, smatrao se on oduvijek pozvanim za nešto više, veće, ali eto, sudbina ga je natjerala u tu uniformu, kojom se nije isticao jedino među svojima, dok je svagdje drugdje upravo zbog nje upadao ljudima u oči, gdjekad širio oko sebe čak i nelagodu, zato i samo zato mu je riječ odora bila draža, uniformnosti se gnušao, ona, znao bi pomisliti, nije potvrda identiteta, već upravo njegova negacija, a onda, opet, službeno gledano, ona to jest, jer ga nedvosmisleno identificira kao službenu osobu koja bi trebala jamčiti sigurnost, ali umjesto toga širi nelagodu, kao policajca, redarstvenika, murjaka, pa neka ga onda zovu i drot, što on tu može? Jedino čega se u tom pogledu pribojavao bila je rima, jer drot se, eto, rimuje s idiot, a kao takav zaista ne bi volio sloviti, ma potvrđivali neki njegovi kolege i stotinu puta tu predrasudu.

– Dakle, niste vidjeli ništa što bi nam bilo od pomoći u istrazi? – upita Ključar konobara nakon što se ovaj bijaše vratio s čašom bijelog vina i praznom pepeljarom u ruci.

– Ne – odgovori ovaj. – To su me tada pitali i vaši kolege. Istina, stajao sam kraj prozora, vidio sam kola, tog nekog tipa koji je iskočio iz njih i maznuo klinca, ali to su vidjeli i drugi. Vjerujem da su neki vidjeli i mnogo više.

– Da, postoji čak i snimka, premda vrlo loša, nije nam baš od pomoći. A recite, taj tip, je li vam se učinio poznat? Mislim, konobar ste, vjerojatno kroz vašu birtiju dnevno prodefilira mnogo više ljudi nego kroz fokus naše opservacije. Bi li mogao biti iz kvarta? Jeste li vi zapravo iz ovog kvarta?

– Čekajte, ovo je još uvijek neslužbeno?

– Ma da, kad vam kažem. Hoćete li nešto popiti?

– Hvala, ali reći ću vam nešto, ako je ovo zaista neslužbeno, ako neću imati neugodnosti zato što sam se nečeg sjetio tek poslije, pa zato nisam ni rekao vašim kolegama.

– Nećete, vjerujte mi. Možete mi to slobodno reći, pa rekao sam vam da nisam na dužnosti.

– Vi murjaci kao da ste dvije osobe, jedna službena i jedna... ne znam kako bih rekao. Ali okej, taj tip, vidio sam ga doduše samo s leđa, ali nekako mi se čini da je jedanput zalutao ovamo. Ili netko vrlo sličan njemu, ali ne vjerujem da ima mnogo takvih, mislim, ta frizura, to gnijezdo na glavi, to nisu bili dredloksi niti išta što bi ikad moglo ispuzati ispod frizerskih škara, to je bio užas, kao da mu je u kosi eksplodirala petarda. I te kvačice koje su tu eksploziju držale na okupu, prvo sam mislio da luđak ima viklere...

– Luđak?

– Da, luđak. Sjedio je ovdje neko vrijeme sam, pio kavu i sve vrijeme mumljao sebi u bradu nešto nerazumljivo. Na kraju se razbjesnio, ustao, viknuo nešto tipa »jebo vam ja tu vašu državu« i istrčao glavom bez obzira. Srećom, kavu je platio prije toga. Ne znam u kojem smjeru je nestao, to se ovdje sa šanka ne vidi. Je li problem što sam rekao ovo o državi?

– Nikakav. Svatko to smije reći, štoviše...

– Štoviše?

– Pa, svatko ima pravo biti nezadovoljan državom, vladom, politikom, institucijama, čak i nama, nema odavna više verbalnog delikta. Mislite da meni ne dođe da opsujem sve to?

– Konobar! – zadere se iznenada netko s jednog udaljenog stola. Izgled počesto znade prevariti, ali uglađenom, premda pomalo i ležernom vanjštinom, aktovkom i laptopom djelovao je kao odvjetnik. – Konobar, hoću li ja više dobiti svoje piće ili je ovo vaša privatna prćija?

Konobar se prene i otrči na šank po naručen viski.

– Ovo mu je već šesti, otkad je došao – promumlja pritom dovoljno razgovijetno da ga Ključar razumije. Uz najbolju volju samostalni policajac nije se mogao sjetiti je li ga prije uopće bio zamijetio, ali da odvjetnici piju na dužnosti, to je bar sasvim normalna stvar. Oni su uvijek na dužnosti, za njih ne postoji šihta. Dobar odvjetnik i u snu smišlja svoje pledoajee, a gdje ćeš kreativnijeg sna nego nakon izdašna pića? Možda bi se i ovaj nesretni slučaj riješio brže da su ga umjesto policiji prepustili nekom pronicljivom pripitom pravniku. Kreativnost se traži, kreativnost i domišljatost, a murija je osuđena na puke činjenice, iskaze, indicije i njihove mutne mozaike, zato joj alkohol i jest zabranjen. Eh, da mu je bilo dano studirati pravo kao gospodin koji upravo naručuje sedmi viski. On je umjetnik riječi, žongler zakona, majstor sumnje, a ne poput njega – je li se tako kaže? – žbir u uzama. I tako gospodin s laptopom i aktovkom ni kriv ni dužan postade odvjetnik.

* * *

Mala trgovina Mateje Hušnjak otvorena je do devet i ona, jer valja joj još napraviti obračun jednog ionako oskudnog dana, opet neće stići kući na »Milijunaša«. A taj joj je zapravo utjeha, jer kraj zbunjenih kandidata, koji u pravilu demonstriraju efekte nepisana zakona prema kojem je sreća preča od pameti, može provjeravati vlastito znanje stečeno tijekom studija. Dakako, samo u mjeri u kojoj ga se još sjeća, jer zahvaljujući suprugu nikad nije radila u struci, gdje bi ono možda i moglo doći do primjene. Ali kome je za tezgom i među beznadno prekrcanim policama uopće potrebna sociologija? Koga za blagajnom brinu aritmetička i geometrijska progresija, kad je sve to puko zbrajanje s neizbježno negativnim ishodom? Okej, takve stvari ne bi znali ni ovi na kvizu, kao što ona, sjeća se, po tom pitanju nje bješe briljirala ni svojedobno na ispitu, ali oni bar imaju džokere. A ona? Gdje su džokeri njezina života, koju publiku da ona nešto pita, tko će joj muku smanjiti napola, koga da nazove da je svojom pameću izbavi iz tog jebenog dućančića?

A znalo je ondje biti i upravo dirljivih scena – ne u trgovini, nego na kvizu – recimo nekidan, kad se jedna kandidatkinja iz srednjoškolskog sektora nešto krzmala oko uzrečica klasične starine, pa odlučila nazvati kolegu s posla, profesora povijesti, potkovanog u mnogočemu njoj slabo poznatom. I sve lijepo sa smiješkom i duhovitim voditeljskim upadicama, kadli se na deponiranom broju nenadano javi ženski glas.

– Josipe, flundra te zove! – doviknu taj na voditeljevu zabezeknutost svojem očitom suprugu.

– Jesam li ti lijepo rekao da me ne zoveš kući? – začu se potom, što zatečen, što postiđen, što srdit, promukao glas muškarca. – Jesam li ti to iks puta rekao?

– Josipe – protisne na to kandidatkinja – ja samo želim znati što mi visi nad glavom kad...

– O tome ćemo nasamo – odgovori Josip, sad čujno ispod glasa, ali bez uspjeha.

– Šta, ne može te kurva ni sama nazvati? – odjekne zajedljivo otprije poznat ženski glas u šupljoj pozadini razgovora. – Tko vam je taj Tarik? Alibi?

– Molim te, Vesna, nije ono što misliš, nije onako kako možda izgleda – dospije još promucati Josip, a onda se linija srećom prekine. Voditelj očajnički traži spasonosnu dosjetku, kandidatkinja se rumeni, obara pogled, publika razdragano aplaudira, jer tko se ne bi radovao tuđoj neprilici, a zgoditak, eh sad, jebiga, Damoklov bješe mač, ne Periklov, ne Tukididov, ne Platonov. Priča o špilji čijom se studeni upravo razlegla bračna kriza više nikog i ne zanima. Eto, pomisli Mateja, obrazovanje je samo sebi kazna.