Svestrani Vrga – jedan od najkvalitetnijih hrvatskih autora sitnopjesama

Ove godine izašla je nova zbirka haiku pjesama, ujedno tanka i haibuna Borisa Vrge, poznatog hrvatskog književnika i pjesnika, urednika i izdavača, kolekcionara, organizatora izložbi i liječnika, specijalista pulmologa. Zastupljen je u petnaestak antologija i panorama poezije, a njegovi haiku zastupljeni su u sve četiri antologije hrvatskog haiku pjesništva. Godine 1993. pokrenuo je zajedno s književnikom i slikarom Josipom Stanićem Staniosom časopis za kulturu, književnost i duhovni identitet grada Petrinje »Generacije«, a od 2011. izdaje i uređuje časopis Kupa.

Boris Vrga poznat je od početka hrvatskog haiku pokreta, od prvih haiku okupljanja i organizacija, iz stare garde haikuista okupljenih oko akademika Vladimira Devidéa i Zvonka Petrovića koji su publicirali svoje radove u varaždinskom časopisu »Haiku« (1977.-1981.), u doba stvaranja Hrvatskog haiku društva (1992.) te društva oko Darka Plažanina koji je organizirao Samoborske haiku susrete (1993.) te Zdenka Oreča i njegovih Ludbreških haiku susreta (1997.). Bio je jedan od urednika obnovljenog časopisa »Haiku« što je izlazio u Zagrebu (tisak: Sipar) od 1995. do 1998. (11 brojeva) te je osim toga objavljivao haiku u mnogim časopisima (Vrabac, zbornici samoborskih i ludbreških haiku susreta, Marulić, Paun, Haiku informator, Haiku novine, Iris, japanski časopis na engleskom jeziku Kō, Blythe Spirit, Contemporary occidental Haiku by Gabriel Rosenstock and Rody Gorman i drugi.). Prije toga Vrga se već bio afirmirao pjesmama slobodnog stila objavljivanim u časopisima te u više antologija klasične poezije s tadašnjim i kasnijim osvrtima eminentnih kritičara.

Nova zbirka haiku, tanka i haibuna te haiga nastavlja se na njegov dosadašnji rad u žanru pjesničke japanštine. Naime, osim haiku pisao je tanke te složio malu antologiju hrvatskih tanka u časopisu Kupa (2017.). Ovim pjesničkim oblicima sada se pridružuju haibuni te na kraju zbirke i stražnjim koricama haiga – to jest haiku u sinergiji s fotografijom rijeke Kupe Dražena Vučića:

zamrznuta Kupa
plovi bez odraza
jedrilje oblaka

Zbirka je napisana dvojezično – hrvatski / engleski, s prijevodima koje potpisuje Andy Jelčić. Ilustraciju na naslovnici učinio je Ivan Antolčić.

Autorovi haiku (njih 100 brojem) u knjizi započinju sa zimom te se nastavljaju prema proljeću, ljetu i jeseni. Slijede četiri tanke (ili wake) po jedna na stranici s engleskim prijevodom te sedam haibuna s prijevodima i spomenuta završna foto-haiga.

Govoreći formalno Vrgini haiku ne slijede strogo slogovnu formulu 5/7/5, međutim pjesnik teži prema formi trostiha s redcima: kratak, dug, kratak, kao što čini i većina drugih haikuista, a upravo redovito onih koji pišu haiku na engleskom jeziku. Haiku su pisani malim slovima, bez oznake kireji, stanke označene crticom, trima točkicama ili točkom sa zarezom (za koju u japanskom jezikom služe posebne riječce). Pronalaženje stanke u pjesmi prepušteno je štiocu, koja se npr. u sljedećem haiku što dočarava napor i umor lako osjeti na kraju prvog redka.

brijeg u snijegu
sve manji razmaci
između stopa

Znatan dio ovih sitnopjesni nema kireji što često ne smeta učinku poput ovoga slikovitog i duhovitog haiku.

opijen suncem
snjegović postaje
patuljak

Veći dio haiku ima kigo, to jest oznaku godišnjeg doba (japanolog Lovro Škopljanec kigo naziva dobnica, a kireji usjek), bilo da se izrijekom spominje ime godišnjeg doba ili da se ona podrazumijeva preko značenja. Na primjer u prvih dvanaest Vrginih zimskih haiku u deset se spominje snijeg i/ili led (prvi snijeg, pahulje snijega, bijela tišina, snjegović, snježna mećava, zaleđen potok), a u po jednom haiku badnja večer i novogodišnja noć. Haiku pjesme se načelno pojavljuju kronološki u smislu promjena godišnjih doba, no među tim haiku pjesmama nađe se i dosta onih bez kiga, takozvanih muki, bilo psiholoških bilo onih s drugim temama. Poslije spomenutih zimskih haiku slijede proljetni haiku s kigo riječcama ili sintagmama za proljeće, na primjer: zov tetrijeba, rodino gnijezdo, sve glasnija jaja, lasta izlijeće iz gnijezda, žabin pljas, leptir, polen, ljubičice, makovi, klikeri, štene, poj slavuja i drugi. Kao označitelji ljeta mogu se npr. navesti presvlake zmija (kigo za rano ljeto), šaran u glibu, besani cvrčak, vretenac, a primjeri oznake jeseni: berba, svađa čvoraka, suhi list, jelen, lov, graktaj vrane, zrikavci, svici, strašilo, djetlić, seoba ptica, Mjesec...

Haiku Borisa Vrge nastavljaju se na onim zasadama japanskog haiku kojima je u nas započeo haiku pokret poslije izlaska Devidéove knjige Japanska haiku poezija i njen kulturnopovijesni okvir (1970.) te više zbirki haiku Dubravka Ivančana (od 1964. nadalje). Osnovni pristup Vrginih haiku je nalaženje inspiracije u prirodi i u stvarnosti na temelju »izravnog uvida«, bez elaboracija i apstrakcija, s izbjegavanjem grubih metafora, alegorija te uopće izbjegavanjem dualizma, što je načelo klasičnog japanskog haiku isticanog u Devidéovoj knjizi (i u njoj posebno citirani autori Blyth, Suzuki, Henderson, Watts, Yasuda i dr.). Autor ubire haiku najčešće u prirodi s mjesta događaja – doživljaja po načelu »sada i ovdje«, a u novije vrijeme ovom pristupu pridružuju se imaginativni haiku.

Autor voli koristiti kontraste, primjerice

galeb na obzoru                  prvi snijeg
spaja visinu neba                već zacrnjen dimom
i širinu mora                         iz limenog kokota

Kao i u svojem klasičnom pjesništvu pjesnik se služi aliteracijama i asonancijama, npr.

doista šumnije                     klopara vlak
osjajen svicima                    ne predaje se maše
šumori šaš sve                    dalja ruka

Vrgin haiku je redovito slikovit i konkretan, a u službi wabi ugođaja, takvosti i stvarnosti koristi se zvukom, mirisima, bojama, atmosferom i zbivanjem.

jelen u propnju                    zov tetrijeba
uvijek na istu                       s kraja na kraj šume
doskače nogu                     pronosi jeka

plamena šuma                    grmnu –
odražava smjer požara       poskoči pa frkne
topot stada                          sapeta kobila

snježna mećava                  stručak bijelih
medvjedićev                        i plavih ljubičica
produžuje san                     jednak miris

U haiku je često prisutan blagi humor kojim se više kazuje simpatija nego li kritika. Grublji humor i satira vezani uz društvo inače se kazuje trostihom senryu formalno sličnim haiku, no duhovno sasvim različitim.

tek u snu rastvorio             led i sige
ručicu punu klikera            češljem mjesto zubima
prepričava baka                cvokoće snješko

punašan vrapčić                poljsko strašilo
bezuspješno aterira           lijevi i desni
na žitnu vlat                       pokazuje smjer

Rijetko gdje Vrgin haiku ima i formu uzrečice što se načelno izbjegava u ovom pjesništvu, premda se nađe i kod starih majstora, npr.

tko o čemu
baba o uštipcima
vrabac o mrvicama

U Vrginim tankama i haiku pronađu se i erotski momenti, premda nisu prenaglašeni.

sluša slavuja                    dašak otkriva
kopačica                          bedro kopačici
odmara motika                 krade mi misli

nadvija struk
peračica
sja sjenka
mlado bijelo lice
pozamašna guza

U zbirci se nalaze zaista više antologijskih haiku, od kojih su neki već zabilježeni u ranijim antologijama kao i u posljednjoj Suvremeni hrvatski haiku (2024.). Na primjer osjećaj wabi ćuti se u haiku:

žitno polje                       zvižduk vlaka
njihaj ga vjetra                nadglasava zrikavce
produžava                      u polegloj travi

trzajem repa                   jesenji vjetar
muti bjelinu oblaka         za pticom leprša
šaran u glibu                  zadnji suhi list
promiče čamac              leptir u letu*
podrhtava na dnu          odjednom
mjesec od soli               postaje nebo

* Posljednji haiku autor je posvetio Dubravku Ivančanu nadahnut njegovim poznatim haiku. Potrebno je reći da se u svijetu haiku aluzije na poznate pjesme velikih ili znanih autora ne smatra plagiranjem. Štoviše, radi se ujedno o odavanju počasti te je pod terminom honkadori dosta česta pojava s obzirom na to da je većina ovih pjesama toliko poznata štiocima da ne postoji nikakva sumnja da bi netko želio i mogao prisvojiti autorstvo.

Izražena slikovitost i štimung osjete se u ovim haiku, a u drugom naznačena je i atmosfera sabi, približno shvaćena najbliže kao nadahnjujuća samotnost.

vrabac na trski                       bistri se seoce
svak za sebe njišu se            zviježđa dok gasnu
pun mjesec i prazan čun       u rukavcu rijeke

U prvom haiku osjeti se dualnost, vrabac na trski koja se njiše baš kao i s druge strane pun mjesec i prazan čun. Svaki element ponaša se samostalno, no sve ih, tu ovozemaljsku prolaznost i krhkost – vrabac, trska, čun kao simbol čovjeka i Mjesec kao simbol kozmičke cikličnosti ujedinjuje njihanje koje ovdje simbolizira neizbježnost promjene i prolaznosti te sugerira da je čovjek, premda naoko odvojen od prirode, neizbježno povezan s njezinim ritmovima.

U drugom haiku zviježđa nestaju, a vraća se seoce – naša zemaljska stvarnost. Pjesnik pronalazi suptilnu ali jasnu povezanost i harmoniju između nebeskog i zemaljskog u vječnom kruženju. Ovaj evokativni haiku predstavlja trenutak harmonije između neba, zemlje i vode – tri osnovna elementa prirode. Radi se trenutnom snimku koji izmiče i mijenja se. Ovdje dolazi do izražaja Vrgina sposobnost da minimalnim sredstvima prenese osjećaj ljepote prirode i njezine krhkosti unutar nedokučive kozmičke cikličnosti.

Veći dio haiku u zbirci je impersonalan, kako se veli haiku sam piše sebe. U autora se osjeća likovni, upravo slikarski nerv, što se jasno vidi i u njegovim haibunima. Međutim, unatoč tome Vrgin rukopis je i po strukturi te po pojedinim haiku pjesmama i kasnije u proznom tekstu osoban, posvećen ljudima i prirodi, banijskom pejzažu i sjećanjima, izražena je ljubav prema roditeljima, a u haiku pjesmama se osjeća i melankolija i nostalgija za prošlošću.

čaj od kamilice         hrđa u panju
oživljava bore          očeva sjekira – svjedoči
majčina lica             da ga nema

opustjelo selo          polen i pepeo
žeđa za licem          dok makovi bukte
presahnut bunar      ognjišta venu

Ovi haiku govore jasno sami za sebe pa ih je nepotrebno detaljnije komentirati. Osjećaji su namjerno prigušeni, imanentni i snažni, očituju ljubav prema majci i ocu te evociraju prazninu i tugu zbog napuštenog sela. Očeva sjekira preostala poslije očeve smrti na panju koji simbolizira rad, borbu i svakodnevni život sada je samo živi i bolni podsjetnik njegova odlaska. Presahnut bunar što »žeđa za licem«, očekuje povratak kako čovjeka tako i njegov identitet. Po prvom retku posljednjeg haiku zbirka je dobila ime. U njemu je polen simbol začetka, novog života i plodnosti suočen s pepelom, to jest s prolaznošću i nestajanjem. Sve je to slikovito predočeno u slijedeća dva retka. Makovi mogu doduše biti simbol korova, ali vjerojatnije su ovdje simbol životne strasti i snage, kojemu je suprotstavljeno uvenuće ognjišta.

Naslov zbirke, njegova struktura, govore također o tom kako se zapravo radi o vrlo osobnoj zbirci s oslikavanjem prirode, života i ljudi te svega što ustvari predstavlja pjesnikov život. Čini se da Vrgin haiku jednim dijelom istražuje teme prirode kao zrcalo unutarnjih stanja u kojima se uz ljubav prema ljepoti prirode i života može osjetiti univerzalni osjećaj prolaznosti, njezinom fascinacijom, ali i prihvaćanjem. Posljednji haiku u odjeljku haiku podsjećaju na japanske jisei, takozvane oproštajne pjesme.

vremešan suputnik         starac
škripom koljena              pogrbljena sjena
naviješta dažd                sav život u njoj

put života                       lampa u noći
sunce koje bje ispred    troši se troši
već je mjesec                sve tanji plam

U Vrginim tankama ostaje snažan utjecaj haiku tehnike. Na primjer u tanki:

pridiže se
stresa prašinu
stropoštan biciklist
zvonce još zvoni
pedale okreću

osjeća se shikijevska shasei-stvarnost – zbilja pred nama!

U ovoj poetičnoj tanki

kuća u planini
koga ćemo naći u njoj
pita me noć
zoru na prednjim vratima
vjetar na stražnjim odgovara

naznačena je atmosfera yugen, shvaćena najbliže kao mističnost.

Haibun je književni oblik koji sadrži prozni tekst i haiku. Među njima postoji međusobna ovisnost, premda najčešće haiku može stajati i kao pjesma sama za sebe. Prozni tekst može biti nadopuna haiku ili haiku može biti izoštrena slika proznog teksta. Rodonačelnik haibuna je Matsuo Bashō (1644.-1694.), a u pismu svome učeniku Kyoraiu spomenuo je ovaj termin godine 1690. koji se do danas zadržao označavajući hibridnu formu proze i poezije, najčešće s okusom putopisa i dnevničnosti. Kod nas prvi je pisao haibune Vladimir Devidé, a potom niz drugih autora.

U Vrginoj zbirci polen i pepeo ima sedam haibuna. Prva četiri pod naslovom Kupa te tri pod naslovima Na kupskom sprudu, Otac i Kosac. Prva četiri haibuna označena brojkama posvećena su petrinjskom slikaru Petru Salopeku, velikom zaljubljeniku u prirodu, te posebno slikaru Kupe. Prvi slikarevi pejzaži bile su vezani za rijeku Krku dok je službovao u Kninu, a potom postaje zaljubljenik petrinjskog krajolika, posebno rijeke Kupe. Vrgini pak haiku nisu ekfrastički opisi, a slike Petra Sakopeka ekspresivne su, naginju apstrakciji, u živom koloritu zamagljenih detalja. Vrga je također veliki zaljubljenik Kupe (tako je nazvao i časopis koji izdaje!). On je neposredni promatrač rijeke i krajolika koje opisuje tako da se često njegov ja gubi u njemu. Tako u prva četiri haibuna ne ističe svoju nazočnost. Ona se pojavljuje Na kupskom sprudu, poslije onih posvećenih slikaru. U njima opisuje vrlo konkretno pejzaž uključujući široki opis detalja prirode uz meditativnost koja uključuje sadašnjost i prošlost s osjećajem melankolije i naznakom traganja za izgubljenim vremenom.

Prvi haibun uz opise Kupe, puteljka koji vijuga kroz nepokošene livade i stiže na obalu... uz opis jablanova, požutjelog lišća, klasova, leptira, divljih pataka koje odlijeću, te pogurenog ribara koji se s dva bambusova štapa približava rijeci i dr. dodaje dva haiku koji su za razliku od onih u haiku odjeljku s interpunkcijom.

Večernja zvona.
Ustavlja veslo i križa se
ribar u čamcu.

Čovjeka na Kupi u čamcu zvona sjedinjuju zajedno s cjelokupnim krajolikom, florom i faunom i daju živost ovom opisu. Slikar Salopek je jednom izjavio: Kad sunce zađe, gotovo u sumrak, sve najbolje razaznajem na slici, boja postaje gotovo opipljiva... Taj njegov pristup i doživljaj osjeća se u Vrginom haiku i sjajno je poetski izražen u izvrsnom haiku:

Sutonje sunce
tone u valove Kupe.
Gasi lopoče.

Premda su opisi kupskog krajolika detaljni, konkretni i živopisni za Vrgu ona postaje simbol života pa i vječnosti. Autor zna bolje od drugih o toku ove rijeke koja izvire u Nacionalnom parku Risnjak i ulijeva se u Savu kod Siska, no u haibunu (2) piše: Ova rijeka nema ni izvora ni ušća. Samo mijene svjetla u zrcalima vode što se probijaju između obala i oblijevajuć prapočela čine njen tekući bitak. Nadilazeći zemljopisne činjenice Vrgin opis izdiže Kupu na simboličnu razinu. Pjesnik je vidi bez jasnog početka i kraja sugerirajući da su njezin tok i postojanje beskonačni, kao što su i mijene života. Mijene svjetla u zrcalima vode, koje Vrga spominje, podsjećaju na stalne promjene u životu, ali te promjene ne ukidaju kontinuitet – upravo te promjene čine tekući bitak rijeke.

Romori Kupa.
Između dva neba
treperi lasta.

U haibunu Kupa (3) opisuje se buđenje krajolika, modrina jutra i svježina prirode u kojoj se polako vraća dinamika života sa svojim sitnim opasnostima, bojama, borbom i veseljem, mnoštvom malenih bića. Pjesnik kao plivač postaje i sâm dio krajolika i osjeća se zagrljen rijekom. Haibun Kupa (4) započinje rečenicom Evo na ovom se je mjestu nebo prelilo u rijeku i prizemljen u dubini sinji se svod. Glagol sinjiti se nije uobičajena riječ u suvremenom hrvatskom jeziku, no pjesnik je izvodi od pridjeva sinji vezanog za more i označuje plavetnilo ili nijanse sivoplavoga mora i vode. Ovdje autor koristi značenje riječi da bi opisao odraz neba u vodi rijeke, što dodaje dimenziju prirodnog jedinstva i snažne poetske slike.

U haibunu Na kupskom sprudu tekst odiše osjećajem duboke kontemplacije i smirenosti. Pjesnik se ovdje posebno fokusira na te prijelazne trenutke, kada se svjetlo pretvara u tamu, a dan u noć te kroz to istražuje samu prirodu prolaznosti. Taj trenutak prelaska – što nalazimo i u citatu slikara Petra Salopeka – u kojem se brišu granice između suprotnosti, kao da ga magnetski privlači. On postavlja pitanje svojeg ...suvišnog prisustva u onom istinskom izjednačavanju vida i nevida..., čuja i nečuja... te čina i pričina... te zaključuje da se vjerojatno radi o zaklonjenom ili usporednom vremenu koje su napustili svi suvišni predmeti i bića, oblici i slike, pojave i pismena i u kojem se potpuno neovisno o tokovima mojih misli sapliću i raspliću, pretaču i rastaču, spiraju i isporučuju treni. Haibun je poantiran haiku pjesmom:

Nakon neba
nestaje u dubini
zadnji treptaj sunca.

Posljednja dva haibuna vezana su za oproštaj, rastanak i odlazak. Haibun Otac ispovjednog tona vezan je za očevu smrt i sjećanja na njegovu pojavu, posao, djela i ljubav. Uspomeni je pridružen i ranije spomenuti haiku.

Pogrbljen otac
uspravniji no jarbol
u slikama sjećanja.

Haibun kosac / livada moguće je shvatiti kao živi poetski crtež završetka plodne godine bez daljnjeg tumačenja. Međutim, njegova snažna evokativnost na kraju zbirke inducira jasnu sliku prolaznosti slikama iz života koje završavaju otkosima svega što je raslo i živjelo podvlačeći kružnost vremena. Vrga ovdje majstorski koristi sliku kosca kao simbol prirodnih ciklusa. Kroz amblematsku i naslovnu sintagmu polen i pepeo koja podsjeća na biblijski izraz alfa i omega ipak se oglašavaju pjesnici čija je zadaća pjevati, a to znači svjedočiti i ujedno podrazumijeva – susret. Ovdje su to u Vrge šturci, i to kako veli, da završim autorovim riječima: ...pojem kroz polen i pepeo preostali oglase se šturci. Nekim drugim glasom, iz sve dubljeg mraka, nekog daljeg svijeta.

Pjesnička knjiga Borisa Vrge polen i pepeo – pollen and ashes, sa svojim sitnopjesnima, tankama, haibunima i haigom predstavlja dobrodošlo iznenađenje i pjesnički dobitak u raznolikoj i razmjerno bogatoj produkciji hrvatskih haijina posljednjih godina.