Slobodan Novak – zaotočen otokom mrtvih

Slobodan Novak, u duljem razdoblju najveći hrvatski živući pisac, umro je u ponedjeljak 25. srpnja 2016. u Zagrebu. Ispraćaj je bio organiziran na groblju Mirogoj 1. kolovoza, a sprovod isti dan na otoku Rabu. Iz Rijeke je na ispraćaj došla mala književna delegacija: Davor Velnić, koji se službeno oprostio od Novaka ispred Društva hrvatskih književnika, mladi esejist i polemičar Augustin Serdar, te ja, koji sam bio zabavljen prikupljanjem utisaka s jednog sumornog događaja za toplog i oblačnog ljetnog prijepodneva, povremeno neuvjerljivo osvježavanog slabom kišom.

Naša prethodna šetnja mirogojskim Arkadama velikog arhitekta historicizma Hermana Bollea, dala je ispraćaju dozu promišljene rezignacije, jedno svjedočanstvo o prolaznosti u susretu s nizom nadgrobnih ploča hrvatskih velikana. Na žalost, ovaj ispraćaj nije imao ništa grandiozno u sebi: niti je bilo licemjerja i beskrajnog, zlonamjernog, ogovaranja kao na ispraćaju A. G. Matoša 1914., niti je bilo pompoznosti državnog sprovoda kao u slučaju Miroslava Krleže 1982. godine. Slobodan Novak, koji je živio tiho, tako je i otišao. Mene osobno osupnula je tek jedna pojedinost: dok sam slušao govore cijelo vrijeme pogled mi je bježao među ožalošćenu obitelj i bilo mi je neobično gledati Slobodana Novaka kako gleda svoj lijes! Naime, njegov sin Javor toliko je podsjećao na oca da je to bilo gotovo neugodno...

Od onih sedamdesetak ljudi koji su bili na ispraćaju mogu se spomenuti Miroslav Međimorec, kazališni i filmski redatelj, koji je snimio film po Novakovoj priči Školjka šumi, a s kojim sam imao vrlo zanimljivih razgovora na jednom književnom skupu u Novoj Gradiški; Pavao Pavličić, najčitaniji hrvatski književnik; Mladen Machiedo s kojim sam odlutao na toskanske teme, te Antun Pavešković iz Instituta za povijest hrvatske književnosti, s kojim sam otvorio neke jadransko-dubrovačke teme...

Poslije sat vremena ispraćaj je bio gotov, a ostao je jedan neobičan osjećaj da Novak nije dobro odabrao pravi trenutak za odlazak, jer je preko ljeta tako malo ljudi u Zagrebu... Sam Novak cinično je raspravljao o vlastitoj grobnici na Rabu u Pristajanju (2005.), promišljajući svoj odlazak na neuobičajen način.

»– Znam hoćete dočekati spremni Posljednji sud. Razumijem ja vas...

– Ma kakav sud!

– A Božji sud, moj prijatelju. Ja vas donekle... isto...shvaćam!

– Kakav Božji sud...vesele arheologe! Da ne škakljaju metlicom.

– A to! Mislio sam... Oni koji vjeruju... Vi niste onaj koji...

– Svejedno. Ali nisam ni krepani ćukac!

– Onda ima jedno drugo rješenje. Prvo ova grobnica. Nova je, velika, dobra, suha... U njoj je samo ovaj jedan R. D. Udovica iznajmljuje tri stalaže na desnoj strani.

– Na desnoj?

– On je na lijevoj. I ona će lijevo.

– Na lijevoj?

– Ne, vi na desnoj. Nemaju familije. Eto. To bi vam bilo kobog.

– U podstanarstvo?

– Dok se štogod drugo ne nađe.

Stanem, zagledam, mora da sam se smramorio i problijedio, jer me je voditelj službeno poduhvatio pod pazuh, i mjesto da pita je li mi zlo, on kao na američkom filmu:

– Jeste li dobro?

– Vraga sam dobro, dajte da negdje sjednem!

– Ako možete malo ostati... idem naći čašu, da vam donesem vode« (str. 114–115).

I.

Slobodan Novak rodio se u Splitu, 3. studenoga 1924. godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih. Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan. Pučku školu završio je u Rabu, a klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu. Stjecajem ratnih događanja živio je na Sušaku od jeseni 1942. do proljeća 1943. godine, a maturirao je na sušačkoj gimnaziji 1943. godine, u generaciji sa Zdravkom (Ćirom) Kovačićem, legendarnim vaterpolo-golmanom. O tome je sam zapisao u zagubljenom zborniku Slobodan Novak, život i djelo (Rijeka, 1996.):

»Redoviti đaci bili su te godine na Sušaku oslobođeni mature, a mi privatisti polagali smo u kratkom razmaku osmi razred i zatim maturu. Bili smo svega trojica: moj prijatelj s Raba i poslije ratni drug, pokojni ing. brodogradnje Edo (Eduard) Deželjin, i još jedan, treći đak, mislim sin velikog Ivana Meštrovića, obojica realkaši, a ja sam kao klasičar, polagao sve zajedničke ispite. Nisam bio najlošiji od nas trojice, premda u gimnaziji nisam bio nimalo dobar učenik, ni u Splitu, ni na Sušaku. Bio sam dobar đak samo u pučkoj školi na Rabu i poslije na Sveučilištu u Zagrebu...« (str. 2).

Slobodan Novak, skroman kao i uvijek, i svoja sjećanja na srednjoškolske dane nekako čini usputnim i nevažnim, smatrajući da je on, kao veliki književnik, ipak formiran znatno kasnije,

»Inače, na maturalnoj svjedodžbi kao predsjednik ispitne komisije potpisan je Gino Sirola, i ne znam je li to isti taj profesor, ali sjedio je na maturalnoj komisiji kao Turčin na prediki, dok sam ja dobio, kao za inat, opet jedan grčki slogan, poznatu Heraklitovu izreku panta rhei, ovaj put kao naslov Nazorove pjesme. Odgovarao sam što sam znao o značenju tog naslova, o vrsti i ideji pjesme, i pri tome sam razgovijetno odčitavao u prividno zagonetnom osmijehu profesora Grbca, koji je tu pjesmu, možda izabrao upravo s predumišljajem, ironičnu poruku tuđinskom eksponentu na hrvatskoj gimnaziji: da, da, sve teče i sve prolazi, dragi kolega Sirola, pa će proći i vaša tatalata! A Nazor vam se, znate, još lani prevezao preko Kupe. Mi ovdje lijepo na vaše uši, za dobru ocjenu, o svemu tome raspredamo; hrabri smo jer nas ne razumijete, ali ipak je i ovako neki gušt!

Ne pada mi na pamet da se s talijanskim profesorima izrugujem, pogotovu ne iz ove povijesne distance od preko pola stoljeća; htio sam tek ilustrirati kako su Mussolinijevi prosvjetari ovamo slali svoj trećerazredni kadar...« (Novak, S.: Sjećanje na sušačku maturu 1943., iz zbornika Slobodan Novak, život i djelo, Rijeka, 1996., str. 3).

Rat i mladost zaveli su Novaka i posve krivo je procijenio Gina Sirolu. Taj Sirola, bio je u stvari Širola, jedan od zanimljivih likova još iz vremena austro-ugarske Rijeke, tog mađarskog grada u kojem su Hrvati govorili talijanski, a gradonačelnik Ciotta njemački. Dakle, Širola je savršeno, kao i svi riječki Talijani, poznavao hrvatski, jer mu je to bio materinji jezik i razumio je Novaka, no u duši je bio demokrat i antifašist, pa se pravio nezainteresiran.

Osim toga on je bio vrstan prevoditelj – objavio je dvije knjige mađarske poezije: Ljubavi i tuge zemlje Mađarske (Firenza, 1932.) i Mađarske skladnosti (Trst, 1938.), u kojima je dao pregled najvažnijih pjesnika od Petöfija, preko Adyja do Babitsa. Kao talijanski domoljub aktivirao se nakon pada Italije, pa je 9. veljače 1944. godine bio, od Nijemaca, imenovan gradonačelnikom Rijeke. Partizani su ga uhitili u Trstu 5. lipnja 1945. godine, prebacili ga u Rijeku i pogubili tijekom 1946. godine.

II.

Slobodan Novak radio je u redakcijama raznih časopisa, bio je dramaturg u Splitu i potom je živio u Zagrebu. Književni rad otpočeo je poezijom, zbirkom Glasnice u oluji, a nakon toga objavio je autobiografski roman Izgubljeni zavičaj, zbirku novela Tvrdi grad, te romane Mirisi, zlato i tamjan i Izvanbrodski dnevnik. Uspjele su mu i radio drame Strašno je znati, Majstore, kako vam je ime? i Zakrivljeni prostor, a pisao je također kritike i feljtone.

Pripovjedni opus ujednačene je vrijednosti, a osobito se neke novele – kao Badessa madre Antonia, Južne misli i Treba umrijeti logično – drže vrhunskim ostvarenjima cjelokupne hrvatske novelistike. U njima su reduciranom fabulom, ironijom i crnim humorom opisana traumatična iskustva i situacije straha, umiranja, tjeskobe i bolesti.

Vrhunac je pak takva izraza roman Mirisi, zlato i tamjan, za koji je dobio tada uglednu NIN-ovu nagradu 1968., u kojem je kritika prepoznala iskustva cijelog naraštaja s njegovim dilemama i procesima samospoznaje, kao i modernističku književnu tehniku analitičke introspekcije, autoironije i složene simbolike s mogućnostima različitih tumačenja. Sam Novak mi je, pak, nagradu objasnio time što su u Beogradu mislili da je njihov, a bili su zatečeni njegovim tako drskim, a tako poetičnim ruganjem svemogućem diktatoru! Koji je u bijelim uniformama neobično podsjećao na general-feldmaršal Hermana Göringa!

Kratki roman Izvanbrodski dnevnik, opisom putovanja glavnog lika, ironiju čini vrhunskim načelom pripovjedačkog umijeća, razrađujući je u spletu simbolike, u širokom rasponu od kritike iluzije o blagostanju, pravdi i demokraciji, preko iluzija o osobnoj neupitnosti do iluzije o tradicionalnoj funkciji i strukturi pripovijedanja.

Tonko Maroević je u uvodnom tekstu Sabranih djela Slobodana Novaka (Matica hrvatska, I-VIII, Zagreb, 2009.-2010.) zapisao jednu svoju davnašnju impresiju:

»Sjećat ću se zauvijek kako je Slobodan Novak pročitao svoju novelu Badessa madre Antonia. Bilo je to u Splitu, na književnoj večeri pisaca iz grada u kojem je autor tada živio. Dakle, najvjerojatnije 1956. ili 1957. godine. U moje još vrlo mlade uši ušla je sjetno tragična priča, privukla me čudna kombinatorika sentimentalizma i naturalizma, ali me možda najviše dirnula i opsjenila čežnja za neuhvatljivim, zauvijek izgubljenim (a tako sugestivno naznačenim) glasom protagonistkinje priče. Ako me ugodno draškao zov dječačke zanesenosti i pomalo sablažnjavala drastična poanta, ponajviše sam s autorom bio spreman podijeliti fascinaciju zvučnim, akustičkim, foničkim aspektima, onima koji su nevidljivoj i utoliko nužno idealiziranoj osobi davali stanovitu mjeru fizičke, tjelesne prisutnosti, no još određeniju naznaku fantomske, nadzemaljske perspektive.

To se čitanje zbilo u okviru programa Narodnog sveučilišta, a u zgradi na Prokurativama, dakle samo kojih stotinjak metara od Novakove rodne kuće, nekako baš u doba kad je autor dospio u Kristova ljeta. Dopustite mi stoga da patetično zaključim kako sam morao tamo biti prisutan i kako tu prisutnost smatram svojom simboličkom inicijacijom u svijet književnosti, sa zaključkom – nipošto iz lažne skromnosti – kako ne trebam i ne mogu nikako pisati prozu, jer su Novakovi vrhunci evokativnog pristupa i melankolično-podsmješljivog viđenja našeg ambijenta i epohe više nego dovoljni, iscrpni, apsolutni...«

U svom odviše tihom i nekako kompromisnom predgovoru Sabranim djelima, Maroević nudi i svoje objašnjenje jednog od ključnih Novakovih djela.

»S Mirisima, zlatom i tamjanom Novak je 1968. godine dočekao pun odjek i svakako ostvario jedan od apogeja svoje spisateljske parabole. Roman je prihvaćen kao nesporno literarno remek-djelo, istodobno čitan i kao rijetko bespoštedna kritika društva koje se zatvorilo i koje se guši u nedostatku svake perspektive. Ograničivši radnju u svega osamnaest dana i suzivši prostor zbivanja na područje malog otočnog grada (onog istog Tvrdog grada iz kojeg je nemoguće pobjeći), pisac je znalački stvorio tjeskobni pritisak, maksimalnu napetost. Izmjenjujući razine uzvišenog, svetog (predbožićno vrijeme) i ne samo profanog, nego i blasfemnog, banalnog (iščekivanje tegobnog pražnjenja zbog opstipacije) uspostavio je bolno groteskni paralelizam. Osnovni motiv je, s jedne strane, blizak apsurdu, a s druge kao da ima i humanističku, altruističku dimenziju: glavni junak, znani nam Mali, zajedno sa svojom Dragom, svjesno se žrtvuje i predano posvećuje služenju Madone Markantunove, nekadašnje vlasnice najvećega dijela otoka, kako bi joj pomogao u terminalnoj fazi bolesti i olakšao probavne funkcije.

Između gotovo mazohističke predanosti glavnog junaka neobičnom zadatku i sive, besperspektivne zbilje, povučen je znak jednakosti: nemogućnost promjene sili na vjernost obavezi, ma koliko ona bila paradoksalna. Novakov reprezentativni roman najautentičniji je registar gubitka svih iluzija, a utoliko snažniji i uvjerljiviji što je njegov glavni junak (skoro bih rekao i lirski subjekt, a i sam autor) iznimno osjetljiv i u dubini svoje duše ranjiv, što je prošao čitavu amplitudu od povjerenja u ljude i vjere u pravdu, pa do duboke skepse i gotovo cinizma (dok od religioznog, vjerskog nagnuća ostaše tek vanjski atributi). Nemilosrdno ispovjedajući svoje razočaranje i gađenje, Mali nudi neutješnu sliku izopačenoga – nekoć čak idilom prožetoga – svijeta, a jedino olakšanje nalazi u sposobnosti ironičnih, podsmešljivih formulacija. Pa kad je već leit-motiv romana tako drastičan kao što je Madonino pražnjenje, nemojmo se čuditi što, u nedostatku prave katarze, pritisak ambijenta i stiska napetog vremenskog luka uspješno i nužno rezultira – humornim pražnjenjem.«

No, Novak nije vezan samo uz Rab, vezan je i uz Rijeku, na jedan sumorno-dramatičan način, jer je pohađao sušačku gimnaziju tijekom drugog svjetskog rata. Sam Novak se sažeto odredio prema gradu na Kvarneru:

»Mogao bih reći da je Split moj biološki zavičaj, Rab emocinalni, a Zagreb građanski i intelektualni. Neću u ovo uvlačiti Rijeku kao nekoć Senj, ali moram reći da me, osim oskudnih školskih uspomena, vežu uz nju i neraskidiva sentimentalna veza: jedan dragi, nikad preboljeni obiteljski grob na Kozali, danas prekopan. O njemu sam u mladosti ispisao u suzama jednu od svojih novela, koja je ušla u sve moje zbirke i izbore kratke poezije« (Novak, S.: Sjećanje na sušačku maturu 1943., iz zbornika Slobodan Novak, život i djelo, Rijeka, 1996., str. 5).

III.

Misu zadušnicu u kapelici Gradskog groblja na Rabu predvodio je 1. kolovoza 2016. velečasni Anton Turčić, koji je tijekom misnog obreda spomenuo sva tri književnikova zavičaja: rodni Split, Zagreb i najdraži – Rab.

Prije no što je položen u grobnicu uz svoju, prije šest mjeseci preminulu, suprugu Nadu, od velikana hrvatske pisane riječi redom su se oprostili; u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Krešimir Nemec, zatim donedavni dugogodišnji glavni konzervator Hrvatske, prof. Miljenko Domijan i gradonačelnik Raba Nikola Grgurić.

– Bio je strastveni polemički duh, rekao je između ostalog opraštajući se od Slobodana Novaka akademik Krešimir Nemec, dodavši da se pisce može podijeliti na one koji pišu sabrana i na one koji pišu izabrana djela. Slobodan Novak, naglasio je Nemec, pripada ovoj drugoj skupini pisaca.

Slobodan Novak, to nam je svima bilo poznato, posebno je volio Rab i Rabljani mogu biti ponosni na to da su u takvoj književničkoj veličini imali svojeg pripovjedača o Rabu – zaključio je akademik Nemec.

– Bilo mi je teško, prije otprilike šest mjeseci, na ovom istom mjestu, na ispraćaju tvoje supruge Nade, govoriti o njoj, a ne spomenuti tebe, kazao je između ostalog Novakov dugogodišnji prijatelj i nekadašnji glavni konzervator pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, prof. Miljenko Domijan i dodao: »Jednako mi je i sada teško govoriti o tebi, a ne spomenuti tvoju Nadu i vaše zajedništvo koje vam je podarilo sinove, nevjeste i unučad. Iako nisi rođen na Rabu, on je postao tvojim zavičajem i ja u književnosti vidim tri naša velikana koja su značajna djela napisala vezujući se uz male sredine – ti za Rab, Marinković za Vis i Desnica za Zadar.«

U ime Grada Raba, od njegova počasna građanina Slobodana Novaka oprostio se gradonačelnik Nikola Grgurić. »Proglašenjem našeg Rabljanina Slobodana Novaka počasnim građaninom njegova grada, Rab je svojevremeno učinio tek simboličnu gestu, kao odraz zahvalnosti i poštovanja spram nemjerljivog književnikovog doprinosa kulturnoj promociji Grada Raba, ali i Republike Hrvatske«, rekao je Grgurić...

IV.

Slobodan Novak nije bio pisac moje mladosti. Volio sam mračnije, fantastičnije i krvožednije pisce! Bio je odviše razuman za nerazumna vremena. Odviše tih u razjarenoj gomili. Odviše oprezan za nošenje zastava na barikadama. Odviše samozatajan u vremenu agresivnog marketinga. Pamtim ga kao čovjeka koji je vagao svaku riječ, više zbog sebe no zbog drugih. Volio je Tonka Maroevića, ali je bio duboko razočaran njegovim predgovorom Sabranim djelima. U jednom trenutku ukazala se mogućnost da ja napišem novi predgovor, no njemu je bilo neugodno zbog godina s Tonkom. Vjerovao je u prijateljstva i nastojao je prijatelje ispratiti do groba. Ili se nadao da će oni ispratiti njega. Nismo bili prijatelji – jer smo se odviše kasno sreli! – ali bili smo na istoj strani. Ja stojim na obali Böcklinova otoka mrtvih, čekam da mi Smrt dobaci konop sa čamca, dok je on negdje pod čempresima...