Requiem za nedovršenu zbirku pjesama

U nastavku donosimo tekst pjesnika Ernesta Fišera, našega pokojnog glavnog urednika, o njegovoj posljednjoj, nažalost nedovršenoj, zbirci pjesama koju je ove godine poslao na Natječaj Ministarstva kulture i medija za podupiranje književnoga stvaralaštva. Knjiga je trebala imati naslov Ukrcavanje u vremenski stroj te četiri ciklusa – Ukrcavanje u vremenski stroj, Odgođeno proljeće (A.D. 2020.), Prašina koja naglo stari i Na putu u nepostojanje. Nakon Fišerova teksta (Sinopsis – opis projekta) upućenog Ministarstvu, donosimo i njegove pjesme iz ostavštine, odnosno zamišljeni prvi ciklus zbirke Ukrcavanje u vremenski stroj pod objedinjenim, nažalost vrlo znakovitim, naslovom Na putu u nepostojanje.

SINOPSIS ‒ OPIS PROJEKTA

Na kraju povijesti

(Nove pjesme, 2019.-2023.)

Nakon izlaska iz tiska zbirke izabranih pjesama Trošenje nade (izd. Matice hrvatske, Zagreb, 2019.), u kojoj su okupljeni odabrani tekstovi (štokavski i kajkavski) iz cjelokupnog mog dotašnjeg 60-godišnjeg pjesničkog opusa (1959.-2019.), kao autor ponovo se usmjerujem najnovijoj ‒ možda i najproduktivnijoj ‒ štokavskoj dionici vlastita pjesništva. Tu su tematsku i poetičku dionicu bitno označile dvije posljednje zasebne pjesničke zbirke ‒ Doba nevremena (2016.) i Preludij za anginu pectoris (2017.), od kojih je ova potonja i nagrađena uglednom Nagradom »Tin Ujević«, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika.

Budući da je tipološki i poetološki riječ o tzv. stvarnosnoj poeziji, u kojoj lirski subjekt nastoji kritički (nerijetko i polemički) progovoriti o svijetu depresije i kaosa koji ga okružuje, o svojevrsnom umreženom zlosilju ideokracije globalizma ‒ o svemu onom što nam se opako i potiho uvlači u svakodnevni život i privatnost, brišući nam osobni i nacionalni identitet ‒ jasno je kako je još preostalo mnoštvo poticajnih motiva i tema iz neposredne zbilje za njihov pjesnički izričaj i oblikovanje, sve do neočekivanih a opasnih društvenih aktualija (kao što je npr. korona kriza, potres, internetsko nasilje, duhovno i materijalno osiromašenje, terorizam, besmisleni ratovi, globalističko pustošenje i dr.). Na toj strateškoj okosnici nastala su u nešto više od godinu dana već dva cijela ciklusa pjesama, s naslovima Ukrcavanje u vremenski stroj i Odgođeno proljeće (A.D. 2020.), od kojih je prvi priložen u oglednom arku ove zbirke u nastajanju, a po zadnjem je planiranom ciklusu (Na kraju povijesti) naslovljena i cijela zbirka.

Koncepcijski je, dakle, nova pjesnička knjiga zamišljena sa četiri konzistentna ciklusā pjesama, zajedno s još preostala dva najavljena ciklusa (Prašina koja naglo stari i Na putu u nepostojanje), s kojima će se raznolikim poetskim diskursima i prepoznatljivim metaforičkim govorom moći zaokružiti i cijela zbirka Ukrcavanje u vremenski stroj. Na taj način, i prema mišljenjima kompetentnih književnih kritičara, na recentnoj hrvatskoj pjesničkoj sceni pojavit će se možda i najdosljednije ukoričeno izdanje tzv. angažirane poezije, kojoj nije tek primarna svrha preispitivanje afektivnih funkcija jezika, nego i njegova kreativna uporaba u izravnom predočavanju onih spasonosnih misaonih oaza koje još čovjekov život mogu učiniti smislenim i punim ‒ ovdje i sada, tj. i prije njegova ukrcavanja u vremenski stroj za tehnološki povratak u (posve neizvjesnu) budućnost.

(12. rujna 2022.) Ernest Fišer

NA PUTU U NEPOSTOJANJE

Pjesme, 2019.‒2024.

Ukrcavanje u vremenski stroj

INDUSTRIJA NEMIRA

U vrtlogu svakodnevlja stenju duše milijuna
malih života, neimenovanih, a svima znanih,
dok industrija nemira posluje besprijekorno:
uza sve manje čistog svjetla ‒ profiti su veći,
i bezdušniji; iz asfalta niče bilje, tvrdokorno
I nerođeni već su uznemireni, zbog strahova
obespravljenih majki u surovoj noći, bez sna:
u vremenskom stroju sjećamo se budućnosti
koja nam više ne pripada – jer smo je izigrali,
bezočno potrošili, na krilima glupe bahatosti

Plaćenike nemira ne brinu prosvjedi, ni užasi
ispisani na licu planeta koji nazivamo Zemlja
ili jedina Domovina: iz svemira pristižu glasi,
već zastrašujući, da sada nadolazi kataklizma

U ŠUMORENJU LIŠĆA

U šumorenju lišća napušta nas ljeto, preobraženo,
sa zavežljajima svjetla u rukama: doba je blaženo,
i još nedirnuto ružnoćom; nezgode dolaze kasnije,
zajedno s grijesima ludosti; tad sve postaje jasnije

U šumorenju lišća i snovi odlaze u toplije krajeve,
gdje dani su pjev života, jer djeca puštaju zmajeve
ne bojeći se oluje: ništa nije prepušteno surovosti,
ili nehaju mladosti; slušaju se samo sretne novosti
U šumorenju lišća možda se gradi neki bolji svijet,
ali ne i naš, ovdje i sada; bez nade je nježan cvijet,
sasvim na dnu sjećanja, ako ga ne oplođuje ljubav:
nama preostaju znoj, krv i suze; i sav svemir gubav

IZNOVA NAVIRE STRAH

Iznova navire strah, i među anđelima je nemir,
jer im već ponestaje goriva za letove u svemir,
u nebesa, s neumrlim dušama – pred lice Boga:
s dijagnozom beznađa, a bez svjetla jedinoga,
u potrazi za srećom ljeta su prohujala, mnoga

A strah je sve veći, izvire posvuda, kao pakost
usred tihe mjesečine, kad glođe se zadnja kost:
od obećanja globalista zdravi nam utrnuše zubi
i plaze sablasti budućnosti; dok se i pamet gubi
u sveopćoj pohlepi ‒ više nitko nikoga ne ljubi

U sunčana jutra očekuju nas tako zebnja i glad,
a namjesto vjere i nade širi se nuklearni smrad;
i rađaju se novi ratovi, još besmisleniji, do boli
jer se u ime slobode na stare rane stavljaju soli:
u životu i smrti stat ćemo na stranu koja se voli

CETERUM CENSEO...

Uostalom, komu još vjerovati nakon svih prijevara
na javnoj sceni, i podvala koje se još nisu dogodile,
ali će nas zasigurno doseći; a srcu je ponestalo žara
za stare ljubavi; oskvrnjene, kriju ih tek gorske vile

Dok je Katonu Starijem siva Kartaga bila trn u oku,
domaći nas seratori zorno obmanjuju s ruba ekrana
premda im maske padaju – iz kadra u kadar, u sroku
s najpodlijim namjerama: slike rata ostaju živa rana
Kako zaboraviti silovatelje koji slobodno šeću noću
i danju, među kućama kojih nema, gdje bijahu žrtve
njihove pohote: s ruba slobode žene još udišu zloću
ne vjerujući zakonima – bilo bi im lakše da su mrtve

Ako nam povratak u budućnost nije moguć, sjašimo
s ruba povijesti, i drhtavom rukom taknimo nebesa:
tamo nas mjesto čeka, s anđelima, jer se ne plašimo;
mi prepoznajemo ubojice ‒ i poslije ratnih urnebesa

RECIKLIRANJE ŽALOSTI

Na letove u bolji život, dalek, odlučuju se ptice
nimalo naviknute na seobe: shrvane, bez sunca,
reciklirajući žalosti, spremne su biti i suputnice
lažnim prorocima – premda svaki od njih bunca

U proljeće ptice bi se vratile, no povratka nema:
letovi su otkazani, dok traju štrajkovi, agitacije,
ili prazna obećanja; javljuju da se oluja sprema
a nevrijeme, medijski, udara u samo srce nacije

Nostalgija za kućom, domom, prvim zavičajem,
koje je moguće taknuti očima, ne zna za granice;
svaki se pokušaj stare tuge proglašava slučajem,
dok računalni teroristi ne otvore smrtne stranice

Na koncu, ostaje zamolba Bogu, i krik iz tuđine,
za sjajem bezbrižnosti, kao potrošenoj mladosti:
oni, još nerođeni, uhićeni u bajkama, iz davnine,
sad pjevaju Obećanoj Uniji ‒ složnu Odu radosti

INTERNETSKI TERMITI

Kada je Stephen Hawking najavio sumrak svemira
pomakla se zemaljska os, a zvijezde zastale u čudu;
ta vijest proširila se po galaksijama, i nije bilo mira,
nigdje, osim pred Svevišnjim, na posljednjem sudu
U međuvremenu, internetski termiti glodali su koru
velikog mozga, kao koricu kruha, malim ljubavima;
medijskim spinovima izricali su roditeljima pokoru,
zbog slijepe slobode djece, prikazujući ih gubavima

Internetski termiti oblikuju sudbine, potrese, izume,
i ne dijele se na lijeve i desne; isti u vatri i u snijegu,
oni guše svaku slobodnu misao: želeći da izbezume,
a zatim i obezglave, ljudske duše u paničnom bijegu

Ima li lijeka mučnoj utrci za srećom? Možda u raju,
s anđelima, i neplaćenim radnicima, znaju odgovor:
usred budućnosti, u bijedi, na zemlji, iste igre igraju
moćnici i obespravljeni; jer nemaju usta za dogovor

RIJEČI, ZAROBLJENE U SMOGU

Jesenja jutra u Parizu i Sarajevu tamna su, u smogu,
kad smućeni građani niti prvu kavu popiti ne mogu;
noćne more traju i danju, dok slušaju da na oceanu
azijski gusari pljačkaju brodove, po dnevnom planu

Riječi bi možda mogle razjasniti takvu opaku zbilju,
ali nemaju daha, niti pravu sintaksu: potonu u obilju
svakodnevnih banalnosti, ili ideološkim prijeporima
i svađama, dok vizionari ponovno trunu u zatvorima

U nečistu zraku – i pod sjajem zvijezda riječi se guše
gubeći sveudilj svježinu i smisao; ali s dlanova duše,
i pod krinkom noći, one se hrane nebeskim zvucima,
da stvorile bi podnošljiviju stvarnost našim unucima

TJESKOBA, SVUDA OKO NAS

Kako otet se tjeskobi, koja već raste na grani,
pa odmah uz kuću, na livadi, na svakoj strani
svijeta, gdje igraju se djeca; i svjetla je manje
usred dana, a znamo da žari, da bi ubilo sanje
A kad noć nalegne na trudne oči, dolaze aveti
i ostali lažni anđeli, koji odmah žele biti sveti,
po diktatu korumpiranih sila: više nema mira,
niti počinka, za preblage smrti s ruba svemira

Tjeskoba sada se uvukla u svaku poru svijeta,
ali i u moju sobu, kao djelić osobnog planeta:
i bez teorije zavjere ‒ napadnuto je boravište,
stablo obitelji, kao zadnja sigurnost i utočište

A pošast se sveudilj širi, šutke kola po žilama,
kao da se zarekla neznanim nečastivim silama:
više ne pomažu ni molitve, nit zanat alkemije,
sve dok se ne otkrije cjepivo za umne anemije

Možda treba prigrliti strah, kao ljubav ili lijek,
da nam bude normalno stanje stvari, zauvijek;
kad se pripitome zvijeri ‒ i olovo plivat može:
pred nama je odisejada, a virusi nek se množe

KRITIČNA MASA TUGE

Tuga je postala opće dobro, ali krivo oplođena;
u jesen, kad bi morala prestati, ona iznova buja
šireći se brže od svjetlosti, kao da je tek rođena:
umjesto poezije depresije odjekuje pjev slavuja

I u moju se dušu uselila tuga, s punim imenom,
zahtijevajući svoja prava, ali bez nekih obveza;
borio sam se, koliko sam mogao, sa vremenom
nesklonom svjetlosti i povjerljivosti novih teza

Kad tuga dosegne kritičnu masu – pucaju glave,
sunce naglo pocrni, slomi se svako poštovanje:
roditelji ne prepoznaju djecu, gubitnici se slave,
a duša, znojna, odlazi na predsmrtno putovanje

POHVALA NESPOKOJSTVU

                                           Hommage Miljenku Stančiću

Kako izljubiti melankoliju baroka, u interijeru,
u svom kutku ljudske samoće, povući barijeru
između sebe i zlehudog svijeta; možda slikom
raspada socrealizma, ili sasvim nevinim likom

U njegovoj se ruci rascvjetalo pravo na intimu,
i nespokojstvo, nasuprot prisilnom optimizmu:
tiha diverzija svjetla i sjenâ, u grču ljubavnika,
rastakala je i najtvrđe oklope grubih bojovnika

Magični prostori Grada slikaru bili su suveniri,
s njima vraćao se u djetinjstvo, u svojoj maniri
raskošnijoj od svake boje; podmećući sanjarije
u živom tkivu Umjetnosti osobne je crtao arije

Varaždin mu je bio obrazac i mjera, za sutone,
i misterije života i smrti; nije pustio da potone
u kolorizam sirove zbilje, u odar kolektivizma:
ostao je jedinstven, i velik, izvan primitivizma

PODZEMNI DIV, NA DJELU

                                        Sjećanje na potres, 22. ožujka 2020.

U arhitekturi jutra pomaknuo se opasni kamen,
već zaboravljen, ispod Griča; bijaše to znamen,
probuđeni glas vatrenog zmaja u trbuhu Grada:
uz tutnjavu bijesa tresle su se zgrada po zgrada

A Zagreb tek budio se, iznova u svome smogu,
uz prvu jutarnju kavu, onako na brzinu, s nogu;
kako ni jedno zlo ne dolazi samo – došao je čas
kad i hrabri sustanari drhtali su, očekujući spas
Mišljah da sudnji je dan, pisao je Šenoa nekoć,
o istoj stravi u srcu, čim prošla je paklena noć;
kao da je sam đavo zario nož u našu domovinu
‒ zdvojio je slavni pisac i za duhovnu imovinu

Nakon silnih godina zaborava, stigla je korona,
tad je samoizolacija duša nuđena na sva zvona:
na novopristiglu, nastavljenu zagrebačku muku
podzemni se div, ljut, premjestio s ruke na ruku

UKRCAVANJE U VREMENSKI STROJ

Sporije ćemo starjeti pri dnu nebodera negoli na vrhu,
tvrde znanstvenici skloni fantastici; već puno stoljeće
gradi se i vremenski stroj, koji bi otkazao svaku svrhu
životu bez čuđenja, ili bez svjetla nebeskog u proljeće

Ukrcati nam se, dakle, treba u budući vremenski stroj,
prema nacrtima H.G. Wellsa, da se vratimo u mladost,
ili makar iz puke znatiželje: da u njemu osvojimo broj
dobitne igre na sreću, a obmani podarimo novu radost

Kad ideje uđu u crne rupe s neba, bit će kasno za vjeru,
jer imenice ispadat će iz rečenica, a teorija relativnosti
okrenut će se u grobu: tad Einstein sliči tihom voajeru,
dok se putnici za budućnost i ne čude gruboj naivnosti

Možda se mora dogoditi još jedna pandemija, virusna,
da bismo prepoznali sebe, kakvi jesmo, od mesa i krvi:
po Mliječnoj stazi naš Pegaz pomno gazi, jer je trusna,
a u natjecanju s dušom – do vječnosti – želimo biti prvi