Pripovijesti o našoj stvarnosti

Nakon objavljenih knjiga poezije i proze književnik Mato Klarić napisao je novu knjigu pod naslovom Isušena obala. Ona je, zapravo, nastavak autorove životne ispovijedi dopunjene sudbinama i usudima nekoliko likova, njegovih sumještana, znanaca i prijatelja.

Knjigu čine tri pripovijesti koje su uzajamno povezane, tako da cijela radnja ima karakter romana i zanimljivija je utoliko što se nadovezuje na novelu Otočanka iz Ježevika koja je objavljena u prethodnoj knjizi pod naslovom Ruža iz Kurjak sokaka. Da bi održao kontinuitet pripovijedanja i novu knjigu učinio zanimljivijom za čitatelje, autor je navedenu novelu ponovio u prvom dijelu knjige i pridodao joj romansiranu pripovijest posvećenu glavnom junaku Mati. U trećem dijelu ove slavonsko-brodske sage je kraća priča Jesenja kalamuza, koja dijelom govori o tužnoj sudbini autorovog znanca i prijatelja Jose Arbanasa.

Pisac Mato Klarić ovu je knjigu posvetio ljudima iz svog rodnog Otoka i Slavonskog Broda koji su proživjeli i preživjeli užase i ratna zla Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Svi su oni žrtve ratnog vremena, ali i varljivog poraća koje je nekima donijelo prosperitet, a većini nastavak borbe za golo preživljavanje u mirnodopskim uvjetima.

Novela Otočanka iz Ježevika nosivi je stup cijele knjige jer se kroz nju provlači glavnina radnje i otvaraju brojna pitanja socijalne, ekonomske, sociološke i političke naravi. Autor ih potencira kroz sve tri pripovijesti ostajući vezan uz malog čovjeka i dosljedan u prikazivanju njegove minorne društvene uloge i ni malo lake osobne sudbine. Većina njegovih likova su ljudi ponikli u seoskoj sredini slavonsko-brodskog i posavskog kraja. To su vrijedni težaci i radnici kojima su zemlja i tvornica osnovni izvori prihoda za preživljavanje, a politika kamen spoticanja koji ih, s vremena na vrijeme skrene s pravog puta i povuče na dno, u kaljužu oružanih sukoba. Tako je bilo 1941. godine kad je kod nas izbio Drugi svjetski rat, a to se ponovilo 1991. kad je započeo Domovinski rat.

Ta dva užasna rata Mato Klarić povezuje i sagledava kroz sudbinu svoje sumještanke iz Otoka, Kate i njezinog nesuđenog životnog suputnika Mate. Tek što se udala za Matu, ratni vihor iz četrdesetih godina prošloga stoljeća, odnio ga je, silom mobilizacije u domobrane, a kasnije u ustaše kojima je, nakon gubitka lijeve ruke, služio kao kuhar. Mlada i lijepa Kata zvana Katica, nakon napastovanja od Matinog oca Ive, bježi od kuće i kakav-takav mir nalazi u domu samohranog oca troje djece Jovana iz hrvatsko-srpskog sela Ježevik, smještenog onkraj Slavonskog Broda. Tu je početkom devedesetih godina, za posjeta svome prijatelju Josi Arbanasu upoznaje Mato Klarić, koji je u to vrijeme bio hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Tako se rađa dojmljiva priča o malim ljudima i suživotu dva naroda u ratnom vremenu.

Potaknut Katinom tužnom sudbinom, autor kasnije propituje životni put njezinog nesuđenog prvog supruga i saznaje niz zanimljivih stvari i detalja na kojima gradi novu pripovijest pod naslovom Mata. Ona je nastavak novele Otočanke iz Ježevika, koji nas vraća u godine nakon Drugog svjetskog rata.

Ustaški kuhar Mata na kraju rata postaje zarobljenikom Narodnooslobodilačke vojske i osuđen na dužu zatvorsku kaznu koju dijelom, kao ratni zarobljenik, izdržava na radnoj obavezi u ciglani u rodnom Otoku, a dijelom u Staroj Gradišci. Nakon puštanja na slobodu upoznaje sumještanku Slavicu, bivšu partizanku koja je u ratu izgubila nogu. Ona je od lokalnih vlasti zadužena da prati njegovo ponašanje i integriranje u socijalističko samoupravno društvo. Skupa s njom Mata odlazi na radne akcije obnove i izgradnje zemlje i dokazuje se kao vrijedna i mirna osoba koja voli svoju zemlju i poštuje postojeće državno uređenje.

Za razliku od njega, Slavica se ranih sedamdesetih godina pridružuje Hrvatskom proljeću i biva uhapšena i osuđena. Njezina revolucionarnost iskazana u partizanskom, a kasnije i nacionalnom pokretu za rezultat ima gubitke. Najprije tjelesne u ratu, a kasnije i političke u miru. Matin gubitak ruke u ratu u koga je prisilno unovačen, i građanskih prava nakon osude za sudjelovanje u ustaškom pokretu, ojačali su njegov karakter i učinili ga mirnim i tolerantnim čovjekom. Zahvaljujući tome nadživio je i bivšu partizanku Slavicu, ali i svoju prvu ljubav Katicu o kojoj je stalno mislio i sanjario, ali koju, za njenog života nije pronašao. A bio joj je tako blizu u kasnom dobu života.

Potvrđuje to treća priča pod naslovom Jesenja kalamuza. U toj priči autor postavlja i razmatra brojna pitanja ljudske egzistencije i borbe za goli život i za preživljavanje svega što nas u njemu snađe. Ona nam otkrivaju besmisao rata i smisao mira i ukazuju da ratne pobjede donose dobitke manjini, a da većina od njih skoro ništa ne dobiva. Najbolje se to vidi iz pitanja koje društvu sumještana postavlja građanin Martin: »Vrijede li sve te države tolikih stradanja. Prekratko traju, prepuno uzmu«. Jedni će reći da vrijede, a većinski drugi tvrdit će da ne vrijede. U argumentiranoj raspravi s tim drugima se lakše složiti nego s prvima.

Nakon rata ostaje tek pustoš i tisuće novih grobova. Ostaju i otkrivene i neotkrivene masovne grobnice koje su vojske posijale kao svjedočanstvo vlastitog divljaštva. Ni jedna strana u ratu ne sije cvijeće, već sije žrtve, ranjene i mrtve. Iza svake vojske ostaju srušeni mostovi i domovi. I prazna dvorišta u koja kasnije malo tko navraća. »Tko nije za sobom zatvarao kapiju praznog dvorišta, taj nikada neće razumjeti što govori ta tiha škripa suhe hrastove daske u željeznim okovima«, zapisat će autor u ovoj priči. Dovoljno je danas proći kroz Liku i Posavinu sa bosanske strane i uvjeriti se u ratno bezumlje. Ili pogledati uništenu Gazu u televizijskim vijestima.

Mir je ono čemu čovjek teži, a sloboda pravo koje život nudi. Prirodno pravo svih ljudi, neovisno od njihove boje kože, nacionalne, vjerske ili druge pripadnosti. To je ideja vodilja koju slijedi Mato Klarić u svakoj svojoj priči i proznom zapisu. U njima nema politike koja dijeli i proizvodi mržnju, rasap i ratove. Nema ni svrstavanja na jednu stranu, da bi se druga za sve okrivila. Razbor i razložnost mjere su koje traže objektivnost u prosuđivanju ljudi i vremena. Ako se čovjek time rukovodi, on time otvara vrata pomirenja. Život traje kratko i traži strpljenje da bismo ga proveli u sreći i ljubavi.

Romansiranu pripovijest o Kati i Mati autor završava na jedinom mjestu gdje smo svi jednaki. To mjesto je groblje koje nas na kraju sve čeka i koje nas primi u vječiti dom. Svakog u svoje vrijeme i svakog na isti način. Mata je u Ježeviku pronašao grob svoje nesuđene životne suputnice Katice, a Mato grob prijatelja Jose Ličanina.

Sve priče ove zanimljive i nadasve vrijedne knjige obogaćene su izvornim narodnim jezikom slavonskog i posavskog kraja. U njima nas autor podsjeća na ikavski govor ljudi svoje i ranijih generacija u kome nailazimo na izraze kakvi se danas sve rjeđe koriste. Takvi su izrazi: bogomdan; curovanje; mrzavica; bogara ti; šlingao; kalamuza; koleba; firangle; škucara; pemzija; radoznalnik; bogomolni i sl. Čuvanje od zaborava izvornog narodnog jezika, običaja, tradicije i drugih vrijednosti spisateljska je zadaća koju Mato Klarić dosljedno izvršava u svakoj svojoj priči i noveli.

Za očekivati je da će on nastaviti zacrtanim spisateljskim putem te da će svoja bogata sjećanja iz ratnog i poratnog vremena pretočiti u nove priče i novele koje su čitke i razumljive svakom čitatelju i ljubitelju dobre domaće knjige. To je od posebne važnosti u vremenu u kome na naše književno polje, kao i na druga polja, pristiže sve više sjemena i literarnih plodova sa Zapada. U takvoj situaciji čuvanje i promicanje kulturnog i književnog identiteta nameće se kao domovinska obveza svakog našeg stvaraoca.