Pripajanje zemaljskih krajeva s nebeskom vedrinom

Nakon što su rukopisi pjesničkih zbirki Josipa Buturca stotinjak godina bili pohranjeni u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu, odnosno njegovu Odjelu u Požegi, Avis Rara Studio dobio je privolu da ih objavi. Nakon prve zbirke Slavujice (2023.), ove godine objavljena je druga Buturčeva zbirka Karanfilke. Urednik i organizator objava je prof. dr. sc. Ivan Koprić, aktualni dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji se uz svoj poziv posvećuje i književnom radu.

Zbirka pjesama Karanfilke (2024.) Josipa Buturca (1905. – 1993.), arhivara i duhovnika, nosi naslov koji kao i prva njegova zbirka Slavujice (2023.) predočuje motiv iz prirode, što ga – iako ne spominjući poimence – sadrži prva, čelna pjesma »Majsko cvijeće u čast Kraljici svibnja«, koja čini se posreduje i temeljnu namisao zbirke: isticanje ljepote i sveopćeg procvata. Karanfil je cvijet koji počinje cvasti u svibnju i cvate sve do jeseni te je tako prikladan simbol čežnje za lijepim i mirisnim cvijetom istinskog življenja.

U rukopisu se prepoznaju temeljne teme i s njima povezane vrste pjesama koje obuhvaćaju duhovne, misaone, domoljubne i zavičajne pjesme te pjesme o poeziji. Budući da je uključena i poetska komedija Ima tomu lijeka!, ova zbirka Buturčevih radova raznovrsna je i poliperspektivna.

Duhovne pjesme obilježene su molitvama za čistoćom i spasenjem od grijeha kako na osobnoj razini lirskoga subjekta tako i na razini narodnog bića. U prvom spjevu »Majsko cvijeće u čast Kraljici svibnja«, IX. pjevanju, subjekt koji se može percipirati i kao sam pjesnik kazuje:

Kako mi je žao,
Zdvojiti bih skoro,
Što sam ù grijeh pao,
Od užasa mὃro.

Iako se od posvete u prvom spjevu na početku subjekt/pjesnik obraća sv. Mariji, nazivajući je Kraljicom svibnja, Kraljicom nebesa, Djevom, Majkom sviju ljudi i Majkom Hrvata, čime pokazuje i univerzalnost majčinstva sv. Marije i svoje prihvaćanje »sviju ljudi«, on potpuno rješenje svog stanja nalazi u Isusu, koji je – istaknut citatnim biblizmom – »‘Put, Istina i Život’«. Nadilazeći mariološki, emotivni koncept, on se korakom dalje utječe najvišoj instanci spasenja i oslobođenja, kao što je razvidno u spjevu »Moja sreća«:

To je ona sreća prava
Kao kaplja rose čista,
To je blagost, to je slava,
To je živo Srce Krista.

Duhovnost je povezana i sa svrhom pisanja Buturčeve poezije – njegova je želja da dotakne rajski svijet i prenese njegovu vedrinu u ovaj prolazan, kako bi u njemu mogao lakše disati uslijed zla i tame. U »Pjesmi Majci ljubeznoj« piše:

Pjesma mi se opet diže
Nad zemaljskom tminom,
Da sastavi kraje nižē
S nebeskom vedrinom.

Domoljubne pjesme, iako pisane s ljubavlju, iskazuju i tjeskobu u pučkoj izravnosti, jer se hrvatski narod odao piću: »Kao svinja piješ štetno piće, / Sva slast tvoja u njemu je samo;« kako stoji u pjesmi »Po Hrvatskoj«, u kojoj također vidi i grijeh odlaska u tuđinu i demografske razmjene. U pjesmi »Adrijanski zvuci« subjekt/pjesnik postavlja pitanje »Zašto li se vlasti brinu?« te odgovara: »Da u propast zemlju rinu, / Što se zove Istra.« Domoljubni okvir konstruiran je na razini diskursa antitezom. Kao što su u ciklusu duhovnih pjesama to bile antiteze Zlo – Dobro, Bog – vrag, Zemlja – raj, tako je i u ciklusu domoljubnih pjesama antitezom prikazana suprotnost i neprijateljstvo između Hrvata i Talijana, Hrvata i Nijemaca, ali i između interesa naroda nasuprot interesima hrvatske vlasti, uz kratko uvođenje na poetsku scenu i povijesnih političkih i ideoloških skupina i udruga kao što su katoličke udruge za obnovu vjere Orlovi, i zanimljivo i Orlice, ženske udruge koje autor svesrdno hvali i podupire svojom pjesmom (posebno u pjesmi »Iz Đakova«). U Buturčevoj se poeziji reflektira i ideološka, politička i vjerska podijeljenost u hrvatskom društvu u vrijeme nakon Prvog svjetskog rata. Na jednoj su strani katolici i tradicionalisti, a na drugoj »zlobni demokrati«, katolici i »oni kojima ništa nije sveto«. No, kolika god se Buturčeva naklonost prema katoličkoj ideologiji i vjeri jasno iskazuje, i unatoč imenovanju predstavnika oponentske struje ponekom grubom riječju (kao što je na primjer riječ gamad), ne postoje eksplicitni pozivi na neprijateljstva ili mržnju. Postoje zapisi izvan diskursa ove zbirke o stanovitim optužbama za njegovu vjersku nesnošljivost, no objektivniji uvidi u problem pokazuju da se Buturac borio protiv nesnošljivosti prema katolicima i katoličkoj djeci za svog rada u Čagliću, kako je predstavljeno u članku Ivice Miškulina »Čaglička epizoda – prilog životopisu Josipa Buturca«.¹⁾ Zacijelo, Buturac prvenstveno pripada nebeskom poretku, rajskim perivojima i duhovnim bićima: Bogu, Mariji, anđelima. Usto, on je antiratno raspoložen i pun sućuti prema poginulima, o čemu rječito i osobito lirično svjedoči pjesma »Mrtvi vojnik«, koji u daljnjoj zemlji leži pogubljen i nepoznat, što je konotacija na smrt neznanog hrvatskog vojnika u Prvom svjetskom ratu, dok nebo skuplja suze njegovih roditelja i djevojke te ih izlijeva kao rosu na njegovu glavu.

Zavičajne pjesme našle su se u ciklusu pjesama po imenu Diljogorke, u kojemu se s nostalgijom oživljuje gora Dilj, prostor u kojemu je subjekt/pjesnik proveo djetinjstvo u nadahnutoj povezanosti s prirodom. Tako se i u ovom spomen-sjećanju ponavljaju prizori s gore Dilj u paraleli sa životnim dobima subjekta, prvotno raskošno opisani u zbirci Slavujice.

Misaona poezija predstavljena je kratko monostrofama pod naslovom Sentenciozni zapisci, a k njima bi se mogla priključiti i pjesma »Noć«, koja uz duhovne poante pokreće mislena pitanja o svemiru, njegovu prostoru i stvaranju.

Pjesme o poeziji valjalo bi posebno analitički čitati, o motivaciji za pisanje poezije, o smislu kojim poezija daruje pjesnika, o pjesniku i njegovoj sudbini te o Buturčevim uzorima. O ovom potonjem progovara pjesma »Na grobu Petra Preradovića«, koji je Buturcu bio nedosegnut uzor (»Jer duh Tvoj se jošte sve do zvijezda krili, / Nedostiživ posve slabom duhu mojem.«) Buturac očito piše na tragu tradicijskih uzora i teži kvaliteti pjesničkog izričaja koju uvelike i ostvaruje unatoč osjećaju slabosti.

Uključena poetska komedija Ima tomu lijeka! u četiri čina neosporno podsjeća na komediju Novela od stanca Marina Držića i nosi držićevske stilske karakteristike, uz stanovite elemente pučkog teatra, koje se mogu ispitati i usporediti. Glavno lice ove komedije Mitar prepušta se ovisnosti o lutriji i tako upropašćuje i sebe i svoju obitelj. Njegov sin Petar i kum Marko pokušavaju ga izliječiti koristeći postupne korake koji podrazumijevaju i šibanje po narodnoj mudrosti o batinama koje rješavaju ludost. No da Buturac ne promiče fizičko nasilje dokazuje razvoj dramske radnje koja se ne rješava batinama, već pameću i dovitljivošću kuma Marka, što on i objašnjava sljedećim riječima:

S prvim lijekom htio sam da vidim
Što će sila na njemu učinit,
Al’ opazih, da baš ništa nije
Znatnijega pospješila šiba.

Buturčeve Karanfilke bit će po objavi cjelovitog pjesničkog opusa tog nedostatno poznatog autora moguće čitati s evokacijama na prošlost, ali i na sadašnjost, na duhovan i svjetovan način, s gledišta književne kritike i interdisciplinarnih humanističkih gledišta te ih zajedno s ostalim njegovim djelima umjestiti u povijest na zasluženo mjesto. Zasad, za objave Karanfilki, važno je istaknuti autorsku intenciju da »sastavi kraje nižē / s nebeskom vedrinom«.

_________________
1) Miškulin, Ivica. 2010. Čaglička epizoda – prilog životopisu Josipa Buturca. Izvor: miskulin.pdf (srce.hr) (Pristupljeno 21. 09. 2024.)