Pjesme

PRISTUP

Kako da razvežem jezik, tebe da razvežem
dok mi usta podrhtavaju, potrbuške dok
se vučem, oblaci dok plivaju prema sjeveru, kako
da shvatim taj čin, taj odnos, tu šumu
pokraj seoskog puta, bijelu prazninu, taj
miris, krhki hod, čamčiće po jezeru
da bih vas razbudio tako snježne, tako mirne,
probijene kroz gustiš, preplavljene daljinama,
jezik da razvežem, u retke da gledam:
kako tako nježno, tako tajnovito zatvaraš vedrinu.

IMENOVANJE PREDMETA

Ima jedna mala soba
U kojoj se miješaju gradovi i granice
Umjesto tavana ima nebo
Umjesto poda ima more
U dnu neba drijema starac
Sa žutom mjesečinom iznad glave
Na dnu mora raste fetus
Sličan morskoj zvijezdi
Između starca i fetusa
Miješaju se gradovi i granice
Ruše se zidovi valja blato
Fetus se širi kao sfera
Starac se smanjuje u zrnce
Zrnce se kreće sferom
Ostavljajući za sobom
Svjetlosni trag
Zrnce je usamljen čovjek
Sfera – prazna soba.

POSLJEDNJI ODISEJ

On je Makedonac. Diše
U napjevima i baladama.
Pijan od nevjere. Tiho
Mine ispod zvijezda. Šutljivo
Krije se ispod vlastitog
Imena. Što hoće
Taj luđak. Gologlavi. U
Gunju od hrapave duše. Sa
Spolnim organom u rukama
Što pršti u mrak – ravnodušan
Kao balon što se diže
U nebo? Otkako
Su ga napustili bogovi
Stihovi i priče
Zvijezda na obzoru
Otok slava i postelja
Živi sam. Pod
Nadzorom
Policije. On je
Iluzionist. Obnavlja se
Iz vlastitog sjemena. Iz
Kostiju svojih se gradi. Plamen
Mu je sjenka što se stalno
Smanjuje. Stalno iščezava
Prema dolje. U
Beskonačnosti. Jer
Ne postoji niti u metrima
Niti u stihovima. Niti u
Lađama. Niti – u – otoku
Niti – u – ženi. Niti u moru
Iz kojega ispija mjesečinu
I sad se boji
Duboke Vode.

PORTRET: MAJKA

Podiže rolete, sočna
Svjetlost rastače joj
Vene. Dodiruje predmete
I oni se osvjetljavaju. Osvjetljavaju
Joj korake. Njen
Glas budi Oca. Njena se ruka
Diže k ruci
Anđela. Srce njeno izrasta
U bilje. Ima četiri oka
Koja se šire se kao nebo.
Na dlanove joj se spušta
Zvijezda repatica. Ona gleda
U nas. Ona
Ima pravo na to. Podiže
Rolete. Na nju
Pada slaba svjetlost. Otapa se
U sapunici
Zora: raščešljava svoju
Kosu, pridiže se
Iz klupka živaca. Podiže
Rolete. I na pod pada
Njena sjenka. Kao rukavica
Na lice ubojice
Ona se kreće ali sjenka
Ostaje. Pritišće jedno oko
Otkotrljano na pod. Pod
Se gubi u njemu. Podiže
Rolete. Prikriva
Podrhtavanje mišića. Gleda
U nas. Iščezavaju
Predmeti. Ostaje
Samo prah, vjetar. I – ništa.

KOŽO MOJA KOŽO

kožo moja kožo
zašto si me sačuvala
ovoliko godina
nisi me puštala da izađem
da se rasprsnem
u mikro-čestice
koje će obuhvatiti
cijeli svemir?
kožo moja kožo
možda si me sačuvala
da ne budem priviđenje
nego u tebi šćućuren
da budem stvarnost
da vičem da urličem
ne bih li se izvukao
iz vlastitog gnjeva
koji se u trenutku
na tebe izlio?

BALADA O PUPČANOJ VRPCI

oko vrata nosim
pupčanu vrpcu
presječenu s dva kamena

dok se rađah u planini

sada jezik njima pripada

a meni fitilj svijeće
koja mi sagorijeva profil
što mi briše rodni znak

horoskop: ribe. šutnja
u pećini osvijetljenoj
golim tijelima: mrtvac
nosi mrtvaca u rukama

nosim na ramenima
pupčanu vrpcu
da me još jednom veže
vrati nazad u jedinstvenu
slijepu svjetlost

da bljesne moj krik

DODATNO OBJAŠNJENJE O LJUBAVI

                                                                Danijeli

Stvari koje popunjavaju
prazan prostor, temperatura
koja proširuje vrijeme
za još jednu malu iluziju,
erozija osjećaja,
zakašnjela jesenja kap
vrh prvog proljetnog cvijeta,
trgovci koji trguju osjećajima,
nesanica koja oblikuje
stanje tijela, svjetlucave
čestice koje nedostaju
čežnjama, granice
koje se često postavljaju
između mog i tvog krvotoka...

je li izgubljeno? ili zakašnjelo,
je li promjenljivo? ili neshvatljivo,
prolazno – neshvatljivo – zakašnjelo?
neobjašnjeno?
jedan purpurni suton se ulijeva
u jednu purpurnu rijeku
koja nadolazi i presušuje
koja osluškuje prazan prostor
u praznom purpurnom prostoru...

je li izgubljeno? je li promjenljivo?
neobjašnjeno?

OKOVANI RIS

ja sam okovani ris iz makedonije
na surim stijenama što tutnje iznutra
orao je misao koja me gleda u oči
prije no što mi željeznim kljunom
otkine komad uzburkanih grudi
prije no što ih probode opakim naumom
dok očekujem taj udarac
u vremenu bez početka i kraja
gledam ga u oči – oči su mi radari
i premjeravaju svaki dio
koji predstavlja njegovu nutrinu
– orle! vičem – orle!
on oštri svoj željezni kljun
spreman za rat
u kojem neće biti borbe
jer on je misao koja me gleda u oči
u kojima bujaju rovovi puni mesa i smrada
nad kojima puše neki poseban protuvjetar
i posipa ih crnom izvanvremenskom solju

RISOVA PORUKA

ris kao i jezik
oglašava svoju poruku

– otvara jezik
i iz njega izlazi
malo sunce
kojim se igra
kojim se preobražava
u munju i sjenku
i skače na meso
koje se buni protiv krvi
zemlja protiv vode
a vatra protiv neba

RISOVI IZVJEŠTAJI

Prvi izvještaj: Označiše mi teritorij

Označiše mi teritorij.
Tko zabrani priče o granicama?
U njima postojaše i druge zvijeri narogušene
šarenih krzna, neprirodnih,
koje su ulazile i izlazile iz snova
koje su hvatane u sam osvit – vrijeme
u kome se jednim napadom osvaja sve.

Teritorij mi obilježiše noću
penjaše se uz spirale, ne baš svijetle
izabraše najstrašniji trenutak da priđu
bijaše ciča zima koja čupa nokte, magla,
svi istih lica, riđih, tmurnih
kotili su se miševi, napuhivali se kao štakori
penjali su se uz spirale, ne baš svijetle.

A gore je vrh kao vrh igle.
Vrh koji treba presjeći na dva dijela
da kroz taj procijep prođe mnoštvo,
prođe kroz mreže i zidove.
U jednoličnom ritmu: idemo! idemo!
Idemo. Pjevamo: idemo, idemo. Idemo.
A teritorij mi obilježiše noću.

Risov izvještaj:

I mi idemo noću. O zlatno sunce,
moj dosje za ruglo!

Drugi izvještaj: Nemušto

Nemušt je ovaj izvještaj nemušt.
Među biračima vlada tišina.
Snijeg prestaje vijati: biramo
u ovom našem vremenu u našem
improviziranom životu u našoj
složenoj stvarnosti biramo
između naše lutalačke nostalgije
i alkemičarskih halucinacija
između dizanja ruke od svih laži
i opsesije moćnog duha
koji je prekrižio ruke i gleda iznad
šalice kave. I on je nemušt.
Pristranost dobiva oblik, paradira.
Jednostranost dobiva oblik, paradira.
Vrijeme zaljubljeno u krajnosti, paradira.
Nemušte su riječi. Ovdje se dijele udarci.
Od koga ćemo zatražiti račun?
Od tvojih koščatih prstiju,
o povijesti, demonska kćeri!

Risov izvještaj:

Očekujte vijesti.
Drugi objavljuju drukčije.

Treći izvještaj: Poraz

                        Galičica, 1916.

Oko linije bojišnice raspadaju se razbacani leševi. Evo poraza. Ja sam signal koji narušava noćni ritual bespomoćnih glasova mrtvih. U hladnom zraku fijuče olovo: čeka konjicu u galopu. Konji cvile i ukopavaju se u duboki snijeg da ohlade rane na prsima. Čeznu za krilima kako bi preletjeli vrijeme. Ali, evo sveopćeg poraza. Ranjeni vojnici u predsmrtnom grču grle usijano kamenje. Nema dana strasti i sna. Miješaju svoj dah, netko viče: juriš! Takav dan neće stići. Ima nas još malo, ali ne dovoljno da bismo popunili ovaj prazni prostor kroz koji se silazi negdje dolje. U neke krugove dolje. I ono prostranstvo koje je bilo svijest mog sjaja: povlači se tanka linija kojom se cijedi krv vojnika i ulijeva se u opći tok. Oglašava se u klisurama.

Risov izvještaj:

Čovjek ratuje.
Ratuje i sam protiv sebe.
Četvrti izvještaj : Mrtva straža

Ostajem zatvoren u sebe kao na mrtvoj straži.
Oko mi se sužava i postaje točka,
pogled kao da se gasi: otkuda ovo iskušenje?
Moja kap je mrtva kap, moj potok je mrtav potok.
Moja rijeka je mrtva rijeka. Moje jezero – mrtvo jezero.
Gasi se posljednja svjetiljka na nebu.
Moje more je mrtvo more. Zauvijek mrtvo mrtvo more.
Đavo ili Bog zatvara krug. Mrak.
Usred legendi slaže se mrak.
Proteže se iznad visokih grebena planina
kao narod – izgubljen, zgrbljen, zaboravljen,
kao narod koji stalno nestaje, briše se iz starih
kamenih pečata koji su nekad bili valovi
nadolazeći u plamenu. Plameni valovi koji su
otvarali svečanosti planina.
Zvuk koji se pretvarao u božansku jeku,
koji je bio posrednik između neba i zemlje.
Ali našim tragom nitko neće poći, nitko neće uskrsnuti.
Prazne bit će utrobe budućih blijedih majki.
Lelujat će prah purpurnog zalaska sunca.
I za imenom za glasom za tijelima plačući
Ništa će povlačiti liniju zapanjenim dahom. U očaju.

Risov izvještaj:

Ja sam Ris. Na mrtvoj straži.
I sam mrtav.

Peti izvještaj : Napokon, nestajemo

Napokon, nestajemo.
Prelazimo preko mosta
a za nama nestaje njegov luk.
Zbogom mračni domovi
s vlažnim podrumima
s okovanim trenucima spokoja.
Od sada nas neće biti.
Na velikom globusu
ostat će samo crna rupa
kroz koju će se ulaziti ravno
u Pakao.
U krugu starih povjesničara
karte moje zemlje
sagorijevaju im u rukama
trune se u sitne paljevine
koje će vjetar otpuhati
tko zna kamo.
Stići će novi nasljednik
naših mračnih domova.

Risov izvještaj:

Nema nas više.
Nasljednici su drugi.^*

Prijevod s makedonskog Risto Vasilevski i Antonija Derkač

____________________
* Slave Gjorgjo Dimoski rođen je u selu Velestovo kod Ohrida 18. ožujka 1959. godine. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Skoplju. Pjesnik je za djecu i odrasle, esejist, prevoditelj. Osnivač je Velestovske večeri poezije. Dva puta je bio predsjednik Upravnog odbora Struških večeri poezije. Autor je više od petnaest knjiga poezije: Gravure (1979.), Projekt (1982.), Hladni nagon (1985.), Posljednji rukopisi (1988.), Usput (1991.), Predmeti i argumenti (1994.), Oblici strasti (1998.), Mračno mjesto (1999.), Vagač riječi (2007.), Haiku na razglednicama (2015.), Jezični triptih (2015.), Risovi izvještaji (2016.), Kumova Slama (2018.), Jezik i kruh (2019.)... Tiskano mu je i šest knjiga za djecu te četiri knjige eseja. Djela su mu prevođena na više od trideset i pet jezika. Zastupljen je u brojnim antologijama u Sjevernoj Makedoniji i svijetu. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada među kojima su nagrada »Aco Šopov« i nagrada »Braća Miladinov«.