Odlazak velikog pjesnika i glavnog urednika časopisa Kolo

Odlaskom Ernesta Fišera cijeli jedan ljudski, duhovni i književni svemir preselio se u neku drugu, čvrsto sam uvjeren, bolju stvarnost. Ipak, otisci toga svemira još će dugo biti među nama. Usprkos mnogim mučnim pa i tragičnim iskustvima njegova života još od najranijeg djetinjstva potom posljedica Hrvatskog proljeća u kojem je sudjelovao, sve do starijeg životnog razdoblja, Fišer je, baš naprotiv i vrlo intenzivno, njegovao temeljne vrijednosti ljudskog postojanja – humanizam i kooperativnost, obiteljsku i narodnu, odnosno hrvatsku nacionalnu uzajamnost te kršćansku vjeru da smrt nije završetak, nego početak novoga života. Upravo kako je to u ime vodstva Matice hrvatske njezin književni tajnik Božidar Petrač rekao u nadgrobnom slovu na Fišerovu pogrebu u Čakovcu 9. studenoga 2024: »Vita non tolitur, sed mutatur – Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima«. Zbog toga su ostali neizbrisivi tragovi njegove dobrote, ljudske topline i neprestane plodne aktivnosti na različitim područjima. A to su poezija, književna i likovna kritika, esejistika, novinarstvo, publicistika i neumorno organiziranje književnog života.

Fišer je, uz ostalo, bio osobito nadaren urednik, i to se jasno očitovalo u njegovom uređivanju stotina knjiga i nekoliko časopisa. Među njima, od 2009. godine s osobitim je marom vodio najstariji hrvatski književni časopis koji još uvijek izlazi – Kolo, u nakladi Matice hrvatske. Kao njegov najdugovječniji suradnik u dosadašnjem sastavu uredništva, iz prve ruke mogu posvjedočiti da je časopis uređivao lucidnim uredničkim nervom, minucioznom pozornošću i jasnom sviješću o njegovu časopisnom profilu te ulozi u hrvatskoj književnoj i kulturnoj sinkroniji i dijakroniji. Fišer je stranice Kola uvijek širom otvarao vrsnim književnim, stručnim i kritičkim prilozima iz književnosti, jezika, kazališta, likovnih i izvedbenih umjetnosti, glazbe, filma, politike, filozofije, povijesti, sociologije, etnologije i antropologije. Svagda je pred očima imao cjelinu hrvatske književnosti i kulture sa svom njezinom poviješću i suvremenošću, jezičnom raznolikošću i geografskom rasprostranjenošću, poetičkom raznovrsnošću i identitetskom raspoznatljivošću. Brinuo se za velikane hrvatske književnosti i kulture, ali i za nadarene mlade ljude koji tek ulaze na književnu scenu, za hrvatski jezik u svim njegovim dimenzijama, ali i za prijevode inozemnih pisaca.

Naš je vodeći stručnjak za povijest hrvatskih književnih časopisa Vinko Brešić u tekstu Kolo od Vraza do Fišera, objavljenom u Vijencu 2017, zaključio: »Povijest Kola, časopisa koji je krenuo kao privatni projekt da bi postao najustrajnijim i najtrajnijim Matičinim projektom i njezinim zaštitnim znakom, svojevrsna je povijest ne samo nacionalne književnosti i kulture nego i povijest izgradnje i oblikovanja moderne hrvatske nacije i njezinih institucija«. Brešić je dodao da »svojim tematima Kolo i danas, u doba sve manje naklonjeno časopisima, drži otvorenim svoje stranice za problematiziranje aktualnih književnoteorijskih, historiografskih i kulturoloških tema, kao i za prisjećanje i obilježavanje važnih povijesnih događaja, osoba ili fenomena«. Fišer je, uz pomoć svojih suradnika u zadnjih petnaestak godina, svakako postao prava točka na »i« toga najtrajnijeg Matičina projekta koji je započeo još Stanko Vraz davne 1842. godine. Tako je i Brešić naslovom Kolo od Vraza do Fišera izvrsno apostrofirao dvije markantne osobnosti koje su, svaka u svoje vrijeme i na svoj način, izrazito obilježile profil toga dugovječnog i koncepcijski promjenjivog časopisa.

Valja posebnu pozornost obratiti i na iznimno mjesto koje Fišer ima u suvremenoj hrvatskoj književnosti, osobito poeziji, esejistici i kritici. Nadasve kao pjesnik, on je dubinski izrazio duh teškog vremena hladnoga rata, političke represije socijalističkog sustava i egzistencijalističkog beznađa koje je čovjeka zatvaralo u okvire duhovne pustoši i duševne tjeskobe. Uvelike dijeleći osjećanje života i poetički senzibilitet razlogaškoga naraštaja 1960-ih, Fišer u prvim zbirkama pjesama, počevši od Nagrizenog anđela (1965.), stvara lirski subjekt obilježen raznim vrstama manjkova, ugroženosti i straha. On je bačen u postojanje, zatekao se u hladnom pa i neprijateljskom svijetu, ne razaznaje još neki drugi svijet onkraj ovozemnog, međuljudski odnosi prepuni su sukoba, mržnje i podmetanja, a čovjek je u svojoj nutrini osamljen i prožet tjeskobom. Bio je to protagonist koji nema utočišta niti u praznoj transcendenciji, niti u društvenom kolektivizmu, niti u obesmišljenoj egzistenciji, niti u vlastitom duševnom životu, pa čak niti u jeziku i poeziji.

No taj subjekt nikad nije bio samo autobiografičan, nego je izražavao i općenitiju situaciju i egzistenciju. To je bila sartreovska »mučnina« koja je zahvatila cijelu generaciju pa Fišerova ranija poezija ima karakter poopćenog, ujedno duboko osobnog, izraza te mučnine. Ipak, on izlaz nalazi u najdubljem izrazu svoje osobnosti – kajkavskom pjesništvu, postajući jedan od najvažnijih autora te poezije i protagonista njegova preporoda od početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Fišerove poetičke mijene unutar toga pjesništva postaju sažeta slika nekih njezinih glavnih tendencija. Riječ je, napose, o jednom od najvažnijih modernističkih proboja iz tradicionalističke kajkavijane u Fišerovoj zbirci pjesama Morje zvun sebe (1978.). U njoj je prvi put u kajkavsko pjesništvo uveo pjesmu u prozi, tada neprijeporni signum moderniteta, potvrđen još u razlogaškom afirmiranju te poetske forme. A nakon razlogaške općenitosti i filozofičnosti, Fišer se spušta u konkretnost povijesnog i društvenog vremena te osobnog, čak stvarnosnim činjenicama provjerljivog života i urbane varaždinske zavičajnosti. Time je pokazao da se kajkavska lirika, nakon modernističkih proboja, može okrenuti prema postmodernističkom (re)interpretiranju tradicionalnih motiva. Njegova je poezija stoga paradigmatična za kajkavski pjesnički aktualitet, što je potvrđeno i u knjizi njegove sabrane kajkavske poezije Macbeth na fajruntu, za koju je dobio nekoliko nagrada za poeziju. U važan Fišerov doprinos kajkavijani treba pribrojiti i njegovu Antologiju hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva (1976.), kao i zapaženu knjigu književnih rasprava i eseja Dekantacija kajkaviana; rasprave i kritike o hrvatskom poslijeratnom kajkavskom pjesništvu iz 1981. godine.

Također, valja naglasiti da je Fišer desetljećima bio »alfa i omega« književnoga i kulturnog života hrvatskoga »sjeverozapada«. Ili, kako je to Petrač pregnantno formulirao: »Bio je čuvar duhovnoga i kulturnog pečata grada Zrinskih, Čakovca, i grada hrvatskoga baroka, Stančića i Milkovića, Varaždina. Ta što sve nije radio u tim gradovima i što sve nije svojim inicijativama započeo: od Povijesnog arhiva, književnog časopisa Gesta, ravnatelja Narodnog kazališta ‘August Cesarec’ i Gradske knjižnice i čitaonice ‘Metel Ožegović’, te do direktora i glavnog urednika županijskog tjednika Varaždinske vijesti u Varaždinu; od novinara u čakovečkom tjedniku Međimurje, prvog urednika Radiostanice Čakovec, urednika izdanja Kulturno-prosvjetnog društva Zrinski do urednika čakovečkog Tiskarsko-izdavačkog zavoda Zrinski u Čakovcu«.

A nakon spomenutih kajkavskih »proboja«, Fišer se kasnijih godina u velikom stilu vraća poeziji na hrvatskome standardnom jeziku. U zbirkama Doba nevremena (2016.) i Preludij za anginu pectoris (2017.) piše vrlo sugestivno pjesništvo u kojem prevladava civilizacijski pesimizam do apokaliptičnih razmjera. Zgroženost rasapom svijeta, posvemašnjom prevlašću političkog, oligarhijskog zlosilja na globalnoj i lokalnoj razini, gotovo do razmjera pandemonija, nametnut će se kao njegov osnovni nagovor na poeziju. Fišerov subjekt iz cjelokupnog životnog iskustva i moralnog imperativa koji nalaže novu vrstu literarnog angažmana, krajnje otvoreno želi proživljavati, promišljati i komentirati cjelinu suvremenog života. Takav protuudar prema stvarnosti s krajnje konkretnim i eksplicitnim pjesničkim sredstvima jedva da je dotad bio viđen u našoj poeziji. Nadasve suvremeno, njegova poezija provaljuje u život, govori o svim njegovim dimenzijama pa i onima najmanje poetskim te se preobrazbenom kreativnošću nadređuje sve jednoličnijoj građi zlom premreženog svijeta.

Poezija je to u kojoj je Fišer sintetizirao svoja pjesnička iskustva i očitovao znatniju poetsku višeslojnost, sigurnost i vještinu nego li ikada ranije. Tako je za knjigu Preludij za anginu pectoris 2017. dobio Nagradu Tin Ujević te se smjestio u vrh suvremenog hrvatskog pjesništa, a gotovo istom poetikom pisane su i njegove zadnje pjesme iz nedovršene zbirke Ukrcavanje u vremenski stroj. Naposljetku, Fišer je desetljećima objavljivao književne rasprave, kritike i eseje o djelima hrvatskih književnika i književnih povjesničara, a izbor iz mnogobrojnih takvih tekstova napravio je u intrigantnoj knjizi Korifeji i nastavljači.

Ernest Fišer još će dugo ostati u sjećanju svih koji su ga poznavali i surađivali s njime kao neumoran pasionirani zaljubljenik u svoju domovinu, hrvatsku književnost, kulturu i jezik, osobito u njezin kajkavski odvjetak. A njegova djela trajat će u memoriji hrvatske književnosti dok god bude postojala. Bila mu laka hrvatska zemlja!