O jeki glasa i glasu jeke

U slučaju knjige kritika Maria Kolara Glas i jeka držim da je najbolje (slijedom instrukcije cijenjenog prof. Frangeša, koji je za početak uvijek preporučao prvi snažniji dojam) – početi doslovno od početka, od naslova. Uvodna paradiskurzivna opaska (Glas i jezik, književnost i kritika) izlazi iz stroge znanstveničke prakse nudeći za uvriježene stručne termine (književnost i kritika) poetičan i metaforičan par pojmova – glas i jeka, obećavajući tako lakšu prohodnost kroz tekstove koje nudi kao osobne kritičarske prosudbe i analize odabranih tekstova, nastale tijekom deset godina i objavljene u književnoj periodici (Kolo, Vijenac, Republika, Magazin, Stav, Fluminensia, Školske novine...). Takvim oblikovanjem slijedi prethodeću knjigu, Nuspojave čitanja (2014.), u kojoj sabire svoje odjeke od početnih, iz 2009., do 2013. godine. U tematiziranom izdanju donosi 53 osvrta raspoređena u tri cjeline (32 se odnose na književnost, 13 su rasprave o esejima, antologijama, stručnim djelima o književnosti, 8 su pogovori/predgovori tijekom vremena objavljenih djela), i to u svakoj cjelini raspoređenih prema vremenu objavljivanja.

Slijedom uvodne instrukcije reći je da se, po autorovu nahođenju i verifikacijskim postavkama, radi o djelima/autorima/glasovima koji su proizveli jeku, tj. o dobrim glasovima, dobroj književnosti, jer on drži da odjekuju (samo) dobra djela, što u ovom kontekstu nećemo problematizirati.

Korpus

Zamjetno je kako se, prateći aktualnu umjetničku praksu, autor vraća nekim imenima, tj. prati njihovu produkciju tijekom duljeg vremena obuhvaćajući komentarima nekoliko izdanja (Ernest Fišer, Kristian Novak, Davor Šalat, Goran Tribuson, Pavao Pavličić, Marko Gregor, Damir Karakaš...), dok su neki, ali prepoznatljivi i kritikom ovjereni autorice/i, kao što su Monika Herceg, Evelina Rudan, Franjo Nagulov, Denis Peričić... zastupljeni jednim osvrtom. Tako postavljen korpus potvrđuje prostor koji se uglavnom profilirao kao umjetnički relevantna suvremena hrvatska književnost.

Vrste i diskurzi

Kolar se predstavlja kao kritičar širokih interesa i sposobnosti procjene vrlo raznolikih vrsta diskurza, kao svojevrsni kritičar »opće prakse«, ali zbog toga ne manje vjerodostojan. U krug njegova interesa ulazi i poezija, i proza, i kajkavšina, i čakavica i standard, stanje metropole, ali ne zanemaruje ni »periferiju«. Aktualizira niz manje poznatih nakladnika i krugova (Bjelovar, Koprivnica, Varaždinske Toplice, Samobor, uključujući čak i jedno sarajevsko izdanje), no sve to ne sakriva temu koja se dosta često postavlja u razgovorima kao bolno mjesto hrvatske književnosti – temu njene centralizacije, odnosno zagrebocentričnosti.

Gledano žanrovski, autoru i s tog motrišta treba priznati širinu interesa: svojim opažanjima, uz očekivane teorijom književnosti kodirane vrste, dotaknuo je i ilustriranu biografiju ili edukativnu slikovnicu (Fric Tomislava Zagode, pisca, slikara, urednika, prevoditelja i izdavača). Uz to, komentira i stripove, npr. antologijsko djelo tandema Maurović – Neugebauer, Grička vještica prema romanu M. J. Zagorke, strip koji je izlazio u Večernjem listu krajem 1960. god. Iniciran Maurovićem, »jednim od najtalentiranijih umjetnika koji je ikad crtao stripove«, esej prerasta u kratku informativnu raspravu o Maurovićevoj strasti za crtanjem klasika, od kojih mnogi radovi uživaju status remek-djela (akcentiramo Zlatarevo zlato, crtano 1935./36. za ilustrirani časopis Oko, a kasnije višekratno objavljeno u obliku knjige).

Kritičarev procèdè

Kolar obrađuje temu počevši od nekog mjesta koje nerijetko izlazi iz prostoru prvotna očekivanja (npr. govoreći o spomenutom Fricu, počinje od Marije Jurić Zagorke, pitanja zabavne književnosti i pozicije čitatelja, koji ima pravo očekivati, i dobiti, razgovijetno, jasno, zanimljivo, dopadljivo djelo, da bi Fric, dobio mjesto kao »glavni lik« u završnom dijelu osvrta na ilustriranu Krležinu biografiju). Obavezni su dio u označavanju prostora odabranog autora opaske biografsko-bibliografskog tipa, ponekad vrlo brojne i precizne, kao i, posebice važno, isticanje osobitosti autorskih poetika, tj. momenta kojim je pojedini autor isprovocirao jeku. Npr. kod Mlakića radi se o odnosu prema Andriću te o verifikaciji posebnosti – npr. izdvajajući (esej) Paučina i promaja, treći, osebujan dio Mlakićeva romana Na Vrbasu tekija (kojem, poticajno, problematizira nedvojbenu pripadnost vrsti), u završnoj ga karakterizaciji Kolar određuje kao »s jedne strane autohermetičku, autoreferencijalnu, pa i autoironijsku intervenciju, s druge strane književnoznanstvenu studiju, s treće potresno autobiografsko svjedočanstvo, te s četvrte angažiranu polemičku kulturno-identitetnu raspravu«.

Radi li se o narativnom djelu, označava osnovne elemente narativa – lik, tijek priče, specifičnosti strukturiranja. Npr., govoreći o Črnoj materi zemli, kao glavni problem lika detektira nemogućnost zaborava, traumu kao poticajni/produktivni motiv, koji omogućuje hororični sloj priče, uz naglasak da je Novak stvorio moderni roman uvođenjem »više pripovjedača i više žanrova, od znanstvenih radova, preko objektivnog pripovijedanja do ispovjednog diskursa«.

Kontekstualizirajući odabranog autora i djelo u vremenske i prostorne koordinate, Kolar skicira povijesni tijek određene ideje obuhvaćajući uključenim popisom i referencijama autore povezane tematiziranom idejom pripisujući joj tako, imenima autora i naznakom njihova mjesta, ocjenu i važnost u hrvatskoj književnosti, a autora utkiva u složeno tkivo književnoga prostora, koje se oblikuje u presjecištima raznovrsnih ideja i poimanja ideja i glasova. Spomenimo, npr, slučaj s razmatranjem zbirke Ernesta Fišera Macbeth na fajruntu: Sabrane i nove kajkavske pjesme, 1978.–2013. (MH Zagreb 2013.), koje se razvilo u sažeti pregled povijesti kajkavskog pjesništva od 70-ih godina 20. stoljeća do početka novoga milenija, s navođenjem relevantnih autora (I. Kalinski, Z. Crnec, Z. Kovač, B. Jelušić...) te naznakama moguće periodizacije i grupiranja autora u stilski srodne skupine. Glavna se tema, konkretno djelo, najčešće aktualizira u završnom dijelu rasprave nizom kratkih, jasno iskazanih zamjedbi (tematika, kompozicija, specifičnosti stilske, idejne...) te naznakom valorizacije.

Osvrti na znanstveni diskurz

Posebice želim naznačiti Kolarovo praćenje znanstvenih događanja na našem prostoru. U toj skupini izdvojit ću (uz naklon skretanju pozornosti na Solara, Nemeca, Šalata...) konciznu i, za potrebe osnovnog informiranja (ili nagovora na čitanje), vrlo poticajnu, znanstvenim nazivljem neopterećenu, na momente vrlo emotivnu prosudbu voluminoznog kodeksa Zagrebačka stilistička škola Dubravke Oraić Tolić. Ističem i osvrt na Poetiku oblika Andrijane Kos Lajtman, mlade znanstvenice čiji je doprinos razmatranju procesa interakcije čitatelja s tekstom te postmodernističkih praksi načelno, ocijenjen kapitalnim.

Ovako oblikovana, knjiga Glas i jeka Marija Kolara je dragocjeni mali kompendij, lako dostupni izvor niza informacija i poticajnih ideja za daljnje proučavanje recentnih književnih zbivanja na hrvatskoj pjesničkoj sceni, za interliterarna dijalogiziranja (s autorima predstavljenih knjiga ili njihovim predstavljačem) ili pak za neku drugu vrstu odjekivanja.