Naše more hrvatsko!

Romanom Naše more hrvatsko! – autor Stjepan Šešelj – objedinjuje svoj ranije pisan, prema scenariju istoimenoga filma Obrada Gluščevića, i objelodanjen roman za mladež Kapetan Mikula Mali, (Spektar, Zagreb, 1984.), uklapajući ga u cjelinu svoga novoga teksta romana za mladež, i ne samo za mladež, kojega čitatelji sada imaju u rukama, naslovljena – Naše more hrvatsko!

Roman Naše more hrvatsko! – govori o višestoljetnoj borbi Hrvata za hrvatsko More jadransko – Mare nostrum croaticum – odbijajući sve nasilničke nasrtaje kroza povijest, a poglavito one naših susjeda – Serenissima República de Venesia, Kraljevina Ugarska te Austro-Ugarska Monarhija, Italia imperijale, Großdeutschland te megalomanska malena Srbija s privjeskom Srbo-Crnom Gorom.

Junaci romana Naše more hrvatsko! pripadnici su hrvatske obitelji Martinovića iz Brista, u povijesnoj Neretvanskoj kneževini, Paganiji, kojoj povijest seže u vremena daleko prije hrvatskoga Kneza Domagoja (vladao od oko 864. do 876.), koji je uspješno ratovao na moru protiv Serenissime.

Prva dva poglavlja romana Naše more hrvatsko! objavljujemo u ovom broju časopisu Kolo, Matice hrvatske.

UOČI TISUĆU STOTE OBLJETNICE HRVATSKOGA KRALJEVSTVA 925. – 2025.

I.

Nikica Martinović, zvani kapetan Mikula Mali, kao što su se zvali, i njegov did kapetan Mikula Stari Martinović, i prandid mu, i šukundid... I sve tako, do u vremena ona davna i daleka, o kojima najstariji Martinović ima zapamćenja, a ponešto o njima govore i stari obiteljski foji. A bivalo je uvijek tako, sve dok im se ne bi rodio novi nasljednik – Mikula, kojega onda nazivahu Mali. Mikula Mali. A otac mu, dotada zvani Mikula Mali, otada bi postajao Nikola il’ Niko, a dida Mikulu zvali bi Stari ili samo Mikula. Ili, did Mikula. Kako ga najradije zove njegov unuk, za koga je on najdraži did od svih didova, na cilomu svitu. Ma, did Mikula je i najlipši did, na cilomu svitu, s tom svojon kapetanskom kapom, koja broji njegove godine, na istoj glavi i na tom našemu brodu. E, kolike su oni nevere i trapule prošli i uvik su se za naš mul privezali. Hvala Bogu i svetomu Nikoli Putniku, što nikada nisu iznevjerili njihove molitve.

Bi, dakle, tako i s Nikicom Martinovićem, Mikulom Malim i Mikulom Starim. I tu se ništa nije dalo učiniti, nego prihvatiti, tako kako je Bog dao, a ljudi usavršili, iz dana u dan, pa sve do ovoga dana današnjega. I tako neka bude. I bit će, ako je pod nebom pravde. A s pravdom je i u svijetu, nekako isto, kao i ovdje u Bristu. Mjestu malenomu, što se stisnulo podno visokoga brda Biokova i najplavijega Mora jadranskoga. Kako bi ga opisao njegov najslavniji stanovnik, fra Andrija Kačić Miošić, svećenik i pjesnik narodni hrvatski. A danas ga ne bi ni on prepoznao, ovako spuštena na more, s cestom i autima što kroz Brist jure, tamo prema Makarskoj i Splitu i dolje prema Neretvi, te gotovo ostavljena staroga Brista gore usred Biokova s nekoć plodnim maslinama i lozama. Gore je ostala i napuštena crkva svete Mare s grobovima posljednjih neretvaskih knezova brišćanskih Kačića, s njihovim krilatim zmajem i latinskim natpisom Familiae nobilium comitum Cacichi...

Teče, evo, i treća ratna godina, tisuću devetsto i devedest treća. Hladni je mjesec siječanj. A Hrvatska gori. S njom su i hrvatske zemlje, danas izvan granica naše države, Republike Hrvatske, ali svejedno i njih ubijaju, raseljavaju. I Herceg-Bosnu, i Srijem, i Bačku i Boku kotorsku. Zbog njihovoga hrvatstva. Protiv njih su u ovom protuhrvatskom ratu danas i Srbija i Crna Gora, uz pomoć i nadzor takozvane jugoslavenske narodne armije. Hrvatskoj pomoć šalju i mladost svoju svrstaju u redove Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane, braneći nam zajednički dom, što ga pjesnik Antun Mihanović imenova Horvatska domovina, a mi joj uglas zanosno pjevamo, himnički Lijepa naša domovino. Hrvatski iseljenici sa svih strana svijeta, a s njima i mnoštvo prijateljske slobodarske mladeži hrli u njezinu obranu. Ima ih i u Četvrtoj gardijskoj brigadi Hrvatske vojske, u kojoj se bori i Niko il Nikola Martinović, otac Mikule Maloga, a za koju se nikada ne zna gdje se nalazi, jer velika je ratna Hrvatska, a još i veći problemi što nam ih čine neprijatelji.

– Lip je svit...lip i velik... – zamislio se Mikula Mali. – ... samo što je isto u Bristu najlipše... – misli i jutros i sinoć i jučer i uvijek Mikula Mali – ...lipše negoli je u cilome svitu. Neka, neka... pa i u ratu, dakako! Isto je u Bristu najlipše! Tu mi je did... i naš brod... gladaj ga samo kako je lip, stvarno je šesan, još s onim slovima kuma Veže na krmi, što ih je sam pisa i ureziva u onu dubovu dasku, a i ja san mu pomaga, dodajući mu sad olovku, sad lito, pa čekić i unda one lipe boje i crvenu i bilu i modru, viš kako figuraju!... Pa nije moj kum Veža, tamo neki. Da bi se razumilo, moj kum i kršteni i krizmani je hrvatski slikar Mladen Veža, ka i mi rođeni je Brišćanin i prijeteljske su nam obitelji već odaklen se pamti, pokumile su se ko zna koliko puta!... – stane čitati, zadovoljno, najprije slovo po slovo, pa potom čitav krasopis kuma Veže – Kapetan Mikula Mali!

– Mikula... strila nebeska, ma što to činiš!

Ustrčao se jutros mozgajući te misli Mikula Mali, od kuće pa do na kraj mula, što ga presijeca njihova uličica, uspinjući se od mora, vijugava, sve gore prema jadranskoj magistrali. Dok did Mikula sjedi na svojoj kamenoj klupčici, stalno tražeći i namještajući radijsku postaju, na malenu tranzistoru, odloženu na neravnu kamenu pored njega.

– Mikula, pazi, ne naginji se... upast ćeš!

Ne obada Mikula dida, već stane jednom nogom odgurivati brod, dok se drugom čvrsto držao kraja. Eh, nigdje nikoga, mislio je, taj prokleti rat i ti prokletnici što su nam ga donijeli... Ruše, pale i ubijaju, vidin ja to svaki dan na televiziji. Da san malo veći, ne, nego da san samo malo stariji, iša bi i ja s mojin ćaćon na ćuku. Gori, poviše Brista, na Bijokovu ili na Kupres, Čvrsnicu, di bilo, na Žabu i tamo prema Stolcu, u Hercegovini. U Popovo polje. Ne bi mi se oni usudili prić! Ni oni ni njihove ušljive šubare ni bradurine. Ne bi, ne bi! Ja ti kažen...

– Nikica, strila nebeska! Vamo, odma!... ća!... Okani se broda. Jesi li me razumija!

No, Nikica se i dalje igra i didu razvlači i nateže živce, kao stari brodski konop, ostavljen tu na mulu. Did Mikula Stari, govoreći sebi u bradu, napokon nađe razgovjetan glas što je dopirao iz tranzisora, pa ga stade pojačana pozorno slušati:

– Zna se za točan datum početka Prvoga i Drugoga svjetskog rata. To se mora znati još u osmom razredu osnovne škole. – glas je to nekoga zagrebačkoga profesora i vjerojatno povjesničara – Ali, u istim udžbenicima će se morati znati i točan datum početka, ovoga za nas puno značajnijega rata...

– Pa, zna se... strila nebeska!... kako se ne zna?!...

– Nema dvojbe... – nastavlja glas profesora povjesničar iz tranzistora – ...u srpnju godine 1991., tenkovi jna prvi su put izravno napali jedno hrvatsko selo. Bila je to Hrastovica pokraj Petrinje. Ipak, događaji koji su predhodili tome, također se mogu navesti kao službeni početak rata. A imamo i nekoliko datuma koji su iznimno bitni, i koji mogu označavati početak ovog našega hrvatskoga obrambenog rata...

– Dide! – zazove dida Mikulu Mikula Mali, sjedajući na kamenu kolonu, o koju su vezane gotovo sve barke, a međ njima i njihov brod Kapetan Mikula Mali. Najlipši je to brod od svih brodova što plove Morem jadranskim – misli ponosan Mikula Mali. S ovim hrvatskim stijegom, što ćuhta i dan i noć, privezan o konop na krmi broda, što je tu uz mul, pred kućom, kao i brod, u vlasništvu – Nikole Martinovića.

– Ma, čekaj malo! – odgovori mu did i dalje napeto slušajući radio.

– Držim da negdje... – nastavlja profesor – ...nakon sredine svibnja 1991. više ništa nije bilo isto kao prije. Bez obzira što nemamo odmah rat u svoj njegovoj razaračkoj jačini... I ne ćete pogriješiti ako bilo koji od ovih datuma navedete kao početak rata...

– Protuhrvatskoga rata! Strila nebeska!... – ljuti se did Mikula.

– Rat tako traje... – javlja glas s tranzistora – ...od razoružanja hrvatske Teritorijalne obrane, kninske balvan revolucije, plitvičkog Krvavoga Uskrsa, pa masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu.

– A Ravno? Sravnjeno je i Ravno! – okrećući krčeće postaje po tranzistoru – Strila nebeska! Nebili i vas... udrila!

– A, Mikula Mali, što se did opet ljuti, je li? – javi se susjed Bartul, s prvoga kata kuće što se veže i naslanja na kuću Martinovića. Već nekoliko dana ne izlazi. Ćapala ga neka fibra, pa ga ne pušća. Skoro ni na prozor, za u’vatit zeru friške arije, ne izlazi.

– Ne znan ja o tomu ništa. Tu van je, pa ga pitajte, dide Bartule. – opovrne mu Nikica, nabacujući konop na kolonu.

– Reci mu, da ne ću š njin razgovarat. Mikula, reci mu. Sve dok ne siđe međ jude. Kako san mu i reka, prid neki dan.

Did Mikula zastane, pa onda nastavi za sebe.

– Ma, međ jude! Koje jude?!... starčad i dicu... što su još ostali u mistu. I babe što spravljaju obide... sve je drugo na bojišnici, brane dom, domovinu Hrvatsku! Neka... neka, tako i valja.

– Dide Bartule, čuli ste moga dida, Mikulu?

– Jesan. I pozdravi mi ga, Mali moj Mikula. – did će mu Bartul, zatvarajući prozor.

– Eto, jesi ga čuja?

– Jasnije nego ovi tu škripavi tranzistor. – lupkajući po istegnutoj mu anteni.

– Dide, ajde mi malo čitaj onu tvoju knjigu.

– Evo ti tu knjige, pa je čitaj. I, zašto je uvik nosaš sa sobon, a nikada je ne čitaš?

– Ma... čitan, čitan... al’, nema mi dice... tu... pa ne mogu sam čitat. Ne da mi se, dide. Razumiš, dide... – razvuče umiljato Nikica – Daj mi... čitaj malo... Ajde... ne budi lin!

Did Mikula, isključivši tranzistor, uzme svoju knjigu, što je ležala na klupčice pokraj tranzistora. I s velikom pomnjom, zagledavši se u njezinu naslovnicu i na njoj gledajući sebe s prijateljma, Jerkom i Cikom, i morem u pozadini, pomisli:

– E, mili Bože, kako je to davno bilo, a bili smo upravo taki, ko i Mikula Mali... i Jere i Jure...

Pa se naglo prekine u tom sjetnom sjećanju, ne želeći nikako da ga Mikula Mali ulovi u takvu stanju. Za potvrdu pomisli, ta ne vidi me on, on je u igri svojoj. A vidi Mikula Mali sve, ne boj se, da ne bi vidio!... Njemu ni u igri ništa nije nevidljivo. Taman posla, kada je did Mikula u pitanju.

– Dide, može li opet... oni početak?

– Hm! – kao nezadovoljno će mu did Mikula.

– Ali, tako je dobar... Dide! Ajde...

I sjedne podno kolone, naslonivši se o nju, čekajući da did započme s čitanjem.

– Stranica peta! – i kao da čita, započme Mikula Mali: Zagledao se Nikica Martinović gore u strmine Biokova... – Hahaha... ajde, dide!... Ajde!... čitaj...

– Funcute... jedan! – kroza osmijeh – Da bi funcute!...

I, Stari Mikula Martinović, malo zadigavši obod svoje kapetanske kape, posve ozbiljna glasa, stane čitati početak svoje knjige – Kapetan Mikula Mali.

II.

Zagledao se Nikica Martinović gore u strmine Biokova, i pomno prati kako se nešto poput velike tamne zmije vijugavo spušta prema moru. Prema opustjelim kamenim uličicama i kućama zatvorenih vrata i škura. Prema praznim torovima i kokošinjcima. Prema mjestu Bristu, danas bez glasa ljudskoga i glasanja životinjskoga. Bristu kao nikada do sada tužnome. Tužnom kao njegov stari kameni mul, za koji je privezana samo bracera staroga Mikule Martinovića. Na njezinoj provi, zagledan netremice gore u one biokovske strmine, stoji mali Nikica Martinović, ponosan zbog pothvata što će ga večeras izvesti sa svojim jedinim didom Mikulom, najvećim morskim vukom među svima znanima i neznanima vukovima morskim.

Kamena staza, kojom se niz Biokovo spušta duga umorna povorka ljudi, uska je oputina, strma i vijugava. Kamen do kamena. Okolo tek pokoji smrik i brnistra. Ali, kakva-takva, vodi k moru, što je evo tu još malo, čini im se, na dohvat. A na moru je istom spas, tako su im svima govorili tješeći ih, spas iz onoga pakla pred kojim bježe. Zato su svi, otkako ugledaše more, i žene i djeca i starci, i zdravi i ranjeni, zaboravljali umor i bol, ubrzavajući korak žurili prema njemu. Ciko je sustizao majku, držeći joj se stalno za pojas, dok je njegov mali braco spavao u vreći na majčinim leđima.

Rat je najgori pakao koji su ljudi uspjeli izmisliti. A da je s ratom uistinu tako, Nikica će shvatiti tek kasnije. Jer njemu se večeras sav taj metež na rivi, svi povici i plač, oštre komande i eksplozije što dopiru s Biokova, čine potrebnima, uvećavaju značaj njegovu pothvatu. Sve je to za njegovih trinaest godina samo velika igra, na koju je eto pristao i njegov did Mikula, zbog čega je posebno ponosan. Stoga se još srčanije i vižljastije probija između ljudi i stvari, iskače i uskače, na mul, u braceru, zapovijeda i upućuje one što ulaze na njegov brod. On je kapetan! Naročito dok je did Mikula dolje zauzet poslom oko staroga brodskog motora!

– Polako!... ej, s pomnjom!... Razbit ćete mi kuvertu! – viče on i dirigira dvojici ljudi, ali ne bilo kojoj dvojici, već dvojici naoružanih ljudi, s pravim puškama na leđima i s punim nabojnjačama za pasom.

– Čekajte!... stavit ću punat...

A ona dvojica odmah ga poslušaju, stanu i čekaju njegovu novu zapovijed, s mukom pridržavajući bačvu punu nafte, dok on namješta dasku između bracere i mula. Na njegovo »sad!... mola!...«, bez velike muke ukrcaše bačvu. Smjeste je pomno do kormilarnice. I tek sada odahnu, zabace svoje kape još više na potiljak, hitrim pokretom ruke obrišu znoj sa čela i, u stavu »mirno«, obrate mu se: – Bravo kapetane!

Možda sve to i nije bilo baš posve tako, ali tko bi mogao u onom metežu i navali sve važnijih poslova tražiti od Nikice da obraća pozornost i na takve sitnice. Kako čuo, tako u tren i prečuo, zaokupljen novim svežnjevima stvari i ispruženim rukama onih koji bi bez njegove pomoći teško znali stupiti nogom na brod. Vikli zemlji i kamenu, s nevjericom prilaze brodu i moru, a povjerljivije i odvažnije zakorače tek onda kada osjete sigurnu Nikičinu ruku.

Sve se više noćilo. Tamnjelo je, i stapalo se more s Biokovom. Ljudi iz kolone i njihova pređašnjega meteža bilo je još veoma malo na mulu. Nikičina bracera je puna, a ni ona dva kasnije prispjela brodića ne mogu primiti više nikoga. Zato ih još jednom obilazi Zapovjednik, provjerava i daje zadnje upute kapetanima pred isplovljavanje iz lučice. Njegove su i kretnje i riječi oštre, odrješite, pa i oni koji nisu navikli slušati i poslušati druge, pred njim u šutnji i miru izvršavaju dobiveni nalog. Noć je i ne vidi se ništa osim da je visoku Zapovjedniku na boku torbica i do nje pištolj, što samo još potvrđuje ozbiljnost onih njegovih reskih riječi.

– Odvezuj! Cima!

Ubrzo se od mula stanu odmicati dva brodića, ali dok isplovljuju, iz jednoga se začuje ženski plač i dozivanje. Na mulu svi zastanu.

– Ciko! Ciko, sine...

– Majo! Majo moja! – dovikuje kroz plač Ciko i diže nemoćno ruke u noć, za brodićem što već siječe valove.

– Ne kukaj, majo, doć’ ću ja!... Nać’ ću ja tebe!... Ne brigaj!...

Viče to Ciko više tješeći sebe, a kad brodić posve isplovi u noć, zacvili jače.

– Hej, mali, dođi! Ne plači, naći ćete se na Visu... Hajde, ti ćeš s ovom bracerom... Smiri se, ujutro ste opet skupa! – povede Zapovjednik Ciku prema brodu.

– Mikula Martinović? Koji je?...

– Ja san! – odgovori Nikica ni trepnuv, a Zapovjednik, što je mogao više, nagne se prema braceri, sumnjičavo gledajući u Nikicu.

– Ma što si ti?!... Tražim kapetana broda!

Nikica se tek malo povuče.

– Ja sam mu zamjenik! Mikula Mali!

– Dobro... A di je Mikula Veliki?

– Na brodu! Doli... to mi je did!

Stari je Mikula zasigurno do dolje čuo kako mu unuk razgovore vodi, pa proviri iz kormilarnice.

– Što je, Mali?!... Što čekaš?... Jesu li svi ušli, a?... Jesi li ukrca naftu? Strila nebeska!...

– Jesan!... Evo, dide, traže te...

Zapovjednik zakorači na brod.

– Je li ovo vaš brod, barba?

– Je!... Ala, Mali, napuni rezervar! – podvikne Nikici, a onda sa Zapovjednikom krene u kormilarnicu. Ali i Nikica se zaputi za njima. Ciko i još nekoliko ljudi, s jednim natovarenim brdskim konjićem i kozom, ostaše čekajući na mulu. Mikula se osvrne prije nego uđe u kormilarnicu, spazi Nikicu za sobom.

– Što činiš tute?

– Gren uzet bujol i pumpu!... Reka si mi da napunim rezervar!

– Je... ala, brzo...

Siđe Nikica u strojarnicu, uzme vjedro i pumpu, ali znatiželja mu ne da mira, priđe stepenicama i osluškuje. Nikako ne može vidjeti ni Zapovjednika ni dida, ali može sve dobro čuti, premda Zapovjednik sada govori znatno tiše i mekše nego li dok je bio vani.

– Ovo je strogo povjerljivo!...

Mikula kao da upravo tada osjeti u blizini uho svoga unuka. Jer, ako ikoga osim mora dobro zna, dobro kao i sebe samoga, onda je to njegov unuk Nikica. A o tomu i svi koji ih poznaju vele: »jednak jedan drugomu«, »slika i prilika« – ili opet – »samo ih godine razlikuju!«

– Ala vanka!... Čini svoj posa!... Strila nebeska!...

Nikica pokorno prihvati didovu zapovijed, prođe kroz kormilarnicu, a onda hitro priđe s vanjske strane do okrugla prozorčića, oprezno povirujući. Tamo Zapovjednik tumači nešto didu Mikuli. Prst mu putuje po zemljovidu. Nikica napne uši, ali jedva da dopru do njega neke razlomljene riječi.

– Plan se... mijenja... barba... Plovit ćete... punti Sućurja... a onda... vanjske strane Hvara... Visu...prema Visu...

– To ti je bolje, moj druškane!... Hvarskim kanalom je deboto deset milja dalje...

– Dvi ure puta dalje! – izletje Nikici izvana, glasno. Did ga ugleda kroz okno, zaprijeti mu rukom.

– Dat ću ti prdeljusku, mulac jedan, da bi mulac!

– Pa, oli san falija?!... Deset milja, to je...

– Muči!... Koliko san ti puta reka, kad stariji govore, dica muče!

Nikica, nezadovoljan, krene prema bačvi s naftom. I dok nalijeva vjedro naftom i sluša sve što Zapovjednik govori didu u kormilarnici, nije ga više toliko briga, kao kad je kradomice slušao njihov povjerljiv razgovor.

– ... danas su se Nijemci iskrcali na Brač...

– Na Brač?!

– Da. Sve su talijansko povukli! S ovim će bit’ puno teže!... Njemački borbeni brodovi primijećeni su i u Bračkim vratima i Hvarskom kanalu...

– Onda smo u trapuli!... Kako ću se probit?

– Morate se probit!... Ljude, i zdrave i ranjene, moramo spasit! A to znači: prebacit sve na Vis!

S Biokova, još bliže, dopiru fijuci eksplozije. Zapovjednik zastane, ušuti na tren. A did Mikula u tom istom trenu pomisli: Samo da Nikicu nisam poveo sobom! E, da sam ja zna to za Nijemce, sve bi bilo drukčije... a ovako, što ću s ditetom...

– Zaštitnica ne će izdržat dulje od sata. Čim se svi ukrcaju, isplovite!

– Dobro... sve je dobro... samo ti Nijemci?!... Strila nebeska! – govori stari Mikula sa Zapovjednikom, a pogled mu prikovan samo za njegova unuka Nikicu.

– E, onda, dobro more, barba!

– E... odgovorit ću vam akobogda s Visa!... Zbogom!

– Zdravo!

Zapovjednik izađe iz kormilarnice, pa iz bracere iskoči na mul.

– Ulazite! Odmah se kreće!

– De, ljudi, pomozite... ovo mi je sve stanje i imanje...

– Mikula Mali!

– Tu san! – odazove se spremno Nikica Zapovjedniku.

– Ovoga mi mladića... kako se ono zoveš, junače?

– Ciko.

– Ciku mi pazi, razumiješ li, Mikula Mali, i živa mi ga i zdrava predaj na Visu majci. Ona će ga tamo čekati!

– Ne brinite se ništa. Sve ću ja to sredit!

– Hvala! I dobro more... Mikula Mali... kapetane Mikula Mali!

Zapovjednik ode nekom drugom poslu, nekoj novoj zapovijedi. A Nikica nastavi odlučnije ravnati ukrcavanjem.

– Ciko, ti ostani zadnji, dodat ćeš cimu!

Ciko odustane od ulaska, ostane na mulu, sluša Nikičinu naredbu, a da pravo ni ne zna što mu je raditi i što je to uopće ta »cima«.

– I ja ću mu pomoć! – umiješa se svojom ponudom Jerko, ostavljajući kozu bilu majci i sestri Jelici.

– Mogu li, kapetane Mikula Mali?...

– Možeš. Baš će mi trebat mali od fugona! – zadovoljno prihvati Nikica Jerkovu ponudu.

Stari Mikula, čim proviri iz kormilarnice, okomi se ljutito na one što htjedoše s konjem na brod.

– Ma što je ovo?!... Nikica, ajde odma doli, upali!... Čiji je konj?... Strila nebeska!...

– Moj, starino!

– Nema mista ni za čeljad, a nekmoli za konje, čoviče božji!

– Dobro, dobro... rastovarit ću...

– A Jelica, iako čuje i vidi konjićevu sudbinu, ne odustaje uvesti svoju Bilu na braceru.

– Ajde, moja... ajde, Bila!...

– Ne će koza na brod! Čujete li?

– Ne ću bez Bile!

– Pusti je, Jelice, nabavit ćemo na Visu drugu. Veću i ... ljepšu...

– Ne ću nego Bilu...

– Ala, pušćaj tu kozu, mala... i ulazi! – viče ljutito stari Mikula, a Jelica plače, ne pušta koze i ne ulazi bez nje.

– Ne ću bez Bile!...

– Pustite joj, šjor Mikula, Bog vam da!

– Ma, oli ste ludi?... Ni ovo Nojeva barka!

Zapovjednik se vrati.

– Ajde, barba, što čekaš?

– Što čekam? Lipo, da što čekam!?... Čekam da oni Lazar od motora uskrsne!... Ajde Mali, što čekaš više doli?... I da se ovi svit opameti! Ma, s kozon na brod!... Stari motor, stari brod, a ni ni meni dvaest godina...

Spusti se polagano u strojarnicu. Kad tamo, Nikica od masti sav zamazan, naftom poprskan, ni poznati ga nije, ali i dalje po tko zna koji put okreće zamašnjak, pokušavajući upaliti motor.

– Ne će, ladan je...

– Ostavi to! Pusti meni! Trči gori... i kad čuješ motor, odriši brod!...

Nikici to nije baš pravo.

– A baš sada bija bi upalija...

Mikula nadigne palcem kapetansku kapu, raskorači se, uhvati ručicu i zavrti nekoliko puta. Ali, uzalud. Predahne, dišući ubrzano i starački sipljivo. Nikica se za svaki slučaj odmakne nekoliko koraka prema stepenicama, pa tek onda dobaci didu.

– Kolpat će te!... bolje ti je pustit to meni!

– Tovare jedan, uši ću ti izgulit! Reka san ti, gori, driši brod!...

– Reka si: kad čujen motor!... Šta ću drišit kad ne možeš upalit?! Uspuva si se ka ferata!

Nikicu spasi od djedove ljutnje bijeg uza stepenice; sreća njegova, mlađi je, brži je.

– Sotono od diteta!... Mulac jedan!...

Ne znajući što bi, stari Mikula zgrabi kapu i baci je za unukom. Na vrhu stepenica Nikica je spretno uhvati.

– Vamo, daj tu kapu!

– Ne ću, udrit ćeš me!

Starac se vrati motoru, nema više vremena za dangubu.

– E, neg ću te poljubit! Zaslužija si! Ne će mene kolpat motor nego ti... nesrićo od diteta...

– Evo ti kapa, dide, ode na skalinu...

Pobjegne s otvora, gore, na palubu, žaleći što je odveć razljutio dida. A kad Mikula ostane sam u strojarnici, najprije malo predahne, a onda ponovo priđe motoru.

– A i ti si se štica, tovare!... Ajmo ća, ajmo još jedanput... a poslin ćemo se odmarat...

Opljune dlanove i snažno zavrti ručkom zamašnjaka, zatrese se bracera, a onda zagrmi motor, izbacujući crn dim, crniji od ove noći bez ikakva svjetla. Nikica, sretan, poskoči na zvuk motora.

– Ciko, ajde... daj cimu!

– Je l’ ovo?

– Ja ću... ja ću... To... to... konop! – upućuje Jerko Ciku. Odvezuju i bacaju konope prema brodu.

– Vuci, kapetane!...

– Uskačite!

Nikica, Ciko i Jerko složno otisnu braceru od mula. Tri složna i sretna prijatelja, misli stari Jokan osvrćući pogled na njih trojicu, a onda se opet zagleda prema svom jadnom konjiću što je jedini morao ostati na obali. Teško uzdahne, navuče kožuh i spusti se u štivu k ostalima.

– Ja sam Jerko.

– Ciko.

– Ja san Nikica.

– Il’ Mikula Mali?

– Je! – zadovoljno potvrdi Nikica, te se nakon toga njih trojica cuknuše čelom o čelo u znak iskrena poznanstva i prijateljstva.

– Dođite za mnom, sklonimo se...

I pođoše svi za Nikicom ili, kako je njemu draže čuti, a to već i Jerko i Ciko znaju, za kapetanom Mikulom Malim!