Mitološke teme

Nikad je nije boljela glava. Jednom u snu osjeti snažnu glavobolju: približavala joj se zmija. Obuzme je nelagoda, ali i prihvaćanje neminovnosti. Uz nježna bedra i lijepi vrat, zmija se popne na njezinu glavu i savije joj gnijezdo, zapravo krunu, oblu i nezaoštrenu. Glavobolja je prestala i nastavila je sanjati. Srela ga je u snu, dio koji joj je nedostajao. Prislonila se uz njega, a kad joj je krupnim rukama obgrlio rame, nespokojna – a sretna, slušala ga je, budeći se i sanjajući, u različitim svjetovima.

Na stablu svijeta

Perun je bio stari bog. Živio je na velikom Stablu, na dubu-hrastu, na njegovoj velikoj vječno suhoj grani. Gledajući ljude, nadao se da će smisliti neko bolje oruđe od kamenog bata – jer je i sam, boreći se protiv sila podzemlja, bio osuđen na to primitivno oruđe. Sina, tek rođenog mladog boga, oteli su mu duhovi tame i odveli ga u podzemlje, a bog Veles, pretvorivši se u zmiju, zarobio je sve vode u stijeni na Božanskoj planini. Iako je imao samo teški bat, Perunova snaga bila je ipak nadljudska (jer bio je bog) te je udarivši o stijenu, pustio munju (jer bio je i gromovnik), oslobodivši vodu. Protičući i nježno šumeći, voda je natopila i oživjela suhu i mrtvu zemlju.

Mladi bog Jarilo stao je na očevu stranu i krenuo u zemlju ljudi. Prelazio je preko devet mora, devet rijeka, devet potoka, devet mlaka, devet lokvica i devet kapljica. Prešao je devet šuma, devet rakita, devet lugova, devet grmova i devet grančica. I došao u ravnicu. Gacao je močvarama. Jedna noga bijaše mu crvena, a druga zelena. Iz jedne sijevala munja, a iz druge kapala voda. I počele su rasti trave – lakat duge i klijati klice – prst velike. Sve je ozelenjelo i ljudi ga počeše slaviti.

I javila se sa suhe grane kukavica – prva ptica pjevica. I ljudi su, smatrajući to darom koji bi mogao izostati, sretni da je mrtva zemlja ponovno oživjela, izmislili novo oružje da se zaštite od opakog zmaja koji je odvodio najljepše djevojke. I lijevaše i kovaše. I ne samo to, od pečene gline izrađivali lijepe terine, ukrašavajući ih sedefom s puževih kućica. A jarosni Jarilo uzme najbolji mač i zmaju odsječe glavu.

I sretna i lijepa bijaše, ptica-kukavica, zapravo Maruka, najstarija Perunova kći koja imaše devet brataka. Kukavica posta djevojkom, žutih kosa kao latice lokvanja – uzvišenih, nimalo kovrdžavih − malo spuštenih očiju, iznad kojih se, umjesto obrva, izvija vlaga ravnica i močvara, elastične svijetle kože poput nevine bjelouške, vitkih gležnjeva obavijenih riječnim travama i nježnog bedra, što poput lokvice vode ne buja, već ostaje pojilo najdražem, iščekivanome − ili neoplahnuta − nestaje u žednoj zemlji. I nijema bijaše – glas ptice ostade joj na grani Stabla Svijeta − za malena stopala što osjećahu bol u dodiru s travkom i s oblutkom.

I zaljubi se Jarilo u Maruku. Od pasa nagore dobije ljudsko obličje. Ostao mu elegantan i čvrst rep i vitka bedra, a od pasa bijaše prekrasan muškarac: bujne crne kose s mnoštvom zavijutaka, velikih priljubljenih ušiju, nosa ni premalog, ni prevelikoga, bujnih drskih usana, sivih očiju – jednog oka, malo spuštenoga iz kojeg sijeva munja, drugoga tužnoga iz kojega kaplje rosa. Maruka im prostre svadbeni ležaj od vodenih oraha, johinoga lišća, paprati i mahovine − na zelenoj livadi − a brati – deverki dođoše im u svadbu. Božanskom svadbom brata i sestre ne rađaju se ljudski mladunci. Cijela se zemlja oplodi i nastade blagostanje.

Ali Jarilo bijaše prevrtljiv i njegovo niže oko pogledavaše druge djevojke. Pohotni Jarilo – htio je biti, ne samo bog munje i vode, već i bog ljepote.

Perunika bijaše najmlađa Perunova kći, rođena kad je bog zaplakao nad svijetom koji je stvorio. Jedna njegova nebeska suza pala je na zemlju i izrastao je purpurni cvijet. Djevojka Perunika imala je cvijet tamo gdje smrtnice rađaju ljudsku mladunčad. Vjetar je njezin vjerenik i oni rađaju samo ljepotom.

I zaljubi se nestalni Jarilo u svoju drugu sestru, a ona od straha uvene da bi se mogla ponovno roditi kad u sljedećem krugu obilja i zelenila, počinje život na zemlji. Zbog njegove nevjere, Jarila ubiše njihovih devetero braće, raskomadavši mu tijelo.

Nijema žena-ptica skupi dijelove njegova tijela i odnese ih daleko u močvaru, u veliku crnu mlaku. I poput crvene jabuke koju je nekad darovala svome zaručniku, izgubi rumenilo, smežura se i nabora, te se pretvori u staricu Moranu.

U isto vrijeme čovjek je stvorio ogromnu kuglastu munju. I bogu je stao dah! Zemlja opustje. Jato listova više nije pretrčavalo put. S radosnom viješću, među golim granama, više se nije javljao žuti drijenak. Lokvanj nije cvjetao u društvu otpalog lišća na vodi. Patka se nije hranila na rubu jezera trepereći svojim zatkom.

Starica Morana ostala je u močvari s nesastavljenim dijelovima svoga nevjernoga muža. Mladi bog se nije mogao roditi. Perunika nije slavila cvjetanje svojom purpurnom maternicom. Bjelouška nije mijenjala svoju košuljicu. Daždevnjak, šarenog odijela poput lutajućeg glumca, više se nije kišio, a njegova suputnica crvenkrpica više se nije sunčala. Kukavica nije slavila listanje. Čovjek je zaboravio jabuku i zaboravio je ljepotu. Vjerenik vjetar sunovratio se sa stijene u bezdan.

Terina i lucerna

I svijet je potonuo u beskrajnu tamu – u veliku crnu terinu, sredinom koje je nekoć, prepolovivši je horizontom, sunce izašlo iz vodene tame. Onako kako su ljudi nekad, nehoteći, na maloj terini ukrašenoj sedefom s puževe kućice, prikazivali svoj kraj i početak, vjerujući da treba ići prema rođenju.

Jer Boginja je spasila sjeme iz svoga razasutoga supruga. I proglasila, kako je zapisano u aretologiji iz Kyme: Ja sam vladarica čitave zemlje, zajedno s bogovima otkrila sam pismo i dala ljudima zakone. Ja sam ona koja se uzdiže u Zviježđu pasa. Ja sam sjedinila muškarce i žene. Ja sam odredila da djeca ljube svoje roditelje. Ja sam obvezala muškarce da ljube žene. Ja sam ustvrdila pravdu, jaču od zlata i srebra. Ja sam odredila ono što se drži lijepim i dobrim.

Kada je Titan donio svjetlo materijalnome svijetu, riskirajući da se zamjeri bogovima i bude razapet na Planini, i obični majstori lucerni znali su smisao svijeta. Na malenim uljanicama izrađenim u obliku lađe od zelenkaste, smeđe, crvenkaste i ružičaste gline, u njezinome središnjem krugu prikazivali su ženu, ljubavnicu, sestru − i muškarca, ljubavnika, brata. Izidi je uvijek pripadala lijeva polutka, a Serafisu desna.

Odjevena u jonski hiton preko kojeg je prebačen himation koji se ispod bujnih, ne prevelikih grudi skuplja u boginjin čvor, kosom skupljenom u punđu u kojoj cvijeta lotos – u savršenom skladu okrenuta je muškarcu, bujne brade, kose počešljane u hvoje koje padaju na lice s kalathosom – košaricom s cvijećem i voćem i zrakastom krunom na glavi. U znak podrške i ljubavi, gledajući se u profilu, rukama dodiruju jedno drugome rame.

Na nekim svjetiljkama razabire se bog dječak − kažiprst desne ruke prinosi ustima nagovještavajući tajnu koja će jednoga dana biti objavljena.

Uljanica oblika lađe sjeća se i pobožnosti koju su predvodile njezine svećenice za sretnu plovidbu. Okružene sljedbenicima u bijelim lanenim haljinama, puštale su u rijeku brodić-talit koji bi prvi zaplovio.

U svetištu uz rijeku, zahvalna Volcenia Maksima, stanovnica Siscije, moleći bogove da joj očuvaju radost i znamenitost mjesta, postavila je pločicu Izidi Uzvišenoj, ispunjavajući zavjet nakon viđenja Boginje: Isidi Augustae / sacrum Volcenia: Najuzvišeniji / zavjet ostvaruje se / s ljubavlju i radošću.

Gemu od crvenog karneola s glavom muškarca i žene koji poput božanskoga para upućuju jedan drugome pogled vječne vjernosti, ona iz lijeve, a on iz desne polutke, izradio je majstor portreta u Saloni, u gradu pored rijeke koja − kao čovjekov vijek, na svome kratkome putu od izvora do mora − ostavlja znakove u zvonolikom cvijetu i pastrvi mekih usta.

Svetislav i Jelena

Svetislav je bio majstor nakita u zemlji Bijelih Brda, pored velike rijeke. Jelena je bila žena − koju je volio. Jelena koje više nema. I dobra i lijepa. Ostao je samo prsten od srebra koji joj je izradio kad mu je postala ženom – s malom kapicom ukrašenom sitnim kuglicama i ringom od tropleta i križić koji joj je stavio oko vrata, s horizontalama i vertikalama koje približavajući se jedna drugoj, otkrivaju tijelo razapeto na križu – kad je umrla. Prsten i križić mnogobrojni posjetitelji Arheološkog muzeja i ne zapažaju, kad bi ih, prigodom značajnijeg događaja, iz mračnog deponija zaborava, izložili u nekom od budućih svjetova u kojem je jedna – žena nova – napisala:

Nisi mi htio otkriti tajnu / lomljiva je kažeš / i dugo je bila prekrivena knjigama / iznad Tvoje glave / a donio si je iz Grada / gdje je psovka tako sočna i strasna / da anđeli tuguju / što su bespolna bića / i gdje na terasi gospodske kavane / poslužuje primitivni konobar / putnike ljubavnike / što čekaju pticu / njezino je gnijezdo / na ulazu u kamenu kuću / iz koje su krenuli u zaborav / Ako je ugledaju / ako ih prepozna / umrijet će zajedno / U Gradu / gdje sfinga stoji na ulazu u katedralu / a katedrala počiva na hramu nepoznata boga / čuvajući ga od spoznaje /

Prema rekonstruiranome natpisu / sa starokršćanskoga sarkofaga iz četvrtoga stoljeća / pretpostavlja se da su u njemu / bili pohranjeni muškarac i žena /

Prolazniče / smiluj se njihovoj duši / jer su previše voljeli.

Odgovorio joj je pjesnik, suprug, sudrug i ljubavnik:

Takva si kao da te još uopće nema. Kad te nema, sve sastavnice svijeta vraćaju se u svoju prije zakona ustaljenu neovisnost. Ni od kakve koristi nije znanje o njihovoj povezanosti koja se dogodila kad si bila ovdje.

Majstor Cosimo

U jednom od svjetova u kojima je ponovno živio čovjek, i kad je poput Tvorca izrađivao kipove na svoju sliku i priliku, majstor Cosimo prikazao je na svojoj slici još jedan od davno umrlih svjetova.

Lijepu renesansnu ženu, svoju suvremenicu istoga lika, prikazanu u profilu s ureusom-ogrlicom oko vrata, vidio je u davno nestalome svijetu.

Lijepa žena na izdisaju, svijetle kose, podigla je glavu u travnjaku: obnaženih grudi i bedara zastrtih tkaninom boje njezine kose i bojom plašta – koji je rimski vojnik, kasnije nazvan svecem, jašući na bijelom konju, mačem prepolovio i njime zaogrnuo dršćućeg prosjaka.

Na kraju stvarnosti, na pješčanoj plaži jezera, ispred plavičastih otoka, neveselo su se igrali psi − i ukočila se čaplja, ispod neba s tri jata mrljica − odletjelih ptica.

Do njezina uzglavlja, ruke pružene da joj prihvati klonulu glavu i drugom da joj ogrije rame, kleči zaljubljeni muškarac, nježni satir ili ljepotom svijeta obeshrabreni Mefisto, velikih šiljastih ušiju, bujne, uspravne, crne kose, dlakavih listova i čvrstih kopita pitajući se: Zašto si me izabrala?

Između jezera i njih nepomično stražari veliki smeđi pas, a do njezinih lijepih stopala obuvenih u rimske sandale od kože nježne i svijetle poput njezine kose, naginje se prema nama cvijetak snažnih zelenih listova i ljupkih zvončića čija će nepomičnost i bjelina jednog dana zvoniti u hramovima koje će čovjek graditi svome Spasitelju.