Ljubav sipi riječima

Ova zbirka kratkih fragmentarnih proza s religijskim predznakom ujedno je i 28. knjiga, koliko je u proteklih četrdesetak godina objavio pjesnik, prozaist, dječji pisac, esejist, filozof, kritičar, scenarist i publicist Josip Sanko Rabar. U njoj su sabrane meditacije povremeno objavljivane u tjedniku Glas Koncila od 2002. do 2007., kako sam autor navodi u uvodnoj napomeni svoje knjige. Iako su neke od njih »stare« i više dvadeset godina, ovi ljupki i dojmljivi mali meditativni eseji nimalo nisu izgubili na svojoj svježini, aktualnosti i lako obnovljivoj snazi, kako i priliči duhovnim tekstovima ukoliko su autentični. A Rabarove meditacije zasigurno to jesu. Jer je on u njima pokazao duboko razumijevanje duhovnih procesa u čovjeku, poznavanje dinamike duhovnog života vjernika i mistične radosti Božje blizine kao i žeđi za njom.

Taj intuitivni lirski teolog u svojim razmišljanjima donosi brojne teološke istine spoznane na iskustven, a ne znanstven način, moglo bi se reći na način umjetnosti kroz poetiku, kojim se putem također može doseći istinu, katkada i prečacem. Jer i znanost je također i iskustvena spoznaja i često se temelji na njoj. A u jednom i drugom, i u umjetnosti i u vjeri, Rabar ima bogato dugogodišnje iskustvo, s obzirom na brojne plodove svojih objavljenih izdanja – knjiga, kolumni, članaka, radova i ostaloga – kao i prisjećajući se njegova životnog puta od davnoga mladenačkog savlovskog obraćenja, preko burnoga i bolnoga putovanja duše kroz patnju duševne bolesti do radosti spoznaje Ljubavi i »milosne kiše što sipi iz transcendentne Ljubavi«, kako joj pjeva u meditaciji Crkva u svijetu. Tako i sam uspijeva doći do Svjetla koje obasjava i njegove riječi, a one potom »obasjavaju ono što je u tebi treperavo i tek naslućeno (...) da te povedu u tamne kutke duha i duše za koje nisi ni znao da otamo isijavaju i remete tvoj nutarnji mir. Možda se sretneš s tom tamom i iz nje iziđeš blagoslovljen Duhom«, kako čitamo u tekstu Marka Strikića na zadnjoj korici knjige, kojim pokušava nagovoriti čitatelja neka zađe unutar njenih korica.

Ti me ljubiš, dobro je pogođen naslov knjige, ali ujedno i autorov usklik, njegov zaziv, molitva i pozdrav, a katkad i vapaj pa i prijekor opravdanja upućen Bogu, koji stoji iza svih tekstova okupljenih u toj knjizi. U njima je dotaknuo brojne teme iz svakodnevna života pojedinca, društveno-političkog okruženja i medija; iz globalne i lokalne, crkvene i svjetovne, sakralne i sekularne kao i liturgijske stvarnosti. Iako sadržajno, tematski i misaono zgusnuti, oni lako ulaze u uho i nutrinu čitatelja, s obzirom na šarolik i široj javnosti zanimljiv izbor tema u kojima se očituje, uz veliku erudiciju i upućenost u različita područja te filozofsku i književnu izobrazbu, također i autorov rafinirani publicistički nerv uz povremenu duhovitost popraćenu »svetom« ironijom. Sve ga može inspirirati i potaknuti na komunikaciju s Transcendentnim ili na razgovor o njemu, pa i tabele kotacija burze u novinama, naslovi časopisa, stara voštana svijeća, pročitani članak, pogledani film ili televizijska emisija, logo na kolima hitne pomoći, kakva fotografija ili umjetnička slika, aktualne vijesti i slično. I vrlo često i uvijek iznova ne prestaje u njima naglašavati istinske ljudske vrijednosti, veličinu evanđeoski »malenih«, najveće bogatstvo onih »siromašnih Bogom«, »besplatnost ljubavi«, »radikalnost nenasilja« i zahtjevnost »ljubavi bez mržnje« u životu pojedinca, Crkve i društva. Moć, dobit, sebičnost, površnost, neznanje, predrasude, zaslijepljenost izvanjskim i lažnim kao i sva druga »postignuća ništavila« koja tako lako uvećavaju mržnju i zlo te neprestano naviru odasvuda i zatrpavaju sve brže ono istinito i životno koje bi jedino vrijedilo isticati. Ljubav, iako besplatna, nipošto nije jeftina. Ni »Evanđeosko kršćanstvo nije laka ni jeftina stvar. Plaća se krvlju, našom i, prije svega, Njegovom!«. A ideal društva trebala bi biti »demokracija koja teži civilizaciji ljubavi« (Krist i demokracija).

Ove kratke meditacije često prelaze u pjesme u prozi, najočitije neke od njih: Sunce, Gubilište, Getsemani, Djetinjstvo, Imati domovinu, Crkva u svijetu, Čudo postojanja, itd. Koliko je samo poetske ljepote i mudrosti utkano u ove retke! Iako ni one ne bi vrijedile puno kada ne bi bile obogaćene iskustvom osobnog odnosa s Bogom i ljubavi kao jedine mjere ljudskosti, o čemu autor svjedoči. Jer ni jedna ni druga bez ljubavi ne mogu opstati.

Naslovnu meditaciju Ti me ljubiš vrijedi svakako citirati: »Kad me netko kori za pogreške koje sam počinio, to me ti ljubiš. U njemu je ljutnja, a ti me pritom samo ljubiš. / I kad mi netko zlo čini i rane mi ozljeđuje, to ti mene ljubiš, a njega u tom trenu zapostavljaš. / Kada postanem svjestan zla koje sam počinio i kad me to ljuto zapeče i zaboli – to je jedan od načina na koji me voliš, učiš i liječiš. / Radosno podne moga dana, gozba moje sreće – to je tvoja ljubav. / I tamna noć moje patnje, moje tjeskobno posrtanje u kojem uzdižem ruku k tebi da me izbaviš – i to je način tvoje djelatne ljubavi, tvoj strašni bolni dar. / Kad dišem – ljubiš me, dok hodam – ljubiš me, ljubiš me za vrijeme jela, ljubiš me dok spavam, ljubiš me i kad ja svojim siromašnim srcem nekoga volim«.

Postoji stanovita gradacija u strukturiranju same knjige, od početka prema sredini pa i dalje: od uobičajenih svakodnevnih doživljajnih tema iz neposredne okoline – preko obrata u meditacijama Obraćenje, Obraćenje i mistika – prema kraju knjige autor zalazi sve dublje i teološki eksplicitnije u vjersku stvarnost, religijskim, odnosno liturgijskim temama prateći povlaštena liturgijska razdoblja crkvene godine: Advent, Božić, Korizmeno i Vazmeno vrijeme, te na kraju slavodobitno završavajući velikim temama oslikanim riječima: Slika Trojstva, Tjelesna prisutnost (Euharistija) i Krist kralj, kojima zatvara knjigu.

Josip Sanko Rabar nas uvijek iznova, u svakoj svojoj novoj knjizi pa i u ovoj, fascinira sofisticiranom duhovnosti, misaonom neponovljivosti, poetičnošću izraza i nekom djetinjom jednostavnosti, te jasno pogođenim izricanjem o stvarima i stvarnosti, osobito svojim kratkim i dojmljivim rečenicama. U skladnom i ugodnom omjeru kod njega se pri tome obogaćuju, upotpunjuju i međusobno osnažuju ljepota, dobrota i istinitost, a to podrazumijeva svaka prava umjetnost.