Književnost kao utočište ili o stotoj obljetnici Novakova rođenja

Pišući o Sabranim djelima Slobodana Novaka teško mi je odoljeti sirenskom zovu lijepih uspomena prijateljevanja s velikim hrvatskim autorom te kroz tu optiku »zlatnih vremena« smjerno držati kormilo i osjećaj za mjeru. Još mi je teže ne privoditi sjetnu rekapitulaciju sebi na korist. Sjećanja su prevrtljive kćeri želje i pospane sestre volje, obično loš savjetnik pa ih ne treba pretjerano ljubiti. Kao pokretač Matičinih Sabranih djela vratio sam Slobodana Novaka onome što najbolje umije i najviše voli – književnosti punoj ljekovite snage, a književnim sladokuscima vratio sam vjeru u domaću prozu.

Smatrao sam da edicija Slobodan Novak, Djela, nakladničke kuće Globus iz 1990. godine u šest knjiga, ni izdaleka ne daje puni uvid u autorov opus pa bi bez jednog cjelovitog izdanja Novakovih djela, kod prvoklasnog nakladnika, naš hrvatski klasik ostao nedovoljno prisutan kod čitateljstva i sveučilišnog učiteljstva – ili zbog boljševičke hegemonije u hrvatskoj književnosti čak potisnut i sustavno zapostavljen u javnosti. To je razdoblje ponovnog partijskog stiska nakon 2000. kad je FAK (»Festival amaterske književnosti«) uz pomoć već ocvalih ali bestidnih agitpropovaca, partijskih intelektualista i njihovih mlađahnih šegrta punih uzavrele nepismenosti pokušava hrvatsku književnost privesti novim neobošljevičkim standardima kontrakulture. Antihrvatski mediji agitpropovskog i šoroševskog predznaka bili su vrlo agresivni prema svima onima koji nisu dio lijeve falange i onima što pokušavaju hrvatsku književnost osloboditi nametnutog južnoslavenskog kanona. Takve autore spomenuti mediji i dalje sustavno prešućuju i svoj prostor daju negdašnjoj angažiranoj, a danas tzv. novinarskoj književnosti.

Proglašenjem i međunarodnim priznanjem hrvatske samostalnosti kulturom je zavladalo lunarno pijanstvo gnjevnih jugofiličara i drijemež nacionalno osviještenih intelektualaca. Jedinstveni povijesni trenutak za Hrvatsku zbio se vojnim pobjedama, ali u hrvatskoj kulturi i medijima i dalje je na vlasti ostao ljevičarski, tj. diktat jugoslavenske književnosti. Prevladala je umjetnost nenadarenih i ambicioznih, zavladao je bijedni i sramotni, ali nimalo bezopasan amaterizam nepismenih željnih svog imena u javnosti. Pomalo disidentski moto »venem i rastem« hrvatskih intelektualaca i književnika bio je (i ostao) poguban i hrvatska se književnost opet povukla u ilegalu. Porok samodopadnosti nedarovitih prostaka unovačenih u pisce toliko se osilio i izmakao kontroli, da je novinar Jurica Pavičić u »Jutarnjem listu« (18/11/2018.) Slobodana Novaka nazvao prostakom i kretenom! Polusvijet novinara-pisaca i ocvalih ideologa okupljen u kolumnama tzv. mainstreama želio je svojim nepismenim novinarskim pamfletima i tendencioznim arbitriranjem poništiti sve što nije od njihova legla i podržava hrvatsku državnu i kulturološku suverenost. Tako je ostalo do danas.

Ni činjenica da je Novak ušao u kanon suvremene hrvatske književnosti i srednjoškolsku lektiru nije jamčila za njegovu punu književnu afirmaciju: udžbeničko okoštavanje i ulazak u lektiru počesto postaje utrnuta relikvija pokrivena prašinom zaborava, stoga je tiskanje Sabranih djela trebalo predstaviti Novaka u punom književnom rasponu. Igor Zidić, tada predsjednik Matice, odmah se složio da Matica hrvatska kao nakladnik podupre i prihvati tiskanje Novakovih Sabranih djela te se pobrinuo da Matičina tijela u primjerenom roku donesu odgovarajuće odluke. Sa Slobodanom Novakom išlo je nešto teže. Naime njega je tiskanje cjelokupnog opusa podsjetilo na vlastitu visoku dob i završnu postaju književnog puta, na svojevrsni epilog i requiem, pa kad smo ušli u njegovu radnu sobu i predložili Maticu za nakladnika, sjeo je na stolicu za svoj radni stol i u šali jetko upitao: »Znači nakon završenog posla, ostaje mi samo odložiti nalivpero i umrijeti?«

* * *

U prvim razgovorima računali smo da ćemo imati šest do sedam ne previše debelih knjiga, a skupilo se osam pozamašnih svezaka, jer književni opus Slobodana Novaka je unatoč uobičajeno prihvaćenom mišljenju ipak opsežan, a u jednom djelu diskurzivne proze nepošteno zanemaren i nepoznat književnoj javnosti.

Sabrana djela imaju ambiciju zagristi vrijeme i učvrstiti pamćenje, a autora ukrasiti vijencima slave i uzeti mu kiparsku mjeru za brončanu vječnost. I valjda je teško odoljeti pa i oni najrazboritiji, iskreno samozatajni autori, ipak žele za života vidjeti svoj opus jednoobrazno ukoričen u nizu tvrdo uvezanih korica. Svi hoće, opirali se oni tome više ili manje uvjerljivo, uzeti u ruke i opipati muku svojih bdijenja: vlastitim prstima prelistati književni zbir i dodirnuti stranice ispunjene vlastitim mislima. Ako ništa drugo, napokon se zebljivom radošću zamisliti nad svojim željama, a onda neuvjerljivo tješiti da je učinjeno sve što se moglo, ipak ostajući u neprestanoj sumnji je li sva ta muka pisanja vrijedila truda i pokore pisanja. Oni što su umjeli uočiti i zabilježiti drugačiju zbilju, od one svima poslužene, često se na kraju putovanja znaju pitati jesu li pisali da bi uspavali strahove, doskočili prolaznosti ili su možda u svojoj ambiciji izrekli više nego su smjeli i zagrabili u nevidljivu zbilju preambiciozno povrh svog nadahnuća... opisali onu neočekivanu stvarnost koja će ih na pragu vječnosti objeručke dočekati i suditi im? Samo onaj tko prepozna nedodirljivo, živi nedokaziv svijet nevidljivih silnica i naslućuje unutarnji zakon svega – smije pisati živu fikciju.

Mislim da Novak nije sumnjao u svoje tekstove, njihovu iskrenost i namjeru, ali je na koncu ipak posumnjao u svoje poslanje da svojim naslovima potakne ljude na razmišljanje vlastitom glavom i oslobodi ih privrženosti gomili. Poznavao je okruženje, malu snagu čovjeka i njegovu sklonost pozi; prepoznao je u ljudima zapuštenu dobronamjernost, opaku lijenost i ushit kratkog daha. Shvatio je visoku cijenu i uzaludnost proroštva te u tihom odmaku od svjetine u svojim knjigama nalazio ne samo izlaz za nuždu, već svoje utočište, ako ne i spasenje. Otkrio je iscjeliteljsko svojstvo umjetnosti, jedinu vezu sa svetim.

Kapitalni naslovi Novakova opusa govore o neprestanim sumnjama i tjeskobi; onim odvratnostima što prethode jezi i uvećavaju nesanice, a za dnevnog svjetla nastavljaju pulsirati tjeskobnim oprezom paranoje. To je tema Mirisa..., a tek Izgubljenog zavičaja i sve u prepoznatljivom slijedu kroz njegovu diskurzivnu prozu ogleda do nikad prije objavljena romana Silentium, do nedavno objavljenog Pristajanja, do cjelovitog književnog opusa i novog čitanja u Matičinim Sabranim djelima. Tema Novakova opusa je neoprostiva izdaja ravna cjelokupnosti sjećanja što udara gdje je najbolnije, da bi najstrašniji udarac izvela ubojstvom Barbe, i grabežljivom konfiskacijom roditeljske kuće kao ratnog plijena otetog »narodnom neprijatelju«, njegovom očinskom liku ako već ne ocu...

Događaj je vrlo sugestivno opisan u 5. poglavlju Izgubljenog zavičaja. Povratkom iz rata Mali više ne prepoznaje toplinu djetinjstva, u zavičaju zatječe samo krhotine negdašnje arkadije i postaje neizlječivo zamišljen nad svrhom života. U njegov je život ugmizala dvojba treba li izdati ideologiju (»našu stvar«) i pod svaku cijenu stati uz mrtvog oca ili povjerovati agitpropovskim bestidnostima i zanemariti njegovo ubojstvo kao zalog novim, pravednijim vremenima... Prepustiti se lažima o partijskoj nepogrešivosti ili poslušati onaj neprevarljiv glas u sebi? Sebi oprostiti ljubav prema zločinačkoj ideologiji, amnestirati njihovu izdaju izvršenim ubojstvom i nastaviti mukotrpan hod po kružnici nepregorivih sjećanja što samo sliče prepuštanju i ravnodušnosti – ili se očistiti od ideološke nečistoće, a katarzu potražiti u književnosti? Između ljubavi, izdaje i tajnovitog nezadovoljstva postoji stanovita hijerarhija, ali i bolni suživot ukrašen izgovorima i željom da se nikad ne pojave u istoj misli. S teretom odvratnog ubojstva Novak hoda ususret svojoj sudbini i objavljuje da je zavičaj podlo ubijen i zauvijek izgubljen.

»Soba je bila groblje nekadašnjeg interijera u kome se zbivalo moje djetinjstvo. Od svakog para pokućstva po jedan raspareni komad. Od svake sobe po nekoliko rasutih i osamljenih dijelova. Predmeti koji su imali uporabu i život u našoj kući, ležali su ovdje izloženi kao relikvije i namješteni. Mrtvi. A drugi opet poniženi slučajnom i banalnom svrhom. Preda mnom su se pokazali zarobljeni, kao u raspuklom ogledalu, topli zakutci davnoga djetinjstva, i nisam znao kako da se krećem i gdje da sjednem. Nisam osjećao što je predmet, što uspomena što stolac, a što izložena svetinja. Sjeo sam na kuhinjsku klupicu, ali mi Mada nabaci ukrasni jastuk na ukočeno visoko prijestolje, i reče nujno:

– Sjedni kao gost, nismo više u našoj kući«.

Iz zadimljenih ruševina mladosti i gnusoba rata Slobodan Novak je ponio gorčinu nedoumica i razdiruću dvojbu. Teško razočaran poraćem ipak je nastavio koračati prema obećanim iluzijama, ali tek je privrženost književnosti bila, i sve vrijeme ostala, dovoljno ljekovita i utješna. Samo je u umjetnosti pronašao utočište i smisao ispunjen u činu. Rado se odazvao pozivu samovanja kao duhovnoj pripravi te prihvatio književnost kao znak i providnosti, dodir s Bogom iz najranijeg djetinjstva.

Zapravo kod Novaka sve započinje prizorima iz Izgubljenog zavičaja – orobljenom mladošću i potragom za zagubljenom dušom – a nastavlja se temeljitom sumnjom u svijet gomile i nepregorivom sumnjom u ljude, u sebe i Boga. Potraga završava slikama proždrljive Revolucije i vječnim pitanjem je li moglo drugačije i koliko se naša volja i nagon smiju bez posljedica nekažnjeno vršnjačiti s dosudom. Iz posvemašnje izolacije Novak šalje slabašne signale osobne tragedije, zločina koji je ozlijedivši ga u njemu pokrenuo sve – i obilježio stigmom buntovnika, a potom ga potkupio učinivši ga vrsnim književnikom. S mukom je rasla i njegova nikad do kraja pokazana snaga. Taj me inicijacijski obrazac podsjeća na Selimovića i njegov pokušaj (književnog) iskupljenja za smrt brata u knjizi Derviš i smrt. U oba slučaja smrt bliske osobe zagospodarila je njihovim životima, prošlost je postala roditeljem i skrbnikom, ponajviše mučiteljem. U njoj se korijeni budućnost. Tuđi ih je zločin obilježio, gotovo zatro, da bi ih književnost izvukla iz zagrljaja krivnje i podarila spasenje.

U Izgubljenom zavičaju Novak se u olovnim vremenima neposrednog poraća zaigrao krupnim stvarima, ali ga istovremeno hipnotička prisutnost neprestano svježe tragedije drži podalje od incidenta u nimalo bezopasnim olovnim vremenima. Taj kratki roman zametak je njegovih muka s arbitrima komunističkog pravovjerja i poglavlja postaju zametni listići trajnih i nimalo sretnih Novakovih nesporazuma, neugasivih sumnji i pravih aporija. Ono što nakon izdaje dolazi više nije život u ozračju budućnosti, već iščekivanje praznine i krpanje nade. Znojem natopljen oprez, drhtanje ulice, grada i samoća svakodnevice pretvoreni su u tjeskobni nemir podmuklo uzlupana srca. Novak osjeća strah koji nije uvijek okolčen bodljikavom žicom i proboden bajunetom, no itekako zna da je nemoćan pred diktaturom jednoumlja kome na putu za bezumlje ništa neće stati na put, čak i kad komunistička ideologija biva službeno dokinuta prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj.

Teške opekotine ratnih i poratnih događanja u Izgubljenom zavičaju ne mogu se sakriti, da bi gorčina i mučno razočaranje još jače prokuljali u Mirisima... No ponekad je tek sustavni ogled o prošlosti, lišen prenemaganja, dovoljno izravan i proročki jasan: s Protimbama Novak podvlači crtu i one postaju ključ za čitanje Novakova književnog opusa. U njima je bez uljepšavanja posložena galerija likova intelektualne (SR) Hrvatske i oslikano ozračje neizvjesnosti za svaku slobodno napisanu misao.

Izvanbrodski dnevnik se podrugljivo bori s uzaludnošću, Pristajanje je konac dvojbi: Madona je pokojna, ali je (p)ostala mjera ostatka života i teško zaboravljiv ritual sebeizgnanstva na Otok. Pristajanje nije »Vraćeni zavičaj«, nikad napisano djelo što ga Novak spominje u Protimbama. Možda bi u njemu bila zapisana krotka mudrost i pomirenje, prepuštanje starosti i priprava, ali ne i kraj intimne potrage za prvim i posljednjim pitanjima. Naime, svako toliko treba se vratiti jednočinki Književno veče, kasnije preimenovanoj u Ispovijed koju niste zavrijedili. Naporna pustolovina potrage za istinom malo koga poštedi gorkog saznanja da se gomila slična ljudima može smjestiti samo u obmani, a u istini samo umjetnik, ponekad i uz visoku cijenu. Novaku je gorčina nemoći dala krila.

* * *

U Novaka nema patetike niti on natapa zemlju hinjenim suzama, a to je na ovim našim prostorima šupljeg pijetizma i rasprostranjene podmuklosti izuzetak i pravo čudo. Slaveni u povijesnom dodiru s duhom bizantizma teško odolijevaju zovu prijetvorna oduševljenja i scenske žalosti, tako da i njihovi ponajbolji naslovi pobolijevaju od hinjenog oduševljenja začinjenog plačljivim njurganjem i odnjegovanom potištenošću. Novak bol razočaranja guta u osami svoga Otoka. Kao i Mali iz Mirisa... svjestan da je i on sâm zgriješio u mliječnim danima revolucionarne mladosti kad je željan ideala jednakosti i mladenački nestrpljiv povjerovao u (ne)postojeće vrijednosti i privid pravednog društva te uletio u poguban zagrljaj revolucionarnog internacionalizma. Stoga treba još jednom pročitati njegovu pripovijetku Dolutali metak i raspetljati strijeljanje partizanskog vojnika u ime komunističkog čistunstva te shvatiti tko je bio u streljačkom vodu i pucao bojevim streljivom, a tko manevarskim. U konačnici tko je preživio inkvizicijsko »suho« strijeljanje, a tko je živ podlegao ubitačnim uspomenama i nikad se od njih oporavio? Znali smo o tome razgovarati, o događaju više nego o pripovijetci, i nisam nikad dobio jasan i jezgrovit odgovor.

»Čovjek se s vremenom riješi i najvećih tegoba lako, kao suvišna tereta. Na kraju ravnodušno pokapa i svoje prezrene ideale, a kamo li ne bi zablude što ih je, kao svoje, samozatajno njegovao pošto su već odavno bile pune dekubitusa ili čak mrtve u njegovu zagrljaju«, piše Novak ove rečenice na početku Pristajanja i tom rečenicom trne svjetla mladenačkog zanosa. Već zna da bol nije nužno uzvišena i da suze ne donose olakšanje. Nakon sjemeništarskog ispiranja posluhom i katekizmom, vjeru i smisao nalazi u revoltu i negaciji tradicije, ali bježeći pred šibom katekizma, neiskusan a pun duše, ulijeće u ždrijelo sustavnog bezboštva i lažne jednakosti. Nasjeo je »cvjetićima« Revolucije i zavodničkom poju o drugarstvu i slobodi ne primijetivši da je ispod svakog cvjetića sakriven otrovni trn ideološke isključivosti.

Mladom čovjeku teško je prepoznati djelatno zlo sakriveno u koračnicama o slobodi, u obećanoj pravednosti i programskoj jednakosti ili uočiti nasilje pritajeno u ideologiji revolucionarnog jednoumlja vješto ukrašenog tlapnjama o drugarskoj žrtvi u ime napretka i rajskog blaženstva. Zamaskirana zanosnom pričom o nezasitnoj ravnopravnosti i neograničenoj slobodi, tezama o socijalnoj pravdi i napretku pod barjakom Revolucije – onako smjerna, zavodljive retorike i prijetvorne skrušenosti – ideologija boljševizma izgledala je primamljivo, upravo grješno privlačna po mjeri mladenačkog buntovništva i nejake vizije pravedne budućnosti. Nastala iz mutnog poleta i sumnjivih dubina pritajenosti umjela je prikriti svoju nakaznost; zavodljiv govor Revolucije s lakoćom je kvario dušu tek stasale mladosti i mnogi su pokleknuli. Apologeti revolucionarnog progresa s revolverom za pojasom sebe su vidjeli graditeljima novog i samo njihovog svijeta. »Tek smo dorasli, a već nam je prepušten svijet da ga mijenjamo«, sjeća se Novak u Protimbama. Nažalost nisu primijetili da je sloboda od Boga i judeokršćanskog nasljeđa stvorila samo ideološku oholost i ustoličila krvoločnog »velikog vođu i najvećeg sina naših naroda i narodnosti...«. Uskoro je ta proklamirana jednakost pokazala da se stare razlike samo poravnavaju novim, još gorim podjelama i u mlada srcima usađuje sjeme Zla.

Ipak, Slobodan Novak nije pokajnik; nema što krupno okajati osim vlastitu lakovjernost, jer nije ostao ostrašćen idejama proleterskih diktatura niti partijski mladomisnik. Novaka od takvih zala štiti iskrenost intelektualca i zanos književnika, snažan koliko i njegova djela. Začeci prvih sumnji ničim se ne mogu ni razblažiti ni krivotvoriti, kao što se ništa učinjeno ne može poništiti ili izbrisati, poručuje nam iz svog opusa ogorčeni Stanko Lasić. Prošlost je nepotkupljivo pamćenje drugih i pred njom smo podjednako nemoćni kao i oni koji nam žele nauditi.

* * *

U tih pet godina priprema i rada na Sabranim djelima prošli smo sve tekstove i gotovo da nema naslova u kome autor nije intervenirao nastojeći izoštriti svoju misao i skinuti moguću dvojbu u interpretaciji. Zato Matičina Sabrana djela nisu tehnički reprint, već autorovo novo čitanje i objava novih, nikad dosad objavljenih tekstova.

Slobodan Novak cijeni i poštuje urednika, sâm je kao urednik otišao u mirovinu i bio je ponosan na svoju uredničku umješnost i dugogodišnji posao u nakladništvu. Nisam nikad od njega čuo povišen ton seniora, nedajbože dociranje, i u svim je situacijama bio izuzetno profesionalan: razborit i dobronamjeran, nimalo hirovit i poučno strpljiv. Znao je što želi i kako dijelovi jedinstvene cjeline trebaju izgledati raspoređeni po knjigama. No, nešto malo uredničkih sugestija s moje auktorske adrese ipak je prihvatio bez velikog nagovaranja. U knjizi br. 4 Dalje treba misliti otisnute su dvije verzije pripovijetke Badessa madre Antonia: ona objavljena prvi put u »Krugovima« 1953. i novija prvi put objavljena u »Republici« 1989. (br. 7–8). Tražio sam da se u ovom slučaju ne odrekne starije verzije, jer priče o dječjim kosturčićima što se stoljećima pletu uokolo ženskih samostana još tamo od Decamerona samo su neutemeljene insinuacije zaostale u otočkim legendama. Njima su se golicale ustrašene bodulske duše kad se htjelo malo napakostiti mitu o nepogrešivosti redovnika i crkvenih službenika. Tako je objavljujući obije verzije Uredništvo dalo objašnjenje ... »Unatoč autorovu nepokolebljivu opredjeljenju za novu verziju novele Badessa madre Antonije i njegovoj odluci da ga ona predstavlja u Sabranim djelima, Uredništvo je odlučio objaviti i prvu verziju, ne samo s dokumentarno-informativnom svrhom, nego i da se čitatelju ne uskrati mogućnost izbora«.

U Sabranim djelima prvi je put objavljen kompletan Novakov prvijenac Silentium, pisan od lipnja 1949. do listopada 1953. kada je autor odustao i napustio taj rukopis. Prije toga objavljen je u dva ulomka: Krugovima 1952 i tjedniku »Ilustrirani Vjesnik«. Novak je godinama oklijevao objaviti cjelovit roman uvjeren da taj prvi njegov prozni pokušaj nije razina Mirisa... Izgubljenog zavičaja ili Izvanbrodskog dnevnika. Bio je strog prema svom pisanju više nego što bi književna kritika ikad mogla biti.

I doista Silentium nije razina ponajboljih Novakovih naslova, ali je početak gorkog samovanja, gorkih sumnji i komadanja snolikog djetinjstva. Prvo Novakovo razočaranje u sakralnost dobilo je svoj naslov, potragu za smislom nastavit će Novakove pripovijetke, romani i radio-drame. No odgovori će se tek ponekad naslutiti više nego razabrati, u nezaobilaznim Protimbama, cjelovitom Novakovom oproštaju s hrvatskom književnom javnošću. U tom mladenačkom tekstu (Silentiumu) mogu se iščitati začeci Novakova odnosa s Crkvom i religijom, aspekt toliko važan i pomalo nedorečen u njegovom književnom opusu. Mene osobno u Silentiumu fascinira komunikacija među sjemeništarcima i s učiteljstvom, inzistiranje na nazivu »drug« kojim se neprestano međusobno oslovljavaju.

Novak je možda stari skeptik, nesiguran u svoju ideju eshatona i viziju vječnosti, pa teško prima neshvatljivu neizvjesnost, iščeznuće u zemlju, ali agnostik nije. Agnostik je samo uljuđeni ateist i Novakova misao iz Protimbi ... »Kako bi bilo divno istinski vjerovati zagrobni život, a ne samo nadati mu se«, kazuje da je u svom srcu ostao dijete i koliko misao na vječnost onostranosti pečati njegov razmišljanje o beskraju, no istodobno potiče i sumnju u ponuđena religijska rješenja te podsjeća na gorku činjenicu da smo za života daleko više vidjeli nego razumjeli.

Kraj našeg posljednjeg razgovora na samrtnoj postelji bio je posvećen temi prekogrobnog, njegova se religioznost mogla izreći jednom riječju – nadom, začinom života bez kojeg ne bismo preživjeli pogled u neizvjesnost budućnosti.

– Za života raspolažemo svijetom, i on nama, a onda ga smrću povlačimo u svoj nestanak... ili tako nekako. To sam pročitao u nekoj knjizi, nedavno, i upamtio... ne znam autora, ali fascinantno.

Sjetio sam se auktora i prešutio. Cioran je kao nabijen revolver nadohvat ruke.

* * *

Ova Sabrana djela nagrđuje obilan ali krivo skrojen predgovor Tonka Maroevića u kojem se poznati pisac predgovora selektivno i sračunato dotaknuo Novakova opusa prenaglasivši pjesništvo i manje značajne Novakove cjeline, a nekorektno prešutjevši partizansku likvidaciju – ubojstvo Novakovog Barbe 1944. – strašan događaj koji mu je opečatio život i snažno obilježio želju da nadživi one koji su ga ubijali. I nadživio ih je književnim zazivom starozavjetne pravednosti i novozavjetnog milosrđa, ponajviše dostojanstvom književnika. Koliko god se partizanska trojka, izvršitelj egzekucije, svake godine od rata naovamo ljetnim šetnjama hladila po rapskoj rivi i pritajena pogleda držala Slobodana Novaka na oku, njihova stigma ubojica nije bljedila niti je među mještanima padala u zaborav. Ubojstvo Barbe, očinske figure i odgojitelja, postaje likvidacija njegova djetinjstva i mladenaštva.

Zavičaj je zasjenila mutna svjetlost pomrčine, uzdrhtalost ne gubi na snazi i već se čuje glazba prokletih, no Mali je ipak pristao živjeti uz partijske krvnike i bočnim vidom prati njihovu jedva primjetnu nervozu. Novak nije odrezao čireve zajedno s udovima niti se prolomio njegov krik osvete kad se tiranija komunističkog jednoumlja urušila. Život se nastavio kotrljati uobičajenim ritmom otočkog opreza i trajnih sumnji. Suživot neizgovorenog i neizgovorljivog Novak je mjerom svoje naravi odbolovao odvažnim pisanjem i dubokim uronima u vlastitu nutrinu. Naša nas djela neprestano prate i ne možemo im pobjeći.

Dvaput sam predgovor vraćao Tonku Maroeviću, a onda je Novak ipak pokleknuo pred njegovim šarmom hinjene zbunjenosti. Predgovorom u Sabranim djelima Maroević se »prišmajhlao« Novakovoj veličini osvjetljavajući opća mjesta Novakova opusa, istodobno zamračujući partizanske zločine i Novakovu predanost mladoj hrvatskoj državi. Napisao je nepotrebno obilan predgovor Sabranim djelima »oslobodivši« opus hrvatskog klasika povijesnog konteksta i bitnih točaka životopisa. Skinuvši signum temporis s njegova »lika i djela«, pokušao je Slobodana Novaka prikazati svojim sentimentalnim i osobnim književnim izborom. Uglavnom pjesnikom i lirskim prozaistom njegove hvarske i splitske mladosti, još dok je Maroević samo snatrio o vlastitim prozama, ali se nikad nije usudio. I tu je sebe dobro procijenio, shvatio je da se ozbiljna proza ne da zamagliti ako se zaodjene kostimom zanesenjaka i ridikuloznim pisničkim ispadima. Proza je nasljednik mitskog pjesništva i ne smije ga nikad iznevjeriti.

Maroevićev uvodničarski obrazac ne može sakriti obilje laskanja i podilaženja. On selektivnim komplimentima želi zamagliti i preskočiti ono bitno, a potom ulagivačkim rečenicama hinjenog stida ... »s pravom se bojim da ni ovom zgodom neću moći, ni znati, u cjelini ispuniti dug, ali se...« (Nesmiljeno, ali s podsmjehom, Tonko Maroević, predgovor Sabranim djelima Slobodana Novaka) te gomilom intelektualne jalovine i loše odglumljene skrušenosti ostaviti dojam nesvakidašnjeg Novakova obožavatelja. Bilo mu je važno pred Novakom elegantno prikriti svoje namjere i potisnuti bit njegova opusa, a pritom paziti da na vidjelo ne izađe koliko su za hrvatsku književnost doista bitni Slobodan Novak i, na primjer, Grgo Gamulin kojeg je kao priređivač u Stoljećima hrvatske književnosti zlonamjerno osakatio. Po nagnuću svoje zbunjene, ali ne uvijek dobronamjerne duše Maroević je naizgled uljudno i sa stilom zataškao prave Novakove književne vrijednosti kako hegemonija boljševičke književnosti u Hrvatskoj ne bi izgubila na ideološkom sjaju, tako da nitko u taj petrificirani kanon jugoslavenske književnosti ne bi posumnjao kad uskoro, u punoj antifašističkoj slavi, osvane kao Hrvatska književna enciklopedija u nakladi LZMK-a (2013.).

Poza zanesenjaka donekle je prolazila kad je Maroević kapom i šakom promovirao i podupirao »pesničarenje« (od »pesnik«, a ne od pesnice) tzv. regijona, kad se omašćena »pisnička« zanesenost bez mjere i srama gostila ridikulstvom te glumatanjem zanesenjaka sakrivala njegovu loše pokrpanu osrednjost. Međutim te poze pjesničke nehajnosti ne prolaze kad se ozbiljno promišlja i piše o djelu Slobodana Novaka, autora koji izgara nad vlastitom prošlošću i zapisanim rečenicama bez predaha živi nevidljivu zbilju života: razgrće onu intenzivnu stvarnost što povezuje čovjeka i vječni svijet ideja, svakodnevicu i uzvišenost prepuštanja, a najviše kad čuva božansku iskru u čovjeku i blagolikost umjetnika.

Književno djelo Slobodana Novaka Tonko Maroević sveo je na mjeru osobnih afiniteta i svjetonazorskih predrasuda, a svojom pozom »umitnika i privoditelja« hrvatskog je klasika reducirao na inzularni egzil i čudaštvo, na nadarenog nezadovoljnika živog zazidanog u vlastitu potištenost. Brutalnu likvidaciju Barbe i očinskog lika Novakove mladosti, taj središnji događaj Novakove biografije i ključ njegove književne motiviranosti, tu izdaju svojih suboraca oko koje se vrti Novakovo književno djelo, Maroević je u predgovoru likvidirao s doslovno četiri riječi: »peripetije s ratnim odmazdama«.

U toj perfidno ponderiranoj predgovornoj besjedi Sabranim djelima Maroević je bio svjestan svake napisane riječi i zareza, ali i vlastite nedoraslosti da se makar iskrenim predgovorom prikrpa Novakovom književnom djelu. Nije htio prikočiti i svoje poslanje sumnjala i osporavatelja u sve što diše hrvatski uspješno je priklopio sramotnim predgovorom. O Mirisima... tek usput, jer o tome se valjda već sve zna (?), dok su Protimbe (za njega) ipak neoprostivo Novakovo književno (i ljudsko) posrnuće, skoro pa grijeh i književna sramota nedostojna jednog uglednog pjesnika i prozaista. Protimbe su trn u Maroevićevom pogledu na hrvatsku književnu scenu i sve vrijeme rada na Sabranim djelima motao se tu negdje pokraj i pazio na Novakovo izmicanje jugoslavenskoj književnosti. Zapravo po Maroevićevom predgovoru ispada da je Novak pisao poeziju i nešto zavičajne proze kako bi njemu (Maroeviću) ispunio čitateljsku mladost i u velikom gradu (Zagrebu) održao ugođaj malomišćanske Dalmacije! Nešto poput štekata u Bogovićevoj i Tkalčićevoj. Za potpun »domaći« ugođaj jadranske obale nedostaju krici galebova i šum mora, ali zato ne manjka meket dalmatinskih batala i kampijuna.

U svom predgovoru Sabranim djelima Maroević nije htio vidjeti da je u Novaka pjesništvo nejako, uistinu višak što kriterijem sabiranja cjelokupnog opusa ipak ulazi u kanon Sabranih djela, ali ništa preko toga. Novakove su proze satkane finim vezom lirike, oplemenjene stilskom dotjeranošću te dosižu razinu orfičke proze. Dovoljno za Novakovu pjesničku dušu.

I ne, nije to Maroevićev previd ili nesmotrenost razbarušenog pisnika ili tek nevješti potez lirskog zanesenjaka, koji prikrivajući strašan događaj štedi prijatelja, već neisperiva uvreda žrtvi i svjedocima. Zlonamjeran pokušaj da se hladnokrvna likvidacija partizanske trojke svede na opća mjesta i statistiku ratnog vihora. O kultnoj Violićevoj predstavi Mirisi, zlato i tamjan, njenom kazališnom i društvenom značenju u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, Maroević nije napisao ništa – kao da nije nikad odigrana! Ali zato u tom istom predgovoru Maroević opisuje svoje junaštvo (i nacionalnu osviještenost) kad je 1976. kao član Izdavačkog savjeta Biblioteke Studentskog centra Sveučilišta, glasao za tiskanje Izvanbrodskog dnevnika. Neka se zna i ne zaboravi njegova nacionalna osviještenost i nesumnjiva građanska hrabrost – možda je na putu kući potiho odzviždao i »Vilu Velebita«?!

* * *

U Protimbama Novak je brutalnom iskrenošću prema sebi i olovnim vremenima »socijalizma s ljudskim licem« opisao boljševičku infekciju za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata: spomenuo zločince zaodjenute u prnje ideološke pravovjernosti, partijsku nagost kostimiranu u građanske manire i hrvatsku sklonost sluganskom licemjerju. Književnim perom zabilježio je zločince zaodjenute u odore heroja Revolucije i pogubnost Nove Jugoslavije. Objasnio šturu svakodnevicu ideološke pripitosti među intelektualistima i umjetnicima plitke osrednjosti; dočarao način na koji je kultura kao služavka Agitpropa plesala pod dirigentskom palicom Partije dok se jugoslavenska skalamerija urušavala u teroru nad svima koji su posumnjali u sjajnu budućnost komunističke distopije i marksizma kao svršetka filozofije. Kolateralna šteta takvog Novakovog pisanja samo je povrijeđena metropolska taština, prepredeno častohleplje koje je sve vrijeme prijetvorno krilo svoje ambicije i hlapilo za sinekurom i počastima.

Duhovito iskren i brutalno istinit Novak se nakon izlaska Protimbi nepotrebno trsio umiriti hrvatsku javnost zaostalog komunističkog poretka. To je redovito jalov posao, pogotovo u Zagrebu, jer ta ljevičarska medijska javnost ne želi čuti istinu o sebi – a druga (javnost) jedva i da postoji. Previše se njih umjelo srozati kako bi dokazali da pripadaju prvim redovima ideološkog čistunstva i oni su se užasnuto prepoznali u Novakovu panoptikumu. Mnogima se od Protimbi diže kosa na glavi i najradije bi da to svjedočenje o njihovim grešnim danima nije nikad napisano, samo zaboravljaju da znanje i pamćenje pojačavaju napast i da će jednom, koliko god se trsili sakriti i pokopati prošlost, netko ipak iskopati laži i progovoriti bez smokvina lista u ustima, a onda i dreknuti protiv zlonamjernog prešućivanja sramotne istine o bijedi partijskog jednoumlja. Da smo lišeni ovakvih naslova uljuđene iskrenosti još bismo više zalutali ili do kraja povjerovali uvijek dežurnim povijesnim manipulatorima, stoga je Slobodan Novak zaglavni kamen novog čitanja poslijeratne hrvatske književnosti.

Dok su se Protimbe pripremale za tisak, u nekoliko sam navrata bio izložen pritisku. Neki su željeli da se pojedina imena i događaji izbace van ili pokrpaju dodatnim objašnjenjima. Nisam nikome zamjerio pokušaj intervencije, jer ljudi su slabi, ali nisam nimalo popustio – ne u ime bezuvjetne istine, ili visokih moralnih načela, već zbog autora koji svoja sjećanja i mišljenje javno objavljuje kao svoj osobni čin i to njegovo pravo mu nitko ne smije osporiti. Postupio sam tako uime autorova prava da izrekne i potpiše te još hrabrije zasvjedoči žilavost vlastite savjesti i plati visoku cijenu iskrenog pamćenja.

* * *

Lako je prepoznati hrvatski jal, isto kao i hrvatsku samomržnju ukrašenu mucanjem dežurnih intelektualčeka. Daleko je teže obdržati svoju misao i život smješten između otvorenog neprijateljstva i prijateljstva pod čijim se smiješkom kriju izdaja i sebičnost. Možda je Zagreb prevelik (ne samo brojčano) za ovaj sićušan narod sličan gomili ravnodušnih, narod smješten na razdjelnici civilizacija – geopolitičkom prostoru na kome se prelamahu carstva i države – ali je u kulturi nekako incestuozno malen, zlurad i nabit sitnišem. Zapravo kako definirati narod s najviše osmoškolskih i srednjoškolskih odlikaša per capita u Europi, a opet tako konobarski uslužan, sluganski prijetvoran i bauštelskog svjetonazora, da je već postao europski fenomen (još) nepoznata imena?

Tko ozbiljno shvaća istinu smeta masi i ona ga bez oklijevanja i s radošću živa pokopa. »Ljudi će oprostiti svaki grijeh i svako bezboštvo«, piše Schuré, »ali nikako ne opraštaju onima koji ih raskrinkaju«. Ne, Novak nije disident, još manje mučenik, ali je mnogima neugodno skinuo maske i među svojima ostao stranac. Bio je svjestan koliko je teško biti ponad usuda, opirati se sustavu i predano služiti svojoj naravi. »Veće je junaštvo«, razmišlja Márai, »kroz cijeli se život dosljedno ne slagati s ljudskom laži, nego u određenim prigodama prosvjedovati protiv nje glasno se busajući u prsa.« Novak je čovjek duboke i zatvorene prirode. On je sebi postao svjedokom i s dovoljno tinte u nalivperu uvjerljivo je i bez zle namjere opisao intelektualnu i književnu hrvatsku scenu od Drugog svjetskog rata do i nakon uspostave suverene Republike Hrvatske. Taj ponajbolji diskurzivni dio njegova opusa za (pre)mnoge je neugodna ostavština i gorka uspomena na vlastite slabosti i posrnuća. Ne vole ga i ja ih razumijem, teško im je progutati vlastiti stid. Napadnutog književnika ne može zaštititi nikakva pomoć izvana ili kolegijalnost; u tom napadu slabašna je pomoć dobronamjernih kao i mudrost iskusnih. Za pisca govore, i ujedno štite, samo njegova djela i autorova posvećenost kao providnost što gradi svijet oko pisca i uvodi ga u univerzum nevidljive zbilje.

* * *

Mladim kolegama, budućim urednicima, preporučam knjigu br. 7, Sjetna rekapitulacija; u njoj su sabrane sjajno napisane interne uredničke recenzije rukopisa pristiglih izdavaču. To su Novakove recenzije namijenjene poznatom čitatelju, naime upravi nakladničke kuće koja mora odlučiti o sudbini prispjelog rukopisa, i napisati takav prikaz nije nimalo jednostavno. Koliko god te ocjene o dobivenom rukopisu bile sažete, a istovremeno opisno izravne, one su kod Novaka pomno ponderirane i za književni život rukopisa imaju veće značenje od javno objavljenih kritika poslije, jer o njima ovisi hoće li se nakladnik odlučiti objaviti djelo ili će odustati. Osim što govore o Novakovim uredničkim mjerilima i književnom ukusu, te recenzije povijesno svjedoče o književnoj produkciji jednog vremena, ali i o delikatnom Novakovom uredničkom poslu.

Riječ je o vremenima kad se situacija s objavljivanjem u svakom trenutku mogla zakomplicirati ako gradski komitet ili partijska ćelija nakladničkog poduzeća, možda tek netko od utjecajnih drugova, misli drugačije od napisane interne recenzije izvršnog urednika (Slobodana Novaka) ili je autor ponuđenog teksta toliko zaslužan za »našu stvar« da se književni manjak rukopisa smije i može zanemariti u ime »viših ciljeva« i starih ratnih zasluga. Situacija postaje dodatno zamršena ako isti ima snažno partijsko, a posebno ratno zaleđe u »čuvenim« ofenzivama, nerijetko i moćnog zakrilnika u partijskom vrhu...

U tim namjenskim recenzijama Novak je pokazao uredničku pronicljivost i pravu umješnost, uistinu osobnu hrabrost da po cijeni vlastite ugroze vrsnom književnom analizom, ali bez prejudiciranja, preporuči ili ne preporuči upravi nakladničkog poduzeća objavljivanje knjige. Danas to zvuči nevažno i vjerojatno bi mnogi htjeli zaboraviti te epizode iz olovnih vremena, no bilo je uistinu podmuklo s puno intriga i nimalo bezazleno.

Za Novakovo djelo može se reći da je to ciklus neprestanog vraćanja i diskretnog opiranja jednoumlju – vrsnim književnim djelima. Jedna dugotrajna potraga za ubijenim zavičajem i ukradenim prvim slikama djetinjstva izvedena jedinstvenom misaonom elegancijom. Lirski opisana granica samoće, izjednačena s obzorom tek naslućenog mutnog beskraja, postaje sjenovita razdjelnica između neprežaljenog djetinjstva i književne afirmacije ispunjene jasnim odrazima obiteljske nesreće s ocem, tj. Barbom. Ubrzanim sazrijevanjem sjećanje na bezbrižnost djetinjstva i nelagoda starenja počinju se preklapati. Odlazak na Bijele otoke grčke Hiperboreje postaje nada ovozemaljskog svršetka koliko i utjeha.

Slobodan Novak je čovjek tihe samilosti, pisac obalnog ozračja i utišanih glasova u vrevi grada; nema u njega zagonetnih fabula, slatke omamljenosti sladostrašćem i »jakih« povijesnih imena iz bliže ili dalje prošlosti. On ne ide za velikim i teškim ciljevima da bi postao učitelj nacije; ne poseže za prvim i posljednjim pitanjima programski, samo ih ponekad dotakne bez pobliže definicije. Čak i u oštro napisanim Protimbama nema udarnih imena bivše države, ništa slično galeriji likova koji su hodočastili na Gvozd. Znalački je dočarana svakodnevica ispunjena ljudima od gnjecave gline zapečenih na ognju boljševičke ideologije – pokoji glavni urednik, kolege književnici, pjesnici, priučeni humanisti i prigodni ljevičari, novinari, profesori... Znani i neznani kadrovici koračaju tuđim životima i traže mjesto pod suncem, a najzanimljiviji su istaknuti pojedinci zagrebačke ideološke ohlokracije. Novak pronicljivo uočava njihove opsesije, fobije, prenemaganja i do danas nazočan duh podmuklih vremena. Zapravo je to skučeni svijet lažnih društvenih veličina, mobile vulgus predvođen blaziranim marksistima i uškopljenim intelektualistima. Poneki istaknuti »državnotvorni« partijac i mušičavi akademik najveće su šarže Novakove kronologije. Crème de la crème okuplja se na Gvozdu.

Slobodan Novak je napisao antologijska štiva hrvatske književnosti; umišljenima je pokazao njihov doseg i svojom književnošću opečatio drugu polovicu 20. stoljeća. Može se reći da smo imali i privilegij i nesreću živjeti teme i okolnosti njegove proze. Privilegij jer razumijemo, a nesreću jer nismo bili pošteđeni za loše životno iskustvo. Novak je volio svoju hrvatsku domovinu i uvelike sumnjao u razne društveno-političke kreature, muljatore i varalice na vrhu društvene piramide što nestrpljivo i nimalo dobronamjerno plaze po mladoj hrvatskoj državi. Znao je da nije domoljubno govoriti neistinu u ime domoljublja – oportunisti prvi omirišu prigodu, zato se oblizuju i sline pretvarajući svaku prigodu u svoj zalogaj. Novak je to umio prepoznati.

Poglavlje »Domovinski rat i hrvatski ratni zločin« (u Protimbama) zaslužuje biti preambula Hrvatskom ustavu ili bi makar trebao bi ući u naše udžbenike iz povijesti. Jer ono što su znanstveni povjesničari i njihovi ideološki derivati presvučeni u dušobrižnike marksističkog humanizma mucali ili preskakali, u tom je poglavlju nadahnutim istinom i zapisanim starozavjetnim tonom proroka, izrečena puna istina. Misao napunjena suzama ponosa i srdžbe, sočno subjektivno – ali bez ostatka i kalkulacija – namijenjena je povijesnoj zbilji. Novak je shvatio da istinske nesreće u Hrvatskoj nije toliko uzrokovala premoć stranih sila, nego međusobna izdaja i ničim opravdana mržnja ideologijom zahvaćenih Hrvata.

Njegova književna djela, uvjeren sam, preživjet će ukus i sud mladih naraštaja te postati ne samo tlaka lektire već nezaobilazna postaja suvremene hrvatske proze. Nadživjet će suvremena hrvatska književnost arbitražu književnih plaćenika prerušenih u novinare i govnima zalite kolumniste, no njegova petokraka razapeta na križu ostat će nažalost nedohvatna čitateljstvu izvan naše Domovine, u povijesnim prostorima koji nisu živjeli u državama-gulazima, kao i svima koji su se prekasno rodili i nisu okusili tiraniju komunističkog jednoumlja da bi danas mogli prepoznali slobodu pa bila ona i globalistički konzumerizam.

Krk, lipanj 2024.