Između Kineskog šapta i Hrama oblaka

Prolog

Davor Velnić autor je vrlo ozbiljnog književnog traga unutar kojeg su ističu dvije obimne knjige, svojevrstan diptih: Kineski šapat (2013.) i tek objavljeni roman Hram oblaka (2023.). Kineski šapat, djelo neodredljivog žanra, ulazi u niz najvažnijih hrvatskih knjiga, kao što su: Janko Polić Kamov Isušena kaljuža (napisana 1909., tiskana 1957.!), Vladimir Čerina Kamov (1913.), Miroslav Krleža Na rubu pameti (1938.), Vladan Desnica Proljeća Ivana Galeba (1957.), Ranko Marinković Kiklop (1965.), Grgo Gamulin Ilarijin smješak (1968.), Stanko Lasić Krleža – kronologija života i rada (1982.), Slobodan Novak Protimbe (2010.), Miro Gavran Kafkin prijatelj (2011.) i Milko Valent Umjetne suze (2013.). Kineski šapat zapravo je zaokružio Velnićeve dotadašnje literarne napore i bio prvi, poetično-začudni, vrhunac njegovog opusa.

Krčke godine

Da bismo shvatili pisani trag Davora Velnića, tog Krčana rođenog 1953. godine u Rijeci, možda je najbolje krenuti upravo od Kineskog šapta jer u toj ambicioznoj i meditativnoj knjizi on donosi i sjećanja na svoje odrastanje. Ta sjećanja su ulomci, koji prvenstveno služe objašnjavanju pozadine njegovih kineskih godina i nisu uobičajena, sentimentalna autobiografska proza. Štoviše, ponekad se stiče utisak da je riječ o polemici s velikom i malom povijesti, no onda ipak izroni poneka od slika kakve svi nosimo iz djetinjstva. U tekstu mu nisu važne činjenice nego njihova boja, miris ili okus. On više vjeruje čulima, no što se bavi kronikom zbivanja. »U Krku, tom gradiću sa sićušnim srcem od vapnenca položeno je djetinjstvo i utkan veći dio mladosti. Zabio se iverak sjećanja u prve slike ljubavi i nikad ponovljivu radost. Djetinjstvo je pupoljak života, gradić njegov tučak. Uokolo djetinjstva smjestila se pozornica. Sve je izronilo iz prvih godina i povratak u djetinjstvo je željena budućnost. Ali neutaživa žeđ za djetinjstvom nije sladunjavi hod unatrag otiscima sitnih djetinjih koraka, nego sjećanje na djetinju bezbrižnost okupanu suncem.« (Kineski šapat, str. 527) Velnić je do 2013. objavio zbirku pripovjedaka Otoci i sjećanja (Rijeka, 1998.), roman Sveti prah (Zagreb, 2000.), ogled Čitajući Krležu (Rijeka, 2001.), raspravu U iskonu glagoljice (Rijeka, 2002.), zbirku pripovjedaka Šest od šest (Zagreb, 2004.), roman Pola suze (Zagreb, 2007.), knjigu eseja Nije namjerno. (Zagreb, 2008.). No sve je to začeto davno ranije, jer djetinjstvo je onaj nepresušivi bunar s uvijek svježom vodom koju treba piti od vremena do vremena, ne bi li izblijedila sjećanja ponovno zadobila blistavi sjaj izvornih boja.

Cijeli njegov opus jedna je borba između sjećanja na grad, čija se drevna jezgra lako može prepješačiti u bilo kom pravcu i osjećaja da je negdje daleko izvan tih – iznenađujuće dobro očuvanih! – zidina jedan ogroman svijet koji pruža neizmjerne mogućnosti. Ipak, dok je odrastao, prvo je taj svijet došao u grad preko turizma i snimanja povijesnih filmova šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

»Pogledom mašte i ostacima sjećanja vraćam se u prošlost. Nerado. Plašim se da je ne izližem učestalim posjetima i ne potrošim. Uspomene su priželjkivana samoća napučena sjenama. Stranice djetinjstva polako su se sklapale, a u rajsku jednakost uvlačila se sumnja i prvi udari hormona. Navjestitelji promjena još su se pritajeno sakrivali u dugim bezbrižnim ljetima djetinjstva, prvoj mladosti i roditeljskoj zaštiti. Sve je raslo, bubrilo i jačalo. Djetinjstvo želi vjerovati da je sve na svome mjestu i da će tako više-manje zauvijek ostati: kružno i obasjano. Neugodna iznenađenja prvi su znak prolaznosti i odrastanja. Starenje je još nezamislivo.

Mitski Olimp i njegovi junaci iz studia Cinecittà odjednom se više nisu šetali našim gradićem, Vikinzi i antički junaci isplovili su iz akvatorija. Otisnuli su se put Hollywooda i vratili u postojbinu filmske zbilje, a nama je ostala samo uspomena na divlje sjevernjake, grčku i rimsku mitologiju, na Duge brodove (1964.) i druge već zaboravljene filmske naslove; sjećanje na Richarda Widmarka, Gordona Scotta, Kirka Douglasa, na kaskadere, gradske mangupe iz Beograda i Zagreba te domaće besposličare koji su zarašteni u bradu, kao jeftina radna snaga statirali ili glumili divlje ratnike, veslače, antičke petljare... sve što je trebalo u tim prvim filmskim koprodukcijama. Filmske godine pomeo je zaborav. Kruškovac je polako izlazio iz mode, isto kao i harmonika i vatrogasne zabave; vermut se još držao, ali dolazila su neka nova pića. Nešto u licenci, uglavnom prošvercano iz inozemstva. I da, prvi se put prava dragocjenost našla na stolu – Frambovo – malinovac, cijela boca – sirup od maline buteljiran u litrenim bocama – i namješaj koliko hoćeš! Raskoš i obilje. Slatkoća je počela nadoknađivati gorkost i pokrivati lahore nezadovoljstva. Žestice su zadržale postotak alkohola, voda i njeni napoji postali su sve slađi. Osjetio sam kako dani dječaštva hlape, a nestrpljenje raste; sve sam manje uživao u mirisima kiše kasnog ljeta i rajskoj bezbrižnosti. Propupale su muke prvog odrastanja, uskoro sam trebao ubrati prve plodove. Želio sam se otisnuti i dobiti jamstvo, bar nekakav znak da će vrata raja ostati odškrinuta i čekati mene, putnika i nezadovoljnika.« (str. 534–535)

Otputovati ili ostati, vječita je dilema svakog čovjeka. Da li se držati dobro poznate sredine ili napraviti veliki krug prije povratka na polazište? I koliko će nas putovanje promijeniti, učiniti posve drugačijim od one osobe koja je iskoračila izvan gradskih zidina? Velnić je prikupio puno sjećanja putujući i živeći na raznim mjestima. Proširio je, gotovo do krajnjih granica, prožimanje i proživljavanje kultura. No, kad je započeo objavljivati 1995. godine, to je zapravo bila tek ozbiljna najava prvih razrada putnih bilježaka... Koja je prošla prilično nezapaženo. Od početka su njegovo nadahnuće i korektiv bili Ranko Marinković i Slobodna Novak, zbog otočnosti i dorađenosti svojih opusa. Instinktivno se priklonio autorima kod kojih su Vis, odnosno Rab presudno utjecali na cjelokupno djelo.

Velnić zapisuje oštrim rukopisom zanimljive detalje, impresije, bizarnosti i potom ih, kad nađe dovoljno vremena polako sređuje i razrađuje. Ponekad od bilješke do gotovog ulomka, poglavlja ili kratke priče prođu godine. Tako je i u Kini boravio od 1987. do 1992. godine, da bi rukopis dovršio dva desetljeća kasnije! Naravno, svako putovanje započinje prvim korakom. Impresionistički i posve subjektivan pogled na Kinu, istovremeno je i promišljanje vlastitog života. »A kad se kretalo na put – odlazilo se iz nužde, zbog školovanja, nelagode ili tek nesmotrenosti, stida i sramote – glava je bila prignuta, lice snuždeno, a odlazak tih, pokajnički i oprezan kao u kontrabandijera. Odlazak je sličio teško oprostivoj izdaji; izgnanstvu od vlastite volje, obijesti, a to se nikad nije praštalo.

U gradiću je ostajala praznina koju nitko nije primjećivao i kao da nitko nikome nije nedostajao – ni čovjek gradu, niti grad čovjeku. Na groblju su živjele uspomene, ljudi na ulicama, živi ljudi, čekali su postati nekome draga uspomena. A po svojoj smrtnosti svi smo mrtvi, oni tek rođeni i oni koji se tek imaju roditi, neki već gnoje i čekaju veliku nebesku mobilizacuju. Rođenjem umiremo, na kamenim pločama piše koliko se dugo umiralo. Živi čekaju i mrtvi čekaju. I više ne znam gdje se ulazi, a gdje izlazi iz groblja. Gdje je nestala granica? Ili je više nema, pa se groblje prelilo na gradić, sve do Marine, a ja se mimoilazim sa sjenama. I one otpozdravljaju mojoj sjeni. Sjena preko sjene, pristojno i nekažnjivo, bez dodira života i eleuzinijskog plamena, bilo kakvog zadovoljstva ili posljedica... ičega. Već smo odavno jedni za druge postali upokojena uspomena zasjenjena crnim čempresima. Davno smo odlučili biti ono što oduvijek jesmo: istodobno izopćenici i stranci.« (str. 528)

U Rijeci najčešće piše za zatrpanim kineskim radnim stolom, kopajući po bilješkama naguranim po prepunim ladicama. Stol mu je u kutu velike dnevne sobe u kojoj je Kina manje prisutna od onog što bi se moglo očekivati. Stan je, pak, na vrhu impozantne secesijske zgrade, koja se izdiže na početku jedne duge, neugodno prometne ulice. Za razliku od Tonka Maroevića – koji je godinama pisao na starom pisaćem stroju Slobodana Novaka i potom ispravljao tekst kemijskom olovkom! – on je davno prihvatio računalo. Ipak, ponekad imam osjećaj da je neke tekstove pisao čeličnim perom umočenim u tuš (na engleskom china ink) – koliko su oštri i mračni! »Od prvih sjećanja ritam zvonjave razmicao je dijelove dana, a gradski sat na zvoniku katedrale i živi ćuk u istome zvoniku ravnopravno su i po nekom dogovoru odsjecali noćne ure. Veglia, staro romansko ime – da bar dolazi od vigilia (bdijenja, budnosti)... A što drugo može značiti ćuk na grbu grada nego bdijenje? I što živa ptica radi noću u zvoniku, stoljećima i naraštajima? Na karti Ivana Lučića, Croatia maritima iz 1666., otok se naziva Viglia. Usprkos mnogim pokušajima, etimologija ostaje nerazjašnjena. No plahi pospanci ne zaslužuju atribute budnosti. Plahost nije budnost, nego ustrašenost i oprez. Naslikani ćuk na grbu grada budan je nizašto i ni za koga. Poveznica budnosti i Veglie nije nikad znanstveno potvrđena, niti potkrepljena nesumnjivih znastvenim fusnotama. Bolje, ako je znanstveno znam da neće dočekati sljedeće stoljeće.« (str. 529)

Njegovi pogledi na svijet prilično su čvrsto definirani i nije ga lako uvjeriti da, možda, ipak, nije posve u pravu kod pojedinih, prilično radikalnih tvrdnji. Spreman je u plamenu polemike oštro zamahnuti dugim mačem, ne brinući odviše koliko će sugovornika ostati ležati na tlu! Cijeli njegov opus ima elemenata jedne beskrajne, žestoke rasprave s ideologijom, školstvom, politikom, prijetvornošću, Krležom, lažnim dušebrižnicima glagoljice, Crkvom, ukratko gotovo sa svime što je oko nas! »Već u najranijem djetinjstvu sa stola je nestalo maslinovo ulje, miris njegove užeglosti, s njime su nestali toševi i kamenice, drope i vruća rakija. Cijeli jedan usnuli svijet u razdoblju od samo nekoliko godina prepušten je patušini i dugom zaboravu. Domaće ulje protjerano je iz kuhinja i lumina, a potom grubo opečaćeno etiketom zastarjelih navika, moralo je odstupiti i nestati. Etiketa reakcionarno čuvala se za teže krivce i narodne neprijatelje (svih fela i vrsta).« (str. 529–530) Predstavljao sam njegovu prvu knjigu Otoci i sjećanja 1998. godine u prepunoj krčkoj vijećnici. To je bilo, za mene, jedno neobično iskustvo. Ja, kao Puntar prezimenom, no ne i po odrastanju i sjećanjima, Krčanima vraćam njihovog odbjeglog sina! Predstavljanje je bilo jedno od najboljih na kojima sam ikad bio – ne toliko zbog nas dvojice! – koliko zbog iskrene zainteresiranosti prisutnih. I dugih razgovora poslije službnog djela... Velnić je već prvom knjigom zadužio Krk, kao što je Marinković zadužio otok Vis, a Novak otok Rab. Hrvatski otoci dobili su trećeg ozbiljnog prozaika. No, za razliku od dvojice spomenutih, kod Velnića je znatno prisutnije nezadovoljstvo pređenim putem. On odviše često žali za izgubljenim vremenom. Malo misto ga više guši, no što ga inspirira. »Ostalo je svega previše i još više toga nedostaje: rajski krajolici i sjenovite uspomene. Poputbina. Dovoljan razlog da se svrati u zavičaj i preživi preostali dio puta. Gimnazijski trg na sjeverim gradskim vratima još je netaknut, svet i pošteđen urbane deevolucije, tzv. napretka. I divlji kestenovi pred zapuštenom zgradom gimnazije preživjeli su urbanističke hirove gradske vlasti. No je li preživjeti i nadživjeti sve? Zgrada gimnazije zatvarala je jug i gledala prema Portanišunu, prema sjeveru. Porta superior ili Di suso (Gornja vrata) postala su Di su, a onda se nekim nepoznatim razlogom dišu pretvorilo u nišu(n) i Gornja su vrata postala ničija. Gimnazija je u međuvremenu premještena i zato govorim u prošlom vremenu, a oronula stara zgrada čeka urbanističku presudu... Lijevo od gimnazije visok je zid ženskog benediktinskog samostana s crkvom sv. Marije Anđeoske, desno romanička crkva Majke Božje od Zdravlja, a na samom sjevernom ulazu u grad (Portanišun) kao utvrda smjestio se franjevački samostan s crkvom svetog Franja Asiškog. Najveće svetinje katoličanstva pokrivale su i čuvale godine mladosti: plavi plašt Majke Božje, Ora et labora i skrušenost Pokornika iz Asiza. U srednjem vijeku, a sve do 19. stoljeću trg je nosio ime svetog Mihovila, nebeskog pobjednika, jer sa sjevera će buknuti zlo.« (Kineski šapat, str. 574) Iz njegovih sjećanja nazire se nestrpljivost mladosti koja želi beskrajan horizont. No ne treba zaboraviti da su najširi obzori u pustinji i na otvorenom moru, no da čovjek s vrha planine – za vedra dana! – vidi najdalje. Zvonik, ponekad, može poslužiti kao utjeha. Poslije krčke gimnazije nastavio je studij Vanjske trgovine u Zagrebu i tu su mu se, uz prigodna inozemna školovanja i putovanja, svijet i njegovi obzori već bitno proširili. Veliki grad činio mu se prava mjera, dok nije poželio još veći. Boravak u London, putovanja po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, te napokon, odlazak na Daleki Istok kao predstavnik tada velikog i moćnog linijskog brodara Jugolinije/Croatia Linea. Neke od najljepših stranica svoje književnosti ispisao je u počast Hong Kongu, Šangaju i Pekingu... I potom druga krajnost – prostranost i meditativnost Tibeta. Svijeta iznad čovjeka.

»Ljudi su na Tibetu višak. Nigdje stvora nego nas nekolicina putnika u crvenim vjetrovkama, suočeni s vodenom pustopoljinom, zatravljeni prizorom, ušutkani silnim vjetrom. U rano proljeće nema nigdje nikoga, čak isposnici i pustinjaci izbjegavaju ove bezimene obale. Tko ih vidi više od jednom, završit će na njima kao Mala sirena, kao vječita pjena na beskrajnom žalu. Nije to užas pred nepoznatom dubinom mora ili žuta pustoš užarenog zraka, tjeskobna osama planinskih vrhova ili nemoć pred divovskim liticama planine Bahla... Uistinu nema nikakve opasnosti, samo nelagoda, pojačani instinkt smrti i osjećaj da gledam prizor s onu stranu zrcala, onkraj iskustva. Odbojno iščekivanje nepoznatog (kao u Tatarskoj pustinji ili čudovište Ida u Zabranjenom planetu) ispunjava me nelagodom. Slika nepoznatog, mirnog i užasnog u svojoj otkritosti.

U toj uzvaljanoj vodi otopljeni su svi moji strahovi, vrebaju sve tjeskobe i najavljuju užas. Vrulji neimenovano i neuhvatljivo. Mrtvo more u visinama, ne zato jer je lišeno života, nego je ovdje voda odbacila život i spojila se s prazninom. Nema istog, sličnog straha. Možda okrutna hladnoća pustinje Takla Makan ili vječiti led Tian Shana...? Ipak ne, samo se modro klupko strahova smjestilo na dnu mora, užas tame. Kao i sluzavi bunar ispunjen beznađem. Skok u tamu, u tmasti bezdan beskrajnog pada. Ili je to put prema zvijezdama? Kad ću izaći iz duboka sna i odmoriti se okružen iskricama? – Ne mogu, jer i ja sam dio sna, svi na ovoj pustoj i bezimenoj obali. Nebo od jednog komada, izliveno u plavkastom olovu neprestano zazivlje oluju. Boja kozmološkog početka je neodrediva. Nema oblaka, magle, ičega. Samo boja. Iz kozmoloških ostataka sačinjena, leži pusta i beživotna obala. Pijesak i šljunak, nitko i ništa, lijepi i mrtvi krajolici. Nema protagonista niti se na zaleđenoj obali možemo potpisati, svi smo samo ohlađeni statisti. Ovo se mjesto hrani životima putnika, njihovom znatiželjom.« (str. 475–476)

Dug put morao je proći Davor Velnić od drevnog, dopadljivo nevelikog frankopansko-venecijanskog grada Krka, do Tibeta, gdje sve dobiva sasvim nova značenja, a čovjek postaje sićušan. A njegov književni opus ubrzano raste...

Prve knjige

Tonko Maroević napisao je predgovor za Velnićevu prvu knjigu Otoci i sjećanja (Rival, Rijeka, 1998.) i sažeto iznio koordinate novog, no već formiranog autora.

»Prvi tekst Otoci omogućio mi je ne da samo prevladam kolebanja i strahove, nego me uvjerio da pred sobom imam dotad mi nepoznatog ali neosporno zrelog pisca, čak autora svjesnoga svojih obaveza i mogućnosti. Esej o otocima je svojevrstan poetički iskaz, gotovo program, znak namjere i potrebe da se gotovo čitav svijet sagleda u inzularnim kategorijama. Možda je preširoka povijesno-kulturološka baza, možda je prejako pokazivanje erudicije, no bordižanje između raznovrsnih pojmovnih hridina i vješto izbjegavanje tjesnaca cerebralnosti i pličina sentimentalnosti rezultiralo je okušajem koji ima primjeren intelektualni i emocionalni naboj.

Kad se pak Velnić prepušta neposrednijem pričanju, evociranju konkretnog vremena i ambijenta, čini to s neospornim duhom i šarmom. Opet mu zavičajni otok (u njegovu slučaju, dakako Krk) služi kao ishodište, a prostorna izdvojenost dobro dolazi da naracija zadobije neku distanciranost analognu očuđenju ili vremensko-civilizacijskom odmaku... Velnićeva opsjednutost otočnosti naizgled je bila na velikim kušnjama kada je s ishodišnog Krka (motivski, no prethodno i empirijski) morao skoknuti u London i Kinu. Paradoks je u tome što je baš na tim krajnostima i na takvim udaljenostima provjerio svoju ideju izdvojenih paralelnih postojanja... Da je ova knjiga prvijenac vidi se najviše po žanrovskoj raznolikosti sastojaka, što idu od meditacije do anegdote i od eseja do novele.« (str. 5–6) Za razliku od većine tanašnih prvih knjiga ova je bila zasićena gusto otisnutim tekstom, mjestimično teško prohodnim kao u dugoj noveli Sjećanja (str. 151–280), koja je zapravo prva, sažetija, verzija kasnijeg romana Sveti prah. Velnić je već s ovim ukoričenjem poželio dosegnuti vrh planine Konačnih Istina, no u stvarnosti, uspio je iskolčiti prostran – i iznenađujuće plodan! – teritorij svojih opsesivnih interesa. Knjiga je prepuna sjajnih fragmenata, no ne ostavlja utisak cjeline – već ishodišne točke različitih planinskih staza koje nestaju u gustim šumama koje pokrivaju obronke u oblacima skrivene planine. Na čijem vrhu se nalazi Hram oblaka. Fanjingshan ili Mount Fanjing hram je koji se nalazi u provinciji Guizhou na jugozapadu Kine. Ukupno 8.800 stepenica vodi do dva budistička hrama na 2572 metra visoke planine. Uspon do vrha strme stijene može trajati i četiri sata. Mnogi budisti vjeruju da je Fanjingshan mjesto gdje se može doći do duhovnog prosvjetljenja kao što je to činio Maitreya Buddha, najviši Buddha. Od vremena dinastije Tang, koja je nad Kinom vladala od 7. do 10. stoljeća, ovdje su sagrađeni brojni hramovi, ali samo je nekoliko njih preživjelo.

Druga Velnićeva knjiga, nesumnjivo je izrasla iz prve, no granice su dodatno pomaknute. Sveti prah je zastrašujuće pretenciozan roman koji je uredila ugledna Jelena Hekman, a tiskala Matica hrvatska u Zagrebu 2000. godine. Pravo milenijsko djelo! Sveti Gral i sveta krv kao roman – prije Da Vincijevog koda! No osnovna ideja bila je ne zabaviti i profanirati intrigantnu ideju Kristovih nasljednika, nego zastrašiti – Sveznanjem! Ovoj temi, no puno poetičnije, promišljenije i uvjerljivije, Velnić će se vratiti u Hramu oblaka.

Dno je uvijek dublje

Zanimljivo je primijetiti da je s otoka nekoliko ozbiljnih hrvatskih književnika. Tako je Vladimir Nazor (1876.-1949.) s Brača, Grgo Gamulin (1910.-1997.) s Hvara, Ranko Marinković (1913.-2001.) s Visa, Slobodan Novak s Raba (iako rođen u Splitu 1924.), te Davor Velnić s Krka (iako rođen u Rijeci 1953.). Kod svih je inzularnost ostavila veliki – ili čak presudni! – trag u godinama formiranja, te na stranicama literarnih opusa.

Od 2003. do 2010. Velnić je bio glavni urednik časopisa Književna Rijeka i znalački ga je uređivao spretno povezujući sve svoje opsesije s prilozima brojnih suradnika. Osnovni cilj bio mu je uređivati riječki časopis koji će biti relevantan na nacionalnoj razini. Potom je objavio izrazito lepršavu zbirku priča Šest od šest, kod Sveučilišne knjižare u Zagrebu (2004.). Naslovnica je neupadljiva, tekstovi su toliko nepreteciozni da ga je Slobodan Novak direktno upitao zašto je toliko vremena izgubio na literarizaciji anegdota?! Teško je objasniti zašto je odlučio tvrdo ukoričiti krhotine svog opusa, no nesumnjivo je bio izrazito popustljiv prema svojoj ne odviše samostalnoj literarnoj djeci. Tonko Maroević bio je recenzent, pa je ulomak svojih promišljanja otisnuo na koricama: »Pripovjedač Davor Velnić... u svojoj prozi iskazuje različite registre i različita iskustva, no temeljnu motivaciju izvlači iz najpoznatijeg mu ambijenta, otočkog krčkog mikrokozmosa. Naime, u tom zavičajnom prostoru najpotpunije osjeća krajnjosti koje ga kreativno zaokupljaju, s jedne strane ljudsku patnju, a s druge ljudsku glupost i pretencioznost bez pokrića. Insularni svijet svojevrstan je laboratorij graničnih situacija, pars pro toto čovjekove sudbine u rasponima od dramatike do groteske, od junaka do oriđinala.« Poslije dvije nekako usputne knjige, slijede dva neusporedivo važnija djela: roman Pola suze (Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007.) i knjiga eseja Nije namjerno (DHK, Zagreb, 2008.). Roman Pola suze odlično je napisana knjiga, na onaj nekadašnji, ozbiljan način, s dobro promišljenim i ponekad odviše stvarnim likovima! Nositeljica radnje je Mimi, Splićanka koja, početkom Domovinskog rata, luta Italijom u potrazi za boljim životom, a roman je opora kronika različitih susreta i sudbina. Uvod je pomalo trom, no potom radnja dobiva na ritmu i elegantno klizi sve do kraja. Tipičan za glavnu junakinju njen je neuspješan pokušaj da se iščupa s društvenog dna u Milanu prizivajući površno poznanstvo s vrlo bogatom i uspješnom talijanskom književnicom i novinarkom Lallom Romano (1906.-2001., objavila 1991. Le lune di Hvar). Koliko god je ovaj roman važna postaja Velnićevog stvaralačkog (Križnog) puta, ipak ga nadmašuje rad na Sabranim djelima Slobodana Novaka. Slobodan Novak rano je Velnićevo pozitivno čitateljsko iskustvo i time je antipod Miroslavu Krleži. Potreba da se Novaku izbori mjesto koje zaista zaslužuje, natjerali su Velnića na ispisivanje stotina stranica priča, romana i eseja, ali i na realizaciju zamašnog projekta Sabranih djela Slobodana Novaka (2007.-2011.). Možda i pomalo neočekivano, Davor Velnić postao je pokretački duh tog kapitalnog projekta Matice hrvatske i tijekom četiri godine, uspio je, uz Igora Zidića, Tonka Maroevića i Antuna Paveškovića, dovesti do kraja osmosveščanu ediciju. I ta Sabrana djela postaju korektiv koječemu svojom savjesnošću i sveobuhvatnošću.

Predgovor Sabranim djelima napisao je Tonko Maroević, ponekad pokušavajući ublažiti neke temeljne Novakove stavove. Čak i na predstavljanju vrlo polemičnih Protimbi Maroević je pokušavao biti pomirljiv, tvrdeći da je riječ o jednom manje važnom Novakovom djelu. Nasuprot njemu ja sam potencirao važnost Protimbi kao vrhunca Novakovog opusa, čak i u usporedbi s klasičnim romanom Mirisi, zlato i tamjan. To predstavljanje produbilo je pukotinu koja se ukazala u odnosu između Velnića i Maroevića. Do otvorenog sukoba došlo je u polemici oko Hrvatske književne enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Naime, glavni urednik Velimir Visković napravio je tu enciklopediju proširivanjem Krležijane, osobne enciklopedije Miroslava Krleže. Glavni – ali ne i jedini! – problem te četverosveščane enciklopedije bio je nesrazmjer između stotinjak (!) dugih članaka o Krleži, te članaka o drugim, podjednako važnim piscima, koji su dobili neusporedivo manje prostora za biografije i djela.

Iz vrlo oštre polemike u Vijencu, koja je išla u raznim pravcima, rodila se i nova Velnićeva knjiga eseja Krajolici zla (DHK, Zagreb, 2013.). Tu su eseji o Hrvatskoj, Splitu i Rijeci, Krleži, Viskoviću i Maroeviću, Branku Fučiću i Slobodanu Novaku. Žestina i svadljivost isprepliću se s lirskim ulomcima i dobro se može uočiti sva složenost Velnićevog karaktera. Polemika se nastavila i knjigom Dno je uvijek dublje, no vraćena joj je estetska dimenzija. Teško je pisati o polemičnim djelima, kao što je knjiga Dno je uvijek dublje: Uvod u čitanje Grge Gamulina (DHK, Zagreb, 2016.). Ta knjiga kreće od Gamulinovog Ilarijinog smješka, ali uključuje i ideološku dimenziju cijelog komunističkog sustava, kojem je Gamulin dugo pripadao, a potom, 1971., bio nasilno izbačen iz njega. I to uz neprikrivenu zlovolju Miroslava Krleže, koji ga je smatrao vrlo neugodnim intelektualnim i književnim konkurentom. Velniću je Ilarijin smješak Grge Gamulina – očaravajuća i nagrađivana knjiga iz 1968. – nešto poput kristalne kugle u kojoj traži ne budućnost – već prošlost! On želi preko Ljepote, doseći Istinu, koja je, stjecajem raznih okolnosti, prilično potisnuta. Velnić raspravlja s Gamulinom – književnikom i ideologom! – ali i s Tonkom Maroevićem, pjesnikom, povjesničarom umjetnosti i Gamulinovim dužnikom, te Miroslavom Krležom, najvećim književnikom komunističke partije Jugoslavije. Često to čini u povišenom tonu, ponekad s teško prohodnim rečenicama punim neobičnih konstrukcija, no on, poput novovjekog križara, napreduje kroz guste neprijateljske redove mašući dugim, teškim mačem, držeći Ilarijin smješak poput štita. Tonko Maroević napisao je o Ilarijinom smješku, u predgovoru nesretnih i nespretnih Gamulinovih književnih Izabranih djela (Matica hrvatska, Zagreb, 2011.): »Da nam i nije ostavio ništa drugo nego putopisno remek-djelo Ilarijin smješak, Grgo Gamulin bi zaslužio časno mjesto u hrvatskoj književnosti, jer je u gustim evokativnim tekstovima uspio ostvariti amalgam dramatične povijesti i vrhunske eruditske osjetljivosti, uplesti tragično iskustvo doživljenoga logora i ratnih žrtava u katarktično kretanje prostorima umjetničke slobode i nataloženih civilizacijskih slojeva. Nedovoljno dosad kritički prepoznate, stranice Gamulinovih talijanskih hodočašća na izvore kulture i mjesta dubokih asocijativnih prodora predstavljaju važan trenutak preklapanja i prelamanja različitih formativnih sastavnica, gdje se verističke i simbolističke crte spajaju s autorefleksivnim i intertekstualnim pobudama tvoreći, u našoj sredini, jednu od pionirskih manifestacija senzibiliteta koji će potom biti nazvan postmodernim.« (str. 9) Ovakve formulacije samo su razjarile Velnića, kao i krajnje neobično (blasfemično!) kraćenje Ilarijina smješka, kako bi se (zbog uštede!) smanjio obim jednotomnih Izabranih djela?! Velnić je smatrao da predstavljanje Ilarijinog smješka kao putopisa promašaj same suštine tog remek-djela! Na vrlo sličan način kao što je predgovor Sabranim djelima Slobodana Novaka promašaj suštine cijelog njegovog opusa, koji je žestoka kritika sustava. Riječ je o neugodnom i nepotrebnom tupljenju oštrice mača!

Moram priznati da ranije nisam čitao Ilarijin smješak, taj imaginarni putopis, na Velnićev način. Mene su oduševljavali poetičnost i metafizičnost, dok se Velnić usredotočio na tragičnu sudbinu Gamulinove kćeri Dafne, te njegove logoraške godine i zastrašujuću opijenost ideologijom komunizma. Davor Velnić je nemilosrdan i prema Gamulinu, i prema Krleži, i prema Maroeviću. Oštrica njegovog intelektualnog mača tek je dijelom krvava – ostatak blješti na užarenom podnevnom suncu! Ovo je bila Velnićeva knjiga za samo nekoliko čitatelja – no vjerojatno se ni njima nije dopala! Istina može biti vrlo naporna i neugodna, jer ljudi, koliko god je navodno tražili, često bježe od nje. Hrvatsko dvadeseto stoljeće okrvavljeno je rigidnim ideologijama – koje su ostavile smrdljiv trag i u ljudima i u institucijama.

Na rubu ničega

Kako je Hrvatska vrlo mala zemlja, svi koji nešto ozbiljno rade (ili to pokušavaju!), znaju se na ovaj ili onaj način. Velnićeva knjiga Na rubu ničega (DHK, Zagreb, 2021.) nastala je oko njegove male, prekrasno napisane knjige Čitajući Krležu, koju je objavila 2001. riječka izdavačka kuća Adamić, tada djelujuća pri Novom listu. Glavni urednik bio je Franjo Butorac, koji je bitno sudjelovao u pročišćavanju teksta, iako se nije slagao s većinom teza! Ta prekrasno napisana polemika – s već dugo odsutnim klasikom! – nastala je tijekom kratkotrajnog, no intenzivnog prijateljevanja s Mladenom Kuzmanovićem. Kuzmanović je bio glavni urednik Vijenca, te autor prešućene knjige Krleža u sjeni Terezije (1998.). Kako je doktorirao na kajkavštini kod Krleže, u prvom redu na Baladama Petrice Kerempuha, onda je i odviše dobro razumio nastanak tog djela. Njegova, posve ispravna, teza bila je da je Krleža pripisao svojoj baki Tereziji Goričanec utjecaj na Balade koji ona nije mogla imati, jer je njegova kajkavština nastala iščitavanjem baroknih rječnika. Velnića i Kuzmanovića povezalo je ozbiljno propitivanje Krleže, no ubrzo ih je razdvojila iznenadna Kuzmanovićeva smrt. Na predstavljanju Protimbi Slobodana Novaka, na Interliberu 2010., bili smo kao predstavljači Maroević, Velnić i ja. Protimbe su izašle kao šesta knjiga Sabranih djela (ur. Maroević, Pavešković, Velnić i Zidić). Na svaki način Velnić je bio ključna osoba tog ozbiljnog projekta.

U jednom od važnijih poglavlja – Pisac i vlast – Novak je napisao: »Odnos između pisca i vlasti prilična je floskula i nesmislena kombinatorika. Pisac i vlast nisu partneri, jer ne obrađuju isti vrt, ne pripadaju istom etničkom, ni srodnom duhovnom ozračju, oni su u latentnoj opreci, ali ne frontalnoj, nego kao svjetlo i tama – gdje počinje jedno, drugo završava. Jedno drugo isključuju, i, ako to ne žele, nemaju se što međusobno odnositi. Pisci su individualci – vlast učoporuje...« (str. 403)

Upravo oko odnosa pisca i vlasti, u konkretnom slučaju između Miroslava Krleže i Josipa Broza, Velnić niže svoja (negativna!) opažanja o Krleži. Miroslav Krleža kao pisac bio je najbolji kad je, inspiriran Jankom Polićem Kamovom, dao svoje čitanje njegove Isušene kaljuže – pod naslovom Na rubu pameti. I kad je bio neka vrsta disidenta, koji čavrlja s Vladimirom Nazorom, kao jedinim piscem sebi ravnim u međuratnom Zagrebu – no ne pričaju o politici, jer su tada bili na suprotstavljenim stranama! I robovi su svojih taština. Upravo u tom razdoblju sukoba na književnoj ljevici, zahvaljujući Irini Aleksander, Ruskinji, moćnici Kominterne u Zagrebu, Krleža je postavio temelje svog poslijeratnog uspjeha. Kako mu je ona bila ljubavnica, Krleža je preko nje malo pogurao uspon druga Tita u sam vrh Komunističke partije Jugoslavije. On ju je opisao u romanu Na rubu pameti, a ona mu se odužila razornim tekstom Fuga Krležijana. A Velnić im se svima odužio poglavljem u svojoj knjizi – Fatalna žena na Krležinu dvoru.

Hram oblaka

Hram oblaka – dijaloški roman u nekoliko slika (Matica hrvatska, Zagreb, 2023.) pisan je brzo, ali bez žurbe. Pisan je vrlo dugo, vjerojatno sedamdesetak godina, s ciljem da se sve objasni... naslućivanjem. Nije lako uliti cijeli svoj život, sve strahove i sva nadanja u jednu knjigu. Nema jednostavnih odgovora – osim u banalnim knjigama za samopomoć. Ovo je knjiga koja prividno pruža povijesni i teološki (heretički?) oslonac, no promatranje oblaka nikad nije bio ozbiljan, ni dobro plaćen posao. Puno je bliže duhu Dalekog Istoka, no prizemnosti Zapada. Iako razumijem svaku riječ, nisam siguran kome se autor obraća.

Razgovorljiv (nikako brbljiv!) roman, beskrajna rijeka koja meandrira, ali ne haje za ušće. Rijeka-uroboros. Ušće je izvor. Svi glasovi u romanu su tek jedan glas Sveznajućeg, Svemogućeg i Svepokornog. Isus na križu s kovanim čavlom četvrtaste glave pribijenim kroz lijevi dlan i krvavim mačem u desnoj ruci. Pseudo povijesni roman zapravo je misa u Hramu oblaka, koji nema oltara ni krova. Sva putovanja su tek bjegovi iz tamnice iz koje se ne može pobjeći. Tvorac se igra ključevima bezbrojnih masivnih vrata – bez ključanica! – i uživa u njihovom metalnom zvuku.

Naslovnica sažima obiman, krajnje zgusnust tekst na zastrašujuće uvjerljiv način. Da li vidimo Isusovo ili Luciferovo lice? Ili je to tek rezignirani Don Quiote? Možda čudesni otisak na Torinskom platnu? Ili samo trenutak nadahnuća slikara Maura Stipanova koji je portretirao autora željnog konačnih odgovora – u svijetu u kojem oni ne postoje. Čitatelj se nema za što uhvatiti, već se mora prepustiti piscu koji želi u svakoj rečenici dosegnuti konačnu Ljepotu. Mikrokozmosom progutati Svemir. Ima tu nešto i od Arcimboldovih slika kojima je taj Talijan oduševljavao Habsburgovce na njihovom dvoru u Pragu. Puno realno naslikanih detalja koji oblikuju posve nadrealnu stvarnost. Arcimboldovo isposničko lice blisko je Velnićevom, a njegove slike (Knjižničar!) bliske su sadržaju romana. Sve je prepoznatljivo i potom nestaje. Ili postaje nešto drugo. Renesansa koja se podsmjehuje promatraču. Da li išta od onog što vidimo postoji? Da li su razgovori koji se vode u Hramu oblaka vanjski ili unutarnji? Ili je sve san, koji je jedina stvarnost? Tko nas oživljava u svojim snovima?

Knjiga čini diptih s Kineskim šaptom, najboljom, najvažnijom i podjednako obimnom Velnićevom knjigom. Kineski šapat je stvarnost putovanja i boravka na Dalekom istoku, a Hram oblaka je promišljanje tog – i svih drugih putovanja. Ne iznenađuje da je Santiago de Campostella početna, a ne završna točka duhovnog preispitivanja i da se tamo postavlja pitanje Jakova, kao Isusovog brata. Heretičnost svake nove vjere i svakog neobilježenog puta. Sudar pravovjerja i krivovjerja u svijetu prepunom ne-kanonskih evanđelja. Tko je prvi urednik Biblije?

Što je s Evanđeljem po Tomi, koje se sastoji se od kratkih Isusovih izreka lišenih prostornog i vremenskog konteksta, biografskih detalja i pripovjedne niti. Kroz njih progovara Isus, nalik na transcedentnu Mudrost, čija je poruka da Kraljevstvo Božje nije nešto što će doći nego je već ovdje, samo što ga ljudi ne vide jer su zatočeni u svojim krhkim tijelima. Iskupljenje i vječni život postižu se gnozom o božanskom podrijetlu vlastite duše. Tko nađe tumačenje ovih izreka, taj neće okusiti smrti. Da li je Hram oblaka ključ za Tomino evanđelje? Ili obrnuto? »Razapeti Bog okupan vlastitom krvlju postao je prizor svetog i prokletog: sakra! Grozan čin bezumnog nadahnuća postaje posrnuće ljudskog roda. Raspeće je djelo krvopija prerušenih u Božje stvorove i sva Njegova slava i vaše molitve ne mogu isprati taj kanibalski akt ljudske izdaje. Žrtvovan je da bi iskrvario i zadovoljio vjerske zakone, a ne otkupio grijehe čovječanstva.« (str. 417) Hram oblaka pretenciozna je knjiga na način tako drag Velniću, koji smatra da je Kina izazov po njegovoj mjeri. Isto smatra i za Bibliju. I zato šalje glavnog junaka, isusovca, na Daleki istok kako bi za njega provjerio ono što on već odavno zna. »Millius je bez puno oklijevanja prihvatio misiju na Dalekom istoku, kao ruku pomirenja i dokaz da su auctoritates Svetog ureda ipak prenaglili kad su mu bili oduzeli inkvizitorske ovlasti te ga javno odbačenog izložili prijeziru i podmuklom režanju neuke svjetine. Bio je prisiljen odreći se sutane, isljedničkih ovlasti, razvezati čvorove i presvući se u borgese i tako ogoljen naći budućnost u dragovoljnom progonstvu izvan samostanskih zidina. Potiho mu je sugerirano da potraži civilnog gospodara koji će znati cijeniti njegovo obrazovanje i pismenost, jer u Družbi više ne uživa potporu.« (str. 287)

Cijela knjiga rasprava je s Katoličkom crkvom i njenom hijerarhijom od nekoga koji nikad nije bio unutar te dugovječne zajednice. No, koji je jako dobro pozna na različitim razinama. Ponekad nam se čini da je Velnić u nekom od svojih prethodnih života morao biti isusovac – odviše toga zna i u odviše toga sumnja! Kao i kod Svetog praha ide u šir i u vis, ali to čini promišljenošću pisca koji je i previše toga vidio i doživio. »Postoje odredbe sudbine na svaki način i Milliusova se potraga bližila svršetku. Sabiranje prošlosti postalo je početak jedva uočljive predaje i saldiranje zapamćenog, vrst iznuđenog prepuštanja i neželjene predaje. Vođen snagom volje i nepregorivim prkosom više nego pouzdanim tragovima potjere, iskrcao se na Otok i nije previše mario tko će ga dočekati, a tko na odlasku ispratiti. U početku je računao na siguran uzmak snagom svoje pronicljivosti, oštrog rapira u smjernoj desnici i zatajenih rimskih akreditiva. Uskoro je shvatio da je Rim tisućama milja dalek i nedostižan. Jeka njegovih zvona na Istoku drugačije se čuje i počesto sliči ratnom bubnju.« (str. 482).

Sve potrage su uzaludne, ali nužne. Kraj svega je početak. Velnić je zamislio Hram oblaka kao svoj duhovni uspon na Mount Fanjing. Niti jednog trenutka ne želi pomiriti različite religije, već samo želi razumjeti različite poglede na istog Tvorca. Razočaran u ljudima, traži oslonac u nepouzdanim ali neodoljivim oblacima. Podiže svoj Hram oblaka. Rezigniran pobjedom (ili porazom?!) odlaže mač i pomiren sa sudbinom traži Tvorca u sebi. Na kraju, nije li Otok u Hramu oblaka tek nanovo izmaštani otok njegovog djetinjstva?