Izbor 15 pjesama iz ciklusa »Žene izlaze iz sjene«

LJEPOTICA BIRA DANU BOJU

                                             »Ljepota će spasiti svijet«
                                             Dostojevski

Ona bira svome danu boju:
Zastor drhti, bijelo, jasminasto.
Spavaćice sve su joj na broju;
Nad njom blista nebo ružičasto.

Sve se cvijeće iz trave natječe
Da joj stvori šare i valere;
Lazur dana iskri i protječe
U njezinu stasu Primavere.

Lakonoga, gazi pijesak vreli,
Kao da je zalegla natašte.
Ona bira sve što god poželi,
U dućanu svoje dječje mašte.

Prhne zemlja od nabrekla žilja,
Karmin, umbra, zlato stare slike.
Kad joj oko zaiskri od milja,
Bira kožu zrele đenarike.*

Ide vitka, nar na usni rudi.
Govore joj stabla naklonjena:
»Budi lijepa, samo lijepa budi,
Da se spase bića izgubljena!«

__________
đenarika (zerdelija) – Prunus cerasifera, crvenolisna šljiva, balkanska

ONA SVJEDOČI ČUDO U SVIJETU

Ona svjedoči čudo u svijetu. A u čemu i gdje je?
Čuje se šapat o njemu, kroz zuj pčelinjeg roja.
Gdje da ga traže strasnici ludi, lunatici svih boja:
Pod snježnom kapom Himalaje, u staji Almateje?*

Priroda tako stvori nešto, što sebi je svrhom.
Narod gljiva u šumi, spreman da tlo ucijeli.
Postoji snaga Žene, što struji kroz micelij,
I temelj postojanja povezuje sa vrhom.

Previše šupljih priča, previše vašarske buke.
Glad za prvenstvom u svemu, pomamna trka.
No, u glavi su tvrda klupka i slovnata zbrka,
A samo sjaj sućutnog oka dostaje, dodir ruke.

I sve je prosto, kad vidiš kako u svjetlu pluta.
Iza rascvjetalog grma smije se satir runjav.
Pa i stih smije biti priprost, čak i malo sladunjav:
Gdje je ljepota čista eterom prodahnuta.

__________
Almateja – koza koja je othranila Zeusa na Kreti

BOJE ŽENSKE DUŠE

U bojama ženska prostire se duša.
Iz kolijevke bijele tajni vrt proklije.
Boje, boje, boje! Oko svaku kuša,
Dajući joj ime nježne delicije.

Ružičast cvijet breskve, lopoč i datura:
Mladost koje pamti besmrtne momente.
Poezija stola, otmjenost, kultura;
Ljubavnički jezik skriven u pigmente.

Jezici vulkana, strast ljubavne noći,
Kad grimiz izgara i kad teče lava.
Gdje su ruse glave pale u samoći,
Vijori se njena kraljevska zastava.

I dolazi crna...ispraćaji tužni.
Neki živi odu, u tamu potonu.
Makovi uz šine, pravac ravnopružni:
Okupano nebo blista u burbonu.

SVE NJEZINE BJELINE

Sve njezine bjeline, u svom tonalitetu,
U slici koju stvara Život, bolničar trapav;
Na oguljeno srce stavlja ti zavoj hrapav,
A nevolja te vazda drži na puškometu.

No, ženska ruka mota pamuk, svilu i gazu,
Hostije bijele peče i stavlja u ciborij.
Žena zna tamnica što je i što je sanatorij,
I kako venu čežnje na prosinačkom mrazu.

Ona zna da je lijepa, kad u perju osvane,
Kad je omata kašmir, bijeli lame i moher,
Kad pokrajinske snove stavlja u oljušten kofer,
I kreće barjak da digne na sve četiri strane.

Ne uspijeva val tmurni razbiti njeno ženstvo.
Bijele se ptice s krikom spram nebosklona vinu.
Dok mantru bijeloga šapće, poričući crninu,
Ona dobrotu čuva, svjetlost i savršenstvo.

HALJINE SVIH SEZONA

Te haljine proljeća, svih ljeta i zima,
Šuštave ovojnice od sretnih sezona.
Mirišu na vino, šećer, duhan, cimet,
Na jak vjetar, buru, valove ozona.
Haljine sve lijepe, prpošne i drske,
I one s odahom garderobne škrinje;
Na vitkome stasu mlade riječne trske,
I grudima čvrstim poput zrele dinje.

Imati ih blizu, kao Pegaz krila!
Ljubičaste, zlatne i modre i bordo.
Oprezno se pitaš, dok šušketa svila:
Tko je koga svijetom pronosio gordo?

I tek kada moraš živjeti na pola,
U kostrijeti koju drugi za te skroje,
Znaš da duša bješe sretna, posve gola,
Ležeći na boku uz ljubljeno svoje.

PADANJE U LJUBAV

                            (Razgovor mlade i stare duše)

Prevest ću ti tu frazu: »Pasti u ljubav iznova«.
Doslovna? Svakako jesam. I k tome vijoglava.
Ti ćeš obrijati glavu, ja ću pojesti slova.
Zajedno ćemo proći kroz vrata zaborava.

Ja ću spominjati starost, umor, odustajanje.
Ti ćeš mi reći: »Sve je u duhu i u strasti«.
Reći ćeš ime ptice što znade prenijeti Znanje,
I cvijeća koje može i ispod snijega rasti.

Ja bit ću oprezna vrlo, puhat na svaku žižu.
Granicu povući oštro. Pod kapu žira se skriti.
Pazit ću što je u ognju a što visi na križu,
I da ne uzmem od onog, što moje ne može biti.

Ti ćeš mi tada reći da sve se dešava kružno.
Da ljudi malo su griješni, a anđeli su čedni.
Da u traženju mome ništa ne bijaše ružno,
Ti, koji tragaju stalno, da prave su ljubavi vrijedni.

UKRADI DOBRE VOLJE

»Ukradi dobre volje«, a druge ne ošteti.
Imperativ je dobar, sve dok te nagovara.
Ne naređuje ništa, nelagodu ne stvara,
Dobra te želja zasipa, k’o šareni konfeti.

Nije li mladost divna, kao da grizeš krušku?
Čuješ pucketanje kose, piješ sjaj inkarnata.
Plima u tebi raste, omaglica te hvata:
Osjećaš nježnost žensku, prisvajaš snagu mušku.

Šaran je ljuskaš na stolu, povrće divnih kolora.
Jest ćemo, vino piti i ljubiti se sočno.
Ako je zlovolje bilo, nek’ bude kratkoročno.
Kutija klepeće, bježi od tebe mračna Pandora.

Pa ipak, samo mladost svira na zlaćanoj citri.
Dobrovoljnost je rubi, kao vlasasta trava.
Provališ li trezore sa sto velikih brava,
Ukradi malo za mene, pa šibaj nogama hitrim!

ŽENE NA ZLATNOM MOSTU

Na žene padat će slapovi cvijeća,
Kamo god hodile i kuda išle,
I tučci gorjet će poput svijeća.
Gdje svoj svijet nisu mimoišle.

Povijest proriče njihovo doba,
Kad Zmaj u bezdanu zla zahrče.
Tek generalna ovo je proba,
Gdje rubom Pakla tabani trče.

One će biti sve što požele:
K’o sablje oštre, k’o svila skliske.
Onako kako si karte podijele:
Kraljevske tigrice il’ odaliske.*
Zlatni most dići će iznad vode,*
Zlatnu nit oviti oko struka.
I žene koje poljima hode,
Ubrati neće ni jedna ruka.

__________
Odaliske – sultanove priležnice, Zlatni most – prelaz u idealno doba čovječanstva

TIHI PRASAK POEZIJE

Samo reci, kud je prošla,
Pa zastala jedan časak?
Osluhnuti kad je došla
U pupoljku nježni prasak.

Mlad krajolik poezije:
Krema, sapun, fina njega.
Lane što se u grm skrije,
A oda ga bijela pjega.

Potraga za cvijetom žudnje.
Grčka vaza, vrč, amfora.
Parke pletu niti sudnje,
Da se desi što se mora.

Samo ljubav, ljubav sama.
Ubran cvijet od jednog dana.
Oko gležnja grivna plamna:
Ide Žena obasjana.

Samo titraj, samo nježnost.
Duša s dušom igra žmurke.
Bubri svijet u sveprotežnost,
U drhtaje i ježurke.

Jedan osmijeh neuzvraćen,
Sto pjesama već umnaža.
A od cvijeta preostat će
Njoj na srcu tetovaža.

DIVLJI ORAH U ŠUMI

Orahovo stablo, bijelo, mnogoprsto,
Golotinja nježna, što zaštitu traži.
I ne čuje prijekor i ne mari laži,
Već u ljubav svoju tek vjeruje čvrsto.

Ono samo pije sunčevinu, srče,
I u krošnji ljulja plod smećkast, nejestiv.
Korijen mu je dubok, žilav, nepremjestiv,
Konopljinu travu pred san u list frče.

Ono samo živi, ljudoliko, žensko,
U toj šumi gdje su svi slični i svoji.
Dane ushićenja i drhtaje broji,
Spremno da ti preda zlato nenamjensko.

Tu je, da svjedoči to što pitaš često;
I trzneš se pri tom, k’o da ranu diraš.
Da najbolje činiš kad po srcu biraš,
Vrijeme, čas i ljude i za ljubav mjesto.

GOSPA I NJEZIN JEDNOROG

Jednorog Gospu traži, koja vrlina je sušta:
A ne zna da je nikad neće pronaći istu.
Stoljeća minula su, sparna večer se spušta
Kao avion srebrn na uglačanu pistu.

Nevinost, ideali, vino u kristalnoj čaši:
Pazit će svaki joj korak i svaku vlas na glavi.
No, treba ostati čitav, kad te se svijet domaši,
I svoju gordu narav ne dati površnoj slavi.

Treba ostati Jedna, svoja i unikatna,
Slušati glas iznutra, s pticama kljucati zrnje.
Makar nedobra rodu, ćudljiva, disparatna;
Još za svijet imati srca, za ljude tužne i krnje.
A Jednorog kad dođe, treba mu dati do znanja,
Da kroz sva promjenjljiva stanja, olujne mijene,
Jedino ona stoji ko mjesto obasjanja,
Njezino krilo ga prima i ona vrijedi cijene.

__________
Jednorog – mitska životinja, konj s rogom na čelu; posjeduje mistične moći. Smatralo se da samo nježna djevica može umiriti njegovu narav. Spominje se već 3000 godina. U astrologiji simbolizira Mjesec i reinkarnaciju.

ONA SKLAPA BILJNI SAVEZ S VRTOM

                                                                     »Kad se ognja liječi, na ludu
                                                                     krevetu u maštinu cvijeću«
                                                                     Tin Ujević

Među biljem ona živi u vječitom ljetu,
Bumbara u letu prati, zanosi se zvukom.
Lukovicu na dlan stavlja, k’o malu planetu,
I prebire vlati trave mesmeričkom* rukom.

Nema bolje nadstrešnice, skloništa ni niše.
Kad ogladni, korijen žvače, list stavlja na oko.
Predaje se čemu želi, sluša govor kiše,
U slojeve bistre svijesti ponire duboko.

Biljno carstvo preobraća na nebeskom satu:
Doba sklada i intime, Atene Palade.*
Za ljiljanom bijelim gine, dok joj ruže cvatu,
Tajne srca vrt upija, a humus ih krišom krade.

Svi vrtovi za njom idu, kamo god se kreće.
Bršljan vršlja, zrakom veze zlatopisne lente.
Svako doba Žene zbori kroz maštino cvijeće:
Pod ledinom mrtvi broje žareće pigmente.

__________
Mesmerički – homeopatski, ozdravljujući; Atena Palada – boginja mudrosti u grč. mitologiji

MAGIJA NOĆNE KIŠE, OSLUŠKIVANJE

U mraku kiša. Šamanski bubanj mali.
Kako bih rado da si mi sada blizu!
Kome će nebo dati na kišopoj franšizu?
Tamo gdje sanjaš, padat će taliri i opali.

Tinjam k’o sumporni štapić. Zeleno šištim.
Upija me ljepota, čini da opet zanijemim.
Samo pusti da pernat oblak na nebu spremim.
Ne daj da progovorim, magiju kiše poništim.

ISFAHAN; ŠAL OD SVILE

Je li previše to, što želim da me čuju,
Kao pticu na žici i vjetar među granjem;
Ljudi što snove k’o lišće u šumi sahranjuju,
I ti, što glavu muče olovno teškim znanjem?

Je li dopušteno biti iglica tankovrha,
Što nekad u san prodre i pukotine spoji;
Pa pita bližnje što je u nepokretu svrha,
Odoru mrkih čuvara čija im ruka skroji?

Mi odjeću svilènu imamo, rese i frandže,
Sve ispuštene niti pogledom podići znamo.
Ne hodamo gdje strše kuke, čavli i kandže:
Je li potrebno reći da drugih ne trebamo?

Samo neka je tiho, diskretno, zasanjano.
Mala promjena boje sred žarkog kolorita.
Ne valja kasno leći, ni ustati prerano,
Ljubav dođe na vrijeme, dopuštenje ne pita.

AKO IMA NEŠTO (U GOVORU CVIJEĆA)

Ako ima nešto vrijedno da se spasi,
Neka bude božur, pupoljak il’ cvijetak:
Od grubosti vjetra on je izuzetak,
Kad poljubac ljetni na usni se gasi.

Krinolina lišća: miris te zatravi.
Ljubavničke šale, šetnje lungo mare.
U slobodi srca rijetki se ostvare.
Koga Nebo ljubi, u san ga otpravi.

Malj teški udara i bakar odzvanja.
Valjaju se rijeke izgubljenih ljudi.
Pijetao na krovu bivše duše budi.
Gdje je gram ljepote, unca milovanja?

Pa kad sve potone u sat mračan, krivi,
Kad iz svake luknje prikaze nahrupe,
U središtu nježnom latice se skupe,
Ako ima nešto vrijedno da preživi...