Dubrovačke ljetne igre 2024.

Otvaranje uz yu-protokol i lgbtq prizore

Ni jedan drugi festival nema Otvaranje svojih sadržaja zasebnom predstavom koja njeguje tradiciju, a i sama je već tradicija, uz redateljske domišljancije koje je nekada ruše, ali uglavnom ipak njeguju i utvrđuju, svakoga 10. srpnja. To je i posebnost i prednost Igara koja se i ove godine ponovila, što smo svi i očekivali.

Međutim, ako je Engleska England, onda je Hrvatska Egoland. U Egoladnu svuda Ego do Ega, ne zna se koji je od kojega veći, ali ovdje je primjetan onaj »redateljskog teatra« koji ne poštuje nikoga i ništa osim sebe te upropaštava i dramske pisce i dramska djela, a ovdje tradiciju.

Dobro je da se ostvarivanje tradicije upriličava s Knezom na taraci Sponze, ali nije ni dobro ni potrebno da se dodaje i umjetna pozornica ako već imamo prirodnu i ako je prostor igre sav okoliš (Hrvati to zovu »ambijent«, sve su priredbe Igara ambijentalne!). Ta pozornica, međutim, stanovito olakšava nastup plesačima, što jest dobro, ali ogoljevanje torza mladih muškaraca i njihovo »grljenje« (jedan na drugomu!) na toj pozornici, to je već gledani »tubaški rukopis« i upljuvak queer teatara, (s njegova festivala u Zagrebu?) ili izazivanje i nasilje malformirane homoidne manjine nad normalnom većinom pučanstva.

I Ivo Vojnović bio je muškoljub, a s Rencom Percem, komedijantom i Miljenkom Vikićem, plesačem, drugovali smo, nikomu nije padalo na pamet da ih otklanja iz društva, ali ni njima se nikada nije prohtjelo da svoj malformitet provokativno nameću većini normalno formiranih. Koji brinu o opstanku ljudske vrste.

Dobro je da scenaristi, pisci predloška Otvaranju, dodaju »svoje« detalje, ali nije dobro da ih nemamo kamo smjestiti, jer Otvaranje ne trpi ništa što nisu opća i općepoznata mjesta, ne improvizacije i sebeljublje.

Dobra je zamisao da u Grad ulazi povorka okolnog pučanstva u narodnim nošnjama, a nije dobro da su samo linđovci sačuvali svoj žuti pas (»žutopasi«), a svima ostalima Ego koji ih je odijevao opasao je nekakve šarene pasove, svakomu jednake, kojih u naravi nema. Već sam primjećivao da je u sadržaju folklora i podkolo te konavoski crveni pâs, ovdje izostao.

Ritam Otvaranja je pojavom predugih opernih arija usporen i zagubljen.

Dobro je da glumac koji arecitava Gundulićevu himnu slobodi konačno razlikuje pridjev od imenice: istini(ti) od imenice istina) u toj laudi, ali nije dobro što tv-redatelj (gledao sam TV-prijenos) toga glumca dok to govori ostavlja daleko u totalu.

Dobro je što današnji Podestato (predsjednik općine) ističe i uzdiže pokojnoga Luka Paljetka, kao pjesnika Grada, inače Konavljanina i po ćaći i po materi, rođena i odrasla u Gradu, ali nije dobro što je u svoj protokolarni izust uvrstio i poticatelje i osvjedočene zagovaratelje ubojica na nacionalnoj osnovi, palikuća, razaratelja, neprijatelja i Grada i svih nas. Ako smo slobodu plaćali zlatom, što jest bilo tako, a ne zlato slobodom, čime to danas plaćamo svoju slobodu? Ne trebamo ništa plaćati, niti smo i kao Grad i kao narod ikomu išta dužni, već su branitelji Grada njegovu slobodu platili svojim životima.

Na ovomu istomu mjestu, Pod zvonikom i pred Svetim Vlahom, gdje se sada igra, pjeva i festiđavana Otvaranju Igara, devedeset i prve su bila porazbacana mrtva tijela Dubrovčana pobijenih raketiranjem srpske vojske, tada još zvane Yu-armija. Još je bila i »narodna«.(!) Zgrada Ljetnih igara do temelja je bila izgorjela. (Bio sam tada tu!) Namjerno je ciljana, dakako, bio je to ubojiti pogodak u Igre, da nestanu! I one i mi svi!

I čemu onda i komu i za čije babe zdravlje današnji Podestato palikuće i ubojice, to jest one koji su ih i poslali na Dubrovnik da ga razaraju, uvrštava u svoj protokol? Pripadnike drugih naroda iz Grada nikada nitko nije tjerao i ne tjera, što više drži ih sebi ravnima, ali tjerali su oni nas u progonstvo, zar ste zaboravili?

Tko zaborav sije, novi rat žanje! (»Srpskog sveta« i polusvijeta.)

Tko se prigiba pred stranim središtima moći, tomu nikada neće dopustiti da se uspravi i hoda slobodan. Jesmo li doista slobodni ili se pozdravljajući svoje poražene(!) okupatore u Podestatovom pozdravnom slovu još uvijek prigibamo pred njima?

(srpanj 2024.)

JEDINO MOGUĆE U JEDVA IŠTA MOGUĆEM
Carlo Goldoni: Kafetarija, u redateljstvu Paola Tišljarića, Dubrovačke ljetne igre, 2024.

Programska knjižica ove predstave (13. 7., javna generalka) čuvenoga Carla Goldonija, talijanskog komediografa 18. stoljeća, vrlo je obavijesna pa ne zaboravlja napomenuti ni znamenitu Kafetariju redatelja Tomislava Radića iz 1978., igranu na Gundulićevoj poljani. U međuvremenu je prikazana još jedna, Vinka Brešana, drugdje u Gradu, ali izgleda da se, prenesena u suvremenost, nije baš posrećila, nisam je gledao, ali onu »na placi« 78. jesam i prikazao je na cijeloj stranici Dubrovačkog vjesnika, tada jedinih novina u Dubrovniku.

Prvi odjeljak i najveći prostor dao sam »prolazniku« sudeći prema odjeći i kapi nekom Bošnjaku. On triput prošeta pored Kafetarije, svaki put malo zastane, a geste i grimase kazuju nam da se svemu tomu cirkusu – čudi. Treći puta zastane časak dulje, pogleda i nas u gledalištu i kaže nam kao svoj komentar samo jednu riječ, odrješito »Jȁ!«.

Gledao sam sigurno više od tisuću predstava, znam to jer sam u stručnom prosvjetnom tisku objavio tijekom trideset godina više od osamsto kazališnih kritika; manju ulogu, a veće glumačko-redateljsko ostvarenje nikada nisam vidio. Taj glumac je bio, nakon toga, i moj prijatelj, razorno duhoviti Đuro Utješanović.

Toga redateljskoga i glumačkog vrhunca ovdje, dakako, nema, teško da ga je i moglo biti. Tijekom gledanja nametnula mi se, moguće neutemeljena, usporedna mercedesa i fića.

Naime, Držićeva poljana neusporediva je sa Gundulićevom; za dubrovačke prilike velikom poljanom. Omanji prostor pred Katedralom i ulazom na Peskariju (ribarnicu), na južnom krilu Kneževa dvora, teško da se i može nazvati »poljanom«. No, ruku na srce, fićo je bio skroman, ali dobar i pouzdan auto.

Činjenica je da se povijest ponavlja, ali sve neugodnija: nekadašnji Dubrovčani slobodu su plaćali zlatom i jedva uočljivom islamskom zvijezdom i mjesecom, znakom pokornosti, na vrhu Sponze, koji je u međuvremenu uklonjen, a današnjici su Hotel Dubravka prodali navodno baš Turcima i time izgubili slobodno raspolaganje Gundulićevom poljanom: vlasnici hotela imaju svoj interes, njima Ljetne igre kao i drugim ugostiteljima, i kad su domaći, ne znače ništa.

Ali očito znače nešto dubrovačkom župniku koji je dopustio da se predstavu igra pod prozorima Župnog ureda te pred susjednom kućom i južnim krilom Kneževa dvora. Uza zid, na uskom prostoru jer većinu poljane zauzima gledalište. Igre se muče i gube mjesta za predstave pred najezdom pomahnitala ugostiteljstva koje čitav Grad čini prenatrpanom krčmom, a ne uljuđenom kafetarijom, gdje se zrcali gradski život, skupa sa svojim kundurarijama, grijesima i porocima onih koji zalaze u nju.

Ondašnju predstavu nemoguće je doseći, čak ni približiti se njezinim dosezima u kojoj su protagonisti bili Miše Martinović i Izet Hajdarhodžić, oba Dubrovčani, ne tek »rođeni glumci« već i glumačke legende. Svaka umjetnička nadarenost »dar je božji«. Umjetnik se rađa, a ne postaje, premda je nuždan silan napor i predanost da se ostvari.

»Rođeni glumac« je na vrhu moje ljestvice vrijednosti, ali su, da to i pokaže, nužne odgovarajuće im uloge, što mnogima, žalibože, bude uskraćeno.

Marjana Nejašmića Banića iz Splita (Lukša) prvi puta vidim, ali očito je da se »penje prema vrhu«, a vjerno ga slijedi Edi Jertec (Đivo). Pratim, kada mogu, što radi glumac na sceni kad nema repliku; zapazio sam Antonija Agostinija (Konte), predana ulozi.

Ovo je glumačka predstava i svi su se iskazali, bez iznimke. Srđani Šimunović (»balarini«) bilo je najteže gore visoko i postrance na prozoru Dvora, ali čak i odatle izvrsno upotpunjuje zbivanja.

Redateljski, sve je to solidno. Najbolje moguće u jedva išta mogućim zadanim uvjetima, prostornim i kadrovskim. Osobito ženski dio vidno preglumljuje, no to je komedija, treba joj brz ritam, a glumljena superba ga stvara. Na početku se taj brz ritam inicira plesačicama.

Temelj svakomu mogućem uspjehu Kafetarije njezin je izvrstan prijevod profesora Frana Čale (po majci Konavljanina) na dubrovački jezični idiom.

Očita je pogreška da je »gospar« na scenu stupio kostimiran kao »konobar«, no ubrzo se to popravilo.

Iza niske ograde između gledališta i Župnog dvora nakupila se hrpa »švercera« koji su odatle pratili predstavu; neka ih, i to je duh Igara. Gledateljstvo se jedva dvaput oglasilo nekim glasnijim smijehom, a pljesak je bio kurtoazan; treći izlazak na poklon je iznuđen. Bez ikakve iluzije o gledalištu, da nije riječ o profinjenom, »goldonijevskom« nego vulgarnom verbalnom »humoru«, uz najmanje tri p... materine, bilo bi više i pljeska i glumačkih izlazaka, kaže moje dugogodišnje iskustvo.

Osim napomenutih u uprizorenju sudjeluju:

Frano, kafetijer – Hrvoje Sebastijan; Gospar Lukša – Marjan Nejašmić Banić; Dživo, trgovac – Edi Jertec; Blage, njegova žena – Angela Bulum; Karlo, tobožnji konte – Antonio Agostini; Lukrecija, njegova žena – Marija Šegvić; Giselle, balarina – Srđana Šimunović;

Zore, vlasnica kartašnice – Mirej Stanić; Toni, Franov djetić – Bojan Beribaka; Inspektor – Boris Matić; Furesti i Maškare – članovi plesnog studija Step’n Jazz

Prijevod i prilagodba – Frano Čale; dramaturgija – Antonela Tošić; scenografkinja – Vesna Režić; kostimografkinja – Ana Mikulić; oblikovatelj svjetla – Marko Mijatović; autor glazbe i oblikovatelj zvuka – Žarko Dragojević; oblikovatelj video projekcija – Miran Brautović; jezični svjȅtnik – Maro Martinović; koreografkinja – Linda Valjalo; asistentica scenografkinje – Nikolina Kuzmić; asistentica kostimografkinje – Petra Andrić; inspicijentica – Ivana Ljepotica (sve doslovno preneseno iz Programske knjižice).

ODLIČNO MOGLO BI POTRAJATI
Ivo Vojnović: Ekvinocijo, Festivalski dramski ansambl, redatelj Krešimir Dolenčić, Istezalište Posat, Dubrovnik, 27. do 31. srpnja 2024.

Rijetka riječ u hrvatskomu jeziku zapravo je »istezalište«, obalni plićak gdje se, ovdje omanja, plovila »istežu« ili zimi ili na popravak te »surgavaju« u more. Takvo je omanje istezalište, zaklonjeno turistima, ispod tvrđe Revelin. Tu je upriličena najnovija premijera prema brojnima najboljega Vojnovićeva djela, od praizvedbe 1895. u Hrvatskomu narodnom kazalištu u Zagrebu dogodine igranoga, sto i tridesetu godinu, najčešće u Dubrovniku, dakako.

S pokretnoga gledališta, za čitave izvedbe, lijevo vidimo i maleno pristanište te istočni dio Dubrovnika »vanka Grada«, od Ploča do Svetoga Jakova i Orsule. U pogledu nam je i more pred Lokrumom, u večeri premijere s više osvijetljenih plovila, manjih kruzera i jahtā, te otok siluetarno u pozadini.

Desno u pogledu nam je kula Svetoga Ivana, Porporela sa svjetionikom i južni dio Porta. To nam je trajno u pogledu a to je ujedno i scenografija, jedinstvena.

Pred tim zadanim dijelom prirodne scenografije je i ona dodana, mobilna (Dinka Jeričević), što znači da glumci tijekom izvedbe dobro uvježbano unose na plićak/pozornicu stol, stolce i ostalo potrebito. U lijevom je kutu prizorišta uzdignuta »na kat« malena kapetanova »kuća« i taraca (i na njoj igra, npr. razdražena i ljutita Anica Lare Nekić, a u desnom je i jedna barka u izgradnji te stolarski banak (za kojim »planja« Ivo Karla Mrkše). To su statični dijelovi scene. U igri je i more, svjetla upaljenih bakljā, i napomenuta rivica, kostavanje leuta uza nju (s »Amerikancem« Nikom Marinovićem Gorana Višnjića). Prizor je jedinstven, a spajanje prirodnog i umjetnog/umjetničkog dijela prizorišta – posrećilo se.

To je video ove predstave, a i audio je iznimno dojmljiv. Počelo je tamburicom, zaštitnim znakom mjesta radnje, odlično (Stanko Juzbašić, šteta što nije time i nastavljeno!), a nemir i mora i neba u doba ravnodnevnice, odnosno ekvinocija, »grmi, sijeva, nevrijeme se sprema« dočaran je uvjerljivo (Đoni Čučević), uz igru svjetala na moru.

Ekvinocijo Iva Vojnovića donosi na pozornicu dubrovačku i okolnu pučku sirotinju, njihovu čežnju za boljim životom, za bogaćenjem, a to je jedino moguće tako da neki mladić ode, iz ovih krajeva najčešće u Južnu Ameriku. Kao dokaz vjerodostojnosti ovoga djela, u Paragvaju valjda i danas žive neki moji već daleki rođaci i prezimenjaci, a i moja je majka u Dubrovačkom Primorju godinama čekala zaručnika da joj pošalje brodsku kartu, dok nije obaznala da se njezin izabranik »u Bandzajeru« već oženio nekom tamošnjom. Budući da je imala čvrst stav »ništa prije oltara«, izbjegla je sudbinu Vojnovićeve Jele koja sama, u obmani i laži, odgaja sina jedinca (Iva) pa je šteta bila manja, ali sam zato ja više vezan uz ovo dramsko djelo. Cijeli sadržaj drame/tragedije danas imamo na zaslonu interneta, pod natuknicom »Ivo Vojnović, lektira«.

Estetski, djelo pripada realizmu, cjelovito je i dojmljivo uzbudljivom pripovijesti o siromaštvu i bogatstvu, bez psihologiziranja ili monologiziranja.

Etički je osobito važno jer i otac i sin (Niko i Ivo) odbacuju voljenu djevojku e da bi se obogatili. Oba su stoga u konačnici bez ljubavi, a Niko i mrtav.

Gnoseološki, djelo ne donosi bitno nove spoznaje, ali iznimno uvjerljivo i životno predočava stvarne sudbine. Sirotinja je poštena, a bogatuni kriju kriminal, ovdje čak i ubojstva. Prema nekim autorima, na prvoj dubrovačkoj premijeri Vlaho Slijepi igrao je »sam sebe«, a to je još jedan dokaz utemeljenosti ove dramske pripovijesti.

Lingvostilski, značajno je zamijetiti koliko pisac pridaje važnosti mjestom govoru Dubrovnika i okolice kao temelju uvjerljivosti, a i dojmljivosti.

Akribijski, djelo je pisano načinom svojega vremena u četiri čina (nemam uvjete da provjerim izvornik!), no nije uprizoreno tako, nego je prilagođeno suvremenoj recepciji samo jednoga čina, u živom i neprekinutom ritmu, svega sat i pol, kako odgovara suvremenoj recepcijskoj uobičajenosti.

Sedmo zadano dramsko kritičko polazište, ono uvijek posebno, upravo je to mjesno kao sveopće, lokalno kao univerzalno!

U glumačkoj družini nisam zamijetio loše mjesto, a pohvalu posebno zaslužuju Maro Martinović (Vlaho Slijepi) koji se doimao kao da i on igra »sama sebe« (inače je i jezični svjȅtnik), te njegova sestra Perica Martinović (Marija od poste) kao i iz riječkih predstava dobro mi znana vrhunska glumica Olivera Baljak (Kȁta).

Jelu, Ivovu majku, maestralno je iznijela Zrinka Cvitešić (ovogodišnja dobitnica Orlanda za najbolje glumačko ostvarenje).

Probranu i uspješnu glumačku družinu čine još: Goran Grgić (Frano, no nisam baš shvatio potrebu skidanja kapetanske kape), zatim i glumac i glumački andragog, čest na Igrama, Joško Ševo (Pavo barkarijol), Toni Kukuljica (Toni Perović, nije li to »Đorđe Kukuljica« iz Gavelle, porijeklom s Pločica, to je za provjeru!?), Branimir Vidić (Parok), Nika Lasić (Lucija), Mirej Stanić (Mare Pendova), Maro Drobnić (Marko Vojvodić), Božo Petrić (Stari mornar) te djeca i statisti (puk): Roko Roca, Toma Tolj, Luka Bokić, Nikolina Krupec, Nea Martinović, Petrunjela Baće, Jelica Čučević, Ante Tonći Đurković, Nea Njirić i Erin Saltarić.

Iz svega toga je vidjeti da je redatelj, u doba »redateljskog teatra« pomodno, zadirao u cjelovitost piščeva djela, što »štrihanjem« što dodavanjem ili preinačavanjem, međutim sve to je imalo svrhu postizanja upravo cjelovitosti izvornog dramskog štiva na pozornici, u suvremenoj recepciji. Prije premijere u tisku sam pročitao neki najavni redateljev tekst; da nije spominjao imena, pomislio bih da se odao pisanju pjesme u prozi. Odčitao sam to kao njegovu zažarenu predanost djelu koje upriličuje.

Zamijetio sam i izdvajam dva detalja. U trenutku sudara dvoje glavnih protagonista »na rampi« iza njih je neko vizualno komešanje na bliskom plićaku; zasmetalo me to kao »sukob interesa« sa suvišnom pozadinom koja odvlači pažnju od bitnog.

U prvom sukobu Jele i Nika, redatelj nju, stamenu i odlučnu, drži mizanscenski nepomičnom, dok je Niko, kvarljiv i u nevolji, u stalnom gestikuliranju i u pokretu; redateljski gledano – sjajan detalj!

Slušao sam i čitao kako je Krešimir Dolenčić »državni redatelj« velikih skupova »slizan s vlastima« koje surađuju »sa suradnicima okupatora«, u trenutku svjetske slave hrvatske nogometne vrste »isključio mikrofon« da se ne čuje njima omiljena, a vlasti nepoćudna pjesma, što je, u interesu naših vladalaca i naših neprijatelja, umanjilo to jedinstveno slavlje. Ako je to istina, duboko prezirem i gadi mi se i taj čin i onaj koji ga je učinio. No, bila to istina ili ne, ovo uprizorenje Ekvinocija iznimno je i odlično te bi moglo potrajati više ljeta.

Na prste su izbrojivi oni koji su u mojemu viđenju »rođeni glumci«. Učenik dragog mi prijatelja Žorža Para, Krešimir Dolenčić je »rođeni redatelj«.

U ovoj predstavi, osim već napomenutih, sudjeluju i:

Leo Kulaš (odjeća), Tomislav Maglečić (zvuk), Zrinka Japunčić (pokreti), Roko Grbin (inspicijent), Roza Jurić, Ana Trischler, Marta Dolenčić, Marta Mršić, Aljoša Reljić i Vid Veljak (pomoćnici).

(srpanj, 2024.)

ĆORAK U ĆORSOKAKU
Matija Čigir i Ivan Plazibat: Jimmy Ćorak u redateljstvu Ivana Plazibata, Dubrovačke ljetne igre, 1. kolovoza 2024.

Ozbiljno sam razmišljao da preskočim ovu predstavu, kao da je nisam vidio, ali vidio sam je i moralna mi je obveza i zadatak komentirati je za onoga tko me uputio na Igre. Znam da ću se zamjeriti gospodi Plazibatu i Čigiru, ali oni su se meni već zamjerili upustivši se u projektiranje nečega/ničega što ih je odvelo doista u slijepu ulicu u kojoj su opalili svoju ćorak-predstavu. Tako su je i najavili (»ćorak« je turcizam, slijepi metak), ali ovo nije smjelo doći na Igre i sramotiti naš najstariji i jedini međunarodni festival. Tu su ljestvice postavljene visoko. Onaj tko je dopustio da ovo dođe na Igre, nikakva kriterija nema. Napravio im je medvjeđu uslugu, šteta! Dojam je da je tu bilo nekih vezica, ne onih za cipele.

Ova predstava spada na neku eksperimentalnu ili avangardističku ili amatersku provincijsku pozornicu, usuprot čitavoj »armiji« projektanata profesionalaca, njih 12, koji su svoj dio posla profesionalno obavili, neki i zapaženo (svjetlo, glazba, zvuk): ali pitu se nije imalo od čega napraviti.

Glumaca je naprosto previše za tako malo pozornica, a svi moraju od nečega živjeti. Ako nisu na stalnom poslu u nekom kazalištu, znam da neki čak i gladuju. Snalaze se kako znaju i umiju. Preklani sam pratio Gavelline večeri; gotovo pa pola predstava bili su projekti. Rijetko koji uspije polučiti kazališnu valjanost. Kada se nanjuše jasle s lovom, a to je ili grad ili država, svi slete kao muhe ... Moraju, u borbi za opstanak. Prevelika proizvodnja glumaca uzrokovala je takvo stanje.

Već sam i previše riječi i svojega vremena potrošio na predstavu bez dramskog pisca, a to je kao da pravite kruh bez brašna. Čitateljima sam dužan predočiti predstavu.

Na dubrovačkoj tvrđavi Revelin, na golemoj terasi, nema montažnoga gledališta nego je u osam redova poslagano oko 120 stolaca. Svatko je na svojemu stolcu pronašao napravicu s bubom za uho, prenosač zvuka koji nije valjano upotrijebljen u tobožnjem dvoboju dvojice »najvećih revolveraša na svijetu«, no vrsnu glumcu takvo što i ne treba. Predstava je i bez toga skupa, jasle su pune »ima se – dava se« rasipa se čim se netko dočepa društvenih jasala.

Pripovijedanje pisca u pokušaju u jednoosobnoj jednočinki, kazališnim rječnikom – u monodrami, ima tri tematska kruga: 1) infantilna dječja mašta o kaubojskim filmovima, opisi nekoga saluna u koji sama sebe maštom prenosi »na sjecištu prerije i pustinje (...) sat na zvoniku otkuca podne ...« »Kako to odjednom sat i zvonik u preriji i pustinji«(!?). »Bijeg mašte« tipičan za pisce početnike. No, a tomu bi trebala služiti ona napravica za zvuk, tu je i drugi »najveći na svijetu« »Johnny Brada«, odnosno njegov otac i on će ga u dvoboju upucati svojim ćorkom, iako naslov nalaže da je on sam taj »ćorak«(!?). 2. »Ubojstvo oca«, metafora za oslobađanje od očeva autoriteta u doba odrastanja, čest je motiv, od Dostojevskog do Freuda, u ovom pokušaju to je neko kajanje ... 3) Razgovor s gledateljima, »talk show« kažu hrvatski potomci preminulog Zakona o jeziku, glumac, skupa s redateljem, nije se najbolje snašao. Prekida završni pljesak pa odlazi u dubinu prizorišta pojesti sladoled »s ocem«, a mi u gledalištu smo podijeljeni; neki se dižu i odlaze, a neki čekaju da se upali svjetlo i da nastavkom pljeska nagrade glumčev trud.

Trudio se doista jest, oko sat i pol je zanesena govora, ali ne i »scenskog« kao da i ne zna što je to, nego brza i prosipa rečenice niz bradu. Nešto je ipak izveo »za pamćenje«! Preskakanje konopa, kako se inače igraju djeca, češće curice, izvodio je dugo i virtuozno. Pamtljivo doista. No, to je, žalibože, ipak samo cirkuska izvedba.

Čestitati je svima koji su se ovim dočepali Igara, zaboravivši ono »tko visoko poleti, nisko padne«, ako nema krila za visok let. Poštovanom gospodinu Matiji Čigiru iskreno želim bolju neku prigodu na drugomu nekomu mjestu.

Igre kao da su shvatile kako su u nevolji pa nije bilo uobičajenoga uvodnoga pozdrava »gospođe i gospari«, nego nas je sve glumac sam pozdravio, bez »gospari«.

(kolovoz 2024.)

DVIJE GOSTUJUĆE PREDSTAVE

Valja mi odmah naglasiti da ni jednu od te dvije predstave nisam vidio, spriječile su me nepredviđene okolnosti.

Međutim, obje su bile izvedene u dramskom dijelu programa Dubrovačkih ljetnih igara te je stoga potrebno i njih predstaviti.

ČEKAJUĆI ORESTA
Lada Kaštelan; Čekajući Oresta, »prema motivima Sofoklove ELEKTRE«, redateljica Livija Pandur, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, premijera 28. lipnja 2024., na Igrama u Dubrovniku, u tvrđavi Lovrijenac, 11. i 12. kolovoza 2024.

»Mit govori o okrutnom ubojstvu Agamemnona, Orestovog i Elekrtinog oca, (...) Dramski tekst ‘Čekajući Oresta’ priča ovu priču iz Elektrine, ali i Klitemnestrine vizure, iskazujući nam njihove najintimnije emocije, motive i boli, primoravajući nas da se ne priklonimo ni jednoj ni drugoj, već sasvim suprotno, da objektivno sagledamo situacije u kojima se naše junakinje nalaze i da potom pokušamo razumjeti njih, ali i njihove postupke« (Ana Marković u Programskoj knjižici).

Opaska: Objektivan je samo Svevišnji, objektivno postoji vrijeme, prostor, zemlja, voda, vatra, zrak (ili praznina) i gibanje, organsko ili anorgansko, a sve što neki ljudski subjekt uradi ili napiše može biti jedino subjektivno (smk).

»(...) Eletra i Klitemnestra (majka i kći, op. smk) žestoko se svađaju (...) tekst je dijelom satkan iz te scene u mom prijevodu i iz još pedesetak stihova i Sofoklove drame na drugim mjestima, utkano je i nekoliko stihova iz nekih drugih grčkih drama. Ostalo su moji stihovi prema onom što se u drami spominje ili prema građi mita. I oni sasvim moji, iz moje glave, straha, krivnje, očaja, muke, srca ili utrobe, ne znam odakle« (Lada Kaštelan, iz »Bilješke uz tekst«).

Glumci; Nina Violić, Dea Presečki, Filip Eldan, Nikša Eldan, Beti Lučić, Elizabeta Brodić.

Ostali sudionici: Boris Arsenić (tehnika), Darko Avar (zamjenik mu), Rajko Hergotić (majstor pozornice) Siniša Keretić i Rajko Vugrinec (rasvjeta), Zlatko Milec (ton), Vanda Petrović i Miran Brautović (video), Fedra Pavelić (rekviziti), Andrijana Hebek (frzure), Mirela Magdić Fotak (šminka), Miro Pačalat, Dražen Hirš, Milan Križanec, Izidor Banfić (scenski radnici), Željka Vidović Škec, Mladen Jerneić Grof Erdödy (garderoba), Karmen Škrlev i Ivan Debeljak (izrada kostima), Marko Ercegović (fotograf), Gordana Damjanić (progamska knjižica).

TOLIKO O PTICAMA
Milan Milišić i brojni drugi autori: Toliko o pticama, redateljstvo i dramatizacija Davor Mojaš, Studentski teatar LERO, Dubrovnik, premijera 27. studeni 2023. na programu Igara 13. i 15. kolovoza 2024.

Već dulje od pola stoljeća Davor Mojaš vodi dubrovačko amatersko studentsko kazalište LERO. Predstave koje sam ranije gledao temelje se uglavnom na skupnim recitalima nakon drugog svjetskog rata, no to je mozaična forma čiji je sadržaj prenesen u Dubrovnik, a čine ga tekstovi ili tonski zapisi (Mojaš je bio radijski novinar) vezani uz njegov rodni Grad. Naslov ovog uprizorenja je ujedno i naslov jedne pjesme pok. Milana Milišića, prve žrtve velikosrpskog granatiranja Dubrovnika 1991. U tekstovima uprizorenja ima i kratkih navoda brojnih drugih autora. Mojaš gradi svoju scensku pripovijest na sjećanjima, melankoliji i sentimentu prema sugrađanima kojih je sve manje i čiji su koraci »sve sporiji i sve kraći«.

Igraju: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Barbara Damić, Dubravka Mrvelj, Barbara Horvat, Lući Sarić te glas Nike Nagy.

Ostali sudionici: Dubravka Lošić (kostimi), Petar Obradović (glazba), Mato Brnjić (scenografija i tehnika), Zjena Glamočanin (maske), Antonio Ljubojević (svjetlo i ton), Ksenija Medović (produkcija i organizacija), Nora Mojaš (grafičko oblikovanje).

Predstava je ostvarena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH te Grada Dubrovnika.

Teatar Lero već godinama redoviti je gost na Dubrovačkim ljetnim igrama. Davor Mojaš član je Programskog vijeća Igara.

SPRDAČINA NA ŠTO VIŠE NAČINA
Neka zapažanja
Vesna Đikanović, Vito Taufer i Senka Bulić; Óluja, »prema motivima istoimene drame Villiama Shakespearea«, redatelj Vito Taufer, Dubrovačke ljetne igre, na Lokrumu, 23. kolovoza 2024., četvrta izvedba nakon premijere.

Jutro nakon odgledane predstave držim u rukama Programsku knjižicu i pokušavam doći sebi. Oglašeno je da ćemo gledati Shakespeareovu OLUJU, ali nismo je ni gledali ni vidjeli, nego to što i piše ispod naslova, sitnim slovima: »prema motivima istoimene drame ...« Tu je donositelj motiva trima adaptatorima, odnosno prilagoditeljima slavne drame suvremenomu gledateljstvu, naveden punim imenom »William«, a u naslovu mu je samo početno slovo imena »W«. I to valja odčitati kako je pisac OLUJE nebitan, bitni su adaptatori/prilagoditelji, dakle čak troje njih! Uz redatelja, što na potrebnim poslovima, kao npr. »inspicijentica«, što na izmišljenim pa i suvišnim, kao npr. »dramaturginja«, ima čak 18 (osamnaest) njih. Predstava je na državnim jaslama, »ima se – dava se« (to ponavljam!) i svi se sjate tamo gdje su jasle pune. Ipak, i valja mi to naglasiti, ovdašnji su adaptatori korektno naveli o čemu je riječ, makar sitnim slovima, jer ima u »redateljskom kazalištu« još i gorih slučajeva odstranjivanja slavnih dramskih pisaca kada ih se dočepaju kojekoji adaptatori, odnosno kvarimajstori.

Zapazio sam i to da je običaj (za manje upućene gledatelje) na programskoj knjižici napisati slovo dva o autoru drame, ali ovdje toga nema jer nema ni pisca ni drame mu, ima samo prilagoditelja, te je prikazan život i rad jednoga od njih, adaptatora i redatelja, fućkaš i pisca Oluje i Oluju! Daj ti nama »motive« pa »sikter odreni«!

Vito Taufer (Ljubljana, 1959.), piše dakle u Programskoj knjižici, poznat je kazalištarcima u čitavoj regiji/regionu, suvremenom nadomjestku »Jugoslavije na putu u komunizam«, (sedamdesetak predstava). Da hrvatsko ministarstvo kulture odriješi kesu, nužno je u predstavi imati i nekoga iz regije/regiona, nipošto samo hrvatske stvaratelje, to je nepisani, ali i nezaobilazni zakon! Tako su u Bruxellesu, što znači »u Močvari«, stvarnom glavnom gradu Republike Hrvatske, inače jednom od najvažnijih četničkih uporišta, odredili njezini detuđmanizirani namjesnici. Time smo mi, današnji Hrvati, dobili novi »Oltar Domovine« u Močvari u kojoj je inače, sve dok je bio živ, ubojica pjesnika »Jame« Ivana Gorana Kovačića imao svoj restaurant.

Itekako je potrebno da glumci na otvorenom prostoru imaju mikrofone, ali ovdje su u većini izostali. Ima ih četiri, ali samo kada glumci još i pjevaju, a pjevaju neki od njih, čak i a cappella jer uprizorenje ima sastojaka glazbene drame, kazališnim žargonom rečeno – mjuzikla.

Četiri bežična mikrofona skrivena su u uskom procjepu na rampi. Odatle ih izvođači vade i tu vraćaju. Djeluje diletantski.

Na nekoj ranijoj predstavi ovoga u regionu slavnog redatelja, sjedeći također u prvom redu, na metar dva pred sobom zurio sam prema slobodnoj procjeni petnaestak minuta u stražnjicu i leđa jednoga od glumaca. Ovdje sam gledao, s jednake razdaljine, stražnjice i leđa dvojice glumaca koji su mi zaklanjali veći dio pozornice, ne toliko dugo kao u onoj ranijoj predstavi u Gavelli. Doista, nenadmašan redatelj »koji uvodi pop ikonografiju, paralelnu dramaturgiju i druge novitete kojima je bitno označio kazališnu produkciju osamdesetih godina ...« Čestitam.

Svjetlo, tri snažna reflektora zdesna iznad pozornice snažno su me tukla ravno u oči; i ta je zasluga redateljeva. Glazba je bila uočljiva i doslovna, vješto je pratila radnju, međutim nije bila usamljena, skupa s još dva živa glazbenika na sceni. S njome su se miješali audio i video efekti kao i govor glumaca te je na trenutke sve bilo nekakva kakofonija, također redateljska novitat?!.

Pozornica je prilagođena izvedbi tako da u lijevom kutu otraga gledamo nekakve suvarke, uzdignute uvis, a čemu oni služe, osim mogućem scenografijskom samodopadanju, teško je razlučiti. Udjela toga u predstavi nisam vidio.

Kostima je obilje, svih vrsta, neki su onovremena povijesna odjeća, neki suvremena odijela i kravate, neki kao duhovi uistinu bajkovito, što se nije doimalo loše, štoviše, to se i očekivalo, neki su u prnjama, neki kao bivši yu-mornari u bijelim odorama, jedan samo u gaćama ... Mašu golemim pračovječjim batinama, ali tu je i pištolj (!?). Ma, doista svašta i svačesa.

Shakespeare je engleski pisac, Engleska je otok, a i Lokrum je (istina tek maleni!) otok i to je jedini razlog što se sve ovo upriličuje »na otoku«.

Ova i ovakva pozornica nikakve druge veze s otočkim krajolikom nema, što znači da nema nikakva razloga da se tamo smjesti, takvu kakva je moglo se postaviti bilo gdje.

Redatelj se trudi uprizoriti vlastitu prilagodbu tako da je ona i na ozemlju i u podzemlju i na nadzemlju. Na pozornici naime ima nekoliko otvora s rešetkama, kroz koje, kad se rešetke uklone, neki od likova izlaze ili ih tamo ubacuju.

Slično je u jednom Almadόvarovu filmu koji na jednak način prikazuje »španjolske špilje«; djeluje kao da je odatle doslovno preneseno (?!).

Ja sam jedan od onih koji se još sjeća sjajne predstave Oluja u redateljstvu pok. Joška Juvančića u zagrebačkoj Komediji. Bilo je to doista za sjećanje.

U svemu, ovo uprizorenje nije vrijedno čak ni običnog prikaza. Tko želi nešto znati o Shakespeareovoj Oluji, pogledat će to na internetu. Iako bez umjetnosti, danas je sve tamo.

Sudjeluju u predstavi, osim napomenutih u podnaslovu:

Vesna Đikanović (u dvostrukoj ulozi, dramaturgija i adaptacija!); Andreja Rondović (scenografija); Alan Hranitelj (kostimi) Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević (glazba); Vesna Kolarec (oblikovateljica svjetla); Miran Brautović (oblikovanje videa); Leo Mujić (koreograf); Đurđa Škavić (jezični svjȅti); Ana Trischler i Ana Roko (asistentice oblikovateljice); Ivan Luščić – Liik (asistent oblikovateljicama); Marin Lucianović (oblikovatelj zvuka); Zlatko Milec (operater zvuka); Leonardo Krakić (iluzionist i rekviziter); Stela Švacov Miletić (inspicijentica), zatim glumci: Luka Peroš (Prospero); Franjo Dijak (Caliban); Adrian Pezdirc (Ariel); Ružica Maurus (Miranda); Lovro Rimac (Ferdinand); Siniša Ružić (Stefano, pijani sluga, kuhar); Sven Šestak (Trinkulo); Filip Šovagović (Gonzalo); Dušan Gojić (Alonso); Marinko Leš (Antonio); Robert Španić (Sebastian); Bojan Beribaka Marko Capor, Matia Pijević i Denis Tomić (mornari); još dodatno: Damir Josipović (bubnjevi); Darko Terlević (gitara i klavir).

***

U folklornom programu LADO zakazao, a LINĐO oduševio.

(kolovoz 2024.)