Dinamika pastelne blagosti ili promišljeno smirenje virova

Knjiga poezije Pjesme s Lahna Đurđice Garvanović-Porobije sadrži 60 pjesama nejednake veličine u slobodnom stihu i uglavnom bez rime podijeljenih u četirima podjednakim ciklusima: Duga nad Lahnom, Zlatna lađa, Žuto-sivi svijet i Moja je pjesma duga rijeka.

Premda je riječ o zbirci koju se može čitati višestruko, višeput i na više različitih razina i načina, odabrao sam za osnovu analize ključne riječi što sam ih zapisao tijekom mojih čitanja, kojima se ta zbirka može opisati. To su rijeka, priroda, život, Bog, svjetlost, pjesmotvorenje i smirenje.

Rijeka Lahn u Njemačkoj pjesničko je stjecište autoričine pažnje oko kojeg se grade njezin prividno smireni život, bogati unutarnji doživljaji, intimni intelektualni virovi, blagost trpkih stihova, sporost prohladnog putovanja i vlažno pupanje zelenila. Motivi koje autorica koristi karakteristični su uglavnom za sve rijeke i porječja, od zelenila, šaša, ruža i vrba do amura, dabrova, pasa, vilinskih konjica i čaplji. Rijeka se mreška i zeleni, »ispustila je žuč u svoj riječni krvotok i pozelenjela od gnjeva«, ona plavi i postaje »nezvana gošća«, no ipak nakon svega dugom »razigrava nadu, iskri starim obećanjem, veseli oko ispijeno brigom« (Mreškanje; Rijeka zelena; Duga nad Lahnom) te se smiri »‘kao dojenče na grudima majke’, između dviju obala« (I sve je kao u redu).

Tematizirajući rijeku Lahn autorica, sjedinjena s nutarnjom subjekticom, pokazuje veliku naklonost prirodi, otkrivajući nam pritom ne samo svoju pjesničku imaginaciju i umijeće nego i dimenzije svojeg nutarnjeg svijeta i života uronjenog u prirodu. Uz rijeku, u zagrljaju prirode, pjesnikinja zatvara vrata i ulazi u svoju osamu, i »u svoju klijet«, uz koju šećući, razmišljajući i sanjareći nalazi svoj mir. Njezino je oko pritom »čeznutljivo, žedno i gladno ljepote« (Zlatna rijeka).

Rijeka za autoricu međutim simbolizira život, ona rijeku koja joj se manje-više slučajnošću našla na obzoru u ovom dijelu životnog puta, doživljava kao svojevrsni prostor i priliku za susret i razgovor sa samom sobom. Autorica međutim nije introvertirana čudakinja, ona se veseli životu s rijekom i na rijeci, djeci, svojim unukama, školarcima, brodicama, veslačima i ljubavnim parovima na zračnim jastucima. Ujedno – svjesna njezine snage i raznih prirodnih rizika – pjesnički obrađuje i razne neugodnosti koje se pojavljuju uz rijeku ili gdje drugdje, a ona ih hodajući i živeći uz rijeku Lahn misaono i pjesnički analizira, od poplave, brzaca, virova i pandemije do rata u Ukrajini, klimatskih promjena, orkana Sabine i prijetnje nuklearnim oružjem. Rijeka i sama može biti monstrum u koju se bacaju samoubojice, »beskućnice, sirotice« (Rijeka monstrum). Na izvoru rijeke pjesnikinja nikada nije bila, »jer svi su moji izvori u Tebi«, kako kaže, upućujući na Boga. I na kraju, Lahn ima ušće, u Lahnsteinu kod Koblenza gutaju je velika usta Rajne. Ušće je međutim kod autorice zapravo simbol smrti, prestanka ovozemaljskog života. Svoje viđenje rijeke kao života ona najizravnije ističe u pjesmi Zimski znakovi: »Rijeka je kao život. Teče. Važno je teći.«

Tu dolazimo do Boga, koji je oslonac autoričina života, ali i njezinih misli i poezije. Nije život na zemlji ni lak ni jednostavan, no njezina je perspektiva dulja, ona se prepušta Bogu, u njemu nalazi mir i utjehu, on je izvor njezine pastelne blagosti i promišljenog pomirenja. Uz rijeku, u zaklonu vrba ona traži »osamu zbog ljubavi i molitve« (Vrba).

Bog je ujedno također izvor svjetlosti koju autorica posebno cijeni i koja relevantno određuje njezinu poetiku. Tako polarna svjetlost može »razoriti ponoćni mrak, i krak mržnje« (Polarna svjetlost). U poetskom odgovoru na stihove o tami Krešimira Bagića ona odgovara stihovima o svjetlosti. »Svjetlost šara krugove na stropu, prolazeći kroz žaluzine Tvoje tuge. (...) ‘I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak vidjeti Boga što te cestom prati.’« Bilo bi dobro kad bi »brana preusmjerila / Sve zlo u prštave kapljice / Što blistaju na suncu / I pokreću svjetlost« (Jedna druga brana). Svjetlost je brana sivilu i tmini, simbolima zla i svega lošeg, nepoželjnog i opasnog. Žuta svjetlost spašava od sivila. Žuto je »svijetla strana žuto-sivog svijeta«, dok je štošta sivo, napose su »sive kose ove umorne Zemlje / Pod pandemijskim svodom« (Žuto-sivi svijet).

Pjesnici nerijetko žive život, ili bar dobar dio života, odvojen od svoje poezije, poezija im je povremena aktivnost, popratna djelatnost u slobodno vrijeme, rekreacija, instrument za ostvarenje nekih drugih ciljeva. Naša autorica međutim poistovjećuje svoj život s pjesmom i s rijekom. »Moja pjesma ima 245,6 km«, kaže, uspoređujući pjesmu s rijekom Lahn, a Lahn je uzela za svojevrstan simbol svojeg života. Tako, primjerice, »i moja pjesma i lirski subjekt / domahuju gradovima – / Idiličnom Limburgu (...) / I sveučilišnom Marburgu« (Moja je pjesma duga rijeka). Ne samo prema ovim i sličnim stihovima nego i prema cijeloj zbirci razvidno je kako autorica u svemu oko sebe, a to je u ovoj fazi područje rijeke Lahn u Njemačkoj, u najsitnijem detalju vidi poetski gradivni materijal, te je tako jasno da je stihotvorstvo odnosno pjesmotvorenje ključ za čitanje Pjesama s Lahna.

I na kraju, za autoricu su i rijeka, šetnja i život s rijekom, pjesništvo i poetski doživljaj temelj dubokog smirenja. Ono je usto oslonjeno i na vjeri, pri čemu autorica nije vjerska fundamentalistica. Ona vjeruje u prirodu, u kontinuitet energije, u opstanak života i svijeta kakav smo – a u svemiru je čini se jedinstven – zatekli i u koji smo uronjeni. Tako i ključna pjesma, završna u ovoj zbirci, kao i zbirka sama, ide prema kraju ovim stihovima: »Smirena je i smiješi se dobrostivo / Iako zna da uskoro prestaje i teći i biti.« Tko je to smiren? I rijeka Lahn, i pjesma i autorica sama.

Autorica ima zavidnu moć zapažanja i imaginacije, njezin je unutarnji svijet to bogatiji što je okolina mirnija i siromašnija, svedena na detalje na koje se mnogi ni ne obaziru. Pjesnikinja vidi ne samo očima nego još neusporedivo više i bolje maštom, kojom – povratno – pokreće svoju »nutarnju renesansu« (Oluja Ignatz).

I najposlije, bez pretenzije da se ovim osvrtom obuhvati sve bogatstvo poetske knjige Pjesme s Lahna, vrijedi spomenuti, tek primjera radi i uza već spomenute, i sive motive poput otuđenosti (Riječna kućica), samoće i gubitka (Prazna je stolica) ili preljuba (Blagdanska samoća). Sve to sivilo života autorica prihvaća i s njim se donekle miri, onoliko koliko se tiče nje same, odnosno – da budemo dosljedni – njezine pjesme.

Tamo međutim gdje se drugim ljudima nanosi nepravda i bol, gdje se uzrokuju razaranja i besmisleni gubici, kao u ratu, tamo autorica više nije mirna. Tamo ne prihvaća nepravdu, bestijalnost i uništenje. Tako neveliku pjesmu »Ne mogu pisati pjesme« započinje stihovima: »Ne mogu pisati pjesme nakon pokolja u Buči / Nad mrtvima s kamenim očima u ukrajinskom blatu / Ne mogu pisati nakon granatiranja na kolodvoru u Kramatorsku / Nakon zdvojnog i očajničkog oplakivanja djece, kćeri i sinova...« Opisujući svoju bespomoćnost autorica prosvjeduje odustankom od pisanja stihova.

U tom je prosvjedu možda i najbolje vidljiva krajnja mjera ove zbirke koja je ujedno i ključna vrijednost autorice, njezinog života i sveg njezinoga pjesništva, a to je – humanost. I to ne bilo kakva humanost, ne nekakva hinjena ili oficijelna humanost, kakvih danas ima u neograničenim količinama, nego proživljena, promišljena i iskrena humanost koja odbija biti bez dubljeg, svevremenog, vječnog, kozmičkog, filozofskog smisla.

Sunakladnici ove poetske knjige vrijedne svakog i svačijeg čitanja jesu Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu i nakladnička kuća »Tonimir« iz Varaždinskih Toplica. Urednik je Ernest Fišer, a autor Pogovora je akademik Krešimir Bagić.