O, Gospodaru ruže vjetrova,
upregni sve oblake danas.
Ukroti bure i juga, levantare i pulentade,
i topao vjetrić neka mrsi utočišnu noć.
Bičevima nebeskih krijesnica
zapovjedi lišću, triješću i slamici
azimutu svetom nek’ se pokore
i hitro polete prema onom ubogu gostinjcu
gdje je i ovčicama i volu,
kozi i magarcu hladno,
a kamoli nije tek rođenu Djetešcu,
u majčinim njedrima zakriljenu.
O, Gospodaru ruže vjetrova,
neka ga svi griju i paze,
da bi poživio, rastao i spasio
sve one jadne, nevoljne i neznatne,
kad Njegovo dođe vrijeme.
Sva ljepota, sve dobro, sva ljubav
ove noći je u spasonosnom krugu –
u krugu Saveza:
I Ditić, i Majka i Josip,
šapat anđela čuvara,
tihi poj ptičica,
gugut golubica,
jednolik udah i izdah vola.
Sve je ovu noć ugniježdeno,
moćju usisano u krug Saveza.
Maloća i kâd ljubavi, lišće i triješće
utire put Spasu.
Izvan spasonosnoga kruga
žeđca kljuca blato u presahlim potocima.
Večeras bi i jagode mogle dozreti
u središtu spokoja –
u krugu Saveza.
Kad glasnici Pravde uzjašu konje
i kad grkoća boli zamijeni slatkoća čeda,
iz bozona svjetline svemogućeg buditelja
prokuljat će nepresušni slapovi spasa,
i nebesko žezlo ljubavi
poletjet će iz gnjezdišta
u sjaju zvijezde nadlijetat’ sve oceane
i ljudima i životinjama
i travkama i planinama šaptat’:
»Nemojte noćas zaspati!«
Prignut će se pred štalicom
i tiho pred Sinka stati.
Gudba vola i ovčica mektba
zvonit će kristalno jasno:
»Cijeli svijet se noćas brati!«
Još malo
i zmiji će žalac istrunuti,
željezna vrata tamnica će se istopiti,
harpije i kiklopi će oslijepjeti
i more će se nad tamom zaklopiti,
a zlatno klasje svemogućeg Sunca
jednim zrnom pravde i ljubavi
čeznutljive i uzdrhtale duše će poškropiti.
Još malo
i svi će u zagrljaje padati,
neizgorivom se Plamu nadati,
svi će mislima ljuljkati Spas,
a pastirima na tren zastat će glas.
Tad jeka: »Rodi se! Rodi!« krenut će u kas.
Odlomio se dio ledenjaka.
Trava se nebu vlatima moli,
a pingvini se, pak, krilcima hlade.
U dubinama mora topli izvori kuljaju,
uskuhalo i krticama u podzemlju,
medvjedima u brlozima, pupoljcima skrivenim.
Tama će kao smola na pasištu skončati,
ne će joj pomoći ni krabulje, ni skrenuti pogled
ni oštri mačevi vjernih sljedbenika –
uzalud zidine gradi.
Slijepi će progledati,
gluhi čuti,
gladni će se nasititi,
žedni napojiti.
Svjetlom ogrnut u svjetlo rađa se Bog.
Samo kad bi Majka htjela,
i najtvrđa ebanovina bi kleknula:
»Drvodjeljo, ja sam ti potrebna,
čvrstom me zipkom napravi:
da mi bude bliz,
da ga uspavljujem godovima
i, uzdišući, rastem, rastem
u kuću Djetetova djetinjstva.«
Samo kad bi Majka htjela,
sve srebro i zlato u igračke bi se pretopili,
smaragdi i dijamanti u krunu bi se upleli
i blistali nad kolijevkom,
nad kolijevkom Kralja spasa,
jer kralj se po kruni vrjednuje,
po blagu, po brodovima, po podanicima,
a zar cijeli svijet nije njegov?
Samo kad bi Majka htjela...
Kad je ta žena došla sa svojim mužem,
već sam bio sklopio oči
i zamišljah zelene livade pune trave,
leptiriće i tihi potočić.
Pogledala me je kao da žali
što me prenula iz snohvatice.
Tek što je prilegla na slamicu,
uhvatiše je trudovi
i ona rodi dijete.
To Dijete nije zaplakalo,
već prvi mu udisaj više bijaše smjehuljak,
i radost na licu vidjeh Mu od prvoga trena.
Kroz zidove, kroz vrata, kroz slamu na krovu
dolijetala su krilata bića
(kunem vam se djetelinom)
i, tiho pjevajuć’, crtala zlatnu krunu
nad glavom tog Djeteta.
Štalicu su ispunili barkarole harfa i citri
i ritam je bivao sve sporiji i sporiji,
a zvuk sve tiši i tiši.
Dijete zaspi, ali opet sa smiješkom.
Bit će mu hladno, pomislih,
približih se dahom ga zagrijati,
i tako cijelu noć...
Nisam odvajao oči od milinja njegova lica.
Poslije mnogo godina čuo sam
da se Spasitelj Svijeta rodio u Betlehemu,
u nekoj ubogoj štalici, na slamici,
i da ga je svojim dahom grijao jedan vol.
Htio bih reći samo ovo, da se zna:
Taj vol bio sam ja.
Eto, da se zna.
4, 2024.
Klikni za povratak