Bilješka o izgubljenome i pronađenom zavičaju

Biografski podaci (građa iz tvarnog života pisca), taj strašni naramak povijesti, huda pećina spoznaje dobra i zla kojom su nas plašili prije tridesetak godina u studiju književnosti kao najgorom opačinom što na minorne stazice i stranputice zavodi i najopreznija književnog proučavatelja, u zadnjim je desetljećima doživjela veliki povratak na kritičku scenu: završio je u toj pećini mnogi priznati protagonist kritičke refleksije. Nema mjesta u književnokritičkom poslu što raditi životopis pisca, spomen njegova života u vidljivom materijalnom svijetu: pa tko bi bio tako blesav i naivan da pomisli da pisac – kada konstruira fiktivni svijet – uopće pomišlja na svoje neposredno životno iskustvo, na svoje ožiljke, besane noći i tešku sudbinu. Do te mjere da osobno iskustvo prevede u materijalnu osnovicu svoje pripovjedne adaptacije. Sve što je u prozi, u fiktivnom prozoru svijeta djela, to je izmišljeno, ispripovijedano, u priču zaodjeveno. Da budemo licemjerni, a pritom i bizarni: valjda je Neron znao što radi kad je palio Rim da bi bio mimetski potaknut i činjenično potkovan u svojoj pjesničkoj prezentaciji, među zajedljivim plamenim jezicima, na mjestu događaja. Pa ipak, neki mudri ljudi su nas cijelo vrijeme opominjali da studija književnog opusa jednog pisca nema bez bliskog uvida u njegov životopis u kojem će se na prepletu osobnih događaja od djetinjstva do zrele dobi i kasnije... zrcaliti i svijet ideja, poruka i pouka što nam ih taj pisac želi prenijeti. Poučava nas tako u svojim esejima i Milutin Cihlar Nehajev s početka prošlog proljeća, ali i Stanko Lasić u okviru svoga razrađenog kritičkog sustava pedeset godina poslije. Dakako, ne tako da ključ za gonetanje književnog djela pronalazimo isključivo u biografiji pisca, ali istodobno niti ne želeći ustuknuti pred nekom zasebnom, izdvojenom, mistificiranom sudbinom književnog djela koje da nema nikakve veze s autorom, kao da je postalo njegovo strano tijelo kojeg valja zatući korbačem za pse. Umri, životopisu moj, prokletniče...! Čak i kada to tvrdi sam pisac o svojim djelima, ne treba mu nikako vjerovati: autor i njegov tekst »organski« su spojene posude – u potonju se prelijeva um, duh, temperament i san pisca. Biografska data su supstrat, a književno djelo je nadgradnja, destilat proživljene zbilje, mjera univerzalne životne energije koja može biti toliko mimetska spram zbiljskih događaja koliko to odredi autor, a da mu se djelo ne pretvori u izvještaj i prohladnu kroniku o njegovu životu. Gdje će i hoće li doći odmak od samoga podatka, na koji način i u kojem pripovjednom i smisaonom algoritmu, jer se želi reći nešto možda i posve suprotno i izazovno u odnosu na formu i semantiku izvornika, tj. »života« samoga – to će svojom sposobnošću proizvodnje književnih znakova odrediti jedino i samo autor kao središnja inteligencija u stvaralačkom činu. Demijurg nad vlastitim djelom.

Dakle, ako je svako književno djelo ponešto i (auto)biografsko jer je neodvojivo u krajnjoj instanciji od intelektualne i emocionalne sposobnosti pisca i napose njegova osobnog iskustvenog filtera da nešto kaže o svijetu izvan sebe, onda je književnost – i opet u svom idealnom, konceptualnom smislu prenošenja piščeve zasebne vizure – također i zavičajna, jer svi pisci, kao i svi ljudi, potječu iz nekog zavičajno određenog kruga koji ih je svojim geografsko-kulturološkim osobinama oblikovao: ja sam određen i svojim zavičajnim identitetom koji je drukčiji od identiteta svih drugih pisaca poput otiska prsta. Čak i unutar istih zavičajnih odrednica, moj je identitet spoj vanjskih zadanosti i osobnog, unutrašnjeg doživljaja vanjskih dinamičnih odnosa. Moj zavičaj A je određen kao »ne B«, »ne C«, ali moguće i kao zavičaj A koji je usvojio i neke crte zavičaja B i C, ali ne i zavičaja D... i tako u beskraj, poput pokidanih koncentričnih krugova, da bi cijeli status dobio na zapitanosti, otajstvu i beskrajnoj kombinatorici.

Književna se teorija i ovdje, u mjerenju zavičajnog identiteta kao dijela piščeva identiteta, dosjetila jadu: uspostavila je zone denotiranja stvarnog i fiktivnog uvodeći u suigru »pripovjedno ja« i »iskustveno ja«, tj. »fiktivno ja« i »autobiografsko ja«. To joj je analitički omogućilo da uspostavlja, reže, pili i sastavlja gdje i kako želi, načelno apostrofirajući da se uvijek radi o nekoj napetosti, galvanskoj jezi što nastaje na sučelju dviju vizura, na kvaliteti tekstovnih odnosa/svjetova koji balansiraju – tako da se niti ne zna granica – između denotacije i konotacije. Analitički su meandri brojni, zadovoljstvo u analiziranju mazohističko, sve je tako ako nam se čini i napose ako smo kao analitičari vješti u jeziku, pa se dosta toga još uvijek odvija prema dobroj staroj impresionističkoj navadi. Iskreno, bolje i tako, nego da se samo bavimo uspostavljanjem i rastvarenjem teorijskih koncepata, a koristi od toga vrlo su male, bitijevski pretenciozne i s previše šume među drvećem. (To se inače zove »šum«).

Dakle, meandrirajući u svom prvom ozbiljnom književnom djelu između historijskog i pripovjednog Novaka, Izgubljeni zavičaj (1954.) predstavlja se kao kraj jednog puta, osvajanje zavičajnih sastavnica (otok, more, barke, ribolov, ovce, vinograd, pejzaž, kamen, erotika, bliski ljudi...) do njihova prevrednovanja, odbacivanja i negiranja. Teško je posve odrediti što je to pokrenulo mehanizme zazora i manjka privrženosti negdašnjim arkadijskim danima djetinjstva, ali cijelim kratkim romanom odzvanja zaglavna misao povratnika kako više ništa nije isto, kako više ničeg nema, kako je ono što je nekad bilo otišlo u nepovrat, kako je sve izgubljeno, raspadnuto i jadno, tek otužni relikt prošlosti koju valja što prije zaboraviti... Od trena kada je glavni lik, negdanji barbin »mali«, stupio na otočko tlo, u njemu se javlja nešto poput nepristajanja na novonastalo stanje, na neku vrstu reducirana gađenja i maksimalnog razočarenja. Četiri godišnja doba, a u njima karakteristični događaji za to vrijeme u godini, pokretne su slike »zamrznutog« sjećanja na dinamiku otočkog odrastanja. Dječja je vizura pokleknula pred propitivanjem, a onda i skepsom i ironizacijom spram svega što mu se još do jučer činilo osobnom zorom čovječanstva, svetim gralom uzbuđenja i sreće... To brzo prihvaćanje promjene na terenu samo je završni čin procesa u kojem je dijete, na temelju proživljena ratnog iskustva, postalo odrastao mladi čovjek, možda i prebrzo odrastao, možda već i ostario u trpkim i gorkim sjećanjima na prošle dane. Jer samopromatranjem svoga negdanjeg Ja, »mali« shvaća da je dječja vizura zamaglila perspektivu i da ni tada sve nije bilo oku ugodni i srcu milo... Povratak ratnika je povratak prema konačnom obračunu u kojem se sukobljuju dva pogleda, dvije svijesti/vizure o istim događajima. Pa se tako sada bolje vidi kako je Stric, barba, skrbnik »maloga«, koji ga je sa sobom svagdje vodio i davao mu savjete za život cijelo djetinjstvo, bio hvalisav i pun sebe, kako je bio samoživ i naporan u isticanju svoga mentorskog položaja kao upravitelja posjeda, kako je bio grub i bez previše humanosti, bez empatije spram ribara, seljaka i vlastitih sugrađana, kako je bio pohotan i promiskuitetan, kako je činio sve što je mogao da se dodvori vlastima...

S druge strane stajala je ta tzv. nova vlast, prethodno organizirana kroz partizaniju i tzv. narodnu borbu, vlast koja je Strica umorila u vlastitoj postelji prekobrojnim rafalima, kao jasnu poruku kako će završiti svi »ti« narodni neprijatelji, a to su svi oni koji se bogate na tuđi račun, koji posjeduju mnogo više nego im treba... Ubili su ga, zapravo, iz čiste zavisti, zato što su mogli... Odraslom se »malome« sve smučilo, više nije mogao računati niti na potpunu čistoću negdanjih dana odrastanja, a još manje na iskrenost i poštenje nove vlasti za koju se osvjedočio da je fronta zavedenih masa bez imalo kritičke svijesti, bilo u konceptu, bilo u praksi, bilo u iskazivanju elementarne ljudskosti. Pred nama je roman koji kao »stilizirana autobiografija«, s posve jasnim motivima, likovima i događajima pripada zbiljskom Novaku, postaje neka vrsta traženja samog sebe kojeg niti odrasli, tvarni Novak, niti Novak kao Stričev mali iz romansirane autobiografije više ne pronalazi u zavičaju: nestankom negdanjeg konteksta, a on ponajprije računa na ireverzibilnu kategoriju vremena (jer vrijeme su ljudi, običaji, temperament...), nestala je otočka geografija kao mjesto mira, sigurnosti, obrana od straha i tjeskobe, nepovjerenja i mrzovolje. Svojim je prvim djelom Novak, posve obrnuto od očekivanog naravnog reda, da se zavičaj prvo osvoji, pa usvoji a zatim eventualno negira i odbaci, proizveo efekt prevarenog očekivanja i izokrenute perspektive: razbio je zrcalo koje je tek trebalo stvoriti, ispraznio je semantičke i smisaone agregate o ljepoti zavičaja koji još niti nisu bili popunjeni. Drukčije: krenuo je od kraja, od potpune pomrčine, od traume zvane zavičaj. Pripovjednog Novaka, baš zato jer mu je ovaj historijski Novak toliko blizak, inspirativan i modelativan, baš zato što je između njih nerijetko znak jednakosti, natapaju nedoumice, pitanja i sumnje, nepovjerenje u čovjeka i njegove institucije, u mehanizme opstanke u ime koje čovjek postaje svoja paratvorba, karikatura, poltron i bijednik. Zato, kako smo doznali u ispovijednim Protimbama (a ispovjednost je i inaće opće mjesto Novakova opusa), i toliki prezir spram svih institucionalnih nadgradnji, jer su ga sama fabula života, gorčina iskustva i osjećaj podređenosti, počevši od sjemenišne gimnazije u Splitu do socijalističkih struktura, naučili da je »organizacija života« bilo kojeg tipa drugi naziv za izgon osobne slobode i istinski prezir spram pojedinca. Iako ga izvjesni stupanj »poetičke mrzovolje« nije nikada napustio, svako je sljedeće Novakovo djelo bilo u tom smislu regresivno, vraćalo se natrag prema pokušaju afirmacije zavičajnog identiteta, plovilo je prema pronalasku okusne i probavljive zavičajne Ithake, na otok snova i vrelo nade, do samog kraja i mirnijeg utočišta u polaznoj luci na prepoznatljivu otoku. Novak se na svoj otok zapravo stalno vraćao... i tražio. Dok se to u Pristajanju ipak dogodilo, dogovorom subjekta potrage sa samim sobom, intuitivnog Novaka i sada već umornog, ali smirenog Novaka. Postalo se starijim s postupnim osmijehom na licu. Konačnica sudbine i finale shvaćanja (»pristajanja«) nisu prekinule mrzovolju, ali su boje zavičaje naposljetku postale toplije i draže. Sa zamjeranjima prošlosti moglo se napokon prestati i zadovoljnije odahnuti.

Nitko nije svoj književni opus u tolikoj mjeri posvetio zavičaju koliko je to učinio Novak. Osim, usudim se to izreći, Damira Karakaša koji je pred nas iznio zavičajni identitet kao formativni supstrat djela. Fabula je u funkciji uspostavljanja, razvijanja i pojačavanja zavičajnog identiteta tako da je sam zavičaj postao glavni lik, a karakteri koji se gibaju njegovim prostorom trpni objekti u otajstvu zavičajnog carstva. Krajolik, jezični registri, običaji, nakane, definirana tipologija likova, odnosi među članovima obitelji, tretman životinja, štovanje i strah od prirode, kult doma, ili: zavičaj kao živi pijesak, močvara nemira, agregat noćnih mora i sitnih radosti tijela... sve je to zaokružio u svojim djelima Karakaš, a napose u oglednom primjeru supstratne zavičajne proze, dakako u njegovu slučaju ličko-brinjske, u romanu Sjećanje šume, sa svojim satelitskim izdancima u Kinu Lika, Proslavi i Okretištu te u posljednjem romanu Potop. Umjesto analitičkog čitanja njegove »poetike šume, polja i trave«, kao posveta istinskoj, usvojenoj zavičajnosti hrvatske novije proze, svjedoče riječi samoga autora iz nedavnog intervjua: »... ljudi se kod nas u Lici srame siromaštva, a općepoznata činjenica je da dvadesetih godina (prošloga stoljeća, op. a.) sedamdeset posto ljudi u Lici nije imalo krevet. Zašto bih se ja sramio toga da sam odrastao u kući gdje su dolje bili krave i volovi, a gore smo mi spavali. Zato meni stajski gnoj ne smrdi jer me podsjeća na djetinjstvo. Volim miris gnoja, goveda i trave i mene toga nije sram. Kao što me nije sram reći da nikada nismo imali četkicu za zube u kući. Odrastao sam čuvajući krave i volove cijelo svoje djetinjstvo, isto tako se nisam sramio svog jezika što se često naši ljudi srame. Taj jezik je jako kompliciran i težak jer u području od deset kilometara svako selo priča drugačije (...). Volio bih se vratiti u Liku, baš sam pričao s ocem, trebalo bi krov srediti i obnoviti kuću, ja obožavam Liku. Prošao sam svijet, ali najljepše mi je kad se vratim u Plašćicu (kod Brinja, op. a.) i svoj kraj.«

Karakašu se u posvećenosti zavičaju i funkcionalizaciji aspekata zavičajnosti u epski opsežnom narativnom djelu pridružuju i dvojica hrvatskih književnika iz Bosne: Ivan Lovrenović u romanu u U sjeni fantoma gdje se mjeri osobne zavičajne povijesti privodi gradić Varcar (Mrkonjić Grad) te Željko Ivanković u romanu Rat i sjećanje s opisima vareškoga rodnog kraja. Detaljna analiza spomenutih djela i njihova međusobna poredba pokazala bi u kojem točno tematsko-značenjskom i smisaonom smjeru ide rabljenje aspekata zavičajnosti, tj. u prvom redu pristupa li se zavičaju kao rodnom kraju ljepote, topline, radosti i mira ili je zavičajni krug mjesto traume, tjeskobe i nespokoja te, naposljetku, i to mi se čini semantički i idejno najzanimljivije i najvažnije, što se događa sa svijetom djela ako je tematizirani zavičaj istodobno mjera i spoj obiju spomenutih osjećaja, i traumatskih epizoda i neprekinute radosti, i davno izgubljena idila odrastanja ali i trauma koja nas još uvijek povremeno pritišće i ne da nam mirno spavati. Ima li u današnjim tematizacijama rodnoga kraja nešto što u hrvatskoj proznoj praksi nije bilo i prije, ponavlja li se u tome smislu književna povijest i nije li zavičajnost neka vrsta poetičke konstante s manjom ili većom prisutnošću u cjelini nacionalne prozne produkcije...

Ako su aspekti zavičajnosti i zavičajnog identiteta protežna podloga i pripovjedni temeljac Novakove proza otprije 70-ak godina (i dalje, u postupnom povratku toplijem i intimnijem »otočju«), a to se onda nasljedovanim metodološko-konceptualnim lûkom, tradiciji zahvaljujući, nastavilo i u najnovije prozno vrijeme među aktualnim hrvatskim prozaistima, valja se osvrnuti i na onaj osvajački pripovjedni mehanizam kojemu je u bližem ili daljem planu stajalo da zavičajnost spomene kao dio svoga semantičkog grozda i smisaonog potencijala. Ne igra u analitičkom gonetanju proze samo aspekt zavičajnog supstrata, nego su to i sve one izmjerne skale i analitičke menzure kojima utvrđujemo stupanj ovisnosti pojedinog teksta o dragim bojama zavičaja u svim mogućim premazima. To ćemo najbolje zamijetiti ako usporedimo nekoliko zbirki priča/romana objavljenih u zadnjem desetljećimu. Ovdje svakako idu romani Luke Bekavca Drenje i Viljevo, koji su sasvim na početku skale sa značenjem »moglo bi biti da je to Slavonija...« do zbirke priča Zorana Malkoča Groblje manjih careva u kojem su novogradiški orijentiri nedvosmisleni, ali ih groteskna i bizarna vizura događaja i harmsovska atmosfera pomicanja fabule toliko mijenja da se realne osobine zavičaja (jezik, tvarni simboli i gradske vizure Nove Gradiške, okolni pejzaž, ravnica i životinje...) zapravo posve gube i minoriziraju, pa bi naznačeni novogradiški urbani tragovi mogli biti i njujorški, liverpulski ili zagrebački, tek dovoljno da su »začudni«!.. Tu valja svrstati i zbirku priča Kino Sloga Ivice Prtenjače te recentni roman Tee Tulić Strvinari staroga svijeta. Zavičajna je matrica (napose jezična, ali i šira socijalna i kulturološka u običajima i navikama sredine) nešto poput odanog sluge, dakle zavičajno kao ancilla fiktivnog, što uspješno služi svrsi: postignuću maksimalne autentičnosti i vjerodostojnosti cjeline. Središnji je predstavnik ove pripovjedne strategije Ciganin, ali najljepši Kristijana Novaka, s upečatljivim, sugestivnim i visokoemotivnim prikazom međimurskog kraja, napose s obzirom na upotrebu rijetkog međimurskog govora u književnim obradama, a ovdje je jezik postao, u pojedinim dijelovima, nešto poput glavnog lika romana. Visoka doza autentičnog govora lokalnog kraja umnogome je obilježila roman, ali ne do te mjere da je fabularna igra ovdje u službi jezičnog isticanja i egzotike zavičaja, nego upravo obratno: jezik je visokopotentni oslonac egzotike fabularnih meandara, a njih u ovome izvrsnom romanu ne manjka. Osim govora, tu je i realistički prikaz onoga što je, donekle subverzivni zaštitni znak međimurskog kraja: prikaz odnosa između romskih i neromskih žitelja identična kraja, pa je i to čvrsta armatura Novakove zavičajno-identitetske razgradnje – »Ja« kao pisac K. N. sam definiran time što su mi susjedi ljudi koje moja bijela međimurska zajednica osjeća kao remetilački faktor, do mjere da su romski stanovnici faktor pogrde, napada i zavičajne sramote. Živi poligona za pitomi ili posve neskriveni rasizam. U istu skupinu djela s jakom zavičajnom podlogom ide i zadnji Novakov roman Slučaj vlastite pogibelji te roman Divlje guske Julijane Adamović čiji je slavonsko-bački supstrat događaja udaljeniji od novakovske snažno podcrtane govorne i etničke jezgre, ali se na podlozi prašnjavih puteva dostatno prekopiranog seoskog ambijenta rodnoga kraja očitava univerzalna ljudska okrutnost i egzistencijalna neizvjesnost senzibilnih jedinki.

Određivanje, prikazivanje, vrednovanje (isto kao napuštanje, pa ponovo vraćanje...) zavičajnih identitetskih obilježja u djelu Slobodana Novaka nije funkcija zavičaja, već je zavičaj funkcija Novakova sukoba i preustroja svijeta (religije, ideologije, institucija, sumnji i zabluda). Ne pronalazeći već na samome početku svoga opusa onaj izvorišni »sladki domaći kraj« iz kojeg je ponikao, Novak ga ipak nikada nije niti napustio, kao da nije mogao pristati na to da ga nema, da je on u njegovoj sjeni baš posve izgubljen, da ga je zaboravio i predao drugima na usvajanje i razumijevanje. Tražio ga je dalje, zalutalog među traumama, usprkos shvaćanju da bi novim »mirisima« i »dnevnicima« mogao doživjeti još veći ožiljak. Slobodan Novak nikada nije otišao sa svoga otoka, jer mu se uvijek vraćao: historijsko i fiktivno »ja« u njegovu opusu u stalnom je i dinamičnom prožimanju.