Akademik Slobodan Novak kao voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU

Uvod

Kao predsjednica Društva hrvatskih književnika pozdravljam u ime DHK i svoje osobno ime cijenjene domaćine na čelu s gradonačelnikom Raba i ravnateljicom Gradske knjižnice »Slobodan Novak« u Rabu, pozdravljam književnikove sinove gosp. Javora i gosp. Ranka Novaka te sve uvažene simpoziste i književnike koji svojim izlaganjima na ovom Okruglom stolu nastoje iznova proučiti, interpretirati i s novim spoznajama sagledavati djelo i lik Slobodana Novaka, jednog od najistaknutijih pisaca hrvatske književnosti u razdoblju od sredine 20. stoljeća pa sve do kraja drugog decenija 21. stoljeća. Cjelokupno članstvo DHK osjeća ponos što je Slobodan Novak bio naš istaknuti član, a osobit doprinos radu DHK pruža činjenica što je svoju pripovjednu egzistencijalističku prozu Slobodan Novak počeo pedesetih godina 20. st. objavljivati upravo u našem časopisu Republika. Također je i svojim radovima objavljenim u časopisu Krugovi iskazao, zajedno s ostalim krugovašima (Vlatko Pavletić, Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Nikola Miličević, Josip Pupačić, Radovan Ivšić, Milivoj Slaviček, Miroslav S. Mađer, Vesna Parun, Vesna Krmpotić, Krsto Špoljar, Irena Vrkljan, Dubravko Ivančan, Boro Pavlović, Miroslav Vaupotić i drugi suradnici Krugova) svoje usmjerenje i opredjeljenje prema razvoju književnog pluralizma naprema tadašnjoj ideološkoj, socrealističkoj paradigmi.

Iako je Slobodan Novak životom i radom vezan uz brojne gradove, rođenjem je vezan uz Split, školovanjem uz Rab i riječki Sušak, kao dramaturg HNK iznova je vezan uz Split, a najvećim dijelom života i književnog stvaralaštva vezan je uz Zagreb, posebna je zasluga Grada Raba što se Dani Slobodana Novaka održavaju upravo u Rabu, mjestu njegovih dječačkih dana, mjestu njegove sagrađene obiteljske kuće gdje i danas borave njegovi potomci, mjestu gdje je po vlastitoj želji našao svoj posljednji počinak, ali i mjestu koje ga je 27. srpnja 1999. proglasilo počasnim građaninom Grada Raba. Svakog poklonika i proučavatelja književnosti veseli što od ove godine imamo i Gradsku knjižnicu nazvanu imenom velikog književnika i nadamo se da će se Dani Slobodana Novaka na Rabu uspješno nastaviti dugi niz godina, jer Novakov opsežni opus: rano pjesničko, potom beletrističko, pripovjedno, romaneskno, esejističko, memoarsko i polemičko djelo zahtijeva snažniju i suvremeniju književnokritičku percepciju i znanstvenu prosudbu.

Na ovom Okruglom stolu, usredotočit ću se na jedan nedovoljno vidljiv i nesagledan dio života i rada Slobodana Novaka, koji mi je ostao u dojmljivom sjećanju.

Slobodan Novak kao voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU

Kao djelatnica i zaposlenica navedenog Akademijinog Odsjeka imala sam tu sreću da sam jedan dio svojeg radnog vijeka provela u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU upravo u razdoblju kad ga je u svojstvu voditelja predvodio akademik Slobodan Novak.

U svojoj knjizi autobiografsko-esejističkih zapisa Protimbe, Matica hrvatska, Zagreb, 2003., 2. prošireno izdanje Zagreb, MH, 2010., Slobodan Novak navodi kako ga je nekadašnji voditelj tadašnjeg Instituta za književnost JAZU – Dragutin Tadijanović nagovarao u mlađim danima da dođe raditi u navedeni Institut: »Zvao me je Tadija u Institut za književnost, govorio je – To ti otvara sveučilišnu karijeru! – ali me instituti, fakulteti, doktorati nisu ni najmanje vukli... Više me je osvajalo uzbuđenje izmišljanja nego dramatika otkrivanja.«¹⁾

Međutim, nakon što je 1991. godine Slobodan Novak postao redoviti član HAZU, iznova su se otvorili njegovi kontakti s nekadašnjim Institutom, tadašnjim Zavodom za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Nakon što je voditelj Zavoda akademik Jure Kaštelan naglo umro 1990., dužnost voditelja Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU preuzeo je i obnašao od 1990. do 1996. dr. sc. Branko Hećimović, član suradnik HAZU. Budući da je u Akademiji običaj da tu dužnost po mogućnosti predvodi pravi član HAZU iz Razreda za književnost, na tu dužnost izglasan je 1996. Slobodan Novak, koji je prihvatio povjerenu zadaću da idejno usmjerava, nadgleda i predvodi cjelokupni Zavod, a posebice njegov Odsjek za povijest hrvatske književnosti. U tom poslu akademik Novak je surađivao s dr. sc. Tihomilom Maštrovićem koji je od 1995. bio postavljen za izvršnog upravitelja književnog Odsjeka, ali je od samog početka akademik Novak bio u srdačnoj i nadasve dobrohotnoj suradnji i sa svim tadašnjim zaposlenicima navedenog književnog Odsjeka na kojem su tada radili: mr. sc. Vida Flaker, dr. sc. Ivica Matičević, dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, dr. sc. Antun Pavešković, dr. sc. Tomislav Sabljak, mr. sc. Nina Vinski, arhivar mr. sc. Krešimir Čvrljak, a od 1997. u Odsjeku počinje raditi i dr. sc. Andrea Sapunar Knežević. U svojoj knjizi San u zavičaju (sjećanja na oca), Zagreb, 2023. Javor Novak je pružio sjajnu memoarsku građu koja živo i otvoreno realistički prikazuje biografske dijelove iz života njegova oca Slobodana Novaka, kao i pojedina autobiografska zapažanja o ocu i njihovim obiteljskim relacijama. Iz tih opisa vidljivo je da je Slobodan Novak bio osoba blage i pitome naravi, pa premda je imao teško djetinjstvo bez rano umrle majke, odvojen od oca, rano doveden u burna ratna zbivanja 2. svjetskog rata, on je ispod vanjske suzdržanosti imao veliku osjećajnost i sućut za potrebe drugih ljudi u njegovoj okolini. Upravo takvim, tolerantnim, uviđavnim i punim razumijevanja, pokazao se i na funkciji voditelja književnog Odsjeka Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Iako je na toj dužnosti ostao relativno kratko, od 1996. do 1999. u vrijeme njegova voditeljskog mandata možemo objektivno istaknuti važne pomake i doprinose.

U vrijeme vodstva Slobodana Novaka, upornošću i zajedničkim zalaganjem upravitelja Odsjeka Tihomila Maštrovića i akademika Novaka provedeno je uvođenje računalne opreme na Odsjeku, a ta dostignuća postignuta su uz pomoć pronalaženja sponzora, koji su ubrzali nabavku računala za djelatnike Odsjeka za povijest hrvatske književnosti unutar Akademijinog Zavoda. Time su ostvarene neophodne pretpostavke bržeg, kvalitetnijeg suvremenog znanstvenog rada.

Akademik Novak je prilikom preuzimanja dužnosti voditelja zatekao već zacrtane glavne ciljeve odvijanja znanstvenog rada u književnom Odsjeku, koji su se odvijali još od doba prethodnih voditelja: Antuna Barca (od 1948. do 1953.), Dragutina Tadijanovića (od 1953. do 1973.), Marijana Matkovića (od 1974. do 1985.), Jure Kaštelana (od 1986. do 1990.). Najvažnija usmjerenja i zadatke Odsjeka nastavio je voditi i akademik Novak, a možemo ih sažeti u najvažnijim smjernicama:

Temeljni zadatak Akademijinog Odsjeka za povijest hrvatske književnost bio je, od najranije faze pa nadalje, arhivsko skupljanje, evidentiranje i obrada sveukupne književne baštine (posebice iz razdoblja novije hrvatske književnosti, od kraja 19. st. do suvremenog doba) i njezina dostupnost znanstvenim djelatnicima u istraživačke svrhe. Brojne ostavštine hrvatskih pisaca su otkupljivane ili darovnicama dobivene te stručno obrađene i evidentirane, što i danas tvori važno vrelo izvornih autografa objavljenih i neobjavljenih djela, posthumnih rukopisa i korespondencije koja sveukupno služi za autentično kritičko objavljivanje izabranih ili sabranih djela najvažnijih hrvatskih književnika.

Također, jedan od temeljnih ciljeva književnog Odsjeka kojeg je akademik Novak poticao je organizacija ili suorganizacija znanstvenih skupova te potom objavljivanje zbornika znanstvenih radova u kojem djelatnici Odsjeka, ali i drugih sveučilišnih i znanstvenih institucija objedinjuju svoja saznanja o izabranim književnim temama i autorima.

Otkupi ostavština hrvatskih književnika i njihova arhivska obrada otvorili su mogućnost priređivanja izložbi s prezentacijom pojedinih književnika ili književnih tematskih cjelina, što se uspješno prakticiralo. Priređivanje sabranih ili izabranih djela o pojedinim književnicima postaje ujedno prepoznatljivi timski rad zaposlenika književnog Odsjeka, a rezultat toga očitovao se u objavljivanju opsežnih edicija (kao npr. Sabrana djela A.G. Matoša, Sabrana djela S. S. Kranjčevića, Sabrane pjesme Vladimira Vidrića, Sabrana djela Vladimira Nazora, Sabrana djela Ivana Gorana Kovačića, Sabrana djela Ante Kovačića i dr.).

Kad je akademik Novak postao voditelj Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u tijeku je bio istraživački rad na golemom znanstvenom projektu kritičkog izdanja Sabrana djela Milana Begovića (u opsegu od 24 sveska) koji je započeo početnim istraživanjem građe 1989. godine. Glavni urednik i voditelj tog znanstvenog projekta bio je Tihomil Maštrović, a suradnici na projektu i autori svezaka pojedinih knjiga su znanstvenici iz Odsjeka: Vida Flaker, Hrvojka Mihanović-Salopek, Antun Pavešković, Andrea Sapunar Knežević, Nina Vinski i Sanja Vulić. Na tom projektu bila je zaposlena kao znanstvena pripravnica Snježana Mostarkić koja je došla u Akademijin Odsjek za povijest hrvatske književnosti 1998. i radila je do 2002., a potom je morala napustiti rad u HAZU jer na vrijeme nije uspjela doktorirati. U razdoblju od 2002. do 2010. objavljeno je u izdanju HAZU i Naklade Ljevak iz Zagreba 20 knjiga Begovićevih djela, a potom je zbog poteškoća financijske naravi Naklada Ljevak obustavila projekt. U današnjem razdoblju za tisak su priređene i zadnje četiri knjige ovog opsežnog projekta koje čekaju finalna financijska sredstva za dovršenje opsežnog projekta i kritičkog izdanja Sabrana djela Milana Begovića.

Upravo u sklopu početnog istraživačkog rada na znanstvenom projektu objavljivanja Milana Begovića, akademik Novak se snažno uključio u znanstveno obilježavanje 120. obljetnice rođenja Milana Begovića. Slobodan Novak je svojim poticajima sudjelovao u podjeli znanstvenih tema, te u koordinaciji i u organizaciji međunarodnog znanstvenog skupa o Milanu Begoviću pod nazivom Recepcija Milana Begovića održanog u Zagrebu i Zadru od 5. do 8. prosinca 1996., a naš Akademijin Odsjek za književnost je bio u suorganizaciji skupa. Kao rezultat tog simpozija objavljen je zbornik Recepcija Milana Begovića, (glavni urednik Tihomil Maštrović), a izdavači su bili Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko filološko društvo iz Zadra, Zagreb-Zadar, 1998. Uz člana uredničkog vijeća i voditelja Zavoda, akademika Slobodana Novaka, u zborniku su svojim radovima sudjelovali svi članovi Odsjeka: Vida Flaker, Dubravko Jelčić, Tihomil Maštrović, Ivica Matičević, Hrvojka Mihanović-Salopek, Antun Pavešković, Tomislav Sabljak i Andrea Sapunar Knežević. Akademik Novak pratio je pozorno sva predavanja i putovao je s nama nakon zagrebačkog dijela skupa i u Zadar. Iako je Slobodan Novak kao renomirani pisac svojim angažiranim sudjelovanjem na znanstvenim skupovima zapravo gubio svoje vlastito stvaralačko vrijeme za pisanje i stvaranje, pokazao je prema svim djelatnicima književnog Odsjeka svoj interes za naš rad, te svoju izrazitu odgovornost u obavljanju funkcije voditelja.

U doba akademika Novaka uspješno su finalizirana još dva znanstvena skupa.

Prigodom 100. obljetnice smrti Ante Starčevića, 18. i 19. travnja 1996. je bio organiziran znanstveni skup o Anti Starčeviću na kojem su sudjelovali članovi Odsjeka: Dubravko Jelčić, Tihomil Maštrović i Tomislav Sabljak, a potom je iduće godine objavljen i zbornik radova Ante Starčević, glavni urednik: Dubravko Jelčić, HAZU, Zagreb, 1997.

Godine 1996. Nedjeljko Mihanović je u svojstvu predsjednika Odbora za naobrazbu, znanost i kulturu Hrvatskoga državnog sabora pokrenuo znanstvenu i kulturno-obrazovnu manifestaciju Dani Vladimira Nazora, koja se odvijala isprva svake, a danas se održava svake druge godine u Postirama na Braču pod pokroviteljstvom Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora i uz podršku Ministarstva kulture i Splitsko-dalmatinske županije. Na inicijativu Nedjeljka Mihanovića, a uz odobrenje i angažman akademika Slobodana Novaka Odsjek za književnost HAZU je od 1996. do 1999. bio jedan od suorganizatora ove manifestacije, a na znanstvenim skupovima su do 1999. redovno sudjelovali gotovo svi članovi književnog Odsjeka: Tihomil Maštrović, Ivica Matičević, Hrvojka Mihanović-Salopek, Antun Pavešković, Andrea Sapunar Knežević. Međutim, nakon odlaska akademika Novaka, književni Odsjek više nije bio suorganizator simpozija, zaposlenici Odsjeka više nisu sudjelovali na simpoziju zajednički, već u potonjim godinama isključivo prema pojedinačnom izboru. U današnje vrijeme na tom simpoziju učestalije sudjeluju profesori s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu ili s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru. Radovi sa znanstvenih skupova na kojima su sudjelovali članovi Odsjeka za književnost objedinjeni su i objavljeni sa zakašnjenjem u zborniku Nazorovi dani, Općina Postira, Postira, 2003. (glavni urednici: akademik Josip Bratulić i akademik Tonko Maroević).

O Novakovoj pedantnosti i savjesnosti u obavljanju povjerenih dužnosti osvjedočio se i tajnik redakcije Foruma, Ivan Pandžić, koji je više puta isticao kako je akademik Novak, radeći u uredništvu časopisa Forum, imao o svakom primljenom tekstu zapisano opširno mišljenje, kritički sud i ocjenu da se rad tiska ili odbije ili dade na doradu.²⁾

Potrebno je ipak navesti da se završetak Novakova rada u Akademijinom Odsjeku za književnost nije odvio pod sretnim okolnostima. U koordiniranju rada između književnog Odsjeka i Razreda za književnost došlo je do višestrukih nesporazuma. Prvi prigovor radu Odsjeka uputio je akademik Dubravko Jelčić, prigovorivši da objavljeni zbornici o Mihovilu Kombolu, Slavku Ježiću, Milanu Begoviću, Franji Fancevu (u kojima su svojim radovima sudjelovali članovi Akademijinog književnog Odsjeka) nisu prošli recenzije preko Razreda za književnost, nego da imaju samo recenzije dva akademika. Međutim, pritom Dubravko Jelčić nije obratio pozornost da je HAZU samo počasni pokrovitelj, a negdje jedan od suizdavača, te da su druga dva izdavača (ujedno i financijski podupiratelji navedenih simpozija i zbornika) Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Filološko društvo Zadar, također bili u poziciji da postavljaju svoje uvjete za recenziranje zbornika. Pokazalo se da isticanje prioriteta jedne ustanove nad drugom narušava mogućnost skladnog zajedničkog rada kod institucija koje paralelno sudjeluju u ostvarenju zajedničkog projekta. Pored toga, dogodila se i omaška u kojoj nije napisan puni naziv književnog Odsjeka koji glasi: Odsjek za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti kazališta i glazbe HAZU. Zbog duljine naziva, često se i u današnjoj govornoj uporabi krati puni naziv Odsjeka, ali tada je to akademik Jelčić jako kritizirao i zamjerio, dok je Slobodan Novak u svojim Protimbama o tome zabilježio: »Čak 18 sakrosanktnih riječi, koje su mi zadale prilično glavobolje i još jedno grko iskustvo.«³⁾ Povrh svega, pojavila se i neutemeljena pretpostavka da urednik zbornika i upravitelj Odsjeka Tihomil Maštrović želi odvojiti i izdvojiti Akademijin književni Odsjek iz Akademije. O tim događajima piše i sam Slobodan Novak od strane 289 do 291 u svojim Protimbama. Tako na strani 289 Novak navodi kako je bez upozorenja i saslušanja njegova mišljenja kao odgovornog voditelja pokrenut pravi »kafkijanski proces« protiv Maštrovića te se tražila njegova smjena s mjesta upravitelja. Iako ovim razvojem događaja, pozicija akademika Novaka kao voditelja nije bila neposredno ugrožena, on je kao pravdoljubivi duh odlučno stao na stranu Tihomila Maštrovića, te je u Razredu za književnost isticao njegove znanstvene i organizatorske vrline, a predložio je o tome i posebnu raspravu. Kao što možemo pročitati na strani 291. u Protimbama, Novak je uvijek pred sobom imao viziju uspješno obavljenog cilja, te je na prigovore kritičara odgovorio: »Zar ćemo pojedine administrativne propuste pretpostaviti znanstvenom radu i rezultatima?« Ali kad je tadašnji predsjednik HAZU Ivo Padovan, na nagovor Dubravka Jelčića, tadašnjeg tajnika Razreda za književnost, ipak po brzom postupku smijenio Tihomila Maštrovića s mjesta upravitelja, akademik Novak je bio revoltiran nedostatkom volje za potpunijom komunikacijom u razjašnjavanju nesporazuma te na strani 289 piše: »Podnio sam ostavku ogorčen i ojađen.« ⁴⁾ Iako su se nakon nekog vremena, zbog toga naglog razvoja događaja, svi članovi Koordinacijskog odbora, kao i akademik Ivo Padovan, ispričali Slobodanu Novaku, on se više nije želio vratiti na mjesto voditelja, a mi smo kao zaposlenici izgubili tog usporedno blagog i odlučnog, pedantnog, ali i osebujno kreativnog voditelja i umjetnika.

Kao u zbiljskom životu, tako je i u svojim romanima Novak neprestano imao svojevrstan obračun s pojedinim vlastitim iluzijama, dok su njegovi tonovi književne ironije i sarkazma često reflektirali nepovjerenje prema svijetu, a naposlijetku i kulminirali osjećajem egzistencijalističke mučnine. Doista je vjerodostojno svjedočanstvo Javora Novaka koji uočava kako je njegov otac bio blag čovjek, pitome naravi koji je izbjegavao sukobe, ali zbog njegova osjećaja istinoljubivosti pod svaku cijenu, sukobi nikada nisu izbjegavali Slobodana Novaka.

Na kraju ovoga sažetog retrospektivnog pogleda na lik akademika Novaka kao voditelja Akademijinog Odsjeka za povijest hrvatske književnosti, potrebno je istaknuti još jednu njegovu osobinu, a to je tolerancija i istinsko poštivanje svakog čovjeka koji se bavi književnim radom. Dok je obnašao funkciju voditelja, Slobodan Novak je mogao u potpunosti osmišljavati i diktirati putokaze zadaća svih djelatnika književnog Odsjeka, ali on to redovito nije činio, izrazito je uvažavao naše osobne afinitete, naše odabire prema pojedinim razdobljima, temama ili autorima unutar povijesti hrvatske književnosti. Jednom riječju, imao je veliko razumijevanje za individualnu slobodu, za poziciju »onog drugog« i puštao je da sami u skladu s našim mogućnostima biramo i obrađujemo pojedine kroatističke teme. Znamo da to nije trebao, ali je to činio, jer je bio ne samo veliki pisac, nego i veliki čovjek. Zbog te njegove uviđavnosti i ljudske topline, mislim da mu svi koji smo imali prilike raditi s njime, moramo iskazati duboku zahvalnost.

___________________
1) Slobodan Novak: Protimbe, 2. prerađeno i prošireno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 2010.; str. 254.

2) Slobodan Novak: Protimbe, 2. prerađeno i prošireno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 2010.; str. 288.

3) Slobodan Novak: Protimbe, 2. prerađeno i prošireno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 2010.; str. 289.

4) Slobodan Novak: Protimbe, 2. prerađeno i prošireno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 2010.; str. 289.