U potrazi za autentičnim glasom Ivane Brlić-Mažuranić

* U uvodu nove knjige eseja »Žrtvovanje čarolije« (2024.) kratko izlažeš genezu svoje višegodišnje potrage za autentičnim glasom Ivane Brlić-Mažuranić. Možeš li podrobnije objasniti kako su Ivanine dopisnice ocu inicirale roman »U potrazi za Ivanom« (2006.), kako su te potom čitateljske reakcije navele da pripremiš i objaviš Ivanin djevojački dnevnik »Dobro jutro, svijete!« (2010.), a studija »Luđakinja na tavanu« Sandre Gilbert i Suzane Gubar ohrabrila da svoja istraživanja oblikuješ najprije u predavanja, zatim i eseje.

– Zapravo je moja potraga za Ivanom započela prije susreta s dopisnicama. Počela je zbog jednostavne znatiželje, a možda pomalo i zbog sklonosti prema bavljenju prošlošću – vjerojatno činjenica da su mi roditelji bili povjesničari ima neke veze s tim. Čitajući kao odrasla osoba Priče iz davnine počela sam se pitati kakva je osoba bila njihova autorica, a razne »bilješke o piscu« na koje sam nailazila nisu mi davale zadovoljavajući odgovor na to pitanje. Ipak sam – vrlo davno, 1994. godine, u vrijeme kada sam često surađivala s Dramskim programom Hrvatskog radija – odlučila napisati biografsku radio-dramu o Ivani Brlić-Mažuranić, na temelju svojih tadašnjih vrlo oskudnih znanja o njoj. U tim ratnim godinama nije se moglo doći do materijala iz Arhiva Brlić, zapravo je bilo teško baviti se ikakvim arhivskim istraživanjem. Slučajno sam imala priliku baciti pogled na neke dokumente iz Trezora NSK – i tu su bile dopisnice. Na njima je bilo nešto zaista autentično Ivanino: njezin rukopis, njezine riječi bez posrednika koji su neizbježno uključeni kada se radi o publikacijama za javnost.

Bio je to uzbudljiv trenutak koji je jednostavno morao voditi nekamo dalje. Put od dopisnica do pisanja romana U potrazi za Ivanom bio je dug i isprekidan različitim drugim poslovima. No, kao što se i opisuje u početnom poglavlju, ideja o tom biografskom pothvatu nije me napuštala. Kada je roman izašao, izazvao je prilično mnogo komentara, zahvaljujući u prvom redu Nagradi »K. Š. Gjalski« – bez toga bi možda prošao nezapaženo, kao niz mojih drugih knjiga. Više se pisalo i govorilo o životu Ivane Brlić-Mažuranić, nego o načinu na koji je napisana moja knjiga koja je ipak, nadam se, u prvom redu književno djelo. Privatni komentari i razgovori bili su mi tada zanimljiviji i poticajniji od kritika objavljenih u medijima. Neki od tih razgovora potaknuli su me da objavim mladenački dnevnik Ivane Mažuranić kao svojevrstan dokaz, dapače bitan dokaz njezinoga ranog književnog talenta i činjenice da se nije počela baviti pisanjem zato što je imala malu djecu kojoj je trebalo pričati priče, nego zato što je silno željela bili književnica. Ta činjenica i danas mi se čini izuzetno važnom ako se želi razumjeti njezin život, njegove kontradikcije i napetosti, sreću i nesreću.

Opsežna studija Luđakinja na tavanu pokazala mi je da se može argumentirano i zanimljivo pisati o ženama u književnosti iz feminističke perspektive. Bio je to jedan od prvih tekstova te vrste koji sam čitala i silno me se dojmila ta velika analiza ženskih načina postojanja u književnosti 19. stoljeća – naročito u poglavlju o Emily Dickinson, koje mi je i danas fascinantno. Ne slažem se sa svim interpretacijama dviju autorica, no još uvijek osjećam onaj živi poticaj iz njihove knjige koji me naveo na to da primijenim neke njihove metode i spoznaje na drugom materijalu. Priče iz davnine za mene su uvijek bile svojevrsna zagonetka, sad se odjednom činilo da bih je mogla odgonetnuti.

* Ove godine objavljeno je četvrto izdanje romana »U potrazi za Ivanom« – recepcijski obilježenog s jedne strane Nagradom »Ksaver Šandor Gjalski«, a s druge strane tvrdokornom književnokritičkom i književnopovijesnom percepcijom Ivane Brlić-Mažuranić koju je primjerice Joža Skok opisao ovako: »Zapravo je idealizirani književni lik stvoren čitalačkom recepcijom postao modelom biografskoga lika pa je tu njegovu dimenziju bilo nemoguće, a dobrim dijelom i nepotrebno mijenjati«. Primjećuješ li da se ipak nešto promijenilo u tom pristupu između prvog i četvrtog izdanja tvog romana?

– Prošlo je mnogo godina, mnogo se pisalo, održano je mnogo stručnih skupova, objavljena su kritička izdanja izvornih tekstova Ivane Brlić-Mažuranić, i zbog svega toga ne može se reći da se ništa nije promijenilo. Njezino samoubojstvo više nije tajna, kao ni problemi s depresijom. Dapače, postali su svojevrsna pikanterija iz povijesti književnosti koja se svako malo iznova »otkriva« u medijima. Međutim, paralelno i dalje postoji idealizirani lik, koji odgovara s jedne strane konzervativnom (patrijarhalnom) poimanju književnosti, a s druge je, u svojoj bajkovitosti, prikladan za školske potrebe, tj. prezentaciju najmlađoj čitateljskoj publici. Tako da zapravo ne znam koliko je promjena u javnoj percepciji Ivane Brlić-Mažuranić opća i duboka. Čini mi se da je to proces koji traje – u prilog tome govori i interes za moj roman, interes koji neprekidno traje od 2006. godine. Za četvrto izdanje roman sam iznova uredila i promijenila nekoliko sitnica; no, mislim da se u mom pristupu ništa bitno nije promijenilo.

* U povodu 150. godišnjice Ivanina rođenja roman je dobio i dramsku inačicu. Max teatar u koprodukciji s Galerijom umjetnina iz Slavonskog Broda postavio je istoimenu predstavu u režiji Morane Dolenc, za koju si sama radila dramatizaciju. Osim što je profesionalno izazovno »prevoditi« prozni u dramski diskurs, bila je to, vjerujem, i prilika da ponovno »provjeriš« koliko je tvoja književna potraga funkcionalna i danas.

– Da, bio je to prilično težak posao, ponajviše zbog vremenskog okvira od 60 minuta u koji je trebalo »strpati« kompliciranu problematiku tog života. Vratila sam se Ivaninim tekstovima, svojim tekstovima o njoj, čitala tekstove drugih autorica i autora koji su izašli u posljednjih desetak godina, provjeravala svoje ideje i zaključke – bio je to proces koji se može usporediti s prevodilačkim radom, kao da postoji neka »točnost izvornika« koju ne smijem iznevjeriti. Ali izvornik je fluidan i zapravo nedohvatan. Ipak, u tih nekoliko mjeseci svojevrsne revizije vlastite interpretacije Ivaninog života zaključila sam da u njoj načelno ništa značajno ne bih mijenjala. Još uvijek mislim da je ključni moment tog života onaj sraz između silne želje za književnom kreacijom i patrijarhalne zabrane ženskog pisanja, sraz u čijem se svjetlu odvija sve ostalo. Što je pak sasvim različito od uobičajene bajke o (uglednoj) majci koja odjednom odlučuje pisati neke sitnice za svoju dječicu.

* Među prvim naslovima biblioteke »U prvom licu«, koju si pokrenula u vlastitoj nakladničkoj kući Mala zvona, pojavio se Ivanin mladenački dnevnik »Dobro jutro, svijete!« koji si također sama pripremila. Pored općeg dojma da dnevnik donosi sliku neke sasvim drugačije Ivane Brlić, i manje upućenim čitateljima jasno je kako se Ivana od djetinjstva, rekla bih, »uvježbava« biti književnicom. Kako si uopće došla na ideju da književnu poziciju zamijeniš uredničkom i nakladničkom upravo na ovoj građi?

– Nakladu Mala zvona zamislila sam na početku kao prostor za svoj rad – književnički, prevodilački, pa na koncu i urednički. A Dobro jutro, svijete! zaista je prva knjiga iz treće spomenute kategorije – koja će s vremenom dobiti više prostora nego što sam isprva planirala. Knjigu sam objavila vjerujući da će izazvati senzaciju i svojevrstan preokret u našem književnom svijetu – što je bilo prilično naivno. Sačuvanih ženskih tinejdžerskih dnevnika iz 19. stoljeća kod nas nema baš mnogo i već sama ta činjenica čini Ivanin zanimljivim; naravno, još je važnije ono što dnevnik otkriva o svojoj autorici, o njezinim interesima i težnjama, kao i o njezinoj okolini i svakodnevici.

Budući da se radi o toliko poznatoj spisateljici, mislila sam da će široka čitateljska publika, iz neke opće književnopovijesne znatiželje, rado posegnuti za dnevnikom. To se nije dogodilo, vjerojatno zato što moja – tada nova – mala nakladnička kuća nije imala mogućnosti reklamirati izdanje tako da postane zaista vidljivo, a možda sam i precijenila književnopovijesnu znatiželju. Mislila sam i da će stručna publika reći: pa da, ovo svakako treba uzeti u obzir, sad nam je jasno da se ta žena od početka htjela baviti pisanjem i da je bila za to vrlo talentirana. To se pak dogodilo samo djelomice. Ipak mislim da je objavljivanje dnevnika, kao prve publikacije (koliko mi je poznato) koja iznosi u javnost privatne zapise iz Arhiva Brlić, potaknulo kasnija izdanja Ivaninih pisama i drugih tekstova koje je pisala za sebe ili za članove obitelji.

* I roman i dnevnik uputili su te na institucije koje skrbe o rukopisnoj ostavštini Ivane Brlić-Mažuranić. Što si tražila, a što našla u tim izvorima, ili – koliko se Ivana koju si otkrivala razlikovala od one koju si do tada poznavala?

– Na samom početku potrage imala sam neku svoju sliku o njoj, kao strogoj i ozbiljnoj osobi koja čvrsto sjedi na nekakvom literarnom prijestolju. Kada sam se pak susrela s njenim glasom – od onih dopisnica, do dnevnika i pisama – on se pokazao mnogo bogatijim i raznolikijim od onoga što sam očekivala. Smisao za humor i autoironiju, na mahove nesputana živost, bistar pogled kojim promatra zbivanja oko sebe, ma koliko bila sitna – i sve to u rečenicama koje uvijek teku lako, bez ispravaka i zapinjanja. No Ivana koju sam otkrivala zapadala je i u periodične krize, gubila živce, borila se s materijalnim problemima, teško podnosila tuge koje neizbježno donosi vrijeme. Zapravo, otkrivala sam jedan stvarni život, u njegovoj običnosti, njegovim veseljima i zabludama, njegovoj tragici. A sve je to mnogo složenije nego ikakva slika koju sam mogla stvoriti na temelju onoga što je bilo dostupno javnosti u vrijeme kada sam započela svoju potragu. Ne znam koliko je moguće nekoga upoznati kroz vremensku barijeru poput one koja mene dijeli od nje, ne znam ni koliko je to uopće potrebno, jer napokon o književnici ono bitno govore njezina djela. Ipak mi se činilo važnim razotkriti taj život, za sebe i za druge, zato što je to bio život žene u književnosti – što sam i sama – i zato što je dugo bio skriven, zatajen.

* S obzirom na to da si i sama najprije književnica, čini li ti se da su ta istraživanja utjecala i na tvoje pisanje – spomenut ću recimo naslove Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost, Skica za junakinju, Crveni golubovi... Odnosno, prate li tjeskoba autorstva, trajna napetost između intimne nelagode i javnih alibija, plahe subverzije, nedostatak konteksta i slično hrvatsko žensko pisanje do danas?

– Ne znam, čini mi se da se situacija žena u književnosti promijenila, višestruko i na različite načine, i mislim da je to tema preširoka za ovaj razgovor. Ivanina je situacija zapravo tipično devetnaestostoljetna. A ona nije jedina »zatajena« žena kojom sam se bavila. Prva je bila Dorothy Wordsworth, sestra čuvenog pjesnika Williama; na njezin sam dnevnik – objavljen stotinjak godina nakon njezine smrti – nabasala u svojim dvadesetima. I ostala osupnuta simbiozom sestre i brata u kojoj je nastajala njegova poezija i u kojoj je samo on bio javno vidljiv.

Pogodila me i sudbina kiparice Camille Claudel čija sam pisma također čitala, silina njezinog talenta i posljednjih trideset godina života provedenih u ludnici. Prevodila sam njihove tekstove – za Treći program Hrvatskog radija, a Dorothyin dnevnik i kao knjigu – i komentirala ih, kao da time ispravljam povijesnu nepravdu. Iako je povijesne nepravde nemoguće ispraviti. Pišući slikovnicu o Slavi Raškaj opet sam se bavila takvim poslom – gledajte što je mogla i znala, htjela sam reći (odrasloj publici), zaboravite glupe tračeve o njezinom ljubavnom životu i pogledajte taj potez kista! Dakle, ne samo Ivana, sve one utkane su u moju »skicu za junakinju«, bez obzira na to nastaje li ona u poeziji ili u prozi.

* Kakve si odgovore ili podudarnosti pronašla u studiji »Luđakinja na tavanu« Sandre Gilbert i Suzane Gubar? Jesu li te (i) one ohrabrile u iščitavanju palimpsestnog karaktera kanonskih tekstova Ivane Brlić-Mažuranić?

– Ta je studija došla do mene u vrijeme kada sam se intenzivno bavila bajkama i čitala mnogo književno-teorijskih tekstova o njima. Gilbert i Gubar također polaze od bajke, njihovo čitanje priče o Snjeguljici funkcionira kao svojevrsna metafora za mogućnosti koje stoje pred ženom književnicom u 19. stoljeću: ili će se pitomo, »snjeguljičinski« baviti malim žanrovima, skromno se ispričavajući ili posve odričući svake ozbiljne ambicije, ili će poput Snjeguljičine maćehe kreirati svoju (dijaboličnu) priču, biti proglašene čudovištima i grubo kažnjene. S tom neugodnom alternativom književnice kojima se bave Gilbert i Gubar izlaze na kraj na različite načine, između ostalog tako da na kraju svojih priča afirmiraju vladajući patrijarhalni poredak s njegovim rodnim ulogama, ali ga samom pričom – koja prethodi konvencionalnom kraju – dovode u pitanje. Gilbert i Gubar iznose različite primjere te strategije, a meni se učinilo da je njihov postupak analize primjenjiv na Priče iz davnine. I kada sam počela o njima razmišljati kao o tekstu koji nastaje u procijepu kritike (stvarnog) patrijarhata i afirmacije (idealnog) patrijarhata, odjednom mi se sve u njima učinilo dosljednim i jasnim.

* Eseji u knjizi čiji je puni naslov Žrtvovanje čarolije u svijetu Ivane Brlić-Mažuranić pokazuju se izuzetno podatnim za tvoj već prepoznatljiv postupak hibridizacije žanrova – »Ivaninu Ivanu« oblikuješ različitim strategijama koje ne isključuju ni tvoj glas, u rasponu od imaginarnih dijaloga s Ivanom do pjesničkog svršetka »Deset predmeta za portret Ivane Brlić-Mažuranić«. Kojim si argumentima branila tezu o raščaravanju Ivaninih književnih i privatnih svjetova?

– Knjiga će izaći u biblioteci »U prvom licu« – i to prvo lice u njoj je eksplicitno prisutno. Moj pristup nije znanstveno književno-povijestan, previše je emotivan da bi ga se takvim moglo smatrati, a i nedostaje mu teorijske »potkovanosti«, zato mu odgovara forma eseja. Budući da je poezija moje ishodište i sidrište, u posljednje se vrijeme ne ustručavam unositi je u prozu. Pjesnički fragmenti uključeni u Žrtvovanje čarolije nisu napisani ciljano za ovu knjigu; nastali su prije desetak godina, kao dio mojeg bavljenja Ivanom, a knjiga mi se učinila prikladnim smještajem za njih.

Žrtvovanje čarolije koje daje naslov esejima primijetila sam najprije u Pričama iz davnine: gotovo sve (naročito iz prvog izdanja sa samo šest priča) završavaju time da ženska čarolija, koja je odigrala bitnu ulogu u priči, biva na kraju biva žrtvovana – skrivena, zatajena – kako bi se iznova uspostavio idealan patrijarhalni poredak. Dovoljno je sjetiti se Palunkove žene ili male vile Kosjenke. Baveći se iznova Ivanom Brlić-Mažuranić prošle godine dok sam pisala kazališni tekst o njoj, shvatila sam da je fenomen žrtvovanja širi od tih priča, da ga je moguće primijetiti u Ivaninom stvarnom životu, to jest u njezinom književnom djelovanju u doba kada se, nakon velikoga međunarodnog uspjeha Priča iz davnine, trudi biti ozbiljna (i ne samo dječja) književnica. Žrtvovanje čarolije u njezinom je slučaju zapravo žrtvovanje mašte, a idealni poredak kojemu je takva strategija na fikcionalnoj razini poslužila, u stvarnosti se ne uspostavlja.

* Možemo li reći da je nakon romana, dnevnika i eseja tvoja potraga za Ivanom pri kraju? Ili postoje još neki tragovi kojima bi željela krenuti dalje? Što je tebi i što bi svima nama Ivana Brlić-Mažuranić trebala biti?

– Rekla bih da je potraga gotova, iako je ostalo još ponešto čime sam se premalo bavila. Nisam proučila njezinu korespondenciju s osobama iz kulturnog kruga u kojemu se kretala posljednjih godina života; zanimljivo bi bilo i skupiti podatke o knjigama i časopisima koje je čitala, dojmovima i utjecajima. Ipak mislim da se više neću vraćati potrazi za Ivanom; čini mi se da je za mene – a nadam se i za moje čitateljice/čitatelje – njezin lik napokon dobio dubinu, onkraj svih klišeja i idealizacija. Niti kanonska »majka hrvatske dječje književnosti«, niti samo žrtva svojega prostora i vremena, niti »osoba sa psihičkim problemima« kakva odgovara senzacionalističkim medijima, ona je složeno biće sa svojim sposobnostima, sklonostima, osjetljivostima, ambicijama, ograničenjima. Neosporno je ipak da njezina sudbina, između ostalog, pokazuje kakvu je štetu patrijarhat činio – i još je uvijek sklon činiti – talentiranim ženama, i to ne bi trebalo zaboraviti.