Tri priče

ŠAH-MAT

Ispijanje popodnevne kave poslije objeda na četvrtom katu doma za stare i nemoćne bio je omiljeni ritual za druženje i razgovore o svemu i svačemu. Uglavnom su uvijek svima bile zanimljive teme o zdravlju, događaji na vijestima i sjećanja na prošlost.

Špiro i Frane rado su se družili igrajući šah.

– Ode ti lovac, Špiro – reče Frane i makne lovca sa šahovske ploče.

– Dobro, evo i ja ću tebi pojesti kraljicu. Vidiš, šah-mat!

– Auu... Dobro, čestitam, opet si me dobio – Frane počne pospremati figure.

– Znaš, Frane, baš sam razmišljao nešto ovih dana. Na neki način, ne čudi me da se na svijetu pojavio taj koronavirus – reče Špiro.

– Kako to misliš? Ti barem ne znaš ništa o teorijama zavjere, ima li neka nova teorija?

– Ma ne, fućkaš teorije u svakom smislu.

– Dobro, Špiro, pa reci što misliš dok ti nije mjehur opet proradio. Prošli put si pobjegao na toalet usred rasprave.

– Gle, mjehur se pokazao važnijim od glave i pameti – mirno će Špiro.

– Oh, pa da, kad više nema donje glave u gaćama, dobar je i mjehur.

– Ti, Frane, misli što hoćeš, ali pamet me još nije izdala. Opet sam dobio partiju.

– Istina, al’ nemoj zaboraviti što si htio reći...

– Točno i otkrit ću to tebi u inat, da znaš! – Špiro će oštro.

– Podsjetit ću te što je bila tema razgovora, korona, da ne nastaviš o mjehuru.

– Ne bih se osvrtao više na tvoju zajedljivost, stari prdonjo koji nisi od mene ni jednu partiju šaha dobio već godinu dana.

– Puštam ti uvijek da se veseliš jer tako star moraš imati bar nešto što će te veseliti – odgovori Frane nehajno i nastavi: – Koronavirus, reci već jednom što si htio reći.

– Pa, htio sam reći da se ne čudim kako je na svijet došla ta pošast i prije svega ne čudim se što virus napada baš pluća.

– Neš’ ti, otkrio si toplu vodu! Planet je zagađen, pa je zato logično da udara na pluća.

– Eh, pa ne zato, uopće ne zato! – oštro će Špiro.

– Nego?

– Pluća i disanje su radost života, a na svijetu nema dovoljno normalne i zdrave radosti i zato se dogodio koronavirus – naglašavajući svaku riječ reče Špiro i nastavi: – Ljudi su na ovom planetu u ovoj našoj civilizaciji zapravo zaboravili što je istinska radost. Svi većinom žive toliko daleko od sebe. Pravo svoje ja kao da zatrpaju već izborom posla koji moraju raditi da bi preživjeli, a možda su po vokaciji nešto sasvim drugo. Nema plemenitih druženja među ljudima kao u naše vrijeme, svi samo gledaju u svoje ekrane. Ljudi tako sami sebi dokidaju radost.

– Imaš pravo, Špiro, ima istine u svemu tome što si rekao. Za jednog čovjeka koji se nikad nije bavio filozofijom već ekonomijom, to je veliki zaključak, prijatelju moj.

– Ljudi su na planetu u svojem životu ubili radost i zato im pluća nemaju imunitet!

– Imaš ti, Špiro moj, pravo, na svijetu nema dovoljno radosti. Previše je gadosti, gordosti, praznine... Vidiš, ja mislim da je uzrok koronavirusu još nešto.

– Što, Frane, reci!

– Svijet je ogrezao u laži.

– Pa kakve veze ima laž s time, dragi Frane?

– Ima. Protiv tijela se može griješiti na nekoliko načina: raskalašenošću, kukavičlukom ili uvrijeđenim trpljenjem – reče Frane.

– Molim te, kakvo tijelo, o čemu ti pričaš, stari?

– Tijelo ne podnosi ni jedno ni drugo, ni uvrede. Tijelo podnosi samo iskrenost – odgovori rezolutno Frane.

– Ti hoćeš reći da je moj mjehur uvrijeđen na mene i da me zato šeta na toalet svaki čas?

– Ne, nego da čovjek sebi previše laže. Laže i sebi i drugima i sve se to reflektira na zdravlje – reče Frane.

– Svi lažu, nitko nije iskren i zaboravljaju na radost – zaključi Špiro i počeše se po glavi.

– Da sam barem to sve shvatio puno mlađi, živio bih puno iskrenije.

– Možda tvoj mjehur tebe izluđuje jer si radio neke velike pogreške o kojima sada u stare dane razmišljaš – podsmjehljivo će Frane.

– Jednu veliku, samo jednu! – snuždeno reče Špiro.

– O, pa ti si svetac, ako je samo jedna pogreška.

– Jedna velika pogreška, da, i zvala se Marija.

– Kakva sad Marija, dragi Špiro?

– Trebao sam proživjeti život s Marijom, a ne s Jelom. I cijeli život me to izjedalo – smrknuto će Špiro.

– Gle, prijatelju, stvarno nemam smisla za analize i tješenje, ništa o tome ne znam, ne znam što bih ti rekao...

– Meni je došlo da to tebi kažem, nisam eto rekao nikome do sada, iako sam to dugo nosio u sebi – reče Špiro tužno.

– Možda i nije sve bilo tako loše, pusti sada to, prijatelju, vidiš li koliko si dobar u šahu, uvijek me matiraš, a ja sam mlađi od tebe skoro deset godina. Baš mi je pala na pamet ona naša sestra Marija s petog kata. Jesi ti vidio kako prekrasna pluća ima ta žena?

– Kakva pluća? O čemu ti pričaš, Frane?

– Ona kad diše, pa joj se grudni koš podiže, ona ima najljepše grudi koje sam ikad vidio.

– Pluća su radost života, Frane dragi...

– Kad mi sestra Marija dolazi dati injekciju dok me ukoči u leđima, ja ozdravim čim se nagne nad mene s onim svojim plućima. Odnosno, s prekrasnim grudima...

– Ti si, Frane, stvarno smiješan.

– Ja sam potentan u glavi, iako imam godine koje imam.

– A gaće prazne, ha, ha – nasmije se Špiro.

– Nema veze za gaće, ja tri dana nakon što tu ljepotu vidim prije spavanja pred očima imam samo grudni koš sestre Marije i sretnije i ljepše zaspim, pa cijelu noć lijepo sanjam. Nisam to još nikome rekao, samo sada tebi.

– E, to je život, dok je grudnog koša sestre Marije, ti si živ i zdrav!

– I dok je Đurinih viceva, finih sireva, nožica sestre Barbare i glazbe – doda Frane.

– Pobjeda u šahu ti ništa ne bi značila?

– Ne. Matirao sam sve važne stvari, pobjede su mi nevažne, sve je u igri!

DOBITNA KOMBINACIJA

Nije ga imao tko poučiti vrijednostima, duhovnim, ljudskim, obiteljskim, ni načinima ponašanja u ovim i onim prilikama, usaditi mu sokove koji se stječu u obiteljskom korijenju.

Bio je dijete odrezanih korijena, odrastao je bez roditelja u dječjim domovima. Cijeli život žudio je za obitelji i jedino što je želio imati bio je dom. Kad se napokon oženio i zasnovao svoju obitelj, čuvao ju je kao najveću svetinju. Podnosio je sve, baš sve, samo da obitelj opstane. Žena mu se već nakon nekoliko godina braka pretvorila u »nešto« za što je teško naći imenicu. Sve je trpio, samo da bi imao nedjeljnu juhu, kolač, pisanice, da bi kitio bor i da bi nekome negdje napokon pripadao.

Nije imao usađeno u sebi ništa, nitko njegov od rođenja u njemu nije posadio niti jedan jedini cvijet, bio je sam samcat i sve je učio putem. Bio je dvogodišnji dječak kad mu je ratni vihor raznio dom, majka mu je umrla pred očima, a bio je toliko malen, da nije ni znao da je umrla. Vjerojatno je mislio da spava. Nikad je više nije susreo i svi su govorili da je više nema. Nikad nije uspio shvatiti kako nekoga poput majke uopće može više ne biti. Dugo se nadao da se samo negdje izgubila i da će ga jednom pronaći.

Zbog želje za pripadanjem i ljubavlju trpio je tešku i čudnu jogunastu narav svoje žene. Neizmjerno je volio svoju djecu, svoj dom, dvorište i ples. Bio je sretan dok je plesao, silno, jednostavno i lijepo sretan, samo sretan u tom plesu, takvom kakav jest, a sve drugo oko njega u tim trenucima izgubilo bi važnost. Trebalo je to vidjeti! Taj njegov ples kao da je poništavao sve nevolje koje mu je život donosio. On je plesao život kakav je imao i plesao je najbolje što je mogao, tako što mu se predao, osim toga, to je bio jedini prostor u kojem ga je žena donekle slušala i slijedila.

Sve ostalo s njom bilo je kao magareće njakanje. Nije bio tip ovna koji će uvijek ponovno na isto brvno s istim ovnom. Puštao ju je da se sama sa sobom bori i gledao je kako svoje brvno jednom prelazi, a drugi put pada u potok.

Njemu te bitke i te pobjede nisu bile važne kao njoj, on je pronašao sve čemu je težio, a imao je i ples. I ples je imao njega, a ona nije uspijevala u potpunosti imati ni njega ni ples. Kao drška od partviša uz ritmove glazbene radosti uglavnom je mela po svom.

Mogla je izabrati hoće li biti drška od partviša ili predati se kao on. U njezin izbor nije se miješao. Znao je dobitnu kombinaciju i strpljivo se nadao da će je i ona jednom spoznati.

TIŠINA

Tišina se ušuljala uz njegove ušne školjke kao što magla priguši orise u pejsažu. Svijet oko njega postajao je sve tiši, ali činilo se da nije sasvim obeshrabren, iako dijagnoza nije bila nimalo obećavajuća. Svi su mislili da će ga to jako pogoditi, čak možda slomiti, tim više što je sve počelo iznenada kao posljedica bakterijske infekcije i neliječene upale.

Toni je cijeli život volio druženja s prijateljima i zabave svih vrsta gotovo isto toliko koliko je volio biti sam. U posljednje vrijeme osjećao je sve neugodnije zvukove iz okoline, izluđivali su ga akustični prostori, šalterske dvorane s visokim stropovima, kolodvori, buka automobila. Sve više toga mu je stvaralo nelagodu i izazivalo ljutnju, sve češće je upadao u komunikacijske nesporazume jer nešto nije dobro čuo, iako je, doduše, već bio u nekim godinama kad mu mnogo stvari koje bi čuo nije značilo ništa i kao dosadne muhe samo bi mu remetile mir. Povukao se od ljudi i prijatelja, cijele dane je uglavnom slikao u ateljeu, činilo se da najviše uživa u osami i stvaranju.

Sin ga je posjećivao jednom mjesečno ili češće, kako bi mogao. Njegova majka odavno je ostavila oca i otišla s drugim. Toni nikad nije govorio o tome. Uvijek je bio zatvoren. Baka je znala govoriti da je on kao crna kutija iz aviona, koja svoje tajne i odgovore na pitanja kuda je avion letio svijetu kaže tek nakon što avion padne.

Mario je znao da otac gubi sluh i nije ga želio o tome ispitivati, a kako bi se problem učinio manje strašan, pokušavali su se i našaliti na tu temu.

– Ima i svojih prednosti kad čovjek ne čuje najbolje.

– Da, sine, ali ja nemam ženu, pa mi ta prednost više ništa ne znači.

– Dobro, ali spasio si se od mnogo drugih gluposti, sjajno vidiš, a slikar si. Sudbina

je ipak bila milostiva.

– Koja milostiva? Što si rekao? Počeo si gospodične zvati milostivama kao djed Oto? Glasnije malo, molim te! – ponovio je glasnije i razgovjetnije, a Toni se vragolasto nasmiješi i reče:

– Vidiš, sine, naporno je stalno vikati da bi te onaj drugi čuo.

– Nije to vikanje. Nabavit ćeš slušni aparat, pa će ti pomoći u razgovoru i druženju.

– Nisam naročito druželjubiv, ali možda nabavim mikrofone kad pozovem goste, pa ćemo razgovarati s mikrofonima uz dobar razglas.

– Pravi šaljivdžije poput tebe mogu iznenaditi sa svačim.

– Nisam baš čuo što si rekao, pa ako je slučajno nešto pametno, na velikom sam gubitku – šeretski se nasmije i namigne.

– Sad ćeš se puno puta praviti da nešto nisi čuo. Gle, donio sam neke fine stvari da se malo počastimo. Naresci, vino i masline... Brzo ću složiti servirung – reče Mario i odjuri u kuhinju, a Toni se zamišljeno prepusti pogledu s terase.

Na trenutke je djelovao potpuno odsutno, ganutljivo i na neki način gotovo autistično, kao da ništa do njega ne dopire. Mario mu iznenada priđe posve blizu, zagrli ga i reče:

– Dođi, idemo za stol, tata.

Toni se prene iz svojih misli, raznježi ga sinovljeva brižnost i odgovori:

– Ima nešto zbog čega mi je najviše žao što se tiče mojeg sluha. Dobro sam, prihvaćam sve što mi sudbina donese i što mi odnese. Ide kako ide, ali jedino mi je žao zbog glazbe.

– Kako to misliš, zbog glazbe?

– Nakon samo pet minuta glazba slomi razum. Bez glazbe smo tvrđi, racionalniji.

Uvijek sam pazio uz koga slušam glazbu. Glazba je, kao što je rekao Tolstoj, zavodnica. Istinu je rekao, a ja se još uvijek znam predati bezrezervno. Tada se proširujem, otvaram, odnosno otvara se u nama ono što smo tako brižljivo skrivali, predajemo se bezdanu strasti. Bez glazbe je život puno siromašniji.

Gubio je sluh, osjećao je to sve intenzivnije, ali nije se bojao sveopće tišine, bojao se tvrdoće duha, razmišljao je Mario gledajući u oca, a on nastavi:

– Glazba me uvijek nosi dok slikam. Sad ću je morati zamišljati.

– To su neka nova iskustva, mogu ti biti duhovni i umjetnički izazov – reče Mario, želeći ga utješiti, pružiti mu nadu.

– Sluh je vrlo širok pojam, imam sluha za puno toga, ali recimo, užasavam se što neću moći čuti kako šume valovi. Ma gle, moći će pokraj mene, da prostiš, prditi glasno tko god želi i ja ništa neću čuti – odjednom ljutito reče Toni.

– To je prednost, vidiš! – kroz smijeh reče Mario.

– Imam podosta raznovrsnog sluha i senzibilnosti, ali ne bih se igrao igre izazova sa sudbinom. Kako ću zamišljati glazbu?

– Bit će dobro, ima dobrih slušnih pomagala, tehnologija napreduje.

– Naravno. Pitam se samo kako li je tek siroti Beethoven, kojem je glazba bila sve, stvarao gluh. On je kroz note donio glazbu svoje duše. On ju je čuo iznutra. Tko kaže da se glazba može čuti samo ušima?! Zato ću ja pokušati otvoriti sluh na drugi način, otvorit ću vrata novom svijetu.

– Bravo, tata! No, dobro, danas sam ti došao reći nešto jako važno.

– Reci, sine, ali glasno!

– Otišao sam od Senke, rastajemo se.

– Opa! Tako je kako je. Rastanci su uvijek teški.

– Imam drugu ljubav i čekam s njom dijete, bit ćeš djed.

– Živjeli! Hvala ti što si to rekao tako glasno! Konačno ima smisla što gubim sluh, to ide uz djeda, pa je i vrijeme za unuče!

– Postat ćeš djed na proljeće.

– Hej, postat ću djed! Oho, ho, pa to je divno! Predivno! – uzvikne razdragano Toni i zagrli sina.

– Drago mi je, jako mi je drago da se veseliš!

– Presretan sam!

– Ne pitaš me što se dogodilo sa Senkom i zašto je sve to puklo?

– Sine, a što ću te pitati. Mi smo muškarci i takva je naša priroda. Ako mi želiš reći što je bilo, počašćen sam tvojim povjerenjem i rado ću čuti, hm, dok još donekle čujem.

– Senka nije htjela imati djecu, htjela je život bez potomstva.

– Nisam to znao. Mislio sam da vam to ne polazi za rukom, pa nisam pitao.

– Posvetila se karijeri. Svi moji prijatelji imaju djecu koja već idu u četvrti razred osnovne škole, a kod nas gluha kuća, samo telefoni, tablice u ekscelu, prazna pomodarstva, koferi i poslovna putovanja. Nisam više bio sretan s njom.

– Tko je majka tvojeg djeteta, tvoja nova ljubav?

– Dinka. Moja ljubav iz srednje škole. Sreli smo se jednom na ulici ispred mojeg ureda, pozvao sam je na kavu i tako malo-pomalo složilo se sve što je trebalo. Džentlmenski se rastajem od Senke, preselio sam se Dinki, zajedno ćemo, nadam se, pronaći još neko bolje rješenje, dolazi beba...

– Sine, ako vam neće ići na živce jedan gluhi djed koji ionako ne izlazi iz ateljea, doselite se k meni u kuću. Kuća je ogromna i prazna, a autom ste za dvadeset minuta u gradu. Dijete bi moglo ovdje lijepo rasti, mogao bih vam ponekad i pomoći, razmisli.

– Hvala. Stvarno mi ništa od toga nije palo na pamet!

– Kako će ti pasti, kad ti je još sva pamet u gaćama – reče Antonio smijući se, digne čašu i doda: – Osim toga, djetešce će u mojem ateljeu moći prolijevati boje kako hoće i moći će galamiti koliko hoće, a da ga nitko ne ušutkuje. Zamisli samo koja je to ljepota odrastanja u slobodi!

– Mogu zamisliti kako bi izgledao taj sretni bučni kaos.

– Možda se tišina preobrazi u fantastičan prostor slobode, a tišinu mi nitko ne može ukrasti! Još nešto, sine, ne brini se za mene, tvoj tata nikad neće izgubiti sluh za bitne stvari!