Treći dan – život u kojem mrtvi žive*

San...

Beskrajna ravnica opasana visokom bodljikavom žicom. Iz linije gdje se ravnica spaja s nebom izlazi silueta žene. Hoda kao u crtanom filmu Linea. Kad je nestalo linije po kojoj je klizila, žena je iskoračila i krenula na istok, prema izlazećem suncu. Velika žuta lopta, obuhvaćena rukama muškarca, ide joj ususret. Mimoišli su se, a da se nisu okrznuli niti jedno za drugim osvrnuli. Muškarac se smije i s loptom ulazi u liniju tamo gdje je izišla žena.

Zatim je sve postalo glavna ulica u gradu. Na sredini ulice vojnik s pištoljem u ruci na jednu stranu tjera muškarce, na drugu žene. Hodaju kao da su navijeni dok se jedna žena nije izdvojila i prepriječila put muškarcu koji je htio proći mimo nje. Predosjetivši što će žena učiniti, muškarac je naglo skrenuo desno, na poljski puteljak koji završava u šumi kroz koju je hodao do mosta ispod kojega je tekla široka rijeka. Ženi ne vidim lica, a duga smeđa kosa, kao majčina, prelijeva joj se preko ramena i pada niz leđa.

Tada je zapuhao vjetar. Ženi se kosa toliko uskovitlala da je i nju dizala uvis sve dok se vjetar nije umirio i kosa se opet razastrla u široku smeđu zavjesu, koja se preko ramena lagano spustila do pasa. Nije bilo razlike između smeđe kose i suknje žene, koja se naglo okrenula prema meni i nasmijala.

Izgledala je kao Vesna onog dana kada sam je upoznao na Ovčari, gdje sam došao posjetiti cimera Vladu, studenta agronomije, koji je na Ovčari odrađivao obveznu studentsku praksu i kupao se u Dunavu. Na kupalištu me je njegova cura Snježana upoznala s Vesnom, studenticom književnosti u Novom Sadu.

Dugo smo se gledali prije nego što smo se jedno drugom nasmijali i izgovorili svoje ime. Smijeh je bio spontan i mladenački lakomislen. Vesna me je znatiželjno promatrala, a ja joj govorio, govorio, govorio... Ne prestajući brbljati, otpratio sam je do njezina stana u centru Vukovara, vis a vis Elzova dvorca. Na rastanku sam, namignuvši joj, rekao da ćemo ujediniti naše živote. Ako ne prije, onda u staračkom domu.

Onda se sve pretvorilo u rijeku, mutnu i široku, po kojoj su jurili čamci s veslačima i neprirodno dugim puškama. Pucali su u rijeku iz koje su istodobno izranjale mrtve ribe i mrtva tijela. Ni jedno od tijela nisam mogao prepoznati jer su im lica bila uronjena u vodu. Tijela su plivala do vrbika iz kojega me gledao tata. Bio je mlad. Doveslao je na drugu obalu i ušao u babin šljivik. Smijao se ispod šljive na kojoj sam pokušavao dohvatiti granu zrelih plavih plodova. Kada sam se protegnuo da dohvatim prvu šljivu, otac je viknuo da je stablo krhko i da mogu pasti.

Glas me probudio. Bio sam mokar od znoja, kao da sam izišao iz rijeke. Lice mi je grijalo sunce što se probijalo kroz već golu krošnju tetkove jabuke na kojoj su svjetlucali još neobrani crveni plodovi. Svukao sam mokru majicu i otišao u kupaonicu. Nakon tuširanja na brzinu sam se odjenuo i ušao u dnevni boravak.

– Kava se oladila – tiho je prozborila tetka.

– Nema veze.

– Pustila sam da se naspavaš. Valjda ti se ne žuri?

– Ko žurio, vrat slomio.

– Nemoj tako.

– Žurio se – ne žurio, isto mi je.

– Pa jah! Život je ionako trka. Ovaj zemaljski.

– Kako ti je samoj?

– Možda će ti se učiniti ludim što ću ti rijet, ali nisam sama. Ivo i Marija posjećivat će me i češće nego prije. Ni mrtvi me ne napuštaju. Što ćeš jesti?

– Tako me je pitala mama.

– Stalno molim za njih... Samo da se nisu mučili. Da su brzo... I noćas sam je sanjala.

– Kako je izgledala?

– Kao kad sam je zadnji put vidjela...

– Kako je bila obučena?

– Kako? Čini mi se u šarenu ljetnu haljinu. Ne sjećam se dobro. U zadnje vrijeme zaboravljam ono što je bilo prije rata...

– O čemu ste razgovarale?

– Ona je govorila, znaš nju. Govorila je o majci i tati. Sjetila se kad je tata s ujakom fra Serafinom razgovarao o svojem naredniku u Prvom ratu, koji je iza sebe ostavio bolesnu ženu i četvero nejake djece. Rekla je da je sve o čemu su razgovarali zapisala u teku. Na kraju je još rekla, toga se dobro sjećam: »Janjo moja, ti ne možeš ni zamisliti koliko će nesretnih ljudi ostati iza ovog rata!« Uh. Idem ti napraviti doručak.

– Ne treba. Moram ići, već kasnim.

– Dođi makar na večeru i spavanje.

* * *

Na putu u grad usput sam se mimoišao s trima ili četirima dotrajalim autima u kojima nikoga nisam prepoznao. Put je bio izrovan i izlokan; u ostatcima asfalta granate, voda i vrijeme izdubili su rupe koje sam nastojao zaobići. Do prigradskog naselja vozio sam pola sata za što mi je prije rata trebalo desetak minuta. U razorenom prigradskom naselju dočekale su me srušene kuće, katoličko groblje s razbijenim granitnim i mramornim pločama, džamija bez minareta, potpuno uništena tvornica namještaja...

Iz gelerima izrešetanog skladišta stakla uz prugu sunce je sjalo jače od pravoga i dan se činio sjajnijim, a ruševine manjima nego su bile kada su se u njima, kako su u novinama prepričavali preživjeli ratnici, dnevno po nekoliko puta smjenjivale vojske. U glavi sam čuo viku boraca koji su kroz skladište na čudesne načine uspijevali izići iz pakla rata i dočepati se još jednog dana života. Čuo se i glas zapovjednika treće čete Babe, dok je svojim ratnicima, kao u kaubojskim filmovima, rukama pokazivao iz koje kuće im prijeti smrt. »Ječao je njegov glas trenutak prije nego mu je rafal mitraljeza presjekao tijelo«, u novinama je izjavio jedan borac.

Cijeli jugozapadni ulaz u grad izgledao je poput ruševine s planeta iz kojega su, kao iz beskrajne provalije, zjapili krateri rata. I ljudi se nisu razlikovali od ruševina, doimali su se nezainteresiranima za stvarnost oko sebe, kao da su tu pristigli s nekog mrtvog planeta. Tako su izgledali svi pokraj kojih sam prošao dok nisam stigao do Marvene i Žitne pijace, odakle se vidio krov Nove željezničke stanice, na kojoj se prigodom jedinog posjeta gradu iskrcao »najveći sin naših naroda i narodnosti«. Dočekan frenetičnim aplauzima naroda i gradskom delegacijom u stavu mirno, Tito im je nehajno odmahivao.

U iznenada uskrslom odbljesku davnih uspomena odjekivalo je skandiranje: »Tito partija, omladina akcija« i pjesma »Druže Tito, ljubičice bijela«. S kratkotrajnim prekidima u kojima su pjevači uzimali predah trajalo je to, meni kratka, tri sata prije nego što je do nas školaraca stigao »najdraži sin« zavaljen u Mercedesu kaki boje i odijelu iste boje. Zadivljen Titovim izgledom, tada sam vjerovao da je bio sretan što smo ja i moja generacija, pioniri i omladina grada i okolice, dreždali na hladnoći dok nam je otpozdravljao desnom rukom s rukavicom, također kaki boje. Bio sam očaran usklađenim tonovima odijela i Mercedesa, kao i budućnošću koju je obećavao. Govorio sam si: »Bože, samo da ne bude razočaran onim što ćemo u školskoj zadaći – školarci cijeloga grada – napisati na najavljenu temu ‘Drug Tito u mojom očima!’« Želio sam da svi odreda napišemo: »Volimo te i vjerujemo ti, druže Tito!«

Osobito sam bio ushićen vidjevši kako »ljubičica bijela« zainteresirano gleda parole radničke klase, ispisane nespretnim radničkim rukopisom. Koliko god su nezgrapno visjele na tek obijeljenim kućama i između stabala parka, ipak su uveličale Titovo putovanje od željezničke stanice do centra grada i Vijećnice, gdje se voljeni idol zadržao kraće nego što su moje oduševljenje, narod i njegovi političari priželjkivali. Malo dulje nego što je trebalo da se Plavi voz s Nove željezničke stanice premjesti na Staru i utovare Mercedesi.

U bljesak sjećanja iznenada se odnekuda ubacio i Dževadov glas, njegovo »Umro onaj što je pogino!«, nakon što je u atentatu ubijen Robert Kennedy. Zamirisali su Zejnilovi ćevapi i odjekivao strojevi korak vojnika – remaca, dok su ulazili u kasarnu poslije odigranog Kozaračkog kola ispred katoličke crkve. Na čelu kola i kolone bio je Svetkov otac, zastavnik Stevan, s brkovima ala Staljin.

Preplavljeno sačuvanim uspomenama i nostalgičnim sjećanjem, lice mi je opalio vjetar Savac. Vratio me u stvarnost. Stigao je vijugavim koritom nevelike rijeke, što je grad dijelila na veći i tvornicama bogatiji istočni te siromašniji zapadni. U zelenosivoj vodi ustajale rječice, koja mi se zbog sentimentalnih doživljaja u dječačkim godinama često činila većom od Save, poskakivale su vrbe te svojim razigranim lišćem njihale i uspavljivale ribiče koji su drijemali dok ih ne bi trznuli štapovi svezani za zapešća njihovih, glistama i zemljom, zaprljanih ruku. Ili dok ih ne bi razbudila vika prodavača voća, koja je dolazila s Voćne pijace i riječnoga ušća.

Vjetar je fijuknuo čudno, kao da se spotaknuo te pri padu, još u zraku, razbio i razletio naokolo. Bio je pohladan za početak jeseni. Oštriji i hladniji od prijeratnoga, kada se svake godine početkom listopada na Žitnoj pijaci održavao godišnji vašar na kojemu sam prvi put vidio zid smrti. Strah za motorista koji je jurio zidom od tada me nije napustio. Javio bi se kad god bih se toga sjetio ili kada bi pored škole, s djevojkom u crvenom sviteru, na motoru Pretis, projurio Rajko, profesor fizičkog vaspitanja. Motor je turirao baš kada bi prolazio ispred glavnog ulaza u katoličku crkvu.

Na trenutak sam sve to pred sobom vidio kao mrtvu, ukipljenu skulpturu. Prije mi se to nikada nije dogodilo. Ni kada sam želio, kako bih zaboravio stvarnost rata. Iznenadio me i prestrašio tako jasan prizor davne prošlosti, zapanjujuće sličan sadašnjosti. Zgromilo me to. Možda i zato što sam to doživio pred katoličkim grobljem, koje se doimalo i od mrtvaca napušteno.

Nepokošenom suhom travom pokriveni su stari grobovi, a novih nije bilo jer su preživjeli iz grada pobjegli. Nisu se vidjele ni humke s kostima ubijenih u logoru. Ni mrtve prognanike tu više ne vraćaju i ne ukapaju. Ali i ne iskapaju zakopane i, da prostiš, sa sobom ih Bosnom ne razvoze, kao što su to radili pridošlice, koji su okolna sela, predgrađe i grad nastanili čak i davno sahranjenim mrtvacima.

Htio sam se pomoliti pred grobom tete Gine, koji mi je pod travom izgledao viši od drugih, ali prije nego što sam dotaknuo ulaznu kapiju, zastao sam i istoga časa odustao. Odlučio sam prije otići do njezine kuće, vidjeti je li čitava i prazna. Ili je možda nastanjena s nekime koga poznajem, tko bi mi pomogao, ili s nekim, čije mi ponašanje u ratu još ne da mira.

* * *

Otkako me je promašio rafal kalašnjikova i metak pištolja – zahvaljujući vjerojatno Milomiru i njegovu kapetanu koji je pomagao četnicima – nemam mira. Nemir me ne napušta ni u snu. Koliko god sam mu pokušavao uteći, skriti se u druge brige, nametnuti mu drukčije želje, sve je uzalud. Stalno se vraća da me uznemiri, kao da sam utočište za njegove ratne traume. Muči me prizorom strijeljanja i traži razlog mojem preživljavanju.

Zbog toga noćima ne spavam. A kada i zaspim, budi me jecanje silovanih žena u parku, ispred milicijske stanice strah progonjenih i uhićenih, u logoru jauci mučenih i ubijenih. Nošeni povjetarcem s rijeke, iz logora i parka, iz sna me bude njihovi krici. Radi njih sam danima i noćima lunjao bečkim i zagrebačkim ulicama preispitujući svoju krivnju i opravdavao izbjeglički status.

Stoga sam htio još jednom, možda zadnji put, provjeriti hoće li se sada – kada ipak mislim da sam, što zbog protekla vremena, a što radi sve slabijeg pamćenja, donekle zaboravio prošlost – pojaviti i oživjeti prizori iz vlastita stana, osjećaj vlastita straha i iščekivanje pucnja vlastite smrti? Hoće li mi se ukazati lica komšija dok mirno promatraju kako me progonitelji hapse, odvode i cijelim putem do logora tuku? Hoće li na »kapi partizanki« ubojicama umjesto crvene petokrake zabljesnuti kokarda?

Hoću li opet zanijemiti, kao što sam zanijemio dok sam pred poštom gledao kako rezervisti s crvenim petokrakama siluju šesnaestogodišnjakinje? Hoću li još jednom proživjeti smrt automehaničara Agana, pokošena rafalom kalašnjikova? Hoću li vidjeti kako između dvaju pucnja brico Sakib, od straha blijed kao kreč, viri iza najstarije gradske topole, vrebajući trenutak u kojem bi se domogao svoje garaže, a da ga ne nanjuši neki od ubojica koji su danonoćno patrolirali ulicama i sokacima grada?

* * *

Auto sam parkirao iza zgrade, gdje sam ga inače parkirao dok sam tu stanovao. Nisam izišao iz auta, niti sam pomišljao izići prije nego što osmotrim okružje. Sjedio sam unutra – neodlučan. Razmišljao sam što učiniti. Pitao sam se, otići i pozvoniti na vrata vlastita stana ili čekati u autu? Promatrati prozor što gleda na parkiralište i po izrazu lica koje otvori prozor donijeti konačnu odluku – otići do vrata stana i pozvoniti ili odustati od svega i pobjeći?

Ako se odlučim otići do vrata, hoću li tada odrješito reći: »Dobar dan, ja sam taj i taj, to je moj stan« ili sa strahopoštovanjem, ponizno i jedva čujno izustiti: »Znate, to je bio moj stan.« A onda po reakciji novoga stanara prosuditi što dalje.

Dvojio sam i istodobno se pitao kako reagirati ako se sadašnji stanari mojega stana, s mojim stvarima, posrame i, ispričavajući se, pozovu me da uđem, a kako ako me maršnu i potjeraju. K tomu još pozovu policiju i optuže me za uznemiravanje.

Pritisnut neodlučnošću, mislio sam da bi ipak možda najbolje bilo ponašati se kao da tu i nisam bio. Okrenuti auto i otići. Zaboraviti sve što je u stanu ostalo, što sam godinama u njemu radio. Kao krpom prebrisati sve svoje tragove. Zaboraviti život što sam u njemu proživio!

Dok sam tako premotavao konac niti koja bi me mogla izvesti na put odlučnosti i osloboditi straha od svakog, bilo kakva reagiranja sadašnjih stanara, ispred zgrade sam ugledao Ratka B., brata očeva prijatelja Radivoja. I Ratko je gledao prema mojem prozoru. Zašto gleda, pitao sam se. Čini li to slučajno ili na istom prozoru očekuje nekoga tko bi mogao biti sličan onomu kojega očekujem ja? Dok sam tražio mogući razuman odgovor, posve nenadano, u okviru prozora ugledao sam Radinku, ženu Radivojevu. Ratka rukom zove da dođe gore. Kako? Zašto? Što oni tu rade? Čudio sam se i nisam znao što bih učinio. Izići van i viknuti: »Ja sam tu, zovi mene!« Ili čekati dok se Ratko popne gore i tada ih zaskočiti, iznenaditi, posramiti?

Prozor se zatvorio, Ratko otišao gore, a ja sam i dalje sjedio u autu i čekao, a da nisam znao što čekam. Na rubu živaca, iscrpljen neodlučnošću, konačno sam presjekao – neću ići gore! Ne želim smetati njihovu... tko zna čemu? Svakako savjesti, ako je imalo imaju. A ne želim ni umanjiti stid koji možda osjećaju kada me se sjete. Sutra ili neki sljedeći dan, premda mi to prvi put dolazi u glavu, posjetit ću ih u Gornjem selu. Vidjet ću kako će tada reagirati, što će reći? Hoće li se zabezeknuti što me vide ili se razveseliti što sam ih posjetio? Ili ću se ja naslađivati i čuditi njihovu ponašanju?

Siguran da će njima to biti neočekivan susret, autom sam se zaputio u centar grada. Želio sam vidjeti kako izgleda sada, kada je rat završio, a mnogih bivših stanovnika nema. Poželio sam se od centra spustiti nizbrdicom do ćuprije i nogom stati na drugu, lijevu obalu rječice. Htio sam namirisati nekadašnju ustajalost vode, ušima osluhnuti odjeke Lejlinih koraka što su mi se zauvijek urezali u pamćenje kao najljepši trenutci naše ljubavi.

Želio sam s vrha drvene ćuprije pogledom zagrliti Lejlinu i sve kuće uz rijeku. Vidjeti ima li koga u njezinoj kući. Je li se promijenila kapija otkad sam je posljednji put vidio? Nije li se njezina prijateljica Aida možda vratila iz Norveške, gdje je završila kada su je iz begovskoga bogatstva protjerali s najlonskim vrećicama u rukama?

* * *

Prije nizbrdice parkirao sam auto. Da ne narušim tišinu ulice tiho sam izišao iz Golfa, lagano pritvorio vrata i promatrao okolne zgrade. Na balkonima i prozorima nikoga. Sve pusto. Mrtvo. Ili možda živi iza prozorskih stakala? Pomislio sam da ti nevidljivi stanari ne žele vidjeti mene, niti ikoga tko bi ih mogao prepoznati i tako uznemiriti.

U sebi sam pokušao oživjeti i s njima, nekadašnjima, uskrsnuti sretnu prošlost, koja je davala smisao mojem bivšem životu. Koja je opravdavala moje želje.

Ali kada sam sve te balkone i prozore osmotrio još jednom, pa još jednom, pa još jednom – kada sam se sto posto uvjerio da se ni na jednom nije pojavio nitko, nikakav ljudski stvor kojega sam poznavao, kada sam prihvatio da su živi negdje nestali ili su dragovoljno otišli, iselili se, netragom iščezli – odustao sam od silaska do ćuprije i rijeke.

Trenutak, dva, nekoliko trenutaka, možda i minutu, stajao sam iznenađujuće ravnodušan. Osjetio sam zadovoljstvo što ih nema, što ih nisam vidio. Bilo mi je svejedno, kao da nikada i nisu postojali. Zatim sam mirno, s noge na nogu, othodao do ulaza u stari hotel novoga imena, pogledati što se tamo promijenilo.

Zadnji zapamćeni kadar bivšega hotela, fotografiran poluzatvorenim i krvlju podlivenim očima, ispunjavale su razularene uniforme bradonja s kokardama na šajkačama; iz flaša se nazdravljalo vojvodi Draži, pjevalo, urlalo, pucalo... Iz unutrašnjosti hotela na mahove se probijao Ravelov Bolero, a žene razuzdano vrištale kao da su u seksualnoj ekstazi, kao da njihovu svršavanju nema kraja, sve dok rafal iz kalašnjikova sa sjeverne strane hotela nije utišao viku i galamu.

A onda je, istočno od razuzdane gomile, istočno od glavnog hotelskoga ulaza, ispod visokih jablana pred kamenim zidom sportske dvorane, opet zapucalo – strijeljana su trojica muškaraca.

Došavši do kraja ulice, koja se račvala i široko otvarala prema hotelu, stao sam, ukopao se kao da sam pred ponorom. Iznenadio me, iako je gotovo podne, nevini jesenji dan ispred hotela, kojega je svojom nezgrapnošću nagrđivao ogromni granitni spomenik »junacima otadžbine«. Na časak mi se ljudskijom činila četnička razularenost od spomeničkog pijeteta »braniocima otadžbine«. Dok im nisu podigli spomenik, pomislio sam, mnogi od njih nisu bili krivi, a sada je i na njihova pleća natovaren teret zločina – u crni granit upisan.

Kako sam zabezeknut stao, prije nego što mi je sve postalo shvatljivo i vizualno objašnjeno, tako sam se naglo okrenuo, prešao na suprotnu stranu ulice, odakle se nisu vidjeli ni nezgrapni granitni spomenik, ni hotel, ni zid sportske dvorane. Jedva dižući korake i teret sjećanja, zapanjenosti i tjeskobe, zaputio sam se prema Korzu. Htio sam u sebi sadašnjemu provjeriti postoji li u meni nekadašnjemu još tuge za nevino ubijene i njihove živote. Je li ostalo i koliko je živo išta od ratne pustoši Korza, od logorske tišine grada i smrtnog straha uhapšenih prolaznika? Odjekuju li još koraci vojničkih čizama razularenih kokardaša po okolnim ulicama i živi li još i sada u tim ulicama, kao nezaboravni svjedok straha, sablast ukočene smrti?

Sve do maloprije, dok pred hotelom nisam doživio pustoš i na kamenom zidu sportske dvorane vidio ostavljeni trag ubojica – rupe od metaka – cijelo vrijeme progonstva i života bez rata, pitao sam se, hoće li mi se u mislima ukazati lice na križ razapetog, nedužnog čovjeka iz parka? Hoću li čuti njegov prigušeni jauk i vidjeti njegov smiješak prijezira upućen ubojicama prije izdahnuća? Hoće li mi se ispred vodoskoka ukazati od straha zanijemjeli džez trubač Hary?

Jesu li Korzo, park i obližnje zgrade zapamtile, poput mene, jezu na licima žrtava, pucnje i iživljavanje ubojica, koji su od Zelene pijace i iz njoj bočnih ulica, kao nevidljivom logorskom žicom, strahom omatali prostor kretanja kojim su se, kao lijevkom, slijevali vriskovi i jauci u logor uz rijeku?

Zastajkivao sam na Korzu i osluškivao. Učinio bih korak, dva, pa osluhnuo. Nekoliko puta. Zatim bih ubrzao korake pa naglo stao, kao da nekoga želim uhvatiti u zamku, zaskočiti ga i iznenaditi. Disanje sam prilagodio i uskladio s pokretima, udahe i izdahe vagao sam kao škrtac grame. Brižljivo sam brojio odjeke pokreta koji su ulazili na Korzo, kao onoga dana kada su me tuda proveli izubijana, modra i svezana, prvo do milicijske stanice, a onda u logor.

Osvrtao sam se oko sebe ne bih li ugledao nekoga koga poznajem. Nekoliko puta prohodao sam trotoarom od Maslešine knjižare do parka, nepostojećeg kina i zatvorenog hotela. I opet sam zastajkivao, samo upadljivije. Promatrao sam zgrade, piljio u izloge, nekoliko puta prešao s jedne strane ulice na drugu, buljio u policijsku stanicu. Nastojao sam na svaki način biti zamijećen, otkriven, ako treba i priveden, samo da mi netko pristupi i upita tko sam, što radim, kojim poslom sam tu, zašto se osvrćem oko sebe? Čekam li koga?

No nitko me ništa nije pitao, ni zaustavio me, ni pogledao. Nikoga nije bilo. Ni ubojica ni njihovih sjena. Činilo mi se da se sve urotilo protiv mene, protiv muke mojega proživljenog života. I sjećanja! Da se dogovorilo s nekom višom silom kako će pred mojim pitanjima, pogledima, kretnjama, užasima... ostati nijemo? Neprisutno. Kao da se zavjetovalo da će ostati nepokretno, nedokučivo i bezglasno pred prozirnim zastorom gromoglasne tišine?

* * *

Prekriven šutnjom i praćen zamišljenim nepokretnim sjenama ubijenih sugrađana i šetača Korza, opet sam lagano, s noge na nogu, odšetao do Pošte. Poželio sam u tom trenutku, što je bilo izvan mojega racionalnog odlučivanja, u vlasti apsurdna ponašanja i neke vrste rastresenosti, čuti Ilinu; pitati kako je, je li joj se možda, slučajno, javila majka? Kada će doći ovdje? I hoće li doći?

Pritisnut uspomenama i teretom šutnje, koja nije nudila odgovore na ratne traume, zakoračio sam na ulazne poštanske stube. Ali, umjesto da pazim gdje stajem, pogled mi je pobjegao i sjećanje pretrnulo, ukočilo se na mjestu s kojega su onda, kada je sve počelo, vrištale dvije učenice moje škole, silovane od dvojice rezervista. Nakon pet godina opet sam vidio prizor koji nisam zaboravio, a mislio sam da jesam. I opet sam osjetio strah. I sram! U sjeni stubišta, na prostrtim sivomaslinastim šinjelima, bjelasala su se bedra silovanih učenica i curila njihova nevina krv. Sunce je obasjavalo pušku, nož, remen i odbačene vojničke kape s crvenom petokrakom, kakvu sam nosio u Titovoj gardi.

Sjećanje na Titovu gardu u tom času, a prije toga i za vrijeme ubijanja Vukovara, smučilo mi je – ne i zadnji put – i zvijezdu petokraku i Tita, sve ideale za koje sam živio i sve uspomene koje nisam uspijevao zaboraviti. Grč mučnine pritiskao me na dno očaja. I od tada me, čini mi se, nije napustio. Nogom dodirnuvši betonske stube, zateturao sam i pomislio da moj sadašnji život i nije zaslužio življenje. Zaklopio sam oči, udahnuo i izdahnuo udah te se vratio nazad. Pred skaline. Bilo mi je strašno, užasno, nepodnošljivo u tom trenutku zvati Ilinu.

Što ću joj reći kad upita odakle zovem? »Iz pošte! Znaš, iz one... – ona ne zna, ja joj nikada nisam rekao – pokraj čijih sam stuba vidio silovanje dviju šesnaestogodišnjakinja. Mojih učenica. Kojima nisam pomogao, a one su zvale u pomoć!« Ili joj slagati da je sve u redu. Da sam poduzeo sve kako bi se ona, ako dođe, osjećala ugodno u rodnom gradu i zavičaju, koji od rata niti jednom nije poželjela posjetiti.

Cijeloga me prožeo osjećaj stida. Savjest, koja se do tada kolebala pred najezdom zla – uvukavši se u mišju rupu konvencija i nezamjeranja, jer je »drugarska samokritika« izgubila izvorni smisao, jer si je ukaljala obraz – ipak se probudila. Nije dopustila da je i dalje sramotim, nego me suočila s porazom savjesti. Ponukala me je da ipak odem do kuće tete Gine. Ako kuća još postoji? Ako u njoj živi netko tko je čuva za nasljednike? Za Hanu! Ali... Što ću ako je sve drukčije? Ako su i tamo uljezi, kao u mojem stanu! Nepomično promatrati njihovu drskost? I na kraju odustati!

* * *

U tom grozomornom premišljanju nisam znao rješenje. Nije mi se nudilo, a nisam se ni trudio otkriti ga. Nije mi padalo na um što bih mogao učiniti kada dođem do kuće i nađem sve po starome, a pogotovo ako tamo, iako prepoznat, budem nepoželjan. Ako me netko od komšija pred kućom ne želi vidjeti jer taj tu kuću, kao i svaku tuđu kuću u ulici, čuva kao da je njegova. Jer on to želi ili mu je tako vlast naredila. Stoga bi, odlučio sam, najbolje bilo sve odgoditi!

Opravdanje za odustajanje, poput crva mi je svrdlalo mozak, uvuklo se u misao, postalo razlogom za kukavičluk pred mogućim novim stanarima kuće. »Teta Gina – rekao sam sebi – sada nije kao nekada! Komšije su se nekada u nevolji međusobno ispomagale i bile dobri susjedi, a sada ne postoje! Ili se na daljinu mrze. Nekada je svatko o svakomu znao sve, pa i poznavao većinu posjetilaca, bilo da su rodbina ili prijatelji, a sada su ti isti zaboravili te običaje i priklonili se...«

Nisam spomenuo riječ Zlo, koje su prigrlili. Možda i zato što im je tako bilo najlakše opstati. Pa i unatoč svim pravdanjima mogućih novovlasničkih postupaka, kolebao sam se. Da odlučno odustanem nisu mi dopuštali obiteljski razlozi. Shvatljivi i neshvatljivi. Ponajviše obiteljske veze s tom kućom. Osim što je teta Gina u toj kući rođena, u njoj odrasla i živjela, iz nje je i na groblje ispraćena. Sve u kući; svaki predmet, slika i knjiga, podsjeća na neki dio njezina života. Pa, i mojega. Skupa s Hanom, u toj me kući poučavala životu koji nije bio lišen ni njezinih tragičnih iskustva. Njezine židovske prošlosti u kojoj je mijenjala navike i običaje, čak se odrekla i vjere, a sve zbog dobrote i ljubavi. Zato sam, ako ni zbog čega drugoga, morao vidjeti tu kuću.

____________________
* Ulomak iz romana u nastajanju Bolero smrti. (Op. a.)