Stvarnost kao prostor suprotnosti

Nova knjiga varaždinskog književnika, prevoditelja i haijina (haiku pjesnika) Željka Funde izašla u veljači 2024. nosi naslov Sretni Sizif, s podnaslovom mondoidi. Naslov se nastavlja na posljednju kratku rečenicu u djelu Alberta Camusa Mit o Sizifu koja glasi: Treba zamisliti Sizifa sretnim.

Mondoidi su, kako već sama riječ sugerira, zapisi slični japanskom mondou, što odgovara kineskom koanu. Radi se o razgovoru, dijalogu između učenika i učitelja koji se razlikuju od sokratovske dijaloške metode, a u duhu zen budizma i izravne spoznaje u kojem učitelj dovodi učenika do mističnog prosvjetljenja (satori). Ulogu učitelja imaju djed i baka, a učenik je dječak, njihov unuk kojeg nazivaju Mali princ. U mondoidima, dakle razgovorima ne nastoji se dovesti učenika do nekog filozofskog ili religioznog prosvjetljenja. Radi se o igri djeda i bake sa svojim unukom kroz koju oni načelno potpuno nenametljivo igraju inače standardu ulogu što je treća i četvrta osoba u trogeneracijskoj strukturi obitelji tradicijski odigravala kroz stoljeća, na selu i gradu, te u velikim gradovima nažalost sve manje, a to je prenošenje znanja o običajima, odnosima, kulturi, sadašnjosti i prošlosti, precima i dr. zbog čega su bake i djedove neki nazivali i čuvarima društva.

No Fundini baka i djed nisu samo neki pedagoški tumači dječaku. Oni su dječaku pravo nadahnuće i s takvim starcima njemu nikad nije dosadno. Kako Mali princ kaže: »Svaki puta kada me mama ili tata dovezu k baki i djedu, oni nas dočekaju široko se smiješeći. Jednom je tata rekao da se oni smiju alelujno«. Njima je zagrljaj lijek, a smijeh rastjeruje bar jednu vrstu magle. Oni su zaigrani, i sami poput djece s velikim iskustvom predočavaju dječaku svijet, stvarnost, radost i tugu ljudi. Vrlo uspješno i poetski uspijevaju ostvariti očaravanje djeteta, bez opterećivanja prozaičnostima, golim i racionalnim zadacima i shemama, a cijelo djelo nema ništa od neke suhoparne školničke didaktičnosti.

Naslov knjige je Sizif i to radosni Sizif! Tko ne bi volio Sizifa i tko ga ne bi žalio!? Svojedobno je okovao smrt pa je Pluton poludio jer je njegovo carstvo bilo ostalo pusto i gluho! Nitko nije umirao. No razlozi Sizifove kazne su kompleksniji. Kažnjen od bogova da bude beskorisni radnik pakla, pa kako takav može biti zamišljen sretan? Albert Camus veli da ako je ovaj mit tragičan i to je zbog toga što je njegov junak svjestan. On je naime svjestan da zauvijek ne postoji nada u uspjeh i izbavljenje. No u trenutku kad se opušta i vraća s brda s kojeg se otkotrljala stijena, veli Camus, nadmoćniji je od svoje sudbine. Jer nema sudbine koja se ne prevladava prijezirom. Radost Sizifova ostaje: pripada mu njegova sudbina i on je prihvaća.

Autor prilazi mitu o Sizifu iz životne svakodnevice. On pridaje smislenost pojmu Sizifa naših života, onog koji je uzet za opće mjesto uzaludnosti. Fundin Sizif nije prepušten sâm sebi, njegov posao ipak nije besmislen, jer je protagonist, to jest netko sa svojom životnom ulogom. Veća nesreća, smatra autor je u onog koji je u podnožju brda a ne smije ni dotaknuti kamen i tako izvan opasnosti, ali i izvan života egzistira, to jest egoizira kao ni narcis ni mazohist, čak manje od tih pojmova! Sizif je personifikacija onih svakodnevnih zadataka koji se čine da ničemu ne služe, no itekako su važni i neophodni. To je baka koja stalno sprema, čisti i kuha i kojoj to nikada ne dojadi, baš kao i djed koji joj doduše ne želi krasti njezinu sizifovsku sreću. No on je Sizif zbog drugih razloga i druge stijene koju tobože mora besmisleno gurati na vrh brda.

Zapisi su napisani iz očiju dječaka koji vidi i opisuje događaje i dijaloge, a u njima i sâm sudjeluje i svojim dječjim zaključcima poantira svaki mondoid. On opisuje razgovore i postupke bake i djeda te ih objašnjava svojom dječjom logikom koja je često paradoksno mudra ili apsurdna, na način da izaziva smijeh i/ili razmišljanje. Dječja usta inače znaju i nesvjesno izreći velike mudrosti. Zapisi su duhoviti, suprotstavljeno je gledanje odraslih i djeteta, i dvoje odraslih međusobno. Odvijaju se dijalozi puni humora, spontanih nadigravanja između djeda i bake, ujedno s jasnim ulogama ispred djeteta. Redovito dolazi do suprotstavljanja, upravo neke mini obiteljske dijalektike koja se obično rješava kroz međusobno razumijevanje u sintezu što pomiruje prvotne teze i protuteze i nadsvođuje ih obostrano prihvaćenim stajalištem. Svaki zapis završava zaključkom, sličnom nekom malom satori-prosvjetljenju poput onog u zenovskom mondou. Na taj način zapisi dobivaju svoj odjek i podsjećaju na zen koane. Ponekad ih kroz dječje navode skoro uvijek u upravnom govoru izriče djed ili baka, a ponekad Mali princ, čiji komentar i dječji pogled dokida mogućnost patetike ili sentimentalnosti.

Od samog početka knjige teme se osim veselja i zaigranosti životom dotiču i smrti, bolesti, prolaznosti. Ne izbjegava se žalost, te se protagonisti katkad prepuštaju plȁču i pročišćenju od tuge. Djed i baka se ne stide plakati, bilo radi nesreće susjedove ili drugih, uključujući same sebe, pa i zato, jer, kako veli djed – »uvijek negdje netko izgubi utakmicu«. No plače se i zbog sreće te od ushićenja zbog naoko malih stvari.

Baka i djed prilagođuju se djetetu i njegovom smislu za očaravanje, koje dječak spremno prihvaća. Otuda i njihove, za odrasle apsurdne igre i rješenja no posve razumljive djetetu. Npr. natječu se s jeseni u sušenju listova, nastoje prevariti vjetar, odlaze u Čakovec da vide je li taj grad još postoji (i u njemu sladoled!), prizivaju susjedovog kokota da zajedno otjeraju maglu, plešu ples života za suncokret da bi duže cvao, otkrivaju Ameriku u bakinom loncu kao fini cušpajz, prave utrku jabuka u Dravskom kanalu, stavljaju kravate na voćke koje su izgubile lišće da ih oraspolože (!), odlaze ujesen u šumu slušati Desetu Beethovenovu simfoniju, postavljaju pravila ponašanja u vrtu u jeseni, npr. Lišću nitko ne smije smetati da pada! – itd »... primjeri su maštoviti i mnogo ih je.

Posebice djedovim željama nema kraja. Baka njegove želje zove djetinjarijama, a zajedničke postupke i dijaloge sizifiranje ili zofilofiranje. Zajedno s unukom on ponovno otkriva Ameriku, koju je doduše otkrio Kolumbo, ali ne cijelu! On zajedno s unukom, kao Rezervni varaždinski Kolumbo u dva dijela otkriva npr. da su danas počeli otpadati cvjetići na terasi restorana Raj, kao i čitav niz drugih još neotkrivenih stvari.

Djed u svemu što može pronalazi pozitivnost. U zdravicama on kao nepopravljivi optimist ignorira loše stvari i nazdravlja onome što nas može veseliti, uz poklik: Živio ovaj trenutak! – što je naslov jednog zapisa. Zdravice su česte i posvećene svemu što ga okružuje. Drži zdravicu susjedovom kokotu, lijepom grozdu, listu zanimljive boje ili oblika, loptici maslačka, podnevnom zvonu, snijegu, bijelom oblaku, plavom nebu itd.

U mnogim detaljima zapisi podsjećaju na atmosferu Malog princa – Le Petit Prince autora Antoine de Saint-Exupérya čijom djetinjom mudrošću odiše i cijela ova knjiga. Ujedno osjeća se i duh japanskih pjesnika Ryokana i Isse koji su se igrali s djecom te posebno imali smisla za male stvari i životinje. Neki zapisi podsjećaju na atmosferu zapisanu u Issinom haiku:

I za buhe, noć
mora da je dugačka,
tako samotna.

Djed i baka su pravi glumci, zabavljači s jedne strane s tim da uz sve zafrkancije oni dijele i prikazuju ozbiljne i teške strane života i sami sebe onakve kakvi jesu. Jednostavna životna razmatranja iskusnog bračnog para idu od smijeha kroz svakidašnje dogodovštine i razmišljanja do plača i natrag. No, u nevoljama koje nas sustižu djed svojim prijateljima nudi bolju stranu, onu koja vidi bocu na pola punu. Tako npr. prijatelju koji ima niz bolesti i koji u početku ne pristaje na djedov poziv da nazdrave kada ga djed poziva na piće, djed nazdravlja zbog čitavog niza opakih dijagnoza koje prijatelj nema. Jer, »uvijek se može nečemu nazdraviti« – kako bi dopunila baka.

U zapisima je suočeno veliko proživljeno životno iskustvo s djetinjom nevinošću i u tom sudaru nastaje čitav niz praskova, bilo smiješnih, zafrfkantskih, neobveznih i ozbiljnih, kao i tužnih, no s poantom koja se ne odriče nade, ljepote i zahvalnosti. Te poante su neizravno poučne. Na taj način djelo predstavlja nenametljivo ono što se može zvati »Ars vivendi« u širokom značenju tog pojma. Ono očito u svoj opsežnosti uključuje i misao kirurga i bioetičara Sherwina B. Nulanda kako je i ars moriendi zapravo ars vivendi.

U obitelji se isprepliču i različiti svjetonazori unutar obitelji, no rješenje se uvijek nađe! Npr. u zapisu Važnost priče: »Baka puno priča o Bogu. Tata kaže da su to bajke. Mama kaže da su to istinite bajke. Zbog toga djed me ponekad odvede na istinitu bajku, a to je sladoled ili kolač u slastičarnici. Ja misim da takih bajki ne bi bilo da baka ne pokrene priču. Djed se tu slaže sa mnom«.

Među autorovim pitanjima je i ovo: »Stvarnost nam stvara preduvjete za sreću. Mi ih moramo sami iskoristiti. Stvarnosti uvijek za nešto treba biti zahvalan«. Stvarnost nam, međutim, pruža cijelu paletu najrazličitijih stanja i situacija, od onih lijepih i ushitnih preko svakodnevno dosadnih do onih loših, zlih ili tragičnih. U knjizi se nudi stav da se sve te situacije mogu prevladati prihvaćanjem za koju treba imati mudrosti i dozu određene ludosti što nas udaljuje od prozaičnosti života i ujedno dopušta vidjeti život s više pozicije. Potrebno je izdržati uz smijeh i uz plač, jer, poslije kiše dolazi sunce i nikada ništa nije završeno.

Knjiga je razdijeljena kao što su obično razdijeljena poglavlja u zbirkama haiku poezije ili kao što je sastavljen japanski saijiki, tj. rječnik godišnje kronike – po godišnjim dobima. U kazalu se tako po naslovima pjesama odražavaju godišnja doba. Od samog se početka zbirke nazire pozitivan stav prema životu kao daru kojeg treba prihvatiti sa zahvalnošću.

Zapisi su napisani bez preuzetnosti i apodiktičnih stavova s fluidnim odgovorima koji se mogu i ne moraju uzeti u obzir, no naprosto su prihvatljivi i ponuđeni za uzmi ili ostavi! Nepretencioznosti djela pridonosi zaigranost, ludizam, zafrkancije i humor. Na kraju svakog zapisa je postavljeno nekoliko pitanja s upitnicima za moguće razmišljanje, pa i samopomoć. Kroz djelo se proteže misao, moglo bi se reći heraklitovska o tome kako je stvarnost sudar suprotnosti, u kojoj se izmjenjuju godišnja doba, kiša i sunce, radost i tuga. Kao takvo jedinstvo suprotnosti život nikad nije isti. U ovim zapisima osjeća se kršćanstvo, s tim da je ono implicitno prisutno kroz cijelu knjigu, a eksplicitnije u nekoliko naslova. Cijela je knjiga prožeta duhom radosti, možda izravnije nadahnuta Hvalospjevom ljubavi svetoga Pavla. Upravo ufanje ili nada i ljubav, kao i vjera vidljive su u ovim zapisima unatoč časovitim naletima sumnje i osjećaja apsurda života. Camus je napisao i to da se ne može otkriti apsurd a da se ne osjeti poticaj za pisanje priručnika o sreći, te da su sreća i apsurd kao dva djeteta iste zemlje neodvojivi. Međutim, Fundin ovozemaljski Sizif kojeg treba zamisliti sretnim to zaista i jest uza svu svoju prihvaćenu, a tobože besmislenu sudbinu.