Stepinac vadi zub

Četrdeset i pete, minuloga stoljeća dakako, neposredno nakon onoga onamo rata, zvanoga drugi svjetski, ja već imam pet godina. Tijek toga rata meni je bio vrlo zanimljiv: s vrata u visini na zamišljenu terasu, koje tada još nije bilo, ja sam gledao kako po makadamskoj cesti na suprotnoj strani uskoga kraškog polja vojni kamioni koji voze brže dižu više prašine iza sebe. Sjednem na prag tih vrata prema jugu i uživam. To mi je najdraža igra, a kamiona ima svaki dan. Ili voze tamo na Prevlaku, gdje je velika vojarna, ili se vraćaju odotud.

Bilo mati bilo ćaća dođu mi s leđa, podignu me i kažu: »Tu je opasno, mogo bi panut doje, gledaj s punjestre!« I premjeste me tamo. To nipošto nije isto. Čim oni odu za svojim poslom, ja ponovno zasjednem na prag južnih vrata i gledam. Noge mi vise iznad ulaza dolje u podpod i u ćaćinu marangunsku radionicu, njišem se. Uživam. Nagađam koji će kamion dići najviše prašine.

Ispratio sam tako pretprošloga ljeta talijansku vojsku u odlasku, a s njima je otišao i »naš Carlo«, čuvar vojnog magazina uz ćaćinu radionicu, zatim i njemačku, a sada makadamom praše partizanski kamioni. Promicali su rjeđe i sporije, prašili manje, umanjen je bio i moj užitak.

Iznenada se pročulo da će u školi, a to je Vidakova kuća koja njemu ne treba jer ima već jednu dolje uz more, biti velika i važna predstava. Tako sam saznao da je naša kuća na južnoj strani visokoga brda po čijoj vododjelnici je granica s »bratskom republikom Crnom Gorom«, a sa sjeverne njegove strane su »vlaška sela« koja »gledaju na bokeški zaljev«. Iz tih sela doći će drugovi i prikazati nam važnu predstavu.

Tada nema ni novina, ne u našemu selu, ni radija, ni televizije ni kompjutora, ni mobitela, sve je samo usmena predaja ili službeni dopis u plavoj kuverti koji »poštijer donese«, a onda se to prepričava od usta do uši i svi sve znaju.

Došla su dvojica u čizmama i kožnim jaknama, rekli su: »I drugarica Mande i drug Marko obavezni su da prisustvuju predstavi koja će širiti u narodu idejnu svijest o istini u oslobodilačkom ratu. Javit ćete se drugu do ulaznih vrata koji ima spisak svih odraslih stanovnika sela da registrira vaš dolazak.«

»A komu ćemo ostaviti Maloga? Nemamo komu!« »Snađite se! Možete i njega uzet sa sobom jer idejno političku svijest u narodu treba širit od malije noga pa nadaje!«

»Nosi meee!«, zanovijetao sam, ali oboje su bili odlučni u tomu da sam »već veliki« da mogu i moram hodati, a oni će me držati za ruke, svaki sa svoje strane. Škola je blizu.

Pred školom drugovi iz vlaškije sela »s one bánde brda« i naši zajedno pjevaju »Mi imamo dva junačka sina/ druga Tita i druga Staljina«. Zatim i onu: »Evo zore evo dana/ evo čete partizana«. Iza nas idu susjedi, Mare i Joko koji joj poluglasno kaže, ali mi čujemo: »Pokojni Lukan je pjevo drugačije, »evo Jure i Bobana«. »Šuti budalo, nemoj da te ko čuje, ubit će te kao što su ubili i njega!« kaže mu Mare, a nama glasnije: »Idete i vi, je li!?« Pitanje ne ište odgovor, više je pozdrav. »A kuj z đetetom!?«. »A, eto, nema ga ko pričûva«. »Mogla je stara Jele, ona ne more stat na nogama, nju ne ćeraju da dođe!«. »Fala vi, drugi ćemo put.« »Nemojte slušā što moj Joko prdoklači!«. »Ne sekiraj se, ne obadamo mi take stvari!«

Prostrana učionica je već bila prepuna. Manji dio prostora bio je odvojen plahtama vezanim žicom pod stropom. To je zastor. Iza je pozornica, a predstavljači dolaze iz učiteljičine sobe, tamo i odlaze. U dubini prostorije su uza zid poredane školske klupe, neki stoje na njima, najudaljeniji. Neki sjede na podu do pozornice, stariji, iza njih su drugarice jer one moraju imati prednost. Muški su otraga, i ćaća je tamo.

Mami je jasno da me ipak mora dići na ramena. Tako iza onih koji sjede na podu sve do »pozornice«, a svisoka i izbliza – sve dobro vidim.

Morali su se pootvarati svi prozori da se natiskana čeljad ne podavi. Igla na pod ne bi mogla pasti, toliko su sabijeni jedan uz drugog.

»Drugarice i drugovi, naša braća, narodni glumci iz bratske i prijateljske susjedne narodne republike prikazat će vi četiri skeča, a prvi je o ratnom zločincu i ustaškom krvopiji Alojziju Stepincu.«

Taj koji to kaže širokim osmijehom je pokazao da ima zlatni zub naprijed, po sredini. On je jedan od one dvojice koji su bili u nas doma. Povlači se ispred zastora i sjeda na učiteljičin stolac s visokim naslonom do vrata, ne na pod.

Imati zlatne zube tada se jako cijenilo. Neki su namjerno vadili zdrave i stavljali zlatne, a oni praktičniji samo su navlačili zlatne presvlake preko odabranog zuba. Bitno je da se zlatni zub vidi. Ne može ga imati bilo tko.

Dvije ruke, ne vidimo čije su, jedna s jedne, druga s druge strane, razmaknule su zastor i na sredini male pozornice na nekom stolcu bez naslona sjedio je zarobljeni partizan. Da je to partizan, kako kažu Vlasi ili partidzan kako se ovuda govori, jasno je jer na kapi ima veliku crvenu zvijezdu petokraku. Noge su mu stegnute lancima, a ruke na leđima, ne vidimo čime su vezane. Za obje miške dvojica ustaša ga čvrsto drže. Da su to ustaše vidi se također po kapama. Na njima je sprijeda veliko ušato slovo U.

Prilazi mu Stepinac, šuljajućim korakom, u kardinalskoj odori dugoj do poda i s malom crvenkapom na tjemenu. Desnu ruku drži za leđima. Nešto se govori, ja danas ne znam što, ali čim se Stepinac prišuljao zarobljeniku, oba ustaše nasilno mu otvaraju usta. Puna su zlatnih zuba. Drugih i nema. To se vidi.

Kardinal iza leđa ima golema kliješta, veća od svih koje sam ikada vidio. Nadmoćno se cereka i primiče ta velika kliješta uhićenikovim ustima. Ustaše mu ih sada još nasilnije nastoje što više otvoriti. Stepinac staje preda nj i trenutkom ne vidimo što mu radi, ali se čuje stravičan krik. Kardinal se tada izmiče i okreće se prema nama. Sa zlatnoga zuba, a to je pogolem kutnjak u onim kliještima, cijedi se krv. Kaplje i sa svećenikove ruke. On ga tom krvavom rukom sprema u duboki džep na svojoj opravi. I usta onoga zarobljenog nesretnika puna su krvi koja mu lipsa niz bradu, davi se u krvi.

Moj krik, ma koliko da sam bio tek petogodišnjak, jači je i prodorniji od zarobljenikovog. To je u trenutku zaustavilo predstavu. Svi gledaju mene i mamu koja me pokušava iznijeti. Ja se trzam, kričim, plačem, nastojim skočiti s njezinih ramena i pobjeći, ali ne mogu, mama čvrsto drži moje noge i probija se prema vratima. To baš i ne ide lako, jedva se, sva u znoju, iskobeljala skupa sa mnom na ramenima.

Spustila me s ramena, sjela sa mnom na omanji suhozid, ali ja se i dalje tresem u suzama. Mama mi ih briše. I rukom i rupcem. Ljubi mi oba obraza: »Ne boj se, mili moj, oko moje, dušo moja, jedini moj, ne boj se, nije to prava krv, nije, ne more bit, čula sam da u predstavama glumci cijede toć od pomadora, to se crvèni kao da je krv, ne boj se, ajde, ajde, primiri se, ne tresi se, primiri se, duboko udahni, još jednom, tako, tako, tako, ajdemo doma, nosit ću te na ramenima!« »Neću!« »Nećeš? Dobro onda, daj mi ruku, idemo!«

Između četrdeset i pete i devedeset i prve, kada su iz »vlaških sela« nasrnuli na nas, pljačkali, palili, odvodili u roblje, ubijali... ipak je tih mojih prvih pet godina manje od pola stoljeća. Četiri ljeta kasnije devedeset i pete godine, kao nekada talijanske pa njemačke vojake ... ispratio sam i partidzane, skupa s tim našim historijskim fonemom »dz«. Ali, oni nisu odprašili makadamskom cestom iznad južne strane polja nasuprot našoj kući. Otišli su tamo odakle su i došli.

Pred onim vratima prema jugu sada jest terasa. Makadamska cesta je zarasla u makiju, rubom nekadašnjeg polja suvremena je asfaltna prometnica, tamo prema Prevlaci i Vitaljini gdje je i državna granica prema »vlaškim selima« odakle bijahu bili došli oni glumci, pješice preko brda, pjevajući one pjesme pod barjakom s petokrakom, konjskim putom, sada već neprohodnim. Tamošnja tadašnja sela već su gradići i gradovi.

Polja više nema. Zaraslo je u prašumu. Nema više ni sela. Još su »žive«, dakle imaju djece, samo dvije susjedne kuće. Seljani ili izumrli ili odselili. Ja sam se, nakon preduga izbivanja, vratio u rodni dom. U međuvremenu sam, kao gimnazijalac, i ja postao glumac amater, a zatim i kazališni kritik. Napisao sam, pretežno za prosvjetni stručni tisak, prema gruboj računici, više od osam stotina kazališnih kritika, a predstava sam vidio sigurno više od tisuću. Ni jedna me se nije tako snažno dojmila kao ona prva.

Ovo pišem na taraci s koje ne vidim polje, nego prašumu. Bude li netko nekad poželio obrađivati to nekada obrađeno tlo, mora najprije iskrčiti već golema stabla, kao pračovjeci.

Živim već u petoj državi, sada u Lijepoj Našoj Svačijoj. Kao i u početku, evo me gdje sam i rođen; pored južnih vrata svoje rodne kuće.

»Velečasni, vi pratite beatifikaciju i poznajete svaki detalj života sada blaženoga Alojzija Stepinca; je li neporeciva istina da se u mladosti prijavio kao dobrovoljac na Solunsku frontu, da pomogne braći Srbima?« »Jest.«

(Đurinići, 2024.)