Slavonskobrodski zavičaj kao duhovno ishodište

Prikladno je početi rečenicom što ju je u 4. stoljeću napisao Servius Marius (Honoratus) u komentarima na Vergilijevu Eneidu: »Nullus enim locus sine genio est«. Jasno je da ovdje genio (nom. genius) znači ‘duh’: stari Rimljani vjerovahu da nema ni jednoga mjesta kojim ne upravlja njegov duh, genius loci, svojevrsno nadnaravno i nevidljivo biće koje daje dušu i fizionomiju stanovitomu predjelu, oblikujući ne samo njegovu topografiju iliti mjestopis nego i – u posve određenome smislu – mentalitet i postupke ljudi koji ga nastanjuju. U ovome je osvrtu riječ o mjestu što ga Rimljani nazvahu Marsonia, po Marsu, bogu rata. Ali ne bi smjelo ostati nespomenuto da Mars bijaše najprije italski bog plodnosti, životodajni bog poljâ, ravnicâ, šumâ i proljeća, kojemu je bio posvećen mjesec ožujak (Martius), a tek u kasnijim vremenima Mars postade i bog rata.

Na mjestu antičkoga naselja Marsonia danas je Slavonski Brod, grad koji je od 1871. do 1934. nosio naziv Brod na Savi. (Pra)slavenska nam etimologija i dijakronijska semantika govore da riječ brod ima prvotno značenje ‘gaz (rijeke)’, a tek je njegovo drugotno značenje ‘lađa’ ili ‘plovilo’. Staro značenje ‘gaz’ očuvano je u nekim toponimima, a jedan od njih upravo je Slavonski Brod.

Riječni gaz može nas asocijativno odvesti do starogrčkoga filozofa Heraklita, koji govoraše da čovjek ne može dvaput zagaziti u istu rijeku jer rijeka biva u stalnome toku, a i čovjek je neprestano zahvaćen mijenama, pa pri ponovnome čovjekovu ulasku u rijeku ni ona ni on više nisu isti. Jedan od temeljnih elemenata Heraklitova nauka jest da se sve nahodi u stalnome pokretu i mijeni. Izreka »Sve teče« (grč. Panta rei, Πάντα ῥεῖ) posve prikladno izražava dotičnu Heraklitovu misao (premda te izreke nema među njegovim izvornim fragmentima). Naznačeni misaoni slijed neizbježno nas dovodi do prolaznosti, do vremena i njegova duha. Od duha mjesta do duha vremena. Taj genius temporis razaznatljiv je upravo u stalnim mijenama, u prolaznosti od koje se čovjekov duh u svojemu postojanju nastoji otkloniti na krilima žudnje za neprolaznim i postojanim, za nedoglednim ali naslutivim zbiljnostima koje nose (pred)okus vječnosti.

O dijalektici prolaznoga i neprolaznoga, prošlosti i sadašnjosti, biografije i topografije – govore, izvrsno i sublimno, rečenice otisnute na koricama knjige Ivana & Tadija: I druge slavonskobrodske teme. Vrijedi ih citirati: »Objedinivši većinu napisa o književnosti i kulturi ‘grada svoje mladosti’ nastalih u raznim povodima tijekom minule polovice vijeka, autor ove knjige pokazuje da je Slavonski Brod grad ne samo bogate književne baštine i da ta baština nije mrtvo slovo na papiru, nego da živi i na najbolji način prožima i oblikuje prostor brodske svakodnevice«.

Autor knjige jest prof. dr. sc. Vinko Brešić, naš cijenjeni književni povjesničar i pjesnik. Djelo je objelodanjeno 2024., a nakladnik je Ogranak Matice hrvatske u Slavonskome Brodu. Knjiga se otvara autorovim tekstom naslovljenim Umjesto predgovora: MOJ BRODSKI KRUG. Uputno je citirati završne rečenice, koje suptilno prožimaju biografske i topografske aspekte čovjekova bivanja u prostoru i vremenu:

»Ogranak prihvaća rukopis ove moje knjige koja objedinjuje dvije amblematske figure brodske književne povijesti – Ivanu Brlić-Mažuranić (1874.–1938.) i Dragutina Tadijanovića (1905.–2007.), figure koje su obilježile ovaj grad, i to nakon što je grad na Savi obilježio njih. / A ja? / Njima i sâm obilježen, ja ovime zatvaram još jedan svoj zavičajni krug – slavonskobrodski, krug svoje mladosti, te bivam bliži nego ikad svome prvome zavičaju – onome iz kojega je sve poteklo. Dakako, svakim danom svjesniji da bi baš taj krug mogao ostati zauvijek otvoren. / Krug svih mojih krugova« (str. 14.).

Autor s osobitim senzibilitetom spominje »zavičaj« i »zavičajni krug«. To je, kako se čini po svemu, povezano s još jednom osobitošću hrvatskoga jezika (ali, valja reći otvoreno, i srodnih mu jezikâ). Naime, posebnost i dostojanstvo riječi zavičaj izrazio je vjerodostojnom ljupkošću naš književni bard Slobodan Novak, izrekavši na sjednici Grada Raba u srpnju 1999. ovu rečenicu: »Srećom, naš jezik – za razliku od mnogih velikih svjetskih jezika, pa i nama najbližega, talijanskoga, koji poznaju samo pojam rodnoga mjesta, a nemaju riječ koja bi bila adekvat našemu zavičaju – srećom, kažem, mi imamo tu, u mojem slučaju spasonosnu riječ: zavičaj – jednu od najljepših, najizražajnijih, najsadržajnijih, emotivno nabijenih riječi hrvatskoga jezika« (S. Novak, Izjašnjavanja, Matica hrvatska, Zagreb, 2010., str. 396.).

Vratimo se »zavičajnoj« knjizi profesora Brešića. Objavljena je o 150. obljetnici rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, koja je, premda nije došla na svijet u Brodu (nego u Ogulinu), svojevrsni zaštitni znak Broda na Savi. Vinko Brešić ističe da je ona »najpoznatija Brođanka«, »autorica Šegrta Hlapića i Priča iz davnine – kultnih djela dječje književnosti na kojima se i danas odgajaju novi naraštaji čitatelja«. Drugo ime koje slovi zaštitnim znakom Broda jest Dragutin Tadijanović, pjesnik iz obližnjega Rastušja, a on je, Brešićevim riječima, »bard hrvatske lirike 20. stoljeća, autor Dugo u noć, u zimsku bijelu noć i drugih već odavna antologijskih stihova...«

U godini smrti Ivane Brlić-Mažuranić imao je Dragutin Tadijanović 33 godine i čini se vrlo vjerojatnim da su se susreli. Ali mjesto i vrijeme mogućega susreta ostalo je u području pretpostavki i nagađanja. Vinko Brešić o tome piše (čitamo na ovitku knjige): »...veći dio godine Ivana je provodila u porodičnom ljetnikovcu Brlićevcu u Brodskom Brdu, a samo nekoliko brežuljaka istočnije nalazilo se Tadijino Marića Brdo. Dok je mladi Tadija pohađao gimnaziju, koja je bila na brodskom korzu gotovo nasuprot Brlićevoj kući, sasvim sigurno je mogao susresti tada već uglednu književnicu. Treće mjesto mogućega susreta – slučajnog ili namjernoga – mogao je biti i Zagreb...«

U prilogu naslovljenu Gospođa u crnini, a podnaslovljenu Kako su se susreli Ivana i Tadija, Vinko Brešić objašnjava zašto je sklon zaključiti da je »Ivana u Tadijinim očima bila sve ono što on nije, ali je želio biti«. Ona mu je na svoj osobit način bila ideal, uzor, dio građanskoga svijeta o kojemu je mladi Tadijanović sanjario i »u koji je želio jednoga dana ući te postati i sâm gospodin – sa štapom i šeširom. Bila je to projekcija vlastite budućnosti jednoga seoskog slavonskog dječaka i mladića, životni cilj kojemu se – na roditeljski poticaj, podršku i veliku žrtvu – Dragutin Tadijanović u potpunosti posvetio. I uspio« (str. 132.).

Knjiga Ivana & Tadija: I druge slavonskobrodske teme obaseže 296 stranica i sastoji se od triju dijelova. U prvome je devet priloga o Ivani Brlić-Mažuranić, u drugome devet o Dragutinu Tadijanoviću.

Treći dio knjige objedinjuje jedanaest priloga o drugim temama: o brodskome pjesništvu 1960-ih i 1970-ih godina, o knjizi Brod i okolica Mirka Markovića, zatim o temama obuhvaćenima zbornikom radova sa znanstvenoga skupa o Slavonskome Brodu u listopadu 1994. K tomu je autor priložio tekstove u kojima tematizira knjige Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi, I. (1706.–1787.), koju je priredio dr. Josip Barbarić; zatim Ideali, strast i politika, knjiga o životu i djelu Andrije Torkvata Brlića iz pera Vlaste Švoger te drugi prilozi koji se dohvaćaju ne samo književne nego i općekulturne povijesti Slavonskoga Broda i okolice. Knjiga sadržava i mnoštvo fotografija, većinu kojih je ustupila novinarka Dunja Vanić.

Naposljetku valja reći da je Vinko Brešić uzeo svoj slavonskobrodski zavičaj kao locus amoenus i oko njega satkao cijeli jedan mikrokozmos u okrilju kojega se susreću i prožimaju zavičajno i nacionalno, intimističko i univerzalističko, vitalističko i simboličko, prolazno i postojano – pri čemu svjedočimo plodonosnoj međuigri autorove reminiscencije i erudicije, njegova znanja književne teorije i umijeća književničke prakse. Priloge u ovoj knjizi resi besprijekorna metodologija te istančan osjećaj za jezik i rečeničnu skladnju. Stoga zavrjeđuje nepridržanu pohvalu i zdušnu preporuku čitateljskoj publici.