Priče o zbilji koja opominje

Promišljene a dijelom i proživljene duhovne priče i drame u zbirci Nismo vlasnici sebe književnika Alojza Pavlovića opora su realistična štiva koja korespondiraju s događajima iz naše sumorne bliske, ali i nevesele dalje prošlosti. Njihove teme i životne dvojbe dolaze iz svakodnevlja kome smo svi, u manjoj ili većoj mjeri izloženi (Covid-19, kriza vjere i povjerenja, ratni sukobi, promjena spola, globalizam modernog vremena...). Život počinje u trenutku kada čovjek prizna stvarnost i neminovnost svoje smrti. On time priznaje i stvarnost svoga života, kao i neizbježnost bolesti, starenja, iskupljenja i prolaznosti svijeta i života. To je glavna poruka ovih zanimljivih priča i nadahnutih dramskih minijatura.

Pavlovićevo ljudsko i profesionalno djelovanje u nekoliko različitih područja (stručno-znanstveni radovi, brojna književna djela i bogato radno i životno iskustvo), temelji su na kojima on gradi svoj literarni opus, crpeći ga iz najvrjednijih izvora: nasljeđa, okoline i kulturne baštine, što je upečatljivo prezentirano u ovoj obimnoj zbirci. Uočljivo je da autor mjestimice slijedi i Kantove spoznaje transcendentne sinteze osjetnih sadržaja subjekta i transcendentnih opažaja prostora i vremena – o čemu još 1989. godine piše Marija Brida u svojim filozofskim ogledima objavljenim pod naslovom Traženja. On to izravno tematizira uradcima: Korupcionašica i na nebu, Svetac ili bjegunac iz svijeta, Defekt evolucije ili promašaj Boga.

Djelujući kao zavičajni književnik, Pavlović ne bježi od sadržaja duhovnih odnosa ili ispreplitanja onoga što se podvodi kao praznovjerje, i onoga što se pojmi kao teizam koji bi se u načelu trebali isključivati. Praznovjerje za svaku različitu potrebu poznaje posebne snage i sile (bogove, demone i duhovne zaštitnike poput proznih uradaka iz zbirke). O tome autor svjedoči u pričama Čudotvorka Helena, Teta Stošija i dr.

U bogatoj zbirci pripovijesti, neki naslovi bi našli mjesta i u raspravama o čovjeku (priče: Promjene spola, Nismo stvoritelji samih sebe, Moj otac i Krist, Slavičina pijanstva, Anina borba, Kloniranje, Poučak siromašnih), poput one Jurja Jurjevića iz 1973. To se posebno odnosi na rasprave u kojima zbori o čovječjem životu kao neprestanoj borbi, gdje razvitkom kulture i civilizacije život postaje sve složeniji, a u mnogočemu i teži za obične ljude. Isto tako, neke uratke treba gledati i kroz prizmu carstva mašte i snivanja kao pokušaja obrane od raznih izvora ugroze i strepnji odnosno načina kako održati samopoštovanje zbog stalnih pritisaka realnosti, što je naročito prisutno u pričama Obiteljske patnje i Zdrava sam! Elemente takvoga pristupa zbilji susrećemo i u udžbenicima psihologije.

U dijelu naslova ove zbirke nalaze se i sadržaji o porijeklu simbola (Bog voli i silnike; Je li luđakovo bogatstvo sreća? i Dvije palme), koje dolaze iz domene psihopatologije. U njima je sadržano sve ono najljepše i najveličanstvenije što je čovječanstvo uzmoglo izmisliti, ali i sva najsramnija đavolska djela koja su ljudi sposobni napraviti.

Zbirka ima i više uradaka dvojnog obilježja (kombinacija duhovnosti i fantazija), gdje su pojedini elementi objašnjeni, a drugi samo dotaknuti. Supersile se možda ne mogu objasniti, ali mogu živjeti u svijetu u kojem funkcioniraju mnoge druge općepoznate stvari i pojave. Tema moći i susret znanog s nepoznatim promišlja se u pričama: Bijeg iz vražje simulacije, Život za smrt, Svetac ili bjegunac iz svijeta, Izbor smrti.

Svoju viziju Zemlje autor oblikuje kao svojevrsnu karikaturu iracionalne sadašnjosti. Njezina budućnost ugrožena je, a dijelom i uništena ekološkim i klimatskim katastrofama, virusima, ratovima i opasno prijetećim nuklearnim oružjem. Pravih i pravnih država skoro da više i nema, stanovništvo se prorijedilo, prirodni resursi su gotovo potpuno iscrpljeni. Unakažen je i prirodni čovjek, koga zamjenjuje krvoločni genetski obogaćeni, bolje reći – osakaćeni ljudi (pripovijest: Stvaranje nakaza).

Pisac nas također upozorava da će ljudi u budućnosti (bez obzira na porijeklo i vrstu) izgubiti prirodnu slobodu jer će biti pod nadzorom nanorobota, koji će plivati u njihovom krvotoku i mozgu – strojevi na skalama od atoma i molekula (milijunti dio milimetra). Oni mogu manipulirati drugim atomima i molekulama, upravljati kemijskim reakcijama (slagati molekule po želji), a mogu imati i medicinsku primjenu – npr. mogu ispravljati pogreške na DNA molekulama, uništavati viruse, masne stanice u krvnim žilama i slično. O tome nas upečatljivo informira priča pod naslovom Nadljudi.

O budućnosti religije izravno i neizravno govori se u prozama: Pohod četirima crkvama u mjestu Korlat, Crkveni poglavari šaptom padoše, Neotesanko i Prošla baba s kolačima. U njima se ističe da će ljudski rod u budućnosti biti potpuno dehumaniziran, pa će se religija svesti na elemente kulta, obožavanja nepoznatog i iskazivanja povjerenja koja se tiču čekanja Spasitelja i Izbavitelja. To podrazumijeva gubljenje ljudske sposobnosti za uspostavljanje kontakta s transcendencijom.

Pavlović kroz svoju zbirku tematski raznovrsnih priča i drama poručuje da današnji čovjek oblikuje religiju prema svom nahođenju, a ne religija njega, njegovo ponašanje, moralne stavove i sveukupan život. Preciznije rečeno: čovjek je danas postao ravnodušan prema Bogu. Niti ga se plaši, niti mu se iskreno veseli. No, i pored toga, u njemu je prisutna neutaživa čežnja za duhovnošću i smislom življenja, pa se može reći kako središte ove nove religioznosti više nije Bog, nego sam čovjek.

Zbirkom priča, drama i zapisa Nismo vlasnici sebe Alojz Pavlović nas upozorava da je stvoren svijet individualizma, bez reda, univerzalnih zakona, objektivne istine i vrednota koji funkcionira bez općeprihvaćenih normi života i ljudskog morala. Obitelj je pred izumiranjem, sve razarajuće ovisnosti su u porastu, nestaje smisao za odgovornost i žrtvu, gospodarstveni sustavi se urušavaju zbog pohlepe, a narode samo desetljeća dijele od nestajanja. U ovom kaosu pisac vapi za prirodnom i duhovnom dimenzijom ljudskoga života kakvu svi potajno želimo, a javno svjesno ili nesvjesno od drugih skrivamo. To se ponajbolje vidi u pripovijesti Nismo stvoritelji samih sebe, kad pokojna majka govori sinu: »Sine, lijek ti je u nošenju Isusova križa. Ako mu ne povećaš težinu, nećeš nastaviti svekoliko rasti. Shvati... samo ako počneš nositi križ koji je nešto teži nego što se može podnijeti, potaknut ćeš duhovni rast«.

Čovjek kao živo biće nije mjera svega, već je mjera samoga sebe, i njegov opstanak je moguć samo u jedinstvu s prirodom i svime što ona nudi na Zemlji kojoj smo darovani rođenjem i počašćeni kraćim ili dužim življenjem. Tko to ne razumije i ne poštuje stvoren je da drugima zagorčava život i da ugrožava prirodne skladnosti. Zbog svega toga, a i zbog mnogo čega drugoga, ovu sadržajnu i nadasve zanimljivu zbirku proznih i dramskih zapisa vrijedi pročitati i zamisliti se nad porukama koja ona nudi svakom dobronamjernom čovjeku i vrijednom čitatelju. Osobito onima koji knjige promišljeno čitaju od prve do zadnje stranice. Jer, samo se tako može razumjeti što nam je pisac, zapravo, htio reći i poručiti pisanjem ovoga djela.