Kolo 3, 2024.

Ogledi

Stjepan Damjanović

Povijest i pripovijest*

Ana Šimić (r. Kovačević) znanstvenica je zaposlena u Staroslavenskom institutu u Zagrebu, dakle u središnjoj nacionalnoj ustanovi za istraživanje hrvatskoga glagoljaštva. Bavila se dosad vrlo uspješno hrvatskim glagoljaštvom, a posebice su zapaženi njezini jezikoslovni prinosi proučavanju te problematike. Istraživala je glagoljicom zapisane riječi, rečenice, tekstove u sinkronijskom i dijakronijskom kontekstu. U jednom trenutku njezine znanstvene karijere počele su je zanimati moderne glagoljaške prakse u suvremenom hrvatskom društvu. O svemu tome svjedoče bibliografija njezinih znanstvenih i stručnih radova, objavljenih u domovini i inozemstvu, ali i njezini nastupi na znanstvenim i stručnim skupovima te njezina javna predavanja i radionice na kojima je popularizirala hrvatskoglagoljsku baštinu. I dok njezini znanstveni radovi svjedoče o njezinoj znanstvenoj darovitosti i njezinoj pripravnosti da uloži napore i osposobi se za djelotvorno znanstveničko djelovanje, njezina zauzetost za populariziranje glagoljaške baštine nije bila samo popularizatorske naravi nego je očito izlazila iz potrebe da sebi i drugima pojasni fenomen suvremenoga zanimanja za stare hrvatske kulturne vrijednosti. Iz takve se potrebe, mislim, rodila i njezina nova knjiga.

U Predgovoru te knjige autorica piše da je nastala s jedne strane »iz potrebe za (dobrom) pričom«, a s druge – zbog njezine znatiželje povezane s pitanjem kako su književnici pod zaštitom umjetničke slobode zamišljali i domišljali glagoljašku povijest. U 2025. godini slavit ćemo 1100. obljetnicu Hrvatskoga kraljevstva, a upravo je vrijeme kralja Tomislava doba iz kojega su nam sačuvani najstariji povijesni izvori o hrvatskoj glagoljaškoj tradiciji, pa se knjiga Ane Šimić doima kao uvod u znanstveničko, simpozijsko sjećanje na prevažne događaje iz naše kulturne i opće povijesti. Možda tko posegne i za opsežnim dvotomnim romanom Tomislav, prvi kralj Hrvata iz 1928. Josipa Banovca (pravim imenom Josip Verić, dakle treba ga razlikovati od franjevačkoga pisca istoga imena i prezimena iz 18. st.), autora koji među uvrštenima u analizu u ovoj knjizi spada među najmanje poznate, ali za čiji roman na gotovo 700 stranica Ana Šimić kaže da je vrlo pitak.

U Uvodu je autorica ponudila svoj sažet pogled na glagoljaštvo kao »tisućljetnu sastavnicu i čimbenik društvenoga, kulturnoga i vjerskoga života hrvatskoga naroda« pa se prvo osvrnula na njegovu društvenu dimenziju ističući misao da je glagoljaštvo u svojoj biti »kultura riječi«. Tu riječ nalazimo u liturgijskim i neliturgijskim (književnim i neknjiževnim) tekstovima, utisnuta je u kamenu i ispisana na pergameni i papiru. Pisanje i čitanje, pjevanje i slušanje oblici su života glagoljske kulture koja uključuje i one tekstove koji su pisani hrvatskom ćirilicom. U liturgijskom smislu riječ je o rimokatoličkoj liturgiji na nelatinskom jeziku koja je sve do Drugoga vatikanskoga sabora (1962. – 1965.) bila oaza nelatinske prakse i utirala je put narodnim književnim/liturgijskim jezicima. Vrlo dobro obaviještena i sposobna razlikovati važnije od manje važnoga A. Šimić upozorava na korijene hrvatskoglagoljske kulture, tj. na Konstantina (Ćirila) i Metoda i njihove učenike naglašavajući nazočnost i istočnih i zapadnih sastavnica onoga što će se oblikovati na hrvatskom tlu. Metodova smrt i ono što je slijedilo poslije nje označava kao »mračni trenutak moravske povijesti (koji) je podrazumijevao presudnu civilizacijsku promjenu za ostale slavenske narode« misleći pritom na prognane Metodove učenike koji su na različitim stranama slavenskoga svijeta posijali sjeme naučavanja u duhu svojih učitelja, naučavanja koje se najbolje oprimjeruje Konstantinovim stavom da se čovjek Bogu i čovjek čovjeku najprisnije i najprirodnije obraća na jeziku koji je naučio od svoje majke.

Ana Šimić nije propustila istaknuti prevažnu činjenicu da glagoljaštvo nije bilo »u sebi zatvoren i izoliran fenomen«, ono je »izraslo na svijesti o dostojanstvu i ravnopravnosti drugoga i drukčijega«. Takvi su glagoljaški stavovi omogućili da budu primijećeni na više mjesta izvan Domovine, što A. Šimić potkrepljuje poznatim i uvjerljivim primjerima (djelovanje u Pragu, Juraj Slovinac u Francuskoj, protestantsko uočavanje glagoljaških potencijala). Osobito je znakovita ucijepljenost glagoljice i glagoljaštva u suvremeni hrvatski trenutak: i Ivan Meštrović i navijačke skupine svjedoče o tome. Dan 22. veljače na koji smo 1483. dobili svoju prvu tiskanu knjigu (Misal po zakonu rimskoga dvora) danas se slavi kao Dan glagoljice i kao Dan nacionalne i sveučilišne knjižnice, u Registar nematerijalne kulturne baštine uvršteno je Umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice, a osobito je zanimljivo i znakovito da su hrvatski građani odabrali hrvatsku glagoljicu da se nađe na hrvatskoj strani eura. Uvod je morao biti kratak i nabijen značenjem i A. Šimić ga je tako i napisala poštujući dostignuća suvremene paleoslavistike i paleokroatistike, uvijek jasno dajući do znanja što je sigurno, a što se tek pretpostavlja.

Nakon toga pristupila je obradi glagoljaštva kao motiva književne obrade. Cilj joj je bio »uvidjeti kako povijest glagoljaštva ulazi u književnu povijest«. To znači da je ponajprije željela pokazati kako se glagoljaštvo zrcali u fikcijskom svijetu književnosti. Autorica u prvom redu ima pred sobom filološke zadatke, želi dakle uvećati znanja o glagoljaštvu i produbiti spoznaje o njemu. S obzirom na to da su korpus za istraživanje književna djela novijega vremena, morala se osposobiti za razumijevanje i prezentiranje nužnih književnopovijesnih i književnoteorijskih pojmova, posebice onih koji se odnose na relacije povijest – pripovijest historiografija – književnost i druge njima komplementarne. Za obradu je odabrala 20 književnih djela: Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi (E. Kumičić, 1902.), U buri i oluji (Velimir Deželić st., 1902.), Prvi kralj (Velimir Deželić st., 1903.), Hrvatske slave sjaj (Velimir Deželić st., 1924.), Sofiju odabra (Velimir Deželić ml., 1927.), Tomislav, prvi kralj Hrvata (J. Banovac, 1928.), Petar Krešimir (Velimir Deželić st., 1932.), Kraljica Jelena: roman iz doba hrv. nar. vladara (L. Katić, 1935.), Presječeni puti (V. Car Emin, 1938.), Suor Aurora Veronika (V. Car Emin, 1940.), Kraljičin vitez: roman iz doba kraljice Jelene (I. Raos, 1976.), Grgur Ninski (M. Maras, 1979.), Az (J. Horvat, 2009.) Grgur (N. Budak, 2013.), The Progeny (T. Lee, 2016.), Firstborn (T. Lee, 2017.), Glagoljaš (P. Merčep, 2018.), Glagoljski misterij (S. Ždralović, 2018.), Vladar Bosne (H. Hitrec, 2020.), Dux Chroatorum (H. Hitrec, 2022.). Analiza je izvedena od str. 25. do 259., tj. zauzima dvije trećine knjige i njezin je središnji dio.

U svojoj analizi autorica nam uvodno nudi kratak opis piščeva mjesta u hrvatskoj književnoj povijesti/sadašnjosti oslanjajući se na autoritativne književne povjesničare (V. Žmegač, K. Nemec i drugi) i pritom nas želi makar i najkraće upoznati s tim kako dotičnoga književnika vidi njegovo a kako naše vrijeme. Važno je reći da A. Šimić ne analizira djela po vremenu njihova objavljivanja nego po vremenu kada su se odvijali događaji o kojima autori pišu. Tako su na početku ona djela koja govore o ćirilometodskoj problematici kao ishodištu hrvatske glagoljaške kulture, a na kraju oni koji pišu o suvremenim nam događajima (roman Glagoljski misterij Sanje Ždralović i dva romana Tosce Lee, koji uz to i ne pripadaju korpusu hrvatske književnosti). U te početke npr. pripada analiza romana Az (2009.) vrlo aktivne i nagrađivane suvremene hrvatske književnice Jasne Horvat, matematičarke koja na različite načine, dakle ne samo književnim djelom, pokušava pomoći afirmaciji hrvatske glagoljaške baštine. U spomenutom romanu ona nastoji ispričati priču o počecima slavenske pismenosti pa dijelove života Konstantina Ćirila u prvom dijelu njezina romana pričaju njegov brat Metod, carica Teodora, Anastazije Knjižničar i hrvatski knez Mutimir, a drugi je dio posvećen glagoljičkim slovima, posebice njihovoj brojčanoj vrijednosti i mističnoj simbolici tih slova.

Kod A. Šimić se čini da u prvom dijelu prevladava fikcija a u drugom fakcija pa je to poticajno za njezinu analizu. Naime, poznati i nepoznati čitatelji toga romana drže da se drugi dio može uzeti kao izvor za u znanosti utemeljeno znanje o glagoljici, što naravno dodatno potiče raspravu o književnim i neknjiževnim tekstovima. Prednost poretka djela pri analizi koji je A. Šimić odabrala pokazuje se u tome što taj roman suvremene nam uspješne autorice uspoređuje s romanom Sofiju odabra (1927.) Velimira Deželića ml. U nekoliko redaka A. Šimić dobro pokazuje kako će funkcionirati i u nastavku knjige kada različiti autori pričaju priču o istoj temi, istom vremenu i istim osobama. Pogledajmo: »Dok je u Deželića ml. povijest toliko dominirala da se postavilo pitanje pristaje li mu uopće odrednica roman, u Jasne Horvat je taj odnos obratan: povijest ili povijesno znanje polazište je od kojega se maštom u velikoj mjeri reinterpretiraju i rekreiraju događaji daleke prošlosti te se izgrađuju unutarnji svjetovi četvero pripovjedača«.

Pisci čija su djela odabrana za analizu različitoga su statusa u hrvatskoj književnosti. Lektirni je pisac npr. Eugen Kumičić (1850.–1904.), možda i najpopularniji pisac u doba hrvatskoga realizma, a popularnost je stekao osobito svojim povijesnim romanima Urota Zrinsko-frankopanska (1892/93.) i Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi (1902.). Vrlo je zanimljivo kako taj osvjedočeni i zauzeti pravaš u romanu Kraljica Lepa usklađuje povijest sa svojim političkim pogledima pa je to prilika A. Šimić da upozorava na razlike i podudarnosti između povijesti i pripovijesti. Kumičić je od onih koji su posve izjednačili latinsko-hrvatske sukobe s onim latinaško-glagoljaškim, a takve je stavove povijesna znanost odavno ocijenila pretjeranima. Kumičić je svojim perom (svojim srcem) uvijek uz glagoljašku stranu i ispisao je neke zanosne rečenice o pismu i jeziku glagoljaških tekstova, ali je zanimljivo da među protivnicima »hrvatske strane« vidi i kralja Zvonimira, jedinoga hrvatskoga vladara čije je ime zapisano i sačuvano na ploči glagoljičnim slovima. Naša autorica, uvijek dovoljno oprezna, upozorava da je Kumičić ipak povremeno vodio računa o Zvonimirovom »stvarnom simboličkom kapitalu u hrvatskoj povijesti«.

Viktor Car Emin (1870.–1940.) je Istranin, i njegovo je podrijetlo nesumnjivo pomoglo prisnijem odnosu s glagoljaškom baštinom. Zastupao je gledište »da veliki porazi u hrvatskoj povijesti nisu toliko posljedica snage tuđinca koliko domaće kratkovidnosti«, a ambiciju je označio kao izvor najveće slabosti, posebice kod crkvenih velikodostojnika. Istarski korijeni nesumnjivo su pomogli njegovu zanimanju za odnos protestanata prema glagoljaštvu: u tom je interesu odlučno bilo to što je glagoljaštvo imalo potencijala i što su to protestanti prepoznali. Temu odnosa glagoljaša i protestanata on je prvi unio u našu književnost. Bio je oštar kritičar jednog razdoblja riječkih isusovaca pa se glagoljaši i isusovci u njegovu romanu kadšto doimlju kao dvije strane suprotstavljenih ciljeva. I likovi koje uvodi u svoje romane (Petar Kružić, Šimun Kožičić Benja, Levac Križanić – jedan od prepisivača Istarskoga razvoda, fra Franjo Glavinić) jako su povezani s glagoljaštvom u Istri i Hrvatskom primorju, s prepisivanjem i tiskanjem hrvatskih glagoljičnih knjiga, s nastojanjima da se glagoljaška baština održi. O tim i sličnim temama Viktor Car Emin piše u svojim romanima Presječeni puti (1938.) i Suor Aurora Veronika (1940.). A. Šimić upozorava na godine nastanka tih romana i drži da je pojava fašizma utjecala na književnikov izbor tema i na njegove stavove pa i na povremenu oštrinu njegova iskaza.

Kritičari i pisci predgovora u knjigama koje se analiziraju znali su za pokoje od analiziranih djela napisati da je pisano, u cjelini ili u dijelovima, kao znanstveno djelo, ali A. Šimić misli da je puno bolje čitateljima preporučiti da i takve stranice čitaju kao književne ostvaraje. Zanimljivi su u tom pogledu pokušaji poznatih i priznatih povjesničara: kao da su nepotpune slike koje su im nudili malobrojni i često nepouzdani podaci htjeli dopuniti dajući slobodu svojoj mašti. U naše je vrijeme najpoznatiji primjer istaknutoga povjesničara Nevena Budaka i njegove zbirke Hrvatski vladari – knezovi, kraljevi, biskupi (2013.) iz koje A. Šimić, u skladu s temom koju obrađuje, uzima pripovijetku Grgur, koja govori o Grguru Ninskom i o problemu je li bio glagoljaš ili samo borac za splitsku nadbiskupsku stolicu. Profesor Budak je svakoj svojoj pripovijetki dodao kratki stručni tekst pod naslovom Što doista znamo i tako pokušao pomoći čitatelju da usporedi njegov književni ostvaraj s onim što kaže povijesna znanost. Iako je naglašavao da je svojoj mašti pustio na volju, čini se kao da je ta mašta nužno disciplinirana njegovim znanstveničkim uvidima.

U izvjesnom smislu Budakov je predšasnik Lovre Katić (1887.–1961.), kojemu je A. Šimić posvetila iznimnu pažnju jer je taj autor napisao puno tekstova sa znanstvenim pretenzijama, puno tekstova koji su pisani s namjerom da populariziraju znanost, a i njegovi književni pokušaji željeli su širiti znanja o hrvatskoj povijesti. Našoj je autorici stalo da se uoči kako »Katiću glagoljaška baština nije bila nepoznata, dapače, očit je njegov interes za nju i poznavanje građe«. S druge strane, lako je uočljiv i njegov smisao za pripovijedanje (Mate Ujević ga je uspoređivao s Franom Mažuranićem). Najviše pažnje A. Šimić posvećuje njegovu romanu Kraljica Jelena (1945.) jer joj to, a i druga njegova djela, nudi puno mogućnosti za raspravu o odnosu povijesti i pripovijesti na primjeru glagoljaštva općenito, ali i na primjeru latinsko-glagoljske dinamike posebno. Njezina će interpretacija u mnogih čitatelja uvećati poštovanje prema tom Solinjaninu, svećeniku Splitske nadbiskupije, a mislim da će tako biti i s V. Deželićem ocem (1864.–1941.) čiju Trilogiju o kralju Tomislavu podrobno analizira (riječ je o romanima U buri i oluji, Prvi kralj i Hrvatske slave sjaj). Želi i uspijeva podsjetiti na mnogo dobroga što je taj Zagrepčanin učinio za hrvatsku kulturu.

Jedan od najuglednijih među uvrštenim autorima nesumnjivo je Ivan Raos (1921.–1987), pisac koji je ostvario raznoliko i cijenjeno književno djelo. Za tematiku knjige o kojoj govorimo bio je zanimljiv njegov roman Kraljičin vitez, roman iz doba kraljice Jelene (ukoričen 1976., prethodno u nastavcima objavljivan u »Glasu koncila« pod pseudonimom fra Ivan Glagoljaš). A. Šimić piše da prema tome romanu »nitko nije bio blagonaklon, osim njegova autora«, ali pomalo su se počele pojavljivati i tvrdnje koje su proturječile istaknutim književnim znalcima, da taj roman nije promašaj, a to misli i A. Šimić. Poziva se i na odgovore koje je Raos dao Vlatku Pavletiću u kojima kaže da po književnoj vrijednosti »ovaj roman prije dolazi iznad nego ispod prosjeka moga književnog rada, čak mislim da određena poglavlja idu među odabrana«.

Među našim suvremenicima kojih su djela ušla u izbor A. Šimić, uz već spomenute Jasnu Horvat i Nevena Budaka, u književnim, znanstvenim i kulturnim krugovima vrlo su poznati, dugo i uspješno traju Hrvoje Hitrec (1943.) i Mate Maras (1939.). Hitrec je književnik, filmski djelatnik, vrlo aktivan u suvremenim nam političkim zbivanjima. Za njega se može reći bez pretjerivanja da je napisao malu biblioteku književnih djela koja tematiziraju hrvatsku povijest pa se uz njegovo ime kadšto spominje »poimanje prošlosti kao uzora i poticaja sadašnjosti«. Mislim da se preciznije treba reći kako Hitrec vjeruje da nas povijest može poučiti što i kako (ne) treba činiti, on dakle ne idealizira prošlost nego samo određenim osobama i nekim postupcima odaje priznanje i promovira ih kao vrijedne nasljedovanja.

Ana Šimić je odabrala za analizu dva Hitrecova romana; prvo onaj koji je nastao kasnije Dux Chroatorum (2022.) u kome se govori o knezu Branimiru, onome dakle kojemu je papa Ivan VIII. pisao 7. lipnja 879. kako je blagoslovio kneza i Hrvatsku, što se često uzima kao čin međunarodnoga priznanja Hrvatske. A. Šimić npr. uočava retke u kojima Branimir pruža utočište Metodovim učenicima, ali sam nije pretjerano zainteresiran za njihovu baštinu jer daje/prepoznaje prednost koju imaju latinska pismenost i latinsko bogoslužje. Hitrec ne radi dakle velike promjene u odnosu na ono što nude (ili o čemu šute) povijesni izvori, malim i znakovitim promjenama kao da smiruje prepirke koje su bile i kakvih i dalje možemo očekivati. Slično je i kada literarizira mišljenje da je Sveti Jeronim autor glagoljice. Drugi njegov roman je Vladar Bosne (2020.) koji govori dakle o tzv. zlatnom dobu hrvatskih glagoljaša (14. i 15. stoljeće), a glavni je junak Hrvoje Vukčić Hrvatinić (oko 1350.–1416.). U tom je romanu samo nekoliko stranica posvećeno glagoljaštvu, ali one su važne jer opisuju poznati odlazak hrvatskih glagoljaša u Prag, ali i knjige koje su pisane po narudžbi slavnoga vladara Bosne (Hvalov zbornik – hrvatskom ćirilicom i Hrvojev misal – glagoljicom) pa se uspješnost vladareva dovodi u vezu s podupiranjem kulture.

Mate Maras je iznimne zasluge stekao svojim prevodilačkim umijećem, ali ni drukčiji njegovi prilozi nisu nezapaženi. A. Šimić je uvrstila njegov scenarij Grgur Ninski koji se pojavio 1979. i spletom nes(p)retnih okolnosti nije po njemu snimljen film. Objavljen je u splitskim »Mogućnostima« 2010., a kao zasebno izdanje pojavio se 2013. godine. Glavni lik u njemu je biskup Grgur Ninski. I Maras, kao i Neven Budak, kao da pokušava pomiriti one koji misle da je Grgur Ninski bio veliki zaštitnik glagoljice s onima (koji prevladavaju u stručnim krugovima) koji ga vide samo kao borca za nadbiskupsku splitsku stolicu. Vrijeme radnje je između dvaju splitskih sabora, tj. između 925. i 928. Iz Marasove koncepcije ne izlazi da bi glagoljaši i latinaši bili nepomirljive strane (to u novije vrijeme sve češće tvrde i hrvatski povjesničari i filolozi). Grguru ne smeta latinski osim kad se njime nasilno uklanja slavenski, i sam kadšto moli latinski, ali u takvim prilikama nije sretan, drži to svojom slabošću. Ana Šimić piše da je Marasov Grgur monumentalan kao onaj na Meštrovićevu kipu, uočava da posebnu pažnju poklanja Biskupovu odnosu s kraljem Tomislavom (pritom je Biskup kadšto superioran, ali i uviđavan), uočava i Marasovo uvođenje otoka Visovca u problematiku i nalazi puno razloga da to uvođenje opravda. U Marasovu djelu vidi jedan od onih tekstova simbolične vrijednosti koji ne uzmiču pred stručnim mišljenjima, čak ni onda kada su ona u svojim boljim oblicima. Naravno, autorica i ovdje naglašava da književna vrijednost djela nije ni u kakvoj ovisnosti o tome koliko književnik poštuje dostignuća povijesne znanosti i žali što Marasov tekst nije doživio ekranizaciju ili kazališnu izvedbu.

Novovjeko srednjodalmatinsko glagoljaštvo kao i glagoljaštvo toga vremena u nekim drugim hrvatskim krajevima manje je obilježeno književnom djelatnošću, a više suživljavanjem s narodom, s njegovom svagdašnjicom pa naša autorica za novovjeke srednjodalmatinske glagoljaše s pravom kaže da su bili »čuvari narodnoga tijela i duha« i da su »na dojmljiv način stvarali povijest svojih mjesnih zajednica«. Uvrstila je stoga u svoju analizu roman Petra Merčepa (1962.), hrvatskoga književnika iz Katuna, koji nosi naslov Glagoljaš (2018.). Glavni je lik u njemu don Vid Kovačević, župnik katunski, koji je dvadesetak godina u 18. st. bio župnikom i Merčepu se učinilo da je vrlo pogodan za opis svećeničko-ratničkoga identiteta. Djelo ima zavičajni karakter pa se A. Šimić boji da će zbog toga ostati izvan radara kritičara, ali njezina analiza pokazuje opravdanost uvrštavanja toga djela u raspravu o glagoljaštvu u novijoj hrvatskoj književnosti. Tim više što je to jedino među analiziranim djelima u kojemu je glagoljaš glavni lik.

Roman suvremene hrvatske književnice Sanje Ždralović (r. 1977.) Glagoljski misterij (2018.) iznimka je među hrvatskim romanima koje A. Šimić analizira u svojoj knjizi, prije svega po tome što mu se radnja događa u naše vrijeme. Fabula se naime plete oko krađe čuvenoga hrvatskoglagoljskoga rukopisa Misala kneza Novaka (1368.) iz Austrijske nacionalne knjižnice u kojoj se nalazi od 1820. godine. Oko toga je tobožnjeg događaja Sanja Ždralović preplela puno uzbudljivih priča koje se odvijaju u Senju, u Istri i u Beču, u naše vrijeme, ali i u srednjem vijeku. Velik broj likova međusobno povezan različitim vezama čini radnju vrlo uzbudljivom, ali s druge strane uočljivo je da kada književno uobličuje povijesne događaje S. Ždralović želi biti što bliže onom što nam kazuju povijesni izvori i često uspijeva (disciplina mašte), što naravno nije presudno za kvalitetu njezina romana. Temeljno je, najkraće rečeno, poštovanje prema glagoljskoj tradiciji i tuga što se znatan broj naših vrijednih rukopisa nalazi u inozemnim bibliotekama. Ani Šimić su zanimljivi i ženski likovi (glagoljašice) kakvih nemamo u drugim romanima, ali prije svega velika količina glagoljaškoga sadržaja na različite načine uklopljena u tkivo romana pa filologinji Šimić otvara puno prostora da i sama čitatelja pouči o nekim sadržajima te sjajne tradicije.

Dva je romana Ana Šimić izdvojila u posebno (treće) poglavlje jer je riječ o romanima koji su pisani na engleskom jeziku i ne pripadaju hrvatskoj književnosti. To su romani The Progeny (Potomstvo, 2016.) i Firstborn (Prvorođena, 2017.). Riječ je o duologiji s naslovom Descendants of the House of Bathory (Potomci obitelji Bathory). Autorica je američka književnica Tosca Lee. Radnja se događa u Europi, velikim dijelom u Hrvatskoj. Ana Šimić se potrudila da pomogne čitatelju pa opsežnije opisuje nastanak duologije i njezin sadržaj da bi onda posebno tumačila glagoljaške motive u pripovijedanju. Za glagoljaške podatke koje je upotrijebila američka književnica A. Šimić kaže da su točni i da se Tosca Lee »zadovoljavajuće upoznala s glagoljicom, dovoljno za ono kako ju je u romanu iskoristila kao motiv« pa je njezina priča »dobrodošla promocija Hrvatske i glagoljice kao njezine kulture«.

Četvrto i posljednje poglavlje nudi nam Zaključak, u kome se govori o stanju i perspektivama obrade glagoljaštva u književnim djelima. Najveći dio toga poglavlja sažetak je onoga što knjiga nudi, tj. sažimlju se spoznaje o odnosu povijesti i pripovijest na način da nam autorica sažeto kazuje što znamo o pojedinim događajima povezanim s glagoljaštvom i kako su u književnim djelima ti događaji prikazani. Autorica je jasno da(va)la do znanja da ne dovodi u vezu kvalitetu književnog djela i točnost povijesnih podataka koji se u djelu nude, ali je ipak uvijek ukazivala na razliku između povijesti i pripovijesti i nudila pouzdane podatke povijesne znanosti. Time nije željela popravljati književno djelo, nego omogućiti čitatelju da se bolje snađe. Da točno zna što je književnik mijenjao i da pokuša razumjeti zašto je to činio.

Ana Šimić je filologinja, a njezin je život posvećen istraživanju glagoljaštva. U cijeloj se knjizi osjeća njezina kadšto tiha, kadšto glasna radost što je kroz stoljeća i sve do naših dana glagoljaštvo imalo svoje privrženike i što ga je hrvatsko društvo prihvaćalo kao vrijedan i drag biljeg hrvatskoga identiteta, a kao osobit potencijal zapažali su ga pojedinci i skupine i izvan Hrvatske. Vjeruje da ta priča nije na kraju, da će trajati. Njezino veliko filološko znanje, njezina ljubav prema dobroj priči, njezin smisao da oblikuje jasne i lijepe rečenice, njezin respekt prema onima koji misle drukčije i još mnogo drugoga oblikovalo je čitljivu knjigu uzbudljivoga sadržaja koja će sigurno doprijeti do čitatelja i koja će svakoga od njih obogatiti.



____________________
* Osvrt na knjigu Ane Šimić: Pripovijedanje o glagoljaštvu u novijoj hrvatskoj književnosti (Hrvatska sveučilišna naklada, Staroslavenski institut, Zagreb, 2024., str. 5–307.). Knjiga Pripovijedanje o glagoljaštvu u novijoj hrvatskoj književnosti sastoji se od četiri poglavlja različitih po veličini. Njima prethodi Uvod, a iza njih slijede Literatura, Kazalo osobnih imena i Bilješka o autorici. (Op. a.)

Kolo 3, 2024.

3, 2024.

Klikni za povratak