Pjesme s Puta svile

KOMPAS: POSVETA

Prije pjesnika i pustolova,
Bili su misionari;
Prije njih – bili su trgovci;
Prije trgovaca – stupali su odredi hrabrih vojnika
Predvođeni ludim ili ludo odvažnim vojskovođama:
Prije Marca Pola i njegova oca i njegova brata,
Bio je Džingis-kan;
Prije redovnika Zhuana Zanga,
Car Wu Di poslao je izaslanika:
Prije no što su razmjenjivani
Svila, žad, začini i papir,
Istim putovima, kuda će uslijediti karavane,
Marširale su čete Aleksandra Velikoga.

Pored umijeća da vodi vojske iz pobjede u pobjedu,
Aleksandar se odlikovao i stanovitom mudrošću:
Tako, kuda god su se kretale njegove čete,
Tuda se širio i grčki duh:
Od Makedonije i Grčke preko Perzije,
Do ravnica Gantare, gdje se jedini s mišlju Bude,
Pa sve dok ne upravi ruke kmerskog kipara.

Mudrost je, međutim, poput ceste s mnogo ogranaka,
Pa i najodvažniji kad-tad ustreba vodstvo;
A što će mudrosti najviše biti od pomoći –
U odlučivanju? Znanje o prošloj mudrosti,
Znanje povijesti. Vrhunska znanja prošlosti.
Vrhunaravna mudrost čiste vode
Kako su je izučavali Rumi i njegovi vrteći derviši,
Evanđeoska mudrost spasenja...
Darujem vam dar Života;
Da jedete slobodno s Drva znanja;
Knjižnice knjiga da čitate;
Da pijete s Izvora vječne mladosti!

Kompas – blago i jedna od mnogih tajni Orijenta:
Pokazuje, u ovom času, na istok!

Od Stambola, sa Bospora,
Čudesne vizije cara Konstantina,
Gdje se hoda po zlatom nadsvođenim hramovima
Ili kroz kolonade podzemnih opskrba,
Cesta brzo nestaje u pustinjskom pijesku,
Sadašnjost uzmiče kao opsjena:
Mašta se pod vrelim Suncem rasplamsava;
Uskoro nas pozdravljaju gorštaci iz kuća usječenih u kamenu
Ili beduini okupljeni u jednoj od dnevnih čajanka.

Na usputnim stanicama – oazama –
Čuva nas straža koju svaki vlastodržac posebno odredi
Da čuva trgovce (i pustolove).
Pred nama otkrića magijskih prostora,
Nižu se prijestolnice drevnih civilizacija:
Babilon, Perzepolis, Samarkand i više od jedne Aleksandrije...
Karavane prolaze, sve dalje – prema Istoku.
Kroz pustinju pa u planine i opet kroz pustinju...
Tisućama milja...

I tako sve do zemlje Qina i njegove prijestolnice Vječnog mira:
Chang an otpočetka zapanjuje, od utemeljenja:
Jer to nije samo velegrad nad zemljom
Već i podzemni mauzolej gdje Qin i dalje suvereno vlada
Uz pomoć svojih pomno odabranih ratnika od gline.
Grad u kojem se može nabaviti što se samo može zamisliti,
I od svake materije: gline, porculana,
Biranoga drva, srebra, zlata, bisera il’ koralja, dragog kamena,
Svile ili žada.
Susretište trgovaca Istoka i Zapada,
Gdje je za uspjeti najvažnije prije svega da se s lica poštenje
čita.
A ovdje, posred sveg tog obilja što se ne može riječima iscrtati,
Malena igla kompasa počinje se nepredvidljivo zakretati,
Nikako da stane.
Njeno gibanje, kao magijom upravljano,
Tu silu nevidljivu, pređi nisu nikako mogli pojmiti,
Dok ju mi tumačimo kao utjecaj stalni cijelog globusa.

Ali komu treba kompas u raskoši palače kineskoga cara,
U Zabranjenom gradu, obloženoj svilom,
Gdje se jede i pije iz posuda od žada
Koje mijenjaju boju kako se Sunce kreće
Ili ovisno o tvom raspoloženju?!

Na trenutak je barem moguće zaboraviti
Na vrijeme, na daljine, na svu muku,
I usredotočiti misao na bezvremenu romantiku putovanja
I na vječne geografije.

Al’ za tren (ili možda i cijelu vječnost)
Igla kompasa stade – i pokaza: Zapad!
Vrh krova svijeta u zemlju Budinu,
Nadolje, sve do Nebeskih gora
Gdje jezde nebeski pastusi,
Pa kroz pustinju u kojoj ni travka ne raste, ni ptica ne leti,
I dalje prema Zapadu cestama
Koje sve vode za Rim...

PUSTINJSKA RUŽA

U pustinji ruža, od kamena,
U obliku nalik pravom cvijetu,
(Miris i boje kao da ne izostaju!),
A pronađe se, tu i tamo, i cijeli grm ruža.

Pojava to nije slučajna,
Mora da i pustinjska ruža postaje po nekom planu
K’o što izrastaju i živi cvjetovi:
Bit će da vjetar i pijesak trajno dijele uspomenu
Na ono što je negda na ovom mjestu raslo.

YUMENGAO (VRATA OD ŽADA)

Vraćajući se u domovinu, sa zapadne granice,
Nakon putovanja dalekim zemljama,
Prolazim kroz Vrata od žada:
Još jednom kao trgovac, vojnik ili poslanik –
Moja se misija često mijenja –
A i moje podrijetlo je različito:
Dohodim li od planina Kun Lun,
Nosim zelene boje;
Ako s rijeke, iz oaze Hotana,
Dolikuje samo bijela boja nevinosti;
Kao takav poželjan sam kod plemkinja,
A osobito cijenjen na carskom dvoru.

Svaki od nas ima svog majstora
Kojemu je osobita zadaća da oblikuje
Svaki dio suštine značaja svakog od nas
U skladu s njegovom prirodom:
To se drži osobito na cijeni u pojedinca,
Kao što je i na ponos majstoru.

Moje ime je Žad,
Najdragocjeniji sam predmet želje svakog srca,
Moji rođaci su Žadit i Ahat, jednako plemeniti;
Moja najveća želja je postati još više nalik duši čovjeka.

MEDITACIJA OD GLINE

Niti je zameo pijesak, niti odnijela voda,
Ovaj grad uklesan u visoku stijenu na riječnoj adi,
Nisu ga sravnile ni vojske ponovljenih osvajanja;
Od gline izrastao otok, u glini oblikovan grad,
I ljudi zamiješani od gline, jedni da grade, drugi da razgrađuju,
Razne stvari od iste građe, različito odolijevaju...

Zastani za trenutak, obuzdaj nemire;
Usredotoči pogled i misao,
Pravilno dišući...

Možda ugledaš redovnike revne u molitvi
Na putu pravilno usječenim ulicama, kroz šumu pagoda, do Velikog hrama,
Možda si uzmogneš približiti misao graditeljâ,
Misao u nastajanju o postanku grada,
Iskusiti misli gradske, grad ideja;
Možda i naslutiti duboko usađenu misao gline
Dok kontemplira svoju buduću formu;
Pa i upoznati Stvoritelja dok sve skupa zamišlja.

MUZIKA S HIMALAJA

Pjesnik pred vrhom svijeta
Maglom mjesec dana dugom obavijena;
Sa zorom dočekasmo i novo zbivanje:
Dok nam se pluća iza sna opet privikoše disati rijetki zrak,
Teški se zastor razmaknu:
Ukaza se piramida viša od piramide
Bilo kojeg od faraonskih graditelja,
Od bilo koje od nemaštanih katedrala:
Olimp svih Olimpa:
Majka svih planina: krov svijeta.

Ove visove dosegnuh nakon putovanja od mnogo tisuća milja,
Pri kraju slijedeć’ cestu sa stotinu zavoja,
Uspinjući se i silazeći,
Sve ne bih li ulovio svog tigra apstrakcije
(Prema opisu Williama Blakea),
Imajući dosad u posjedu tek jedan njegov zub.

Buda nije svoje sljedbenike naučio preletjeti krajnje visove,
Umjesto toga, naučio ih je strpljenju i sućuti;
Neki od njih uspeli su se što su mogli više i tu sagradili dom,
Kao u očekivanju visokog doba
U kojemu ni muze neće više tako često silaziti među svijet.

U ovo nemuzikalno doba, kada se sve manje i pleše,
A uvelike izostaju i drugi darovi stvaralačkog duha,
Malo tko je spreman poći za svojom muzom;
A one su još uvijek dio ovog svijeta,
Makar im je obitavalište na takvoj visini,
U visočju što krije planinske lance za planinskim lancima
Snijegom pokrivenih najviših vrhova.
(Čemu su svakako mogli posvjedočiti neki alpski penjači
i skladatelji).

Valja upoznati tu fantastičnu Nerudinu mineralogiju:
Stijene svih oblika i boja,
Planine svih boja duginih!
Palete slavnih slikara.

Najbjelji snijeg s najviših vrhunaca
Topi se i napaja izvore svetih rijeka;
Želja mi je slijediti tok jedne od rijeka uzvodno,
Pronaći i prizvati muzu natrag,
Da nastavi odjekivati
Stvaralačka riječ.

(15.–16. kolovoza 2016., Bazni kamp Mt. Everesta, Tibet)