Kritičke nijanse raznolikih poetskih iskaza

Zadnja knjiga Davora Šalata, novinara, znanstvenika, esejista i pjesnika, posvećena je hrvatskoj poeziji i naslovljena Nijanse. S dopunom u podnaslovu Eseji i kritike. Dobrodošla Uvodna napomena, vrlo sažeto, objašnjava i naslov knjige − i govore kojima autor prikazuje različite nijanse suvremenog hrvatskog pjesništva. Navode se tri autorska govora, književnoznanstveni, književnokritički i esejistički. Stoga je knjiga i podijeljena na tri ciklusa: Sintetski i monografski tekstovi, Tekstovi o pojedinačnim zbirkama pjesama i prozi te Tekstovi o književnoteoretskim i kritičkim knjigama. Nakon čitanja i istraživanja knjige kao cjeline, uvidjet ćemo kako uvršteni tekstovi imaju više sličnosti, no razlika − jer je autor kao već formirani književni kritičar svoje znanja i uvide mogao nadograditi svojim znanstvenim radovima, a kao ostvareni i priznati pjesnik, kreativno iz raznih perspektiva, nešto slobodnije tekstovima pristupiti i esejistički.

Prvi uvršteni tekst Hrvatske pjesničke prakse 2000.–2010. – u cjelini Sintetski i monografski tekstovi – određen je znanstvenim i kritičkim obilježjima. Obiman tekst od četrdesetak stranica s također obimnom literaturom koja se na kraju navodi podijeljen je u nekoliko cjelina. Riječ je o autorovoj doktorskoj disertaciji u kojoj se istražuje dekadni sustav hrvatske poezije, iznosi skepsa prema književnoznanstvenoj i književnokritičkoj periodizaciji i tipologizaciji suvremene hrvatske poezije. Nastavlja se s dekadnim sustavom i pokušava se artikulirati devedesete i nulte godine suvremenog hrvatskog pjesništva. Argumentiraju se teorijske refleksije tijekom nultih godina te ispituje književni kanon kako bi se usustavile paradigmatske poetske prakse od 2000. do 2010. i kako bi se označilo deset paradigmatskih pjesnika nultih godina.

Autor je svjestan ograničenja svake interpretacije književnog teksta te njegove strukturalne složenosti kao i poststrukturalističkih teorija koje su relativizirale mogućnost fiksiranja njegova značenja. No ipak smatra da su pokušaji interpretativne deskripcije još uvijek najpreciznija kritička metodologija te zagovara njezinu detaljnu interpretaciju kojom se mogu utvrditi objektivne činjenice te tako odrediti poetike pojedinih autora te tipologije unutar nekog razdoblja.

Pri tome se, kako i sâm ističe, služi induktivnom metodom i nastavlja, u dijakronijskom pogledu, dekadsko praćenje i klasificiranje suvremenog hrvatskog pjesništva. Budući da nulte godine u hrvatskom pjesništvu nisu teorijski i kritički usustavljene, Šalat nastoji dati prinos početku stvaranja kanonskih pjesnika toga razdoblja. Na temelju kritičke recepcije, versifikacije nagradama, utjecajem na poetske prakse i međusobnim poetičkim razlikama, izdvaja deset paradigmatskih pjesnika nultih godina kao svojevrsnu pjesničku cjelinu koju čine poetičke antiteze u nultima: mimetizam – antimimetizam i stvarnosna poezija – fantazijska poezija. Analizirajući njihove poetike i argumentirajući njihovo značajno mjesto u poeziji nultih godina Šalat navodi sljedeće paradigmatske pjesnike: Dragu Glamuzinu, Tomicu Bajsića, Ivicu Prtenjaču, Ervina Jahića, Tatjanu Gromaču, Dortu Jagić, Anu Brnardić, Franju Nagulova, Marka Pogačara i Mariju Andrijašević.

Drugi tekst prve cjeline koju određuje autorov znanstveni pristup posvećen je stilističkom opisu soneta Vesne Parun na primjeru njezina Soneta o čistoći. Izabrani sonet analizira se na fonetskoj, leksičkoj, sintaktičkoj, figurativnoj, versifikacijskoj, kompozicijskoj i diskurzivnoj razini, riječ po riječ, stih po stih, četverostih do četverostiha, trostih do trostiha. Unutar toga detaljističkog razmatranja, uvodi se i rasprava o klasičnom sonetu i postmodernističkom sonetu. Kako izabrani sonet Sonet o čistoći odstupa od stroge klasične forme, koju neki književni znalci prevode kao zvonjelicu i zvučnopojku, Šalat parafrazira ili citira i one koji Paruničin sonet drže nagovještajem postmodernizma kao i one koji ga smatraju promašajem. Pri tom bi bilo dobro podsjetiti se Mrkonjićeva zanimanja za sonet – kao kritičara, teoretičara i pjesnika.

Za Mrkonjića je sonet svojevrsna kritička forma, kao zrcalo. Razlog sonetne zrcalnosti Mrkonjić određuje njegovom konačnošću i ograničenošću − jer sadržaju i građi odbrojena je točna mjera, riječi, mogućih naglasaka i glasovnih suglasja. Stoga zaključuje kako se u toj točnoj mjeri odražava beskrajan broj mogućnosti koje nastoje ispuniti zadanu formu, a na kraju ispisuju samo jednu. Nakon više nego temeljite interpretacije Paruničina soneta i navođenja njegovih različitih vrednovanja, Šalat zaključuje: »Vesna Parun nije radikalna u reinterpretaciji soneta, ona je jedna od prvih i važnijih hrvatskih pjesnika/pjesnikinja koja je započela taj proces iz postmodernističke vizure izrazitijeg metapoetičkog osvrtanja na tradiciju soneta, kao i autoreferencijalnog osvrtanja na raniji poetski opus«.

Sintetskim i monografskim tekstovima označeni su i prikazi poeme Svemirski pohodi Nikole Šopa, portret Luke Brajnovića te osvrt na poeziju Miroslava Kirina u povodu Nagrade Goranov vijenac 2024. godine. Nakon detaljističkog, znanstveno utemeljenog, opisa značenjske strukture poeme Svemirski pohodi, kao primjera »svemirske« i »kozmičke poezije« Nikole Šopa, Šalat zaključuje kako je poema sastavljena od sedamnaest pjesama u stalnim dodirima transcendentnog i imanentnog te kako se određenim fabulativnim scenarijem, naznačenim likovima te slikovitošću nije posve izgubila u apstraktnim prostorima. I kako je zajedno s poemom Kućice u svemiru otvorila »kozmičku« i »svemirsku« dionicu kasne Šopove poezije.

Portretirajući Luku Brajnovića (1919.–2001.), pjesnika, esejista, znanstvenika, prozaika i novinara, kao jednog od najistaknutijih emigrantskih književnika, navodi njegovu bibliografiju te bigrafeme pružajući nam uvid u njegov dinamičan pa i tragičan život. Riječ je o intelektualcu katoličke orijentacije poznatijem u Španjolskoj, no u Hrvatskoj. O dobrom pjesniku, teoretičaru novinarstva i osnivaču deontologije (dio etike koji se bavi čašću profesionalnih djelatnosti) koji piše i na hrvatskom i na španjolskom. Uz navođenje niza činjenica iz njegova života i stvaralaštva i nesklonih mu okolnosti percepcije, autor nastoji transponirati njegovo mjesto u hrvatskoj književnosti te naglasiti kako je jednako i pjesnik španjolskog jezika i hispanskog mentaliteta kao i hrvatskoga.

Sažetim, a obuhvatnim tekstom ocrtan je poetski opus Miroslava Kirina, jedan od najkompleksnijih i najpromišljenijih u hrvatskoj poeziji zadnjih desetljeća, kako navodi autor. U rasponu od trideset i pet godina, od Gorana do Goranova vijenca, Šalat bilježi bitne poetske značajke u Kirinovu stvaralačkom sazrijevanju kako bi zaključio: »No, može ga se (čemu svjedoči neprestano rastući konsenzus o vrijednosti njegove poezije) vrlo intenzivno doživjeti neposredno umjetničkim uvidom, bezinteresnim sviđanjem, sve u svemu Barthesovim ‘užitkom u tekstu’«.

Najobmniji dio knjige Nijanse posvećen je suvremenim hrvatskim pjesnicima, bilo da je riječ o pogovorima njihovim zbirkama pjesama ili kritikama objavljenim u časopisima. Razvidno je kako Davor Šalat, kao kritičar, uspijeva pratiti velik dio hrvatske poetske produkcije i informirati čitatelje i struku o recentnim pjesničkim ostvarenjima. Iznimka je prvi i jedini uvršteni tekst o prozi, o romanu španjolskog književnika Javira Cercasa Anatomija jedne pobune što bi moglo opravdati nedosljednost s obzirom na autorovu stručnost u području hispanologije. Osvrt na navedeni roman također je indikativan u razumijevanju Šalatovih pristupa književnim tekstovima. U svojevrsnu demokratičnost. Upravo onako kako piše o izabranome romanu, o demokraciji kao vrijednosti koja nadilazi sve suprotstavljene ideologije i koja tim nadilaženjem onemogućuje sukobe.

Tekstovi o pojedinačnim zbirkama pjesama obuhvaćaju 24 kritička teksta uređena kronološki od 2020. do 2023. prema godini objavljivanja izabrane zbirke. Prikazane su zbirke pjesama različitih pjesničkih strategija i svjetonazora: od Tomislava Marijana Bilosnića, Monike Herceg, Stanislava Habjana, Paule Čačić, Krešimira Bagića, Andrijane Kos Lajtman, Borisa Domagoja Biletića, Gordane Benić, Emilije Kovač, Nataše Govedić. Irene Matijašević, Sonje Manojlović, Marije Lamot. Zrinke Posavec, Dragice Vranjić, Milana Bešlića, Ivana Alerića, Ivana Klarića, Borbena Vladovića, Ivana Babića, Biserke Goleš Glasnović do Bogdana Arnautovića. U naslovima na osvrte sažeto je iskazana autorska poetika, bilo jezična, bilo semantička ili pak kritičko vrednovanje, primjerice: Knjiga maksimalnog poetičkog raspona (o zbirci Ponornice Krešimira Bagića); Poetski dijalog sa Španjolskom (o zbirci Naranče Federica Garcíe Lorce Tomislava Marijana Bilosnića); Ženska biofilnost kroz glas i tijelo (o zbirci Maria Callas se baca u more Zrinke Posavec) ili Vrhunski, a slabo poznat pjesnik (uz dodjelu Nagrade »Tin Ujević« Ivanu Klariću za zbirku pjesama Magnitude).

Jednako − s razumijevanjem, poštovanjem i ocjenjivanjem u kojem se upozorava i na određene nedostatke − Šalat pristupa svakoj zbirci pjesama osvrćući se na autorsku poetiku i na zbirku kao kompozicijsku cjelinu. Zagovornik je svojevrsnog koncepta u oblikovanju zbirke pjesama i njezina kvalitativnog, a ne kvantitativnog izbora. Pišući o zbirci pjesama Plava i smeđa knjiga Andrijane Kos Lajtman, Šalat preporučuje: »Intenzitet te poezije događa se u svojevrsnom sabiranju i zbijenosti, koje se, između ostaloga, postižu ekonomičnim izrazom, ali i manjim brojem pjesama (to mi se čini prednošću u kontekstu mnogih knjiga poezije koje su nekritički preopsežne)...« Također i stilske i strukturne ujednačenosti. Uz pohvalu poetskog iskaza Emilije Kovač u zbirci Razmatranja »u kojem su filozofičnost i neoegzistencijalizam provedeni retorički kontrolirano i maštovito, s određenim razlikama ovisno radi li se o pjesmama u prozi, stihu ili kajkavskoj poeziji«, dodaje: »A osobiti ljubitelji koncepcijske i stilske ujednačenosti vjerojatno bi bili skloni tome da se kajkavska lirika možda mogla izdvojiti u posebnu, uistinu vrsnu zbirku pjesama toga narječja«.

U propitivanju (ne)identitetnosti lirske subjektice pri osvrtu na istu zbirku, uz termin pjesnički subjekt, uvodi i termin subjektica što mu, kao mogućnost, otvara hrvatski jezični standard. Također koristi i termin lirsko ja i lirsko mi. Jedno od važnih obilježja »svemirskog romantizma« u zbirci pjesama Zemlja nulta Gordane Benić jest i to da se u pjesmama vrlo rijetko pojavljuje subjekt u iskazu, koji bi u tekstu bio izražen kao lirsko »ja« ili lirsko »mi«. Koliko je ta terminologija još uvijek fluidna u hrvatskoj kritičarskoj praksi upozorio je Zvonimir Mrkonjić. Oneosobljenom pjesničkom subjektu Mrkonjić posve oduzima subjektivitet dolazeći do teksta u kojem prepoznaje vrijednost koja ga čini sustavom za sebe. Ta kvaliteta nazvana tekstualnošću, mjerilo je neovisnosti teksta od pisca i uvodi nas u prostor njegove intertekstualnosti – svojstva nastajanja u komunikaciji s drugim, do tada napisanim tekstovima, ili onima koji se upravo pišu. Također nas upozorava koliko je nerazriješen taj pojam u nas i koliko je neprevladan preostatak ujevićeva egocentrizma. Prisjetimo se kako je, u ne tako davnoj kritičarskoj praksi, bilo govora i o pjesničkom junaku − njegovoj hiperboličnoj inačici.

Kritički diskurs Davora Šalata obilježava znanstvena analitičnost i znanstveni književno-teorijski leksik (učestalo se pojavljuju termini jukstaponiranje, persuasivni...), argumentiranje kao navođenje citata ili parafraziranje. Također i kritičarski i usporedni pogled na sinkronijsku i dijakronijsku pjesničku produkciju te − nakon ozbiljne i temeljite interpretacije pjesama i zbirke u cjelini − određivanje njihove vrijednosti, mjesta i perspektive u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Također i pogled na cjelokupni pjesnički opus pojedinog autora. U komparatističkim dionicama vrlo su zanimljiva zapažanja u kojima se govori o poeziji Andrijane Kos Lajtman i filmu, o poeziji Marije Lamot i Heideggerovoj filozofiji, o poeziji Stanislava Habijana i Boba Dylana, o poeziji Ivana Klarića i Danijela Dragojevića...

Kada je pak riječ o demokratičnosti koju navodim pri osvrtu na prvi tekst ove cjeline, smatram kako je Šalatov izbor u nekom općem interesu i zajedničkom pjesničkom dobru. Uza svu svoju stručnost i ozbiljnost, ponegdje iz teksta proviri i solidarnost pa će zapisati naša pjesnikinja ili će joj/mu se obratiti osobnim imenom. No kritičar, teoretičar, esejist i pjesnik posjeduje racionalnu i odmjerenu kontrolu – i ljudsku, i stručnu – da se kloni isključivih stavova, ostrašćenih, bilo svjetonazorskih, bilo onih koji zagovaraju trenutnu pjesničku modu. Vrlo oprečno ocijenjenu zbirku pjesama Maria Callas se baca u more Zrinke Posavec (od umjetničkog promašaja do vrha domaće tekuće pjesničke »proizvodnje«), Šalat postavlja na mjesto, između panegirika i pretjerane kritičnosti, tvrdeći kako navedena zbirka sadrži vrsne i manje uspjele pjesme, a kao pjesnička cjelina blizu je vrha koji ostaje otvoren autoričinu pjesničkom uzletu u budućnosti.

U nekim kritikama i osvrtima na pojedinačne pjesničke zbirke umetnuti su djelići, esejistički intonirani, o poeziji, o konceptualnosti, o pjesmi u prozi, o pitanjašima, o književnoj kritici... U upravo navedenoj kritici o poeziji Zrinke Posavec koju određuje pojmom biofilnosti, autor razmatra taj pojam u surječju povijesti hrvatske poezije: »Veći dio spomenutog tematskog kataloga smjesta bi nas, barem u kontekstu hrvatske poezije, trebao podsjetiti na takozvane pitanjaše, odnosno književnike (prvenstveno pjesnike) i teoretičare okupljene oko časopisa Pitanja na prijelazu šesdesetih u sedamdesete prošlog stoljeća. Ondašnja dekonstrukcija društvenog konteksta« i Derridina poststrukturalistička kritika logocentrizma u nekih pitanjaških pjesnika u prvi je plan stavila upravo tijelo kao prvotnu i predracionalnu životnu evidenciju te biofilnost kao životno naviranje koje proizvodi neprestane razlike nesvodive na niz racionalističkih binarnih opreka«.

Smatrajući pak pjesme u prozi u zbirci Šuma Ivana Babića uzornima, Šalat esejizira o pjesmi u prozi kao o složenoj refleksivnosti bogato strukturiranog poetskog svijeta, pretvorbi apstraktnog u konkretno, očuđenoj figurativnosti i njezinoj elastičnoj naravi koju karakteriziraju napetost nutarnjeg ritma te metaforičnost, naracija i refleksivnost. Ističe, također, onu razlogaški kodificiranu, kao najutjecajniju, koja svojom poetskom fenomenologijom propituje status vidljivoga i nutarnjega, subjekta i njegove neprestane rekonstrukcije u interakciji s objektom, jezika kojim se iskazuje i kojim se biva iskazan. Zanimljivo je autorovo tumačenje popularnosti dvaju različitih formi pjesničkog iskaza, soneta i pjesme u prozi kao formalnog i misaonog pjesničkog majstorstva u stvaralaštvu suvremenih pjesnika i prisutnosti na društvenim mrežama. Biranjem soneta, kako tvrdi autor, pokazuje se iscrpljenost poetskog sadržaja, dokazivanje pjesničke vještine, ironični odnos prema tradiciji modernizma, postmodernističko niveliranje stilskih registara i kulturnih razina, svijest o književnosti kao o posebnoj vrsti jezične komunikacije. Drukčije su namjere u biranju pjesme u prozi − smatra autor − mogućnost poetske analitike i refleksije unutar nešto duljih rečenica, kratka anegdotalna pripovijedanja, maštovita asocijativnost, metapoetička i autoprogramatska razmišljanja o samoj književnosti i njezinom autoru.

Zbirka poezije Šale i opomene Sonje Manojlović vrstan mu je predložak kako bi, osim o autoričinoj poetici izraženoj u naslovu Sažetost i značenjska otvorenost s egzistencijalnim odjecima i s naglaskom na njezinoj semantičkoj neodređenosti, poentirao o poeziji uopće: »To bi se nekome moglo učiniti paradoksalnim, no zapravo je riječ o tome da su višeznačnost, aluzivnost, sugestivnost jedna od najvažnijih mogućnosti poezije kao takve, da su joj, dakle, imanentni pa i poželjni«. I upravo takvim umetcima autor čini manje formalnom svoju znanstvenu metodu i svoj kritički govor kad je riječ o prikazu pojedinačne zbirke pjesama.

Razvidno je, također, kako su se u Šalatovu mozaiku koji čine kritike pojedinačnih zbirki pjesama (a koji zauzima najobimniji i središnji dio knjige) složili raznoliki djelići, estetski vrijedni autorova zanimanja, ali poetikama, generacijama i godinama vrlo često udaljeni. Od pjesnika koji tek stupaju na poetsku scenu, zbirki prvijenaca do pjesnika veterana i pjesnika koji su već dio nekog neformalnog suvremenog kanona. Od ljubavno-intimističke poezije, mimetizma i stvarnosne poezije, eksperimentalne, letrističke i ludističke do kozmičke, filozofične i neoegzistencijalističke, žanrovski hibridne i grafički razigrane, poezije bjeline i suzdržanosti, biofilnosti, kršćanski nadahnute, ispovjedne i kontemplativne. Demokratičnost na djelu.

Rado bih dodala, iako svjesna subjektivnosti svoga zapažanja, kako knjiga Nijanse u svom podsvjesnom sloju emanira jednim suosjećanjem s poezijom i pjesnicima o kojima je riječ. Upravo onako kako to sjajno zapisuje Zvonimir Mrkonjić, jedan od naših najznačajnijih kritičara i pjesnika u pjesmi Začinjavci. Pjesnički iskaz u 1. osobi množine poistovjećen je sa začinjavcima, s pjesnicima: (...) Ustajemo iz svojih pismena / svojih riječi odavno odbjeglih / izvlačimo se iz zidova škripaca / nadiremo uz struju svih zaborava... kako bismo uz ...obasjani trenutak / obzidan čitavim vremenom / u kome naše razdvojene bludnje / postaju istim prostorom... pronašli ...divnu objavu da se više međusobno / ne možemo razlikovati / jer je svatko dao svoje lice / nekom drugom kao povjerenje / i stid.

Nakon ove zanimljive cjeline, svojevrsnog kritičkog mozaika u kojem su prikazane raznolike zbirke hrvatske recentne poezije objavljene od 2020. do 2023. godine, knjiga Nijanse završava prikazima književnoteoretskih i kritičkih knjiga. Time se zaokružuje i tematski i stilski potvrdivši navode iz Uvodne napomene − jer se na primjeren način dodiruju autorski govori, kritički, znanstveni i esejistički. U prepletenosti u kojoj je popustila stega akademizma i znanstvenog govora, dopustivši autorovu pogledu slobodnije esejističke nijanse.

Treći ciklus obuhvaća prikaz antologije Od Matoša do Maleša – antologija moderne poezije Tomislava Brleka, znanstvene knjige Andrijane Kos Lajtman Poetski napon smrti, književnokritičkih zapisa Slova, riječi, glasovi – književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi Željke Lovrenčić te izbor iz književnih kritika 2021.–2022. Pečati i kistovi Tina Lemca. Pri prikazu Brlekove antologije predstavlja se i šire surječje u kojem je antologiziranje u suvremenoj hrvatskoj poeziji postalo svojevrsni žanr. Pogled Davora Šalata kao pjesnika, kritičara i teoretičara na proces antologiziranja ne otklanja objektivizaciju (koja kao da se i podrazumijeva), ali ni autorstvo te vlastiti književni ukus što vrsno razrađuje na primjeru osebujne Brlekove antologije. Iznijevši različite kritičke reakcije na antologiju, Šalat uvažava modernost kao njezin temeljni teorijski koncept. Podržavajući Brlekovu ideju modernosti koja je transhistorijska i udaljen od književnopovijesnih i periodizacijskih pojmova, zapaža kako se upravo takvo shvaćanje modernosti razabire iz logike samog odabira pjesnika i njihovih pjesama. Brlekov izbor označuje kao subjektivan, ali dosljedan i inovativan, posebice kad je riječ o uvrštenim pjesmama – a ne pjesnicima. Uz napomenu kako ne bi izostavio imena poput Mihalića, Šopa, Petraka, Mrkonjića, Severa, Rogić Nehajeva i Marune. I tvrdnju kako je najveća novost Brlekove antologije u neuobičajenom, proširenom izboru nestereotipnih, uz učestalo zaobilaženje »srednjostrujaških« pjesama uvrštenih autora.

Posebnu pozornost autor posvećuje znanstvenoj knjizi Poetski napon smrti Andrijane Kos Lajtman ističući njezin prinos teoriji, književnoj povijesti i znanstvenoj interpretaciji moderne i suvremene hrvatske poezije i naglasivši dionice, jednih od najtemeljitijih analiza poezije Antuna Branka Šimića, Jure Kaštelana i Darka Cvijetića. U prikazu pak knjige Željke Lovrenčić Slova, riječi, glasovi navodi autoričinu poduzetnost i stručnost u kojoj se neprestano nadopunjuju njezina hispanistička, komparatistička i kroatološka vokacija. U svojevrsnoj preporuci naslovljenoj Vrhunski teoretičar poezije te njezin osebujan i upućen kritičar razlaže, založivši se za intenzivni diskurzivni koktel književnog teoretičara, kritičara i pjesnika Tina Lemca u rukopisu Pečati i kistovi – izbor iz književnih kritika 2021.–2022.

Kompozicijski cjelovita i tematski raznolika knjiga eseja i kritika o suvremenoj hrvatskoj poeziji Nijanse Davora Šalata vrijedan je prinos hrvatskoj književnoj teoriji i kritici u pokušaju periodizacije nultih godina suvremenog hrvatskog pjesništva, u prikazima recentnih, a raznolikih pjesničkih poetika, u razmatranjima o procesu antologiziranja i tumačenjima nekih književnih formi, primjerice, soneta i pjesme u prozi, poeme... U poticaju za nastavkom rada i pisanja pjesnicima − i istraživanja kritičarima i čitateljima. A nadasve u autorskom djelovanju Davora Šalata − i kao kritičara i kao pjesnika − u promoviranju poezije kao posve neovisne i jedinstvene umjetničke djelatnosti. Možda je i to jedan od onih obasjanih trenutaka u kojem smo, kako zapisuje Mrkonjić, pronašli divnu objavu da se više ne možemo razlikovati − jer je svatko dao nekom drugom svoje lice kao povjerenje i stid.