Kako književnost odjekuje

Letimičan pogled na bibliografiju povjesničara književnosti i kritičara Marija Kolara dovoljan je za zaključak da je posljednjih godina on ostvario pravi stvaralački zamah. Tako je samo u 2023. godini uz knjigu kritika Glas i jeka objavio znanstvenu knjigu Teksture i strukture, priredio izabrana djela Slavka Kolara, napisao tekst za ilustriranu biografiju Frana Galovića, uredio s Julijanom Matanović dva dvobroja časopisa Republika, objavio nekoliko članaka i sudjelovao u radu znanstvenih skupova, a sve to uz redovito održavanja nastave na Odsjeku za kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Među Kolarovim prošlogodišnjim ostvarenjima knjiga Glas i jeka specifična je jer se pozicionira između strogo znanstvenih radova i djela namijenjenih najširim slojevima čitateljske publike. U njoj su okupljeni Kolarovi prikazi književnih ostvarenja, osvrti na esejistička, stručna i znanstvena djela te predgovori i pogovori objavljeni u zadnjih deset godina. Naslovnu metaforu Kolar ilustrira riječima Ivana Goluba »Hoćeš li jaču jeku, trebaš dati jači glas«. Referirajući se na svoju prethodno ukoričenu zbirku kritika Nuspojave čitanja (Društvo hrvatskih književnika, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2014.) autor zaključuje da je upravo kritika nuspojava čitanja, kao što je jeka nuspojava glasa. Kako podnaslov otkriva, glas se odnosi na djela suvremene hrvatske književnosti, dok jeka predstavlja kritički odgovor koji su ona izazvala kod Kolara, a objavljivao ih je u Kolu, Vijencu, Republici, Artikulacijama, Zadarskoj smotri, Stavu...

U ovoj je knjizi, ali i u čitavom Kolarovom književnokritičarskom i znanstvenom djelovanju evidentan interes za autore i teme vezane za prostor sjevera Hrvatske. Podsjetimo, Kolar je svoj doktorski rad posvetio časopisu Kaj i kajkavskom pismu hrvatske postmoderne, na temelju kojeg je nastala znanstvena monografija Između tradicije i subverzije: časopis Kaj i kajkavska postmoderna (FF press – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2015.). Među autorima kojima se Kolar bavio, a čije podrijetlo i/ili književne preokupacije leže u sjevernohrvatskim krajevima su Ernest Fišer, Kristian Novak, Marko Gregur, Ivan Golub, Ivan Trnski, Denis Peričić, Darko Pernjak, Sonja Delimar, Dragutin Feletar. Uz njih je tu i zasigurno najpoznatiji češki književnik Jaroslav Hašek čiju je zbirku priča Ljubav u Međimurju Kolar prikazao u tekstu »Hašekove (sjeverno)hrvatske teme«. Treba napomenuti da u slučajevima kada autori pišu na dijalektima Kolar ne propušta istaknuti njihovu ravnopravnost sa standardom, pa i kvalitetu djela sudi istim kriterijima. Među književnicima čiji rad Kolar sustavno prati, a u čijim djelima upravo kroz jezik često odjekuje njihov zavičaj, ističu se Marko Gregur (Podravina) i Kristian Novak (Međimurje).

Kolarovi su interesi, dakako, širi te se kreću u rasponu od poezije (Drago Štambuk, Davor Šalat, Monika Herceg, Evelina Rudan), preko proze (Damir Karakaš, Luiza Bouharaoua, Lora Tomaš, Josip Mlakić, Goran Tribuson, Ratko Cvenić) do eksperimentalnih formi kao što su hibridni poetsko-prozni zapisi Miroslava Kirina, strip Grička vještica Andrije Maurovića i Norberta Neugebauera ili intermedijalni tekstovi Franje Nagulova. Pojedinim se autorima Kolar vraćao pa se tako u Glasu i jeci nalazi čak šest tekstova o djelima Pavla Pavličića, što odgovara Pavličićevoj bogatoj produkciji i ujedno otvar put do monografskog prikaza njegova književnog stvaralaštva. Uz kanonizirane autore poput Tribusona i Pavličića, Kolar jednakom pažnjom secira debitantska djela, kao i radove autora mlađe generacije.

Kolarovi stručni interesi za pojave u hrvatskoj književnosti i kulturi od 19. stoljeća do danas najbolje se odražavaju u prikazima stručnih i znanstvenih djela hrvatskih teoretičara i povjesničara književnosti. Među njima su osvrti na istraživanje Vinka Brešića o hrvatskoj književnoj periodici i književnosti 19. stoljeća, problemski tekst o izostavljanju dijalektalne poezije iz Maroevićeve antologije suvremenog hrvatskog pjesništva te komentar o pisanju Dubravke Oraić Tolić iz prve ruke o danas već kultnoj zagrebačkoj stilističkoj školi. Od ostalih autora i tema tu su Andrijana Kos Lajtman koja proučava suvremene književne oblike, stručnjak za hrvatsko pjesništvo Davor Šalat, Ilija Pejić s pregledom bjelovarske kulturne i književne scene u 20. stoljeću, interpretacije Milivoja Solara, Julijana Matanović i njezina Knjiga o Fabriju, humanistički pogled na pandemiju Lea Rafolta, Krešimir Nemec s leksikonom likova iz hrvatske književnosti, ilustrirana Krležina biografija autora Tomislava Zagode te zbornik radova o Joži Skoku.

Zajedničko je obilježje svih tekstova skupljenih u Glasu i jeci pristupačan, ali stručan način pisanja koji, osim podatka o prikazanom djelu, donosi i detalje o kontekstu. Vidljivo je to i u predgovorima i pogovorima iz zadnjeg poglavlja knjige. Tako, primjerice, u predgovoru Osumnjičenima Antuna Šoljana Kolar piše o žanru kriminalističkog romana, dok u pogovoru poemi Obrana Jeruzalema Mire Gavrana povlači paralele s obradom iste teme u drugim formama. Pogovorima i predgovorima za knjige Marka Gregura, Božidara Prosenjaka, Ane Pisac, Darka Pernjaka, Sonje Delimar i Dragutina Feletara Kolar još jednom potvrđuje širinu preokupacija koje obuhvaćaju i književnost za djecu i mlade, književnost na dijalektima te popularnu kulturu.

Svjestan da su »čitatelji jednako važna instanca književnog života kao pisci, a svakako važniji nego književni kritičari i znanstvenici« Mario Kolar u knjizi Glas i jeka daje relevantan pregled suvremene književne produkcije, znalački uočava poveznice među djelima i tako omogućava ono najbitnije – da književni glas jače odjekuje.