Jedan pogled na slovačku književnost

Kada sam davno, davno, u studentskim danima, sasvim neuk i naivan, počeo učiti slovački i upoznavati slovačku književnost – katedre za zapadnu slavistiku u Zagrebu nije bilo – naišao sam na zanimljivo poklapanje. Humoreska Jána Kalinčiaka Reštavrácia iz 1860. i drama Antuna Nemčića Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac iz 1854. imaju gotovo identičnu fabulu, kao da je Reštavrácia parafraza ironične, ranije nastale drame, odnosno komedije. Kad sam to prenio prijatelju Janu, shvatio je to podudaranje kao izazov. Marljivi Ján Jankovič koji je puno kasnije postao i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti usporedio je u svojoj disertaciji društvene okolnosti u kojima su tekstovi nastali i one koji su predmet ismijavanja te je uvjerljivo dokazao da u istom povijesnom i društvenom kontekstu mogu nastati gotovo identični tekstovi bez međusobnoga neposrednog utjecaja. Jankovičev zaključak naveo me da većinu pojava u slovačkoj književnosti promatram i u okviru povijesnih i društvenih okolnosti.

Ali puno prije svake znanstvene usporedbe tako sličnih tekstova shvatio sam da je ta sličnost dokaz o tome kako slovačka i hrvatska kultura imaju razloga za prilično blizak dijalog. Sve što sam na toj relaciji naučio kasnije potvrđivalo je taj zaključak. Pritom sam se stalno suočavao s time da dobar dio značajnih veza između slovačke i hrvatske kulture ostaje skriven, i to više građanima Hrvatske nego građanima Slovačke. I danas će se malo koji običan građanin Hrvatske prisjetiti da prvo slavensko pismo, po svoj prilici obla glagoljica i prvi književni jezik svih Slavena, staroslavenski, stiglo u druge slavenske zemlje iz Njitre, odnosno iz centra tadašnje Velikomoravske kneževine.

Nekoliko godina poslije onog prvog susreta sa Slovačkom bio sam vodič nekoj studijskog grupi u Bratislavi. Netko iz te skupine primijetio je na uglu naziv ulice i uskliknuo: »Gle, Šulekova ulica! Kao kod nas. Kako Slovaci znaju za našega Šuleka?« U pitanju je bila skupina umjetnika pa se može razumjeti kako čovjek nije znao neke vrlo elementarne stvari. Vjerojatno nije znao da je Šulek stvorio mnoštvo novih hrvatskih riječi u znanstvenom i vojnom području. Njemu dugujemo riječi poput obujam, toplomjer, radijacija, tlakomjer, glazba... zatim kisik, vodik... Zaista ih je teško sve pobrojati, ali mnoge nisu ni preživjele. Bogoslav ili Bohuslav Šulek bio je Slovak, rođen u Slovačkoj gdje je i diplomirao teologiju.

Pitam se tko od suvremenih hrvatskih građana zna da je Martin Kukučin, najznačajniji slovački realistički pisac živio u Hrvatskoj i govorio hrvatski. Pravim imenom Matej Bencur živio je i radio na Braču da bi se sa skupinom Bračana iselio u Punta Arenas na početku 20. stoljeća, a dvadesetih se godina vratio u Hrvatsku. Slovaci to, naravno, dobro znaju.

Štošta Slovaci o Hrvatskoj dobro znaju bez pravog pariteta ili reciprociteta u tom znanju. Slovaci su prevodili mnoge hrvatske pisce, a u tome također nije bilo pravog reciprociteta. Prevodili su nekada više, nekada manje, ali nastojali su prevesti sve što vrijedi. Poput Hrvata i Slovaci u vrijeme Drugog svjetskog rata imaju kvislinšku, fašističku državu, a njihovi su se političari bratimili s istovrsnima hrvatskim. Prevodilo se na slovački još više nego inače. Među prevedenim hrvatskim piscima neizbježno se našla primjerice Sida Košutić, hrvatska katolička književnica, ali su Slovaci prevodili i Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića za koje se znalo da su tada bili u partizanima. Na suprotnu stranu dospjela je činjenica da u Slovačkoj nisu htjeli na scenu postaviti Milu Budaka, iako je taj istomišljenik njihova režima bio ministar u istovrsnoj hrvatskoj vladi.

I poslije Drugog svjetskog rata nastavilo se ondje prevoditi s hrvatskog udarnički. Naravno da je najveća pažnja bila poklonjena najvećima. Zahvaljujući relativno površnom uvidu u stvari, rekao bih da je da je vjerojatno sve što je veliki Fric napisao, prevedeno na slovački, izvedeno na kazališnoj sceni, snimljeno za televiziju. S vremenom je čini se došlo do toga da se gotovo svaki značajniji hrvatski pisac mogao čitati i na slovačkom, a čak su i najpopularniji kod nas bili u valovima još popularniji u Slovačkoj. Malo se koji dramski pisac, osim Shakespearea, može podičiti vlastitim festivalom na kojem se izvode samo njegovi dramski tekstovi. Miro Gavran imao je u Slovačkoj svoj Gavran Fest.

Tunica propior est pallio, kaže latinska poslovica, tj. košulja je (čovjeku) bliže od kaputa. U vrijeme Domovinskog rata i agresije na Hrvatsku, u vrijeme krize, morao sam se zaposliti kao šofer kod United Nations Protection Forces, ili kraće – kod UNPROFOR-a. Jednom me zapalo da iz Čehoslovačke ambasade prevezem nekog njihovog časnika. Na mucavom engleskom pokušao mi je objasniti kamo treba otići na sastanak. Rekao sam mu na njegovom jeziku da odlično govori engleski, ali da mi sve može objasniti i na svom jeziku. Bio je gotovo zaprepašten. Odakle znam njegov jezik? Pa, živimo sam neko vrijeme u ČSSR. Pružio mi je ruku i predstavio se. Predstavio sam se i ja. »Niste li vi pisac, gospodine?« Potvrdio sam. »Čitao sam vaš roman Trag u travi! Gospodine, mi bismo trebali zamijeniti mjesta. Trebalo bi da ja vozim vas, a ne vi mene!«

Trag u travi, moj zabavni roman bio je jedan od najuspješnijih mojih naslova. U kratko vrijeme rasprodana je bila cijela naklada od 20.000 primjeraka. Na slovačkom su tiskali 10.000 primjeraka više! Moja monodrama Anđela prodaje dušu Bogu, s veličanstvenom Milkom Zimkovom, glumicom, redateljicom, scenaristicom, spisateljicom, imala je premijeru u Astorki u središtu Bratislave i ostala je na repertoaru dugo vremena. Izvodila se i po manjim slovačkim gradovima. Zbog toga što je u fokusu težak život žene, nastojali su to prikazati i u onim zatvorima u kojima su kazne služili zločinci nad ženama. Iz tog vremena potječe i smiješno intoniran naslov jedne novinske crtice: Ludwig Bauer u slovačkom zatvoru!... I moje bajke iz knjige Parnjača Colombina doživjele su više izdanja na slovačkom nego na hrvatskom – bile su jedan od onih nedosadnih, rado čitanih lektira i u Slovačkoj i među Slovacima u Vojvodini.

Konstatacija da je hrvatska književnost imala više čitatelja u Slovačkoj nego u Hrvatskoj vjerojatno je više nego točna. Ali tome je mogla posebno pridonijeti jedna posebna knjiga! Zabavna literatura najviše se čita. A privlačnost autorice o kojoj je dugo bilo na neki način otmjeno govoriti s prezirom uglavnom je neporeciva. Marija Jurić Zagorka! Kada se hrvatski nakladnik nađe u problemima, ako može objaviti nešto iz Zagorkina opusa, obično je spašen. I Hrvatsko narodno kazalište spašavalo se od neželjene suše ili oseke u zanimanju publike time da bi postavilo Zagorku na scenu. Neumorni prevodilac Ján Jankovič preveo je na slovački i jedan od najobimnijih romana svjetske književnosti, legendarnu Gordanu koja se obično objavljuje u 18 svezaka. Kažu da je u Slovačkoj više domaćinstava koja imaju svoju Gordanu nego onih koja je nemaju. Čak ako ta konstatacija slučajno nije sasvim točna, sigurno nije daleko od istine. U Hrvatsku, zemlju koja dijelom živi od turizma, svakog ljeta dolazi veliki broj Slovaka. Mnogi dolaze potaknuti omiljenom knjigom, svojom Gordanom.

Nabacio sam ovdje nekoliko nasumičnih sjećanja koja ipak čine dio sustava, odnosno predstavljaju neke od mojih koordinata u aktivnom odnosu prema slovačkoj književnosti. Odgovor Slovaka vlastitoj povijesti književnošću ostao mi je trajno jedan od poticajnih kriterija pri odabiru onoga što ću prevoditi iz slovačke književnosti. Nije to nužno značilo izabiranje djela koja se prvenstveno mogu označiti kao angažirana. U Slovačkoj desetljećima bio je prisutan diktat kojim je ideologija određivala, ili bolje rečeno – pokušavala odrediti kako će pisati slovački pisci. Slovački su pisci pak sami birali svoj stil, u pravilu oprečan onom kakav bi nalagala vladajuća ideologija prema kojoj je književnost trebala služiti najširim narodnim masama te bi joj i stil trebao biti u odgovarajućoj mjeri priprost i opće razumljiv, svakako realističan u onom smislu u kojem je službena ideologija smatrala da socijalistički realizam treba služiti ciljevima klasne borbe.

Bilo je to prilično aktivno nadmetanje, gotovo borba bez krvoprolića u kojoj su se oportunistički koristile taktike izbjegavanja direktnih sukoba da bi se ostvarili ciljevi utjelovljeni u literaturu, a među njima je gotovo najznačajniji otpor diktatu. Predratni nadrealisti koji su tada bili ljevičari pa su se i poslije rata smatrali ljudima od povjerenja, i u poslijeratnom su se razdoblju vraćali modificiranoj poetici nadrealizma pa je njihov obnovljeni tradicionalizam bio modernost novog vremena. Među njima bio je i utjecajni Pavel Bunčák, jedan od prvih slovačkih pjesnika koje sam prevodio na hrvatski.

Godine 1956. artikuliran je pjesnički pravac konkretizam. Na čudan način bilo je to vrlo blisko onome što se u Slovačkoj i slovačkoj književnosti događalo šezdesetih. Malo se o stvarima od javnog interesa smjelo tada javno reći. Ali u književnosti smjelo se reći sve, ili bilo što. Polazeći od toga da riječ nije prvenstveno značenje nego znak, što je osnovna postavka konkretizma, prostor poezije postao je slobodan. Ali slovački konkretisti nisu riječ doživljavali samo kao grafički znak pa je to omogućilo širi prostor poetičke slobode. Najbolji su konkretisti u svoje stihove unosili vrline poetike i nadrealizma i spoznaje strukturalizma. Bili su okupljeni u Trnavsku skupinu koju je osnovao iznimno nadareni pjesnik L’ubomir Feldek. Bio mi je prijatelj jedan od najistaknutijih predstavnika te umjetničke skupine Ján Stacho, liječnik, urednik, diplomat i boem u velikoj mjeri, i njegove sam stihove najčešće prevodio po hrvatskim časopisima. Bili su na vrhunskoj umjetničkoj razini.

Zanimljivo je da je slovačka znanost o književnosti u to vrijeme temeljila svoja proučavanja također na tekovinama strukturalizma, što je omogućavalo da se o književnim djelima govori uz zaobilaženje tema koje bi po svom karakteru bile službeno nepoželjne. Kao što sam već naznačio, takva je bila karakteristika većine slovačke književnosti šezdesetih godina, a u vrijeme hrvatske kulturne i političke konsolidacije na kraju šezdesetih takvo je stanje slovačke književnosti bilo komplementarno onom što se događalo kod nas. Dobio sam šansu da prijelomne 1971. godine uredim jedan broja književnog časopisa Riječi isključivo s prijevodima i prilozima iz tog razdoblja hrvatske književnosti. Bio je to prvi sustavniji pogled na književnost koja je za nas u Hrvatskoj u mnogo čemu bila inspirativna.

Isti razlozi naveli su me da kasnije sastavim izbor iz poezije Dane Podracke koji je dobrotom sjajnog pisca, a neko vrijeme i nakladnika Nikole Đuretića, objavljen 2016. pod naslovom Iz poštovanja prema činu. O toj pjesnikinji još uvijek vrijedi ono što sam zapisao u pogovoru toj knjizi:

»U stihovima Dane Podracke stoga pronalazim odjeke i konstruktivnu transformaciju (...) traženja odgovora na pitanja društvene nepravde i ugroženosti ljudske intime, nalazim odjeke magije Stachovih sklopova riječi koji su omatali i prikrivali značenja i otvarali put asocijativnom bogatstvu razumijevanja i tumačenja, ali iznad svega ondje vidim razvijanje etičkih tema koje su oslonac imale u mitologiji i, uvjetno rečeno, biblijskoj filozofiji, kao značajnim temeljima suvremene zapadne civilizacije.«

Rezimirajući ono što sam iznio u ovom svom osvrtu, još jednom bih naglasio da su me u prikazivanju i prenošenju slovačke književnosti u hrvatski kulturni prostor prvenstveno vodile dvije stvari: a) želio sam približiti one aspekte slovačke književnosti koji su u našem prostoru mogli djelovati inspirativno i b) nastojao sam umanjiti dug hrvatske kulture u smislu reciprociteta koji imamo prema slovačkoj prijevodnoj književnosti s hrvatskog. Tim razlozima rukovodio sam se i pri sastavljanju svoje antologije slovačke književnosti Crna violina, iz 2009. godine.

Među onima koji tada još nisu stekli u potpunosti zasluženo priznanje u Slovačkoj našao se i pjesnik Erik Ondrejička, iako je već tada poezija tog kartografa po obrazovanju bila veoma popularna. Razlozi jednom i drugom, tj. odsutnosti zasluženih priznanja i istodobno popularnosti ležali su u tome što ta poezija u vrijeme plime dekonstruktivizma i težnji prema probojima, prema osvajanju novih prostora nije slijedila takve trendove. Njegova poezija, iako sasvim suvremena tematski, svojom je formom bila u većoj mjeri inspirirana tradicijom, stihom koji nudi muzikalnost i sklad na prvome mjestu. Kasnije Ondrejička proširuje tematske okvire svoje poezije. Usmjerava se na prirodu, ali njegova je priroda cijeli svemir. Poezija pritom postaje ambiciozniji i složeniji susret pojmova kojim Erik Ondrejička artikulira svoj panteizam. Sve što jest predstavlja božanstveno jedinstvo.

Želio bih kao moto prijevodima stihova koji slijede nakon ovoga teksta citirati Ondrejičkovu pjesmu iz antologije Crna violina.

Prijateljski posjet

Mrak zatvara okna
noć zaključa brave
vani stoji sjeta
sasvim bez najave

Pokuca i uđe
ne priječi joj ništa
došla me je pitat
vjerujem li išta

Sada kad smo dvoje
pristavit ću kavu
opet smo se našli
u starom sastavu

Načnem bocu vina
ono prija svima
pijemo ga šutke –
prava pantomima

Pritom zaigramo
igricu istine
sjeta već pripita
svojim putem mine

Vina više nema
otupio osjet
ostaje mi vjera
u sljedeći posjet

Nakon moga prijevoda uslijedila su i brojna priznanja, uspjesi i prijevodi na niz drugih jezika. Danas je već preveden na engleski, poljski, ruski, srpski, makedonski, norveški, latvijski, talijanski, bugarski, kineski, rumunjski i njemački. Erik Ondrejička kao gost predstavljao je svoju poeziju i u mnogim gradovima svijeta. Njegova poezija u više je navrata uglazbljena, a on je i autor niza popratnih tekstova uz djela likovnih umjetnika.

Naravno, i gornja je pjesma bila izraz otpora, kritika vremena u kojem se Erik Ondrejička rodio (rođen 1964.) i u kojem se počeo formirati kao pjesnik. Ali taj otpor intoniran je s naglaskom na harmoniju, raspoloženje i emotivnost. Zanimljivo je da Erik Ondrejička i kao umjetnički fotograf slijedi srodnu poetiku.