Izabrane pjesme

KLJUČEVI

Vječna putovanja valova
u sanenoj prozirnosti
nad pješčanim dnom

levitacija lista nad šumskim putem

ptičica
koja se prestala odguravati od zraka

i suza ganuća
koja se ne može progutati
jer ništa od toga nije stvarno

Ali i drage voljene osobe
udaljene samo na dodir uspomene

Tko zna
vidite li i vi mene
s one druge strane
kad se vrata svijeta otvaraju
uvijek drugim ključem

PLES VEČERNJIH PAHULJICA

U desecima tisuća stvari koje neprekidno nastaju
uočavam pojavu povrataka.
Lao Tse

Te tragove dječaka koji ga odavde odvedu
prekrit će koraci djeca poslije škole
i zatim onih koji po lokvama skakati vole
pa iza njih kraći
što vode u brigu i bijedu

I vjetar počisti sve od smeća
trka mjeseca u tamu sve veća
praznim nogostupom
ne okreće se i ne sjeća
da ne mora brojati desetljeća

I samo uski potočić uvijek skrene
u vlastite zavoje skrivene
i sam u sebi u sjeni čeka
kada dolazi od izvora cijela rijeka
koja sama u sebi teče
sama u sebi čeka potajice
pad posljednje pahuljice
i sve one gluhonijeme note
plešu bez glazbe putem do krasote
od prve točke sve do zadnjih crta
u sve gušćoj tami osamljenog vrta

GOLUB

Na dvorištu koje se jedva vidi
nestaju oronuli zidovi
nebo koje tone
i kao što ponekad biva u sumrak
i iza stvari

Te večeri nemamo loptu
a igramo nogomet
u čvor vezanom krpom

Kroz dvorište nam se s debelim naočalama
bestjelesno šulja stara
gospođa Furčak

Ne šutajte goluba!
poviče slabim glasom baš u času
kad mi je uspio sjajan šut
Krpa poleti u antracitnu tamu
razveže se na visini
i poput ptice
kojoj su upravo narasla krila
usporeno planira
dok kao sjena ne sleti
na debelu granu
procvala kestena

Odletio je!
viče s olakšanjem gospođa Furčak
i polako se vraća natrag u djetinjstvo

Već tada trebao sam znati
da ni jedna pjesma na svijetu
nikada ne daje pouku
kako živjeti

PUKOTINA

Gledate je
i čini se da je u redu
Da budete sigurni, pogledate ponovno
i otkrijete pukotinu

Uđete u nju
i tako je golema
da vam se zavrti u glavi

U njoj je sve
čega se sjetite
i stvari i ljudi
koji bi trebali biti mrtvi

Dok premišljate
trebate li se vratiti
otvor nestaje

Lutate tad prostorima
kao u snu
Zovete
ali vam se vlastite riječi vraćaju kao jeka

Šaljete signale
ali uskoro dolaze iz daljine
malo izmijenjeni natrag

Tražite put van
i nalazite sljedeću pukotini
ali iza nje sve je isto

Ništa vas nije upozoravalo
Nikakve žive boje
otrovnih žaba
zveket otvaranja vrata
niti ploča
Odavde nema puta natrag

Znate samo
to je nešto paralelno
i beskonačno
odakle povratka nema
a što vas polako mijenja
u nedopisanu zbirku
u koju ste ušli
pukotinom u sebi

NA UNUTRAŠNJOJ STRANI OČNIH KAPAKA

Poput slijepog pjesnika
čitam kad mi nešto
potajno napišeš
na unutrašnju stranu kapaka
među nezavršene legende
i prastare poderane mape
uzalud u njima tražim
što nas to tako muči
u pitanjima na nepostojeće odgovore
o tome odakle je sve to
i kamo sve to vodi
i što je pred nama
i što iza nas
kad prođemo u snove kroz zabranjena vrata
i zašto je tako lijepo biti smrtnik
s osjetljivom kožom
od mekih tkiva
i tvrdih kostiju
kad potisnemo snove u bolnu prisutnost

Kao slijepi pjesnik čitam u zatvorenim očima
stihove koje tvoja ruka nikada neće dovršiti
jer su beskonačni kao more i njegovi valovi
te ni ja neću tvoju žudnju sasvim utažiti

1. SAVRŠENSTVO (HVATANJE TIŠINE)

Tišina se najlakše
hvata u sumrak
dan se sastaje s večeri
baš ni svjetlo niti mrak

a stabla će pokazati
suspregnuta daha
odakle kao iz gnijezda
izlazi veo mira
tišina uzima maha
iz šutljivih zvijezda

a šuma razapinje mreže
od sve tamnijeg zraka
i nepomično čeka
tišinu u uhu mraka

i je li se povezala
tišina s mahovinom
što na kori spava
i ušla u sok drevnih trava
sve dok iz tišine
netko ne otkine
njezin okus

okus samo od snova
od kojeg se nikad ni slova

ne otkriva

2. SAVRŠENSTVO (CVIJET)

Odvaja točno
grubost od nježnosti
sve dok nježnost fina
nije sasvim čista
baš kao prošlost
od budućih vrlina
na smaragdu blista
Hermesa Trismegista¹⁾

i svako miješanje
i fuga svaka
sakriva znanje
vječnost trenutaka

i kako trnje biva
u obliku šiljaka
kratkotrajnost skriva
krhkost svih biljaka

i samo kićenost
s tim se poravnava
kao kad put Sunca
stremi trava

a kad savršenstvo
već sasvim procvjeta
mirisom i bojom
u tijelu je cvijeta

3. SAVRŠENSTVO (MOLITVA)

Što odozdo raste
što odozgo pada
to što zvijezde šute
šutnja je šume sada

što obujmi svemir
u njem svaki atom
što je bilo živo
a postalo blatom

sve se ovdje moli
kad i puno tiše
a to što se ne zna
to molitva diše

U pustinji i školjki
jednaka su zrnca
tako odvojena
od blagosti Sunca

Ali tek molitva
što se posvud vije
unutarnje naše
sedefom obavije

4. SAVRŠENSTVO (SVJETLOST)

Sve otkada svemir
sve o sebi pamti
svjetlošću planeta
i sunaca plamti
Dvaput savršeno
kao tvar valova
vanjštini je odraz
unutrašnjem hrana
nek’ se niže višim
ispuni do vrha
što je voljom Tvorca
naša viša svrha

nešto kao pogled
ljubazna osnova
spajanju krajeva
u paleti snova

Zna ući u riječi
u slovo štoviše
kad ga netko negdje
precizno zapiše

a kad se oblikuje
s najtočnijom ramom
svjetlašce zasvijetli
i najcrnjom tamom

5. SAVRŠENSTVO (PRAZNINA)

U beskrajnoj dubini
samo je praznina
u njoj cijeli svemir
raznih mogućnosti
da se jednom ispuni
i nadom života
njegovom molitvom
što prazno premosti

Mogućnost je forme
i tabula rasa
ni na što ne čeka
i ne traži spasa
Ničemu podrška
ništa ne odbija
puna same sebe
sebi najmilija

Bez vremenske mjere
i bez kormilara
bez snova i želja
koje rane stvara

kao suma karma
i života ina
kao savršenstvo
što je tek praznina

praznina baš nikad
neće biti tužna
dok je savršenost
apsolutno nužna

KLUPA OD KAMENA

Koliko toga skriva klupa od kamena
koliko zaboravljene radosti mučnih uspomena
koliko ih samo skriva u mahovini u listu
kao da čeka da je opet vidimo čistu
i samo staro zvono iz daljine odašilje svoje zvuke
a jesen potiho pada iz krošnje jabuke
i vi razmišljate gdje su visine
a gdje je pak dno do besvijesti
i tko će nevidljiv danas uz vas sjesti
možda bude dijete
možda otac
i možda djevojka u cvijetu mladosti
u tajanstvenom trenu beskonačnosti
i dok hladno Sunce do kraja izgori
nad borovicama negdje u Zagori
maleni djetlić što po akaciji nesigurno kuca
a možda je to samo davna tuga
u nespoznatoj dubini srca

PRVE RIJEČI

Na početku bile su
kažu samo prve riječi
zatim dolazi napor
da ih se potpuno spriječi
Ostala su samo šaptanja
a i ta sapeta
negdje u neosvojivo srce
živog planeta

I samo drveće
vjetar
i voda
povremeno s mnogo muka
sjetit će se njihova iskonskoga zvuka
prošaptana tajno
i sasvim istiha
tajnim riječima i govorom stiha

stvorene ni iz čega
tek tako
neka ta pjesma zaluta
u vjetru
u lišću
na kapima
i do ljudi na kraju svog puta

Sa slovačkog jezika prepjevao:
Ludwig Bauer

___________________
1) Hermes Trismegistus – legendarno biće, po nekima grčko-egipatsko božanstvo, začetnik alkemije. (Napomena – L. B.)