Fantazmagorična titranja u mreži postojanja

Počnimo od, može se reći, sasvim efemernog detalja – ovo je poezija s fusnotama. Doduše, radi se o svega tri (ili – čak tri!: lunarija, pasiflora, vilin konjic), no dajmo im mjesta i glasa. Ovakve, paratekstualne opaske (nužno je spomenuti i Prolog: obraćanje čitatelju koje sadrži vrlo instruktivno obrazloženje kompozicije) proširuju prostora diskurza umjetničkog teksta. Služe tome da se pjesmi omogući sloboda biti sobom, bez obzira na kontekste: pjesma se iz prostora autora i autorskog iskustva riječi/svijeta isporučuje nepredvidljivim kontekstima čitatelja, a u njih je moguće intervenirati jedino jezičnim sredstvima, najdirektnije paratekstualno.

Budući da je u pjesmu teško upisati denotativne eksplikacije kao dio autentične strukture (osim kad je taj postupak intencija pa se radi o metatekstualnosti i sl.), fusnota nudi poneku smjernicu, putokaz – da se razumijemo, a da pjesma bude protočna, orijentirana na svoju estetsku razinu (Jakobson: uvrnuta u se) i da beskompromisno ide svome cilju. Premda fusnota kao prateći tekst može biti i poetski oblikovana¹⁾, ova se dva teksta kod Snježane Tramburovski realiziraju sasvim diferenciranim tipovima diskurza, tako da paratekst ne transgredila u umjetnički nego je u funkciji upućivanja na sasvim referencijalnoj razini značenja, uz tek, kao u natuknici Pasiflora, osnovnu sugestiju konvencionalne simbolike.

Spomenuti upućivački paratekstovi, imaju, recimo tako, pedagošku i heurističku namjenu na razini poimanja postupka, ali ne ulaze u estetičko i kognitivno polje referentnog umjetničkog teksta, tj. uskraćuju čitatelju »došaptavanje« smislova, čemu se čitatelj, možda, ponekad nada.

Smrznute kupine pozamašan su slijed od 68 pjesama raspoređenih u šest ciklusa (Na žeravici bojnog polja, Poslije anestezije, Ljubav. Nasukano, Ljubav. Otkazano, Otvaranje pasiflore, Ljubav. Imaginarij). Knjiga zahtijeva predano »začitavanje«, posebice zbog, paradigmatički gledano, prilično osebujnog vezanja motiva: ako autoricu ne poznajete od prije, vremenski diskontinuirano čitanje pjesma-po-pjesma teško se integrira u sustav, a ako se/kada se tijek ulanča, recepcija je kompaktnija i protočnija.

Načelno rečeno, po mom poimanju radi se o poeziji iskustva tijela, koja priziva/pretpostavlja čitateljevo otvaranje tekstu cijelim tijelom: pjesmu treba omirisati, dodirnuti, zagristi... pustiti da bridi na nepcu pa prepoznati i dekodirati kojem mjestu su adresirani podražaji. Semantički referencijalni smjer teksta svakako treba uvažavati jer se pjesma temelji na ovjerenoj riječi i njenom konvencionalnom značenju, ali poeziji je bitno individualno prelamanje općih mjesta/značenja, što se kod Tramburovski proizvodi slikom, bojom, kompozicijskim slijedom elemenata i njihovim tumačenjem koje je sugerirano tvorbenim elementima slike, tj. iščitavanje se treba pozabaviti alkemijom teksta (Milanja).

Tekst kreira oćut doživljen u dubini tijela, koncipira ga kao niz višeznačnih leksičkih cjelina koje recipijenta uvlače u interni autorski sustav oblikovanja senzacije. Pjesma je izrazito intimni, unutarnji razgovor, nazdravljanje elementima svijeta skrivenim »u porama žubora / daška korica otpalih s drveća / ili oljuštenih stanica živih bića«. Čitatelj je začudnom konstrukcijom jednostavno suočen s temom pa ta začudnost ima za cilj isprovocirati čitateljev vlastiti doživljaj... kad već ne postoji ni jasan autorski komentar... ni maska autora (Fallon) u tekstu.

Ne želeći interpretaciju svesti na popis manje-više općih mjesta, analizu koncentriram na detektiranje mogućih načina proizvođenja smisla na primjeru nekoliko, čini mi se, reprezentativnih pjesama.

Ono što se opaža već i u ovlašnom čitanju ove poezije, jest da autorica govori bojama sugestivno i vrlo snažno.

Npr. Lunarijina kosa (iz ciklusa Na žeravici bojnog polja, u kojem se tematiziraju razaranje, smrt, ranjavanje) pjesma je koja obiluje bojama, i to vrlo intenzivnim, u specifičnoj kompoziciji: otvara se motivom tirkiznog i crvenog (daždevnjaci i crvendaći), a razvija se tako da boje nestaju. Daždevnjaci zadržavaju svoje početno stanje – ostaju tirkizni, u boji koja je očito simbolična jer se u literaturi spominju, kao vrste, pjegavi i crni daždevnjak. Tematizirana boja označava skupocjeno, mineralno, sveti kamen (...), no označenost da su daždevnjaci u tuzi (»kao tirkizni daždevnjak/ u tuzi zaustavljen/ u koracima«), čime idu slijedom crvendaća, koji gube boju (»crvendaći odsele na drugi kraj šume/ sasvim crni i u koroti«), ne podržava pozitivna značenja nego »razvoj situacije« ide tragom crvendaća: sve pojavnosti tijekom pjesme kopne, smanjuju opseg, zaustavljaju se (daždevnjaci su »manji pred listovima lunarija«, »zaustavljen/ u koracima«). Pjesma, na sličan način, upisuje niz radnji, zapravo pretvorbi (smrt čovjeka, ulegnuće u zraku, pospremanje jaja, izlijeganje crvendaća, napajanje vodom, izranjanje magle iz vode uz pratnju krijesova, gutanje srca žene, ostajanje – daždevnjaci, seljenje i nestajanje – crvendaći, utihnuće, sumaglica, smirivanje žudnje)... dakle – od naznaka rađanja do utrnuća. Tijek pjesme prolazi kroz dvije smrti (smrt čovjek i gutanje srce žene), što se nadaje kao bitno za smisao pjesme i lik lunarije, koja se upisuje nakon druge smrti (srce žene) i od tog se trenutka sve stišava.

Premda je njena pojava diskretna, lunarija se nameće kao dominantni motiv pjesme (pojačano naslovom). Doima se antropomorfizirano, kao prerafaelitska Ofelija (J. E. Millais). Takvu asocijaciju potencira činjenica što »kapi lunarijine kose« (kosa kao mitizirana karakterisika žene) na razini fonskoj asociraju rosu (pojava na biljci) te lunarija, na neki način, postaje žena-biljka. Može se reći da i morfološki ima feminine karakteristike: biljku karakterizira ovalni sedefastoblijedi plod, a nazivom je također izrazito ženski označena (lunarija, srebrenka, mjesečnica), čime se potvrđuje ideja o prilično izrazitim femininim karakteristikama ove poezije. Uz to, naznačeno opadanje intenziteta energije (smirivanje, nestajanje boje) nakon momenata ekstaze (krijesovi, crvendaći, gutanje srca)... naći ćemo u velikom dijelu pjesama te ga držimo jednim od ključnih mjesta ove poezije koja, tako gledano, vidi svijet kao mjesto na kojem su stvari/pojave nepostojane, pretvorive jedne u druge po nekim internim »zakonima«, silama koje nastaju i djeluju sinergijski i imaju potencijal stalno preoblikovati svijet.

Iz ciklusa Poslije anestezije (autoreferencijalni naputak u Prologu naznačuje razmatranja ideje o životu iz dana u dan, pokušaju zacjeljivanja) interpretacijski zanimljive momente iščitavamo iz teksta pjesme Moja majka. Radi se o bilježenju elemenata običnog života tako da majka, sinegdohalno reducirana na ruke, postaje jezični oblik za svakodnevicu koju treba savladati (ured, njega potrebitih, higijena, gajenje cvijeća...). Pjesma tematizira vrlinu predanosti, koja spašava (samo kad je u znaku razumijevanja i predavanja (»lijepo je doći gostima/ s hologramima božanskog/ i prekriti kolijevku djeteta/ svojom svjetlošću«). Pred pitanjem smisla patnje i katarktičkom ishodu prolaza kroz životne etape oljuštene od lakih, pitkih i površinski dodirljivih slojeva (osobito u Otvaranju pasiflore), koji su kao mogućnost naznačeni paratekstnom sugestijom (Prolog), Tramburovski, rekla bih – stoji zapitana, ne razumije je tijelom (»taj mir neću nikad moći zaraditi / u vlastitoj koži / ne vjerujem mu«), ali intuira, motreći svijet izvana, njihov potencijal i njima naznačenu ideju zacjeljivanja.

Temi ljubavi pojmljenoj kao »jedini mogući oblik života«, premda je i ona »nesavršena i okrznuta u svojoj konačnici« (autokomentar iz Prologa), autorica je posvetila tri ciklusa (Nasukano, Otkazano, Imaginarij), od kojih svaki donosi specifične distinktivne momente. Središnjim mjestom interpretacije uzimamo pjesmu Smrznute kupine iz ciklusa Ljubav. Otkazano, koja je svakako nezaobilazna budući da je dala naslov cijeloj knjizi. Kompozicijski, sastavljena je od 2 dijela: prvi je »priča« o snu, druga o zbilji. Obje su slike nadrealno strukturirane, u osnovnim elementima nalikuju jedna na drugu, no snovita je mnogo izgrađenija – detaljnija je, predmetno bogatija, a time (jer su predmeti po internom zakonu ove poetike u neočekivanim odnosima) i začudnija, bajkovitija. Povezane su hladnoćom, snijegom (san), čemu odgovara smrznutost kupina (zbilja). U oba dijela upisana je i svojevrsna odvojenost od zbilje i mogućnosti njenog vjerodostojnog percipiranja: ja sanjam (prvi dio) – ja ne vidim na lijevo oko (drugi dio). Znakovitim držim još nekoliko momenata: (ne)prisutnost proročice (u snovitoj varijanti, tj. u prvoj slici ona traži da »padneš i iskrvariš« – u zbiljnoj je varijanti, druga slika, nema, što pjesmu vodi svojevrsnom zatvaranju i padanju životnog entuzijazma i prepuštenosti sebi).

Činjenica da je neki ti rodio blizance, također je svojevrsno otvaranje budućnosti, a čega u drugoj slici također nema. I niz drugih motiva vodi opadanju (pas u prvoj ima spiritualnu moć, u drugoj je grbav; pilot u prvoj govori psu u kabini, u drugoj pilot je »pao u prolaz / između kreveta i kutije«). Motiv smrznutih kupina svakako je posebno važan. Iz činjenice da se vezuju uz odnos ti i ja, a u njemu je važan i motiv potomstva, odnosno izostajanje takva usmjerenja (u prvoj ti »sjediš govoriš kako si rodio blizance«, u drugoj »jedeš smrznute kupine«), nalazim mogućnost da ih se čita u kodu prokreacije, ljubavi i erotike, ali također s hodom prema osujećivanju. U nekim kulturama, kupine su smatrane simbolom plodnosti (sadrže mnogo sjemenki, plodovi su se koristili za pripremu ljubavnih napitaka, spadaju u porodicu ruža, konvencionalnog simbola ljubavi). Slijedom toga, autorskoj sugestiji da se radi o metafori za život moguće je dodati i druga, kulturološki ovjerena značenja.

Kupine ostavljaju teško izbrisiv trag, modrinom i smrznutošću sugerira se hladnoća, bodlje kao anatomska karakteristika (staroslavenski »kupina« ili »kuplina« znači »trnje«) također sliku naginju prostoru opasnog te, slijedeći takve datosti, u njima ne nalazimo izrazitijih pozitivnih smislova. Tako realizirane, uklapaju se u niz sintagmi na razini cijele strukture (»smrt... proguta srce žene«– Lunarija; truljenje tijela i starenje priče u Skamenjenoj periski; »svijet postane/ upaljeno sjeme/ konačno prepušteno/ insektim/ bakterijama/ i virusima« u Upaljenom sjemenu; »iza zastora pratiti tinjanje žarulje u glavi/ pojesti žudnju za dodirom«, Slast nas obilazi) koje, uz spomenute primjere referentne pjesme, sugeriraju osujećivanje (konačno, slike sna u Smrznutim kupinama ostale su samo slike, nisu se ostvarili njihovi pozitivni potencijali, nego su se deformirale prijelazom u zbilju i smanjile svoj kapacitet).

Niz je mjesta (pjesama, slika, sintagmi) koje aktualiziraju doživljavanje svijeta tijelom, time i otvaranje bolu, koji je, kao i sve senzacije, hiperboliziran. Tematiziranje maternice (»stanište gnijezda«), veza obilježenih spolom (muževi), slike erotiziranih dodira, čak i ekstremna senzitivnost (mirisi, boje, osjeti), cjelovite pjesme karakterističnih naslova (Ušutkane žene, Moja majka, Rez, Nedovoljno voljene) svakako definitivno dopuštaju (i traže) da o diskurzu Tramburovske govorimo kao o diskurzu kodiranom iz perspektive ženskog, ali vrlo osebujnog motrišta.

Snježana Tramburovski poziva/izaziva na čitanje kao avanturu koja se, parafrazirajmo Solara, događa »negdje između ‘zbilje o kojoj se govori’ i ‘jezika kojim se govori’«²⁾, s posebnim naglaskom na čitateljevo umijeće i njegovo (ne)htijenje da od ponuđenih znakova stvori smisao, sa svojim pravom na vrstu znanja, ukusa, etičnosti... i ine komponente važne vrsti kojoj još pripadamo.

___________________
1) Haiku Zrinka Šimunića: ispod pjesme / fusnota je pjesma / u prozi, internetske stranice, Facebook.

2) Solar, Milivoj: Uvod u filozofiju književnosti, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2004., str. 37.