Dvije zbirke vrijedne pohvale

Sve metamorfoze mora Marine Katinić Pleić

Sve je počelo od vode, od nje je sve nastalo, misli Tales, prvi grčki filozof u Miletskoj školi, a metafizika vode i danas je preokupacija brojnih pjesnika mora, pa i ugledne pjesnikinje Marine Katinić Pleić koja je vodi posvetila zbirku Tisuću i jedno more. Empedoklovi elementi (voda, zemlja, vatra, zrak) u Mržnji se razilaze, a u Ljubavi povezuju u zajedničku kozmičku skladbu. Upravo je to duša ove zbirke koja poetski objedinjuje svijet (more i sve oko njega), umjesto da svijet pesimistično kida, dijeli u fragmente i neurotično ih montira. Drugim riječima, ove duboko suptilne pjesme jesu pripitomljavanje života (kroz doživljaj mora), one su vijenac vanjskih i unutarnjih mijena, što rezultira pravom lirskom rapsodijom što nam se zavlači u sve žilice oka i duha. Tisuću i jedno more dvojezična je zbirka (na hrvatskom i engleskom), objavio ju je izdavač Perlinapress, koji je utemeljila naša uvažena autorica Irena Stanić Rašin, u želji da engleskim prijevodima ojača krhke mostove između hrvatskoga i američkoga književnog tržišta.

Upadljive osobine ove zbirke jesu profinjeni, birani leksik, izuzetno slojevita literarna sintaksa (razlomljena u stihove) i iznimno profinjena mreža metafora, u kojoj se ziba cijeli svijet sa svim svojim dimenzijama i suglasjima. More je svagdje na »okohvatu«, kako kaže autorica u pjesmi »More je danas« – more gleda u pjesnikinju, pjesnikinja gleda u more, ono nestaje daljinama i buja u blizinama, u kuhalu, šalici kave, u čajnoj žlici... more je stalno u plimi značenja i metamorfoza. More je i kap i beskonačan, nedjeljiv prostor, more je samosvojno i otvoreno plovidbi, more je naborana i mirna površina, more je i apstraktni prostor za zaron duše, more je plemenito i ćudljivo, konačno i beskonačno na crti horizonta.

Marina Katinić Pleić sve te vanjske i unutarnje mijene prikazuje osebujnom sintezom filozofije i lirike, pa će se more javljati u svim mitskim, intimnim i ontološkim sferama, sa stalnom žudnjom da se dožive granice i dodiri (misli, tijela, stvari, pojave) u tom fluidnom prostoru što klizi u beskraj. Nevjerojatne su te igre svijesti, njezino stapanje s praelementima (uglavnom vodom i zemljom) – autorica izvrsno stilski dirigira tim divljim koncertom nebrojenih doživljaja. No, meditaciju autorica izvrsno i oslikava, pa dobivamo i vizualnu tapiseriju punu tijela, pejsaža, realnosti – njezina poezija je misao i slika u jednom.

Autorica, dakle, dočarava more i slikovno i duhovno – prvo kao pitomi ambijent u suglasju s palmama, zvonicima, zvijezdama, brodovima, galebovima, jedrima, odnosno s topografijom Mediterana. Scenografija mora dočarana je i u njegovim klimatskim mijenama koje prelaze u duhovne, od bonace (simbol mira, prepuštanja beskraju, simbol blagotvornog nestajanja u protežnosti) do oluje (simbola borbe s neukrotljivim, ćudljivim elementom, a što je česta slika u naših latinista i renesansnih pjesnika).

U svojoj poetskoj partituri, punoj adagia, staccata, crescenda i drugih tonova, Pleić često spominje rub koji ima mnogo značenja – on je granica, obzor u kojem se utapa konačno i beskonačno, rub je granica (sinteza) tjelesnoga i bestjelesnoga, stvarnoga i imaginarnoga mora, govora i šutnje. Tako u pjesmi »Otići do ruba« pjeva: »Otići ću dakle do ruba rive / na sam kraj, gdje počinje more / i ostat ću zauvijek na rubu // Jer rub rive rub je svijeta / crta od koje se pruža bezdan magle / odande se uvijek moguće čuditi / zagonetljivom Bijelom u provaliji«. Rub je i konkretni rub, kraj mora uz obalu, mjesto gdje voda prelazi u kopno, u drugi element opstanka, a oba su sjedinjena zrakom, trećim elementom. More je u pjesmi »Razliveni sužanj« dočarano kao zaustavljena protežnost, nasukana uz obalu, pa more moli Grad da ga oslobodi toga sužanjstva. Rub je ponegdje i iracionalni (zamišljeni) kraj svijeta. U cijeloj poeziji osjećaju se ti tajanstveni, eterični rubovi i preobražaji, i u samotnjačkom monologu mora i u njegovu vjenčanju s kopnom i zrakom. Ovo nije samo duboko subjektivna poezija, nego i slika naše prapostojbine, žudnja za daljnjom harmonijom čovjeka i prirode onkraj civilizacije napretka i egoizma.

Pjesnički glas (koji se često obraća Drugom) i sam se uobličava i razobličava (u nago tijelo, pijesak, zrak, sirenu, sunce...), postaje entitet koji hoda i lebdi, i pliva i roni. More stalno prelazi iz jednog stanja u drugo, ne »zastaje« u apstrakciji (misaonoj statičnosti), nego je sve u pjesmama dinamično i pokretljivo kao kaledioskopska igra zbilje i transcendencije. Sve to uranjanje i izranjanje, tjelesno i duhovno, uvijek je oživljeno u sinesteziji raznorodnih osjeta, a kako je voda izvanvremenska, sve dobiva i mitsko-mističnu intonaciju. Pjesnikinja kao prava vezilja plete stilske figure (metafore, poredbe, epitete...), umata more u pokretljive i slikovite prizore, pa imamo osjećaj vitkosti, putenosti, savitljivosti, podatnosti, odnosno zbirkom vlada apolonijski sklad koji smiruje i sve ono raspojasano, dionizijsko u njoj.

Pjesnikinja često dočarava more i kao dio reljefa (iz neke zračne perspektive) na kojem vidimo otoke, more, gradove, sve dijelove stvorenoga Atlasa. To je najizraženije u pjesmi »Marama«: »Otok; / krasta na prastaroj koži zemlje. / More; / izgužvana tirkizna tkanina / ne dokraja isprana / pa osušena / da pokrije zemljino napučeno tijelo«. Pjesma nastavlja nizati dijelove zemljina »tijela« dok nebeska marama pokriva sve povoje svijeta.

Iznimno nježno nijansiranje slika, misaona oštrina stihova te poetska širokopojasna kamera koja obuhvaća sve, od mikrosvijeta do kozmosa, čini ovu zbirku vrhunskom estetskom majstorijom.

Snažna »poezija tla« Bogdana Arnautovića

Nakon pjeva »morske sirene« Marine Katinić Pleić, prelazimo na »surovu« psihologiju tla, koju također majstorski ispisuje uvaženi poet Bogdan Arnautović. Naslov Postelja za haubice (krevet za topove, mekoća za čelik, malo za veliko, toplo za hladno) najavljuje paradokse koje će provlačiti kroz cijelu poemu reducirana, suzdržana izričaja, ali iznimno snažne poetske snage. Arnautović ispisuje tragiku prostora Banije, njezinu povijest, kulturu, mentalitet, s posebnim osvrtom na Domovinski rat i potres, a sve to i dokumentira i opjevava s duboko stoičkom intonacijom. Stihovi o iskonskoj zemlji, o kušnjama čovjeka koji po njoj hodi, koji je i plodi i pustoši, njeguje i razara, kratki su, sastavljeni od svega nekoliko riječi, ali jako sugestivni, poput filmskih slika s lirskom dušom. Preci i živući ljudi, njihovi životi i snovi, rat, mržnja i sve devijacije čovjeka koji je istodobno i vjernik i grešnik – sve se to javlja u ovoj mudroj epsko-lirskoj poemi s jezgrovitim etičkim gnomama, na tragu narodnih mudrosti koje vrijede od kada je svijeta i vijeka.

Ima u ovim igrama okrutne zbilje i nježnih sjećanja, i starih djedovih frula, drvenih žlica koje grabe iz zajedničke zdjele, ležaja na perini, jastuka od guščjeg perja, cjepanica za vatru, štagalja, ali ima i sjekira, bunkera, mina, kalašnjikova i ratnih neprijatelja koji potežu iz iste flaše, raznih škrinja u kojoj ljudi drže »zastavu, koračnicu i crninu«. Često se u poemi javlja djevojčica s nevinim očima, simbol plemenitosti koja se zagubila negdje, u nekome ili nečemu, simbol savjesti koja ipak plamti, nezapisana. Arnautović pjeva kao da priča: »Jučer sam minu po / minu / polagao u / polje zasuto zumbulima. // Kao da u / rodilištu / novorođenčad / razvrstavam. // Krv ratnika / Šumi kao / prepona / ždrijepca«.

Nevjerojatan je taj niz slika što dočaravaju ljudske kušnje i licemjerje, jer sve su tako stvarne, kao da ih je ispisala ruka života a ne pjesnika. Arnautović piše bez afekata, bez sentimentalizma, rendgenski prikazuje život onakav kakav jest, kojem se nema što ni dodati ni oduzeti. Što reći, npr. na ove stihove: »Mi cijeli život / ne kažemo / ništa zapisa vrijedno. / Iz svakog našeg / ormara za velikog / spremanja ispadne / neka cijev«. Ili, što dodati nakon što su nas uboli u srce ovi Arnautovićevi stihovi: »Melodiozno je / ime rata. / Zemlja i krv, / falset u dvoglasu.« Pjesma završava: »Oni kažu: / rat je jazz bez / zidova, valja / ga spasiti od / izumiranja«.

Poema ima lijepe, dozirane figure riječi, a najviše ima figura misli, osobito antiteza, paradoksa, oksimorona. Jer čovjek je u naravi licemjer, a dvoličnost je po sebi sudar suprotnosti – u isto vrijeme čovjek i moli i mrzi, daje i otima, stoji uz Boga i uz ratnog zapovjednika, plamti mu u mislima topla vatra doma, ali ga obuzima i požar strasti. Premda je Arnautović opisao prostor između Kupe i Une, ova se poema može odnositi na sve ljude na svijetu, na prokletstvo bića koje u sebi žudi mir i rat i koje je žrtva vlastita povijesnog začaranog kruga; jer sve što će biti već je bilo, od sjemena do bremena. Ljudska bijeda, sitničavost, prevrtljivost, izopačenost – sve to pjesnik otkriva i fokusira bez dramskih ili jakih emocionalnih zanosa, ali svaki stih udara u srce poput oštrice noža.

Postelja za haubice uzdiže Arnautovića na hrvatski pjesnički Panteon, kao rijedak primjer poezije koja je na čudan način »stvarnosna«. Ne po tome što banalizira jezik kako bi pokazala ispražnjeni svijet, nego po tome što na jednostavan način ispisuje mudre sentence (»podijeljene« na kratke stihove), a kroz njih dočarava život s tužnim, vedrim i melankoličnim očima, život koji se duboko nastanjuje u svima nama.