Dva mosta

Bila je kasna jesen. Danima je padala sitna hladna kiša, a sjeverac sve snažnije puhao i najavljivao prve snjegove. Vikend je brzo prošao i Jakov se ponovo vraćao u grad u školu. Društvo mu je pravio Ivo Zelić koji je redovno svakog ponedjeljka odlazio na posao u mašinsku radionicu PIK-a.

Krenuli su odmah nakon što se zvonom javio Miško Zvonar.

»Idemo Jakove, mrak ja k’o u rogu al’ nije nam prvi put!«, nasmijao se Ivo nakon pozdrava. Polako su se spuštali usjekom Lojzerovim brdom. U nizini iz sumaglice s lijeve strane nazirala se đerma s bunarom i valovom za napajanje stoke, a dalje seoski pašnjak što se ispružio pored rječice i izgubio daleko na sjeveru, na početku livada.

Kad su zakoračili na betonski most Ivo je povikao: »Eto, sada sam opet na Mostu uzdisaja!« Pri tome se kiselo nasmijao.

»Zašto?«, Jakov ga je pogledao iznenađen.

»Eto, tu je sve počelo s mojom bivšom, Martom Jozanovom.« Zastao je, a onda pružio korak i nastavio svoju priču. »Bilo je kasno proljeće«, govorio je zaneseno. »Čuvali smo svinje na pašnjaku, ja mlad, ona još mlađa. Iznenada se čulo daleko mumljanje, javili se gromovi, uzdigli crni oblaci iznad šume, jedva smo stigli svinje potjerati u vodu da se kaljaju, munje su počele ludo skakati...«

»Bježimo pod vrbu!«, vikala je preplašeno. Oko nas pljuštale su krupne kapi.

»Nećemo pod vrbu, preopasno je, idemo pod most!«, viknuo sam joj.

»Držali smo se za ruke, olujni je vjetar ludovao, razbacivao komadiće leda i grana. U naletima je donosio zvuk zvona iz sredine sela, a onda smo začuli i zvono crkve Majke Božje što je značilo da stiže jako nevrijeme, oblaci puni leda koji će, ako ih zvonjava i molitve ne razbiju, ovršiti skoro zrelo žito i polomiti kukuruze.

Nije dugo trajalo, munje su se udaljavale, gromovi bili sve rjeđi i sve tiši... I prve su sunčeve zrake probijale oblake.

»Sva sam mokra, moram se presvući. Okreni se nemoj gledati«, rekla je, smijući se.

»Ne boj se!« odgovorio sam.

»Kad je skinula mokru košulju ugledao sam joj nabrekle grudi. Nestrpljivo sam ih dirnuo rukama. Ona se okrenula i počela me ljubit. Grlili smo se i ljubili svuda kad god smo bili sami pa sve tako od livada pa do vinograda«, pričao je sretno. Zastao je, udahnuo zrak, zatim nastavio koračati pričajući sve uzbuđenije.

»Marta je bila vražja cura. Oženio sam je jer je imala puno ponuda, mislio sam neko će je osvojit dok se vratim iz vojske, dvi godine je puno, nije jedan dan. Požurili smo. Za Malu Gospu bili su svatovi, a već krajem listopada meni je stigao poziv za vojsku.

Poslali me na dvije godine i to baš na bugarsku granicu, di je i dragi Bog reko laku noć. Mojoj Marti bilo je dugo čekat. Spetljala se s udovcem Stankom Breznićem. I dok mu je žena bila živa volio je šarat s drugim ženama, pa i curama. I Marta je zagrizla ljubavnu jabuku koju joj je ponudio. Nije se uzbuđivala što svijet priča, što moji znaju. Jedino ja nisam ništa znao dok nisam došao na odsustvo, kad je moja ptica već odletjela iz gnijezda. Pokupila svoje najnužnije stvari i s njim otišla u grad, a poslije u Austriju i Beč gdje su se skrasili. Nije me htjela čekat u našoj kući, valjda se plašila susreta sa mnom...«

Pri tome je pričao sve glasnije, ubrzavao korak. Jakov ga je jedva uspijevao slijediti. Kad je njegova priča krenula u mutne, razočaravajuće vode, korak bi mu se usporio, ljutito bi lupio čizmom po vodi i blatu i pogledao Jakova opravdavajući se: »Oprosti što te mučim svojom pričom. Nekako mi je lakše. Čuvaj se, Jakove, nekih žena i njihovih slatkastih priča i obećanja! Sam sam se u to uvjerio. Dok sam se okrenuo ta je žena sva svoja obećanja zaboravila i bacila. Zapamti: Prolivena voda se ne vraća!« I onda je nastavio:

»Slutio sam da se nešto događa. U jedanaest mjeseci koliko sam bio u vojsci stizala su mi pisma svakog tjedna. Pisala je Marta, ali i moji. A, onda mjesec dana ništa. Kad sam konačno došao na odsustvo imao sam šta čut. Moji mi nisu htjeli pisat da se ne sekiram i ne daj Bože nešto si, razočaran, napravim.«

* * *

Ogovaranja o Martinoj i Stankovoj vezi u vrijeme njegovog boravka u vojsci bila sve glasnija. Tako su stigla i do njezine majke Reze.

»Zašto sramotiš sebe, našu kuću, ali i Ivu, nije to zaslužio! Zašto si se onda za njeg udavala?«

Marta je na to, smijući se, rekla: »Sad ću ti reći zašto sam ostavila Ivu. Eh, da znaš majko kako ljubi Stanko, ne bi mi prigovarala!«

»Kad je tako, otiđi« savjetovala ju je.

Marta je tako i učinila. Dolaskom s njom u strani svijet u Stanku se probudila stara strast. Osim trošenja alkohola sve je više kartao sa zemljacima, gubio noći, i ne samo noći nego i cijelu plaću. Zaduživao se, od poznanika najprije posuđivao veće iznose, sve teže ih vraćao, da bi kasnije počeo posuđivati i pedesetak šilinga, nadajući se da će mu se Božica sreće na kladionici konačno osmjehnuti. No, ona je bila sve mrzovoljnija. Poznanici su ga izbjegavali, okretali leđa, hineći da ga uopće ne poznaju. Kako zbog pijanstva i izgubljenih noći nije redovno odlazio na posao dobio je otkaz. I Marta se probudila; nekadašnja zaljubljenost se preobrazila u mržnju i prijezir. Napustila ga je i otišla s dva sina. Čak ga nije htjela vidjeti pri brakorazvodnoj raspravi. Ovlastila je za to nekog uglednog hrvatskog odvjetnika čija je specijalnost bila zastupanje gastarbajtera.

* * *

Jakov je više puta tijek Ivine priče pokušavao okrenuti u drugom smjeru, izmijeniti joj tok pitanjima: kako mu je na poslu, je l’ bilo puno kvarova u vrijeme žetve i sjetve, pričom o školi, testovima i jedinicama. On bi nakratko suho odgovorio na pitanja, a na Jakovljevu priču o školi se i nije osvrtao. Svoj bi monolog o Marti nastavljao još zanosnije sa sjajem u očima, često ponavljajući nešto što je već ispričao. Nikako mu nije izlazila iz misli, ni u rano kišno jutro. I kad je proljeće zazelenilo pašnjak i šume tada bi njegova priča bila vedrija, katkad bi se i smijeh probudio na njegovim usnama, a dolaskom jeseni opet bi priča bila puna sjećanja i nostalgije.

»Zašto te napustila? Jesi li je ikada sreo?«, pitao je Jakov na sredini puta što je vijugao uz šumu.

»Jesam, nekoliko puta. Izbjegavala me. Kad bi me vidila odmah bi prešla na drugu stranu... Kad smo se konačno sreli pitao sam je zašto je otišla? Samo je slegnula ramenima i rekla da nam nije bilo suđeno. Eto moj Jakove, svanjiva, Stigli smo do kraja šume i drugog mosta. Dan se budi. Jučer sam donio odluku. Napustit ću Mašinsku i odlazim. Idem radit u Njemačku, Göttingen, Stuttgart, Geislingen... zovu me kolege. Nemam snage više je srest. Zato će meni ovaj most u sjećanju ostat k’o Most odlaska.«

* * *

Nakon tridesetak godina jednog toplog ljetnog nedjeljnog dana poslije svečane mise na Strossmayerovom trgu Jakov je ugledao poznato lice, Juru Skoku, u društvu lijepe gospođe. Poznanik Jure, povratnik, umirovljenik iz Austrije, redovno bi nakon svake nedjeljne mise prošetao gradom, susreo poznate, davno već izgubljene ljude. Unatoč vrućini obukao bi tamno svečano odijelo, stigao bi na trg prije nego što je zvonjava preplašila golubove koji su visoko uzletjeli i izgubili se iznad krošanja obližnjeg parka.

U Jurinom društvu, držeći ga ispod ruke, koračala je lijepo obučena mladolika gospođa crvenkaste valovite kose. Pogled je privlačila njena svjetla plavičasta haljina s krupnim ljubičastim cvjetovima tik iznad koljena, kratkih rukava, a visoke potpetice naglašavale su punoću njenog tijela. Veliki V-izrez otkrivao je njezin vrat i suncem osunčanu preplanulu kožu. Isticala se zlatna široka ogrlica sa srcem i sidrom. Na pomno njegovanim prstima vidjela su se tri prstena s modrim i ljubičastim kamenjem. Trepavice i obrve bile su joj našminkane, a na suncu bljesnule su usne s ružom boje ciklame.

Oči tamne poput ugarka skrivale su joj velike tamne sunčane naočale. Jure je zastao i povikao: »Jakove, dođi pozdravi zemljakinju!«

Jakov je prišao, stao i na trenutak se zamislio. Šutio jer pravog odgovora nije imao. Nije je odmah prepoznao, godine su poput vode za ljetnog pljuska brzo otišle, a ona je od žene s prašnjavih putova postala moderna gospođa. Tek kad je skinula naočale, kad se nasmijala, prepoznao ju je. Bila je to Marta Jozanova, nekadašnja velika ljubav poznanika Ive Zelića čiju je ljubavnu priču puno puta slušao koračajući s njim prašnjavim, blatnim ili snjegovima prekrivenim putovima.

»Ja sam Marta Jozanova. Je l’ se mi poznamo?«

»Vidio sam Vas kao srednjoškolac nekoliko puta, a o Vama puno mi je pričao prijatelj Ivo Zelić. Često smo zajedno pješačili do grada, on na posao, a ja u školu.«

Odjednom je izrogačila oči.

»Da je bio pravi ostala bih s njim!«, rekla je s podsmijehom.

Jakov je začuđeno zašutio. A onda se obratio prijatelju Juri: »Moram na ručak, moji me čekaju.«

»Navrati k nama na kavu. Vrata su ti uvijek otvorena«, osmjehnuo mu se.

Dok je koračao gradskim korzom, Jakov se pitao u sebi: »Što je prijatelja Zelića to tajnovito povuklo toliko snažno da o toj ženi nije prestajao sanjariti i pričati, unatoč tome što je već bila godinama udana za drugoga i imala svoju obitelj, odabrala druge životne putove, stigla do nekog novog životnog raskrižja, ostavila i tog svog ljubavnika zbog kojeg je Ivu napustila i pronašla umirovljenika Juru.«

* * *

Prošlo je nekoliko tjedana. Stari prijatelji Jure i Jakov ponovno su se sreli na gradskom trgu. Jure je bio sam.

»Dobar ti dan Jure, gdje ti je pratnja?«

»Eh, moj, Jakove, lukava ti je to lisica. Zamisli svakog dana me nagovarala da svoju kuću, stan i vikendicu na moru prepišem njenim sinovima. Rekao sam gospođi da sam već imao takve koje su najprije virile u moj novčanik i pitale kolika mi je mirovina. Dodao sam još: Eh moja, gospođo, imam ja kćer i unuke njima ću sve prepisati. Nisam ja uzalud ostavio svoju mladost na njemačkim bauštelama, više jeo suho nego kuhano, glavno mi je bilo, kao i mojim kolegama da je gajba puna piva bila pod krevetom pa nije čudno što me muči gastritis. Pokazao sam joj vrata i rekao da je slobodna. Uzalud je skočila k’o mačka, počela me grlit puna suza, a znam da je tako isto govorila i onoj dvojici prije mene. Eto sad sam opet sam!«, završio je Jure tužno.

Jakovu je bilo žao što mu je prije tri godine umro prijatelj Zelić. U Njemačkoj se dugo nije ženio. Na kraju je živio s udovicom bez djece, a on svoje djece nije imao. Bio je tužan što mu nije uspio reći kako njegova velika ljubav već ima trećeg muža. Posljednjeg je pomno birala. Zanimali su je umirovljenici i ono što oni imaju. Ali, i kod njega se nije dugo zadržala. Potražit će novog, četvrtog.

* * *

Sada asfaltnom cestom svakog sunčanog vikenda između dva mosta trče brojni rekreativci. Na ruci imaju satove i nose mobitele s aplikacijama koji im mjere broj pretrčanih koraka, broj otkucaja srca, vrijeme svladavanja pojedinog kilometra i količinu potrošenih kalorija. Kada ostvare zamišljeni cilj, za uzvrat, na ekranu mobitela zasvijetli pehar i čestitka uz poruku da samo tako i dalje nastave. Priču o dva mosta rijetki znaju. Tek su je neki pri zajedničkim susretima čuli od umirovljenika Jakova, koji ponekad s nordijskim štapovima u rukama pješači istim putem i obnavlja mladenačke uspomene. Na svom mobitelu ne pregledava aplikaciju s brojem koraka i minuta koliko je prošao asfaltnom cestom. Dok je bio mlad puno ih je puta prebrojio i provjerio.