Dimna zavjesa

Dim

Zapamtila sam samo Bahtina koji trga papire iz svog rukopisa o njemačkoj prozi, mota cigarete, odlazi u dim mukotrpni rad. Baš sve može postati dim. Slike prošlosti na užarenom drveću odlaze u prah. Zrak uzima mrvice pepela i čuva ih u njedrima. Kad padne još jedna kiša, vratit će sve u zemlju. Od prošlog nastat će naizgled novo, i vrtjet će se u krugu komadi sjećanja. Jer sve ostaje i na koži, kao dječje naljepnice koje se isperu idući dan, jednodnevne tetovaže svega što je bilo.

Dim se uspinje iz dimnjaka kuća i zgrada, u svemu tome vide se obrisi obiteljskih slavlja, nestalih, onih s drugog svijeta, jer sve se povezuje, prošlo i sadašnje, u jednu priču. Dimna zavjesa prekrila je sve putove do onog trena kad spoznaje se začetak svega. I neka tamo ostanu. Leptiri se rađaju i umiru u istom danu, kao da su anđeli, pepeo svagdana...

Strana tijela

Prijateljica govori o majci koja je izmišljala glavobolje da ne ide kopati u polje, da se sakrije u sobu i čita. Nona je bila nemilosrdna, kao i sve one koje zemlju vole više nego sebe. Knjiga je odmak od života, oblik dekadencije. A djeca koja odrastaju u domovima bez knjiga, ili u domovima gdje su možda samo enciklopedije i priručnici, strana su tijela. Otkud ona u ambijentu zemlje, krastavaca, paradajza, cvijeća koje raste samo za vazu, groblje, za oči susjeda, za ljepotu vrta?

Djeca koja se ne znaju veseliti vrućem danu na livadi kao sva druga, nekad u ona pred-digitalna vremena kad su knjige se još čitale, a knjižnice bile jedini izvori znanja. Strana tijela koja ne razumiju mesopust, niti ulicu, niti sve one praktične radosti svijeta. Tijela koja plivaju životom kao travke, nikad ukorijenjene, plutaju kao lopoči otvoreni suncu, s obale gledaju mitska bića ih, ona koja vide smrt u stranicama knjiga, motivima arabeski i dugim ekspozeima.

Presaditi ta tijela u zemlju, da možda jednom budu dio tog kozmosa, ili ih pustiti... Čuditi se ženi koja piše i živi pisanje, čuditi joj se kao egzotičnom cvijetu u vrtu s tratinčicama i gladiolama. Strana tijela nisu posve dio ni drugog svijeta, onog u kojem se nikad nebo i zemlja nisu približili ni dodirnuli. Žive u svojoj stranosti od svagdana, a opet mimikrijom skrivaju da nisu dio onog grubog simulakruma kojeg nazivamo stvarni život.

Lažni torzo

Gutaju me lažni profili pjevača, glumaca, vise na granama, šeću pored mora, samo lajk ili dva, ja sam im druga ili treća prijateljica. Uklanjam profile brzim pokretima, kirurge u plavim kutama šaljem na Mars, one bolesnice sa cjevčicama u nosu i milijunima eura, brišem kao krpom crni namještaj. I sve te filtrirane slike bez brkova i bora, piste na licima umjetnika, kantautora. Udane žene bacaju mamce, a mornari s licima mnogostrukim hvataju se kao ribe u tamnim morima.

Svuda slike i pričini, plavi bazen s ograničenjima. Pustila bih sliku golog torza na sekundu i nestala. Bila bih možda zauvijek blokirana, kao da sam spasila svijet, meduza bez pakla, užarena, iz mreža odstranjena, da šutim i stavljam u svoje lice botoks i filere. Zauvijek.

Deborah

Draga Deborah, ne volim gledati objektiv kamere. Kad govorim javno, gledam u neku točku iznad ljudi, neki misle da bježim iz prostora. Ali ja samo puštam riječi preko glava, da lica me ne pomute, jer moje oči hvataju i trag umora, ironije, sve vidim, zato gledam u nebo koje ne postoji, u strop knjižnice.

Možete me fotkati baš tako, da stojim negdje kraj bazena, s ogrtačem, kao rubin crvenim kostimom i čekam pokret sipe u vodi. Mijenjam klor za sol, oko mene je more, a ja ne gledam opet prema obaraču. Spuštam pogled. U ateljeu, među kipovima, tražila sam stol, i olovku, i listala fotografije davnih dana.

Kada su se disko kugle spuštale na horizont, a Roxy Music je bio kulisa noćnih sati.

Zamišljam da sam tamo, kao ona žena ostrugana s fotke, kao da je mačka grebla tu stranicu vjetrom i bacila je na pod. O koja omara, i koji vjetar danas, miss Turbeville, idealno vrijeme za debate i sanjanje. I pogled u stranu. Samo okinite šaržer, padam, s nebesa spuštam se...

Proljetni Isus

Na desnoj strani bračnog kreveta leži tvoj unuk. Otkrivenog torza pod plahtom, drži u ruci mobitel, igra se, debatira o politici i povijesti.

Kad podignem roletu, jarko sunce spušta se na naše glave, moju crnu kosu, na namještaj crni, na zavjese. Ogledalo. U zrcalu na tren vidim tvoju nogu. Tanku kao prut. Mazala sam je kremama. Noću.

Noću bi te podizali i mijenjali pelene kao djetetu. Žuti tragovi ostali bi na plastičnom omotaču. Teško dizanje nekad jakog tijela. Raširene ruke zovu ptice na borove. Bolnice su prepune nas istog genskog koda. Tajim ti da jutro provodim na pregledu grudi, da brat još nosi tragove kisika i krvi iz Zarazne, da se majčina glava razrezala, i da ožiljak stoji, da jednom rukom, neslomljenom i mojom skoro dječjom, nosimo svijet kao Atlasi u proljeće, lava se otapa i sve je puno vode, potop.

Smrt, ozdravljenja, proljeće je kao udubljeno mjesto u krevetu, rupa na horizontu. Propadamo dijete i ja, smijemo se suncu, kao bića koja su opet vidjela svjetlo na nekoj Maslinskoj gori, snatrimo...

Livada

Na putu do trgovačkog centra velika je livada, kasno popodne još prazne klupe, stol za stolni tenis, tobogani i pijesak, sve sprave.

Posvuda zemlja puna tratinčica. Bijeli pokrov uokolo, tišina. Dok sjedim i gledam njezine kretnje, usporen hod, noge nakon davne kemoterapije, sjećam se djeteta i djetinjstva. Svih onih večeri kad se igralo u pijesku, kuhalo jelo u imaginarnoj kuhinji, kad je trčao i skakao po trampolinu sa djecom, nekad i sam na ljuljašci. Klupe pune, i zrak mirisan, svježina večeri, doba usporenosti. Sjediti na klupi nakon kupovine, i gledati zelenilo. Neku drugu djecu. I sav taj zanos proljeća, bez tuge, grč se odvezao, lakoća čak i teških majčinih koraka, pratim je, ali majke i djeca su neuništivi, sve dok jednom ne dođu vjetar i pijesak. Ali danas, svud je bio dah vječnosti. Popodne bistro i kuće koje govore. I gorke limunade i kave bez šećera, kakve oduvijek volim. Kao i crnu literaturu. A zapravo sam vedra i vesela...

Noć

Sve više pišem noću. Nekad nezamislivo. Voljela sam zoru, rano buđenje, maglu ili prve zrake sunca, tišinu, nekad ptice, djecu na ulici. Noć je bila mrak koji jede. Čudovište.

Trebalo je zatvoriti vrata oko jedanaest, zaspati, ne proviriti kroz prozor sve do jutra.

Polako se noć primicala. Zadržala me do ponoći, nekad do jutra. Ne bih spavala. Samo sam nastavila dan, bez sna, kao stroj. Išla bih kao perpetuum mobile. Odnekud stvarala energiju, rasla iznutra. Otvarala se. Slušala noćne pjesme, midnight jazz, tišinu, tražila sitne pogreške u pisanju, u pokretu, jastuk je bio napola u snu, bez kave, samo otisak soka od naranče, ili mrlja od jogurta.

Nekad sam govorila sve ti naglas, umjesto oproštaja, smišljala molitve, pjevala tiho, pa pisala, kao da svijet stoji zauvijek na mjestu. I kao da dan neće doći. Tu je ulična lampa i žuti pas iz stana drogeraša, i ništa drugo ne živi. Možda i nema više živih. Na facebooku vise slike umrlih, vječne osmrtnice za godišnje čestitke. Tko će prebrisati sve mrtve, ostaviti žive? Lađe koje plove, Aheront, Zeus o kojem čitam, Afrodita. San. Buđenje. Sada.

Zrinjevac noću

Prošetati prije polaska vlaka Zrinjevcem. Noću. Kad su klupe prazne, tek na jednoj sjedi djevojka, prolazi muškarac duge brade s vrećom plastičnih boca, a odmah pored je rascvjetana magnolija. Bliješti prije ponoći. I fontana okružena pijeskom koji je u mraku kao dijamantno prstenje bačeno na Zemlju iz Svemira, s nepoznatog nebeskog tijela.

Ta voda u kojoj se ogleda grad, i zgrade austrougarske, koje stoje kao kartoni, začas se mogu spustiti na tlo, potopiti platane. I čitava ta šetnica kojom danju klize psi i ljudi, pusta, kao predvorje nekog dvorca tajanstvenog, s kulisama za predstavu o snu i smrti i proljeću. I život koji teče gradom, šine za putovanja od par minuta, sat ili dva. Mirisi trave kad radnici ujutro čupaju suho korijenje.

Šetati parkom polusnenim, sa sjenama, laticama, uroniti u ono nesvjesno svoje, u sve ono što je nemoguće izmijeniti. Nakon literarnog umjesto stvarnog marša, vlak vozi negdje daleko od svijeta, a opet blizu. U sjećanje, sjene, u ariele koji donose kišu, daju inspiraciju...

Mirisi

Fotografija ima miris pjesnika, piše Sonja A. Kakav je to miris? Je li to teški duhan, viljamovka, ili miris mentola u ustima? Je li taj miris povezan s pastoralom, selom, i kućom u kojoj se suši meso i ptice pletu jednodnevna gnijezda? Miriše i sad sve po onima kojih nema.

Mirisna svijeća donosi miris šumskog voća u sobu, umjetan kao lak koji bliješti, kao rokovnik kineski, kao noć puna dima izvana jer još je zima, a cvjetovi marelice ne mirišu, kao ni sve to poljsko cvijeće koje zasulo je livade prije vremena.

Kose nose mirise jutra, šampona i svjetla koje se zaplelo o vlati što strše iznad glave. Ta svijeća. Već je miris njezin prekrio radnu sobu, spreman da je zapali i sačuva samo bijele papire bez ikakvog ispisa. Bez slova. Novi početak.

Smrt

Smrt: nemam strah od smrti. čak i ako budem meta u nekom restoranu, u hotelu na rubu nebodera. Između, na ivici, na kolniku koji je premrežen teškim kamionima. Ne bojim se smrti, jer svaki tren prije nje već je toliko proživljen, do zadnjeg stupnja, do iznemoglosti. Iscijeđen, da ništa i ne bi ostalo za ono poslije. Nakon. Koje postoji, ako postoji.

Ne bojim se, ona je dio života, kao što je golo tijelo dokaz da nema srama pred prirodom, Bogom, ako postoji, koji postoji. Bez straha, ostavljam stanice, prepravljam haljine, i dišem do sudnjeg dana. Kao ptica koja još nije polegla jaje, kao biće koje hoda ulicama i maše nekom. Ne bojim se, nek’ objese lice na plakate, neću niti malo ustuknuti, samo ću podesiti sito da ono sačuva najvrjednije zrno. Ono koje nosim duboko u grudima.

Piccolo mondo

Nakon velikog spektakla, ostaju ukrasne vrpce, konfeti, prazne čaše i stolovi koje treba raspremiti. Sve teče kao i prije, povijest se ne prekida. Niz istih figura, prigušena atmosfera jeseni. Apoteke s redovima, i prazne ceste, kao da još traje praznik, kao da se ne prekida. Utroba izložena vjetru sparušena. Nije za grane koje bezočno tresu srcima.

Polako vraća se unutrašnje stanje, piccolo mondo u ravnotežu. Treba početi opet, bez vanjskih obrisa noći, u kasno popodne, svitanja kao početak pisanja. Micanje svega onog što se ne može pokrenuti. Tišina svijeta. Dah tekućine. Vrt pred kišu. Duša na pojilu, uskrsnuće svega onog što se osušilo.

Crne hlače

Na štriku vise crne hlače i crne trenirke, suše se brzo. Od jutra do večeri veš je kao barut. Samo ga treba spremiti u ormare. Klizni ormari još uvijek su zimske duplje. Puni jakni, kaputa, ogrtača, vjetrovki.

Tijelo je nedjeljom svedeno na platnene hlače i bijelu potkošulju. Izviruju bijele ruke van, kao kralješci dugo sakrivenih morskih bića. Ljeto će začas početi.

Izložba

Napravit ćemo međuplanetarnu izložbu. Statue postaviti na svakom planetu, da vrškom probijaju koru Mjeseca, da sipi prah s visina prema Zemlji, majci hraniteljici. U gejzirima Marsa kupat će se nimfe koje od vode postaju žene, vole sve dok se ne rasprsnu sateliti, i dok sazviježđa ne sagore. Jer svaki planet je pustinja sve dok reljefi duguljastih harita ne sapletu svoje kose oko meteora i padnu na tlo ljetnog solsticija. Tada su prsteni oko tuđih svjetova kao zaruke Titana i svih božica mora koje su ostale na dnu Svemira, kao zvijezde koje bacaju svoje čini na umorne putnike. I bude ih iz sna kao uklete Ondine. Sve do rasprskavanja...

Knjige moraju završiti nadom, novim humusom. Zemljom rahlom za proljetni rast. I na štriku će odsad biti mjesta za ptice, za prazninu, za čarobne performanse dana u kojima je vlažna utroba do ponoći suha, kao barut pred zapaljenje.

Drugi svijet

Društvene mreže samo su udice za utrobe snenih riba. Hvataju za gušu, uzimaju sjeme, bacaju tijela uvis, pa na tlo, u zračnoj pustinji. Lišavaju smisla postojanja. Radije bacimo knjige u stare arhive, umjesto lažnih pljeski i zakuski s plodovima mora plavog, kao što su plavi profili i zidovi.

Neka se život vrati u knjižnicu, u sobu skulptura i slika, da bude kao žena-zmaj s tri lica, meko, snažno i ono odlučno, što dalje od pričina, viče kor, idi brzo i što dalje, planeti se pokreću u tvojim vjeđama, i plešu svoj ples sve te Venere i nimfe.

Dodirom kliziš niz reljefe, crnilom bojiš moju kosu dok pišem o starim putovima i drugim svjetovima na brodu tvojih snoviđenja.

Lirska mehanika

Ruka mehanički otvara pipu, voda koja teče prelazi na lice ujutro. Kašnjenje. Ruka zatim u džezvu stavlja vodu, pali vatru kao da je prometejska, i čeka. Kada uzavri, nekoliko žlica kave spušta kao teret koji se oslobađa. I biljni čaj u cjediljku, da od vruće vode nastane blijedozelena splav za buđenje. Jer treba ploviti. Vesla držati kao svako jutro čvrsto pod rukama, i tako čamac klizi u danu, uvijek na isti način. Putanje se mijenjaju, ostaje lirska mehanika. Ponavlja se ritual sna i smrti, i novi život, iz početka.

I kao da se svaki dan mehanika vrti oko svog vijka, i obećava iskorak. Lirske mašine praše prugama, čeznutljive mirne žene mašu strojovođama, mole ih da skrenu s puta, i odu put neba. U neke nove dimenzije.

Hladno proljeće

Male plodove marelica i smokava mogle bi samo najniže temperature uništiti. Sada je samo prohladno. Između neba i zemlje hladni trnci tijela ogrijanog u krevetu, tijela žena i malih pasa iz kojih istječe krv, osnažena toplim mantilima iz ormara, čarapama oko životinjskog klupka.

Nizovi tišine prekrajaju rubove praznih cesta. Treba sačuvati vatru u srcu, za dalje, plamen kakav takav, da se povijesne smrti ublaže, i da žene napokon skinu haljine izbušene od metaka sa svojih trupova. Jer žive. Kako naći ravnovjesje između misli i riječi?

Progutati kost, i pisati u dahu, okružiti stihove blagim formama, da bude još veća mimikrija, da nitko nikad ne prepozna i ono čak očito.

Mrtva priroda

Izlaganje mrtve prirode prijepodne, kocke šećera na tanjuru, kave već popijene u Tkalči i nikog nema na ulicama, samo cvijeće kraj Dolca, zima je... Ormarići na kolodvorima zatvoreni su žetonima, davni ratnici vraćaju se u grad. Vidim šatore na ledini, čujem metke. Prolaze gradom nečujni ljudi, pejzaži su bez kontura, kaputi puni rukavica, izvrnuti džepovi nose poništene karte, smrznute živote. I evo iskra u danu. Kolači u ulju, i kruh naš svagdanji, snijeg pred zgradama, ptice.

Pogled kroz prozor, i geometrijski oblici večernjeg očajavanja. Sad je noć. Otvorila sam čakru pisanja dječaku, dala sam injekciju energije avangardizmu, i pustila da vjetar maše mojom kosom kao indijanskim totemom. Oko mene prolaze tamna lica i meni se osmjehuju. Ratnik oblači sako i pleše. Kamerom umjesto puškom, cilja mene i stavlja me u središte bijele plohe. Da ne padnem. Da budem bijelo-crna slika i plamen za bus do centra grada.

Šutnja

Moj prvi esej u životu zvao se Europa kao organizam. Čitala sam Morina, obaveznu literaturu na studiju povijesti, de Rougemonta, mit o ljubavi. Kako misliti Europu?

Mitsku djevojku Europu otetu od Zeusa, iz Male Azije prenesenu na Kretu. Simbol duše i simbol duha. Mjesec i Sunce. Metafora Europe koja živi u rastvaranju. Rađa se kao gusjenica koja postaje leptir. Danas, Morin, starog tijela, govori o šutnji svijeta. O gradovima i ljudima. Davno je ostalo ime Europe na nekom kamenu upisano, kao prolaznost.

Šutnja se protegla posvuda, žive se obični životi, ali okvir svijeta se strmoglavljuje.

Noći su kao otmice kontinenta. Što će o svemu tome grčki povjesničari u obrnutom vremenu prikazati? Gdje je početak povijesti? I ima li sve što se napiše lakoću leptira koji se nikad ne zaustavlja. Slušamo korake srušenih gradova, nekad bića, divova sa plavomorskim očima i pokušavamo zaspati.

Glas

Pjesnik je izgubio glas. Na turneji umjesto njega govorit će njegove stihove ara, ona zna sve. Priču o njegovu životu čitat će hostesa festivala, glatko, sporo, da svi čuju u dvorani.

Onda će nastati tišina. Med će se otopiti u šalici čaja i autor će na kraju putovanja biti kao nov. Tijelo će dobiti oblik sata, ruke će biti nalik hidrinim kracima. To je popodnevni san. Provjera vlastitoga glasa. Pjevam naglas. I čitanje nikad čitanih knjiga. Da se prekine ritual čitanja istih po pet puta.

Snovi su nekad puni nepoznatih lica. Nekad su puni bivših ljubavi. Jesu li to nedovršene priče? Kupit ću ti još auto i kolica i samo nastavi živjeti. A ja ću vrt plijeviti. Bez glasa udarati riječima. Čistiti škart. Bacati sjeme u zrak. Grliti stabla i disati. Majko, hodaj do kraja svijeta kratkim koracima. Život je bezglasni mlin.

Stihove čitam, pišem zapise, tumačim ono neobranjivo. Snatrim. Zima je još.

(Slušali ste prozne zapise Darije Žilić,
naslovljene »Dimna zavjesa«.
Emisiju uredila: Irena Matijašević.)