Arhetipsko putovanje Mažuranićā: od Ivana do Ivane

Devetnaesto stoljeće u nas obiluje stereotipnom književnom produkcijom u svrhu političke propagande, što je posve razumljivo s obzirom na to da Hrvatska nije bila nacionalno, ekonomski ni kulturno samosvojna država. Budničarstvo u lirici, kasnija tursko-hajdučka tematika u prozi i objava kvazi-naturalizma, polako ali sigurno su ustupali mjesto novim strujanjima, a prozna djela kraćega daha, novela i crtica, uvodila su individualizam kao osnovnu duhovnu preokupaciju i time otvorila mogućnost početka hrvatske moderne, s kojom je naša književnost uhvatila korak s europskim idejnim strujanjima.

U hrvatskoj je književnosti jedinstven slučaj, a u svjetskoj rijedak, da jedna obitelj iznjedri čak četiri književna stvaratelja, koji su svojim djelima postavili estetske kriterije nacionalne književnosti. Riječ je o Ivanu, Matiji i Franu Mažuraniću te Ivani Brlić-Mažuranić, no neizostavno treba spomenuti i Antuna i Vladimira Mažuranića. Njih dvojica, iako su se okušali i u književnom radu, prvenstveno su filolozi, a svojim osobnim utjecajem itekako su utjecali na književno stvaralaštvo Mažuranića – književnika.

Biografsko-bibliografska prožimanja Mažuranićā

Loza Mažuranića starog je podrijetla, čiji tragovi vode u XIV. stoljeće u Split, odakle se sele u Senj a krajem XVI. st. u Hrvatsko primorje, u Novi Vinodolski, kolijevku obitelji. Prema tvrdnjama Milorada Živančevića, prvi obrazovani Mažuranić bio je Antun, svećenik i samouki kipar, koji je živio u 18. st., a Ivan Mažuranić Petrov bio je otac proslavljenih sinova koji su stvarali u 19. stoljeću.

»Kao i većina njegovih zemljaka, Ivan Mažuranić Petrov bio je pismen. U njegovoj kući gajio se kult narodne pjesme, kao relikvija čuvao se Kačićev Razgovor ugodni naroda Slovinskoga. Članovi porodice odgajani su u strogo patrijarhalnom duhu, čije su glavne vrline bile: pravičnost, junaštvo i ljubav prema domovini.«¹⁾

Ivan Mažuranić Petrov imao je petoricu sinova: Josipa, Petra, Antuna, Ivana i Matiju. Otac je, zbog materijalne situacije, odlučio školovati samo jednoga. Prvi je na školovanje krenuo Petar, ali on umire u sedamnaestoj godini.

Antun Mažuranić (1805.–1888.), bio je sljedeći na redu da stekne visoko obrazovanje. Autor je Temelja ilirskoga i latinskoga jezika (1839.) i Slovnice hervatske (1859.), kojom je udario temelje akcenatskom proučavanju u hrvatskoj filologiji. Gorljivi preporoditelj i Gajeva desna ruka, materijalno je pomagao brata Ivana, omogućivši mu školovanje, i uveo ga u krug hrvatskih preporoditelja, nagovorio brata da dovrši ep Osman Ivana Gundulića te je zajedno s njim napravio rječnik.

Ivan Mažuranić (1814.–1890.), rođen u godini pada Napoleonova carstva, objavio 30-ak prigodnih pjesama, nekoliko kraćih proznih sastavaka, a nadopunom 14. i 15. pjevanja Gundulićeva Osmana (1844.) i spjevom Smrt Smail-age Čengića (1846.), napisanog na poticaj Dimitrije Demetra, brata njegove supruge, već za života stekao je slavu književnog klasika. Hrvati Mađarom (1848.), »blistav obrazac moderne hrvatske proze«²⁾, posljednji je književni tekst Ivana Mažuranića, koji se parolom liberte, égalité, fraternité poziva na tekovine Francuske revolucije. Po stranačkom opredjeljenju narodnjak i »austroslavist«, potpuno se posvećuje političkoj djelatnosti. Svoj politički angažman završio je na dužnosti hrvatskog dvorskog kancelara u Beču (1861. – 1866.), te prvog »bana – pučanina« (1873. – 1880.).

Ivanov mlađi brat Matija Mažuranić (1817. – 1881.), za čije školovanje otac nije imao sredstava, postao je kovački majstor, putovao po austrijskoj carevini, a svoje je putovanje u Bosnu 1839. na nagovor braće ovjekovječio u putopisu Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu krajinu učinjen 1839 – 40. po jednom domorodcu, anonimno tiskanom 1842. godine. Djelo je s oduševljenjem prihvaćeno od tadašnje čitalačke publike i kritike (Vraz), a »po konciznosti jezičnog izraza i stilu to je jedno od najboljih djela što ih je u ovoj književnoj vrsti ostvario ilirizam«.³⁾ Dio Matijina putopisa, Harač na Žepačkom polju, koji je ostao u rukopisu, poslužio je Ivanu Mažuraniću kao građa za četvrto pjevanje Smail-age u kojem opisuje mučenje raje prilikom prikupljanja harača. Matija je ponovo putovao u Bosnu, pa u Carigrad i navodno do Sueza i Egipta. »Sačuvana pisma govore o tome kako je Matija bio svjestan da zapušta ženu i obitelj, ali se oteti nije mogao. Tako on potkraj 1848. u jednom pismu braći kaže doslovno: »Ja ne znam kad ću se povratiti kući, jer sam, bojim se, samo za ovu zemlju stvoren« (istaknuo I.F.).⁴⁾

Vladimir Fran Mažuranić (1859. – 1928.), Matijin sin, zamjerao je ocu česta i duga izbivanja od kuće, a kasnije je i sam postao naš »vječni putnik i lutalica Ahasfer; prognanik, Ukleti Holandez i simbol hrvatstva (Goran Kovačić); naš Peer Gynt (Mesarić); uspoređivan je s Byronom i njegovim Childe Haroldom, jer se navodno poput njih borio za tuđu slobodu na afričkim i azijskim oslobodilačkim frontovima (Barac); opisivan je kao drski vojni dezerter koji već u četrdesetoj godini života vrši samoubojstvo (R. Katalinić); kao rastrošni don Juan, krotitelj mladih žena i strojnih konja (Matoš)«.⁵⁾ U svojim crticama često spominje svojega oca: »Naš otac se s nama nikad nije bavio. Nikad me ne uze u naručje, nikad me ne zagrli, a jedan jedini put me poljubi!«⁶⁾ U crtici Kod strica Ivana⁷⁾ opisuje svoj odnos prema ocu, divljenje prema stricu Ivanu, spominje strica Antuna, čestoga gosta u njihovu domu, a Fran je za vrijeme školovanja u Zagrebu živio kod njega, te bratića Vladimira, sina Ivanova:

U svojoj knjizi »Od zore do mraka« spominjem kako sam – u devetoj svojoj godini – prvi put vidio svojega strica Ivana. Imao sam o njemu – već onda – veoma dobro mišljenje: Čengić-agu sam naizust znao, a nismo mi (u Novome) uzalud pjevali ‘Oj Ivane, diko naša!’

Sjećam se dobro kako sam se radovao kad me je otac k njemu vodio, ali me je bilo strah... Čega? Zar strica Ivana? Ni najmanje! – – Mene je bilo strah da ne bi moj otac pred njim stajao kao dijete pred učiteljem!

Oca svojega nisam ljubio, ali sam ga uvelike poštovao, pa sam uživao u tome kad bi ljudi k njemu dolazili tražeći savjeta; on je bio od svih najpametniji! – –

Stricu Antunu je bio u svemu dorastao, i nije ni u čemu za njim zaostajao; u šahu ga je, na moje veliko veselje, dva puta do nogu potukao. Ali, kako će biti sa stricem Ivanom? Da ne bi moj otac propao na ispitu?...

Nije, hvala bogu!

Stric Ivan je vrlo lijepo i mudro govorio (ja sam to morao najbolje znati!), ali mu ni moj otac nije ostajao dužan: za svaku njegovu vraćao mu dvije!

Za vrijeme »mudrih« razgovora odraslih, Fran je sa stričevićem Vladimirom razgovarao o jednoj slici koja ga se posebno dojmila:

Slika je predočivala neki gorostasni, kameni kip, mnogo veći od velike egipatske sfinge koju sam – po slici – poznavao. Po tome gorostasu puzili su, krivudastom stazom, neki patuljci. Jedan od njih stajao je gorostasu na desnom ramenu, držeći u lijevoj ruci dlijeto, u podignutoj desnici čekić – –.

Pitam stričeva Vladimira; ‘Što je to?’ (Mlad si još bio, moj Vladimire, i mlad i lijep!)

»To je Slavija!« odgovori mi on ponosito. »To je naša majka ‘Slava’!« Pa mi tumači tko su oni patuljci koji se penju uzbrdice: »To su naša slavenska plemena!« reče. I pokazuje mi Rusa (taj je bio najveći) i Poljaka (koji je nosio poljsku kapu) pa Hrvata, Crnogorca, Dalmatinca, Srbina, Bugarina i mađarskog Slovaka; ne sjećam se je li i koji Slovenac bio na slici.

»Onaj koji stoji gorostasu na ramenu, to je Čeh«, tumači mi Vladimir, »on će mu isklesati oči da progleda. A teško si ga njima (ne reče mi kome) kad gorostas progleda, i kad vidi kako je velik i silan!...«

Od tada je minulo šezdeset godina. Stric Ivan, moj otac, a i stričev Vladimir, zatvorili su već oči svoje, a onaj »gorostas« još uvijek slijep!

Mili bože, hoće li on ikada progledati?!

»Fran Mažuranić, sin slavnog putopisca Matije, jedan od prepoznatljivih naših sljedbenika Turgenjevljeve proze, zbirkama Lišće (1887.), te Od zore do mraka (1927.) ostvario je paradigmatsku crtičarsku prozu u nas: svoja najintimnija osjećanja, emocionalna raspoloženja, rodoljubne tenzije, ali i refleksije o životu i smrti, uokvirio je finim lirskim pasažima, ponekad i ironijskim stavovima u anegdotski zbite, do krajnosti fabulativno reducirane crtice, nametnuvši se tako kao prethodnik novom književnom naraštaju, tzv. ‘mladima’(...).⁸⁾« On je Ivanin Potjeh, koji je tražio istinu diljem svijeta, a ona ga je čekala u maloj novljanskoj luci.

Vladimir Mažuranić (1845. – 1928.), pisac je, odvjetnik i povjesničar, član JAZU i njezin dugogodišnji predsjednik, sin pjesnika Ivana i otac Ivane Brlić-Mažuranić, stričević Frana Mažuranića, nećak Matije Mažuranića. Autor je enciklopedijskog rječnika starih hrvatskih pravnih pojmova Prinosi za hrvatski pravno-povijestni rječnik, dvaju nagrađivanih dramskih djela, drame Grof Ivan i komedije Anarkisti. Priredio je i temeljitim uvodom popratio Demetrovu Teutu i Grobničko polje, a kasnije i Pjesme Ivana Mažuranića, svoga oca, poprativši izdanje opsežnom raspravom o životu i radu pjesnika. Objavljivao je svoja predavanja u Vijencu i bavio se izučavanjem hrvatskih kraljeva i feudalaca, posebice obitelji Frankopan. Napisao je studiju o sudbini Jaše Maleka, prema kojoj je njegova kćer Ivana napisala omladinski roman. I Priče iz davnine imaju mnogu crtu koju je djelu dao Vladimir Mažuranić: u imenima osoba, običaja i crtica iz slavenske mitologije.

Ivana Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.), svojim je književnim radom za djecu stekla nacionalni i međunarodni uspjeh, a njezine bajke pribavile su joj zvučan naziv hrvatskog Andersena. Četiri je puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost i prva je žena kojoj je dodijeljeno počasno članstvo u JAZU. U svojoj Autobiografiji spominje poseban utjecaj što ga je na nju imala djedova stroga, plemenita i moćna pojava:

»Preselivši moji roditelji g. 1882. konačno u Zagreb, povećao se još ovaj dojam (i svi ostali dojmovi roditeljskog doma) svakidanjim boravkom u kući moga djeda, pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Dakako da se spominjem kako sam i prije (u mojoj 4. i 5. godini) s roditeljima posjetila djeda u banskim dvorima na Markovu trgu. Premda je život u banskoj palači donosio mnogo toga što je uvelike zaokupljalo interes tako malog djeteta, to se ipak već iz te dobi jasno i osobito izrazito sjećam osobe djedove. No pravi njegov utjecaj na me počeo je dakako tek u doba o kom hoću da govorim, u doba našeg preseljenja u Zagreb. U domu djedovu svake se je večeri sastajala njegova razgranjena porodica tako da bi stolu pribivalo uvijek 15–18 osoba. Stolu je predsjedao djed sam, razgovore je rukovodio on, a njegova tjelesno i duševno tako moćna pojava vršila je nedokučiv upliv na moje biće – upliv kojeg sam si vrlo rano počela svjesna bivati. Vanredno strogi patrijarhalni duh činio je svako zbliženje nas mnogovrsne unučadi s djedom nemogućim. Ipak sam za ovo četiri godine što sam pribivala njegovu stolu, razvila pod dojmom njegove velike pojave sve svoje biće kakvo je sada.«⁹⁾

U Autobiografiji spominje svoje prvo putovanje u Primorje, gdje se u Novom Vinodolskom susrela s najstarijim djedovim bratom, devedesetogodišnjim Josipom, koji ju je »osobito zagrijao za primorsku starinu«¹⁰⁾, i koji joj je govorio staru novljansku pjesmu, a ona ju je zabilježila. Spominje i svog bratića Frana, koji joj je čitao svoje bilješke, iz kojih je »niknulo ono nježno i protančano Lišće«¹¹⁾, pa je i nju savjetovao da započne pisati dnevnik. Kao petnaestogodišnja djevojčica neposredno je doživjela djedovu smrt i zabilježila:

»Sunce je granulo u taj tren, palo je na ruku mrtvog starca – a ja, koja ovo pišem, unuka njegova, tada petnaest godina stara, kleknula sam uz mrtvaca i poljubila sam tu ruku koja me i danas, kad sam duboko zašla u zrelu dob, vodi kroz život kad god se putovi zamrse.«¹²⁾

Miroslav Vaupotić ističe kako se biološko-psihički, psihološko-sociološki i kulturno-povijesni fenomen uloge porodice Mažuranić, koja je bila građanska elita našeg naroda 19. i 20. st., manifestirala u dvjema osnovnim crtama. Prva je u opreci: životne strasti putovanja i lutanja nasuprot arhiviranju i održanju tradicija obitelji i sređenoga kućnog reda, a druga komponenta uključuje lucidni amaterizam i autorstvo jedne značajne knjige ili jednog vrijednog životnog poduhvata.¹³⁾ U životima i djelima svih Mažuranića kao konstanta se provlače teme domoljublja, dužnosti, jezika i etičnosti. Ivan Mažuranić u svojim pjesničkim tvorevinama i u proznim tekstovima: mislima, kritikama, prikazima, raznim člancima i bilješkama te filološkim i političkim spisima, sažeo je svoje životne stavove u jezgrovitu poruku: »Očinski jezik braniti, ljubiti, poštivati, obdjelavati, dužnost jest; tuđi pako, a najmre koji nas u čemu pomogoše, ne ružiti, ljubav jest.«¹⁴⁾

O funkciji i značenju jezika u književnom djelu (Omladini o idealima) poručuje da jezik u budućnosti treba »da bude lagan, gibak, tako reći ‘iskričav’, moderan, a da ipak nigdje ne zataji svoju drevnu klicu«.¹⁵⁾

»Najjači upliv na moju osjetljivu dječju dušu vršila je okolina. Prvi svjesni osjećaj koji je u roditeljskoj kući u meni nastao, bila je ljubav za hrvatsku domovinu i za onaj široki zanosni pojam slavjanstva kojemu je ova ljubav jezgrom. Ovo je ne samo prvi osjećaj već je to u neku ruku prvotna, tada jedina bitišuća tvar, iz koje su se poslije stvarali ostali osjećaji moji.«¹⁶⁾

Već kao šesnaestogodišnja djevojčica je zaključila da se »spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim«¹⁷⁾, pa je svoj sustavni književni rad otpočela, kako sama kaže, »kad je stala dorašćivati četica moje djece«¹⁸⁾ i tada je počela objavljivati svoja djela: dvije zbirke pripovijedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani (1902.) i Škola i praznici (1905.), zbirku pjesama Slike (1912.), a naposljetku dva najbolja i najpoznatija djela, dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) i zbirku bajki Priče iz davnine (1916.). Kasnije objavljuje još neka djela koja ni iz daleka ne dostižu kvalitetu romana i bajki. Dječji povijesno-pustolovni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata, za kojega je građu pronašla u povijesnim istraživanjima svoga oca Vladimira Mažuranića i njegove rasprave Melek Jaša Dalmatin Dubrovčanin u Indiji, objavljuje 1937. godine. U svim svojim djelima ističe važnost doma i obitelji, kršćanske etike u odnosu dobro – zlo i duboko uvjerenje da dobro uvijek pobjeđuje.

Putovanje kao arhetip u djelima Mažuranićā

U djelima svih Mažuranića izražen je motiv putovanja. Budući da putovanje predstavlja niz zgoda u određenom vremenskom slijedu, od odlaska na put, puta i njegova okončanja, odnosno dolaska (povratka), ono se gotovo preklapa sa samim pripovijedanjem. Uloga putnika, bez obzira na to je li on pripovjedač ili lik, jedna je od najčešćih uloga u pripovjednoj književnosti, bez obzira radi li se o fikcionalnom putovanju ili o putopisu, koji je kao nefikcionalni pripovjedni žanr u tradicionalnoj povijesti književnosti shvaćen kao rubni diskurs. Kao što navodi Dean Duda:

»(...) putovanje se može pojaviti kao povratak, preobrazba, potraga, istraživanje ili sazrijevanje, a može poprimiti i oblike tumačenja simbolične ili alegorijske strukture svijeta, života svetaca, hodočašća, procesa spoznaje i društvene analize.

S obzirom na to da je svako putovanje određeni vremenski tijek u kojem se zbiva promjena (vremena, mjesta i lika), shvatit ćemo ga kao obrazac radnje kojega je lako prepoznati u kolektivnim i individualnim psihičkim očitovanjima. Bez obzira na to radi li se o mitskom, ritualnom, religijskom ili simboličkom obrascu radnje ili odnosima među sudionicima, postoje univerzalni motivi i simboli u povijesti čovječanstva koji se ciklički ponavljaju.«¹⁹⁾

a) Kolektivno i individualno putovanje u spjevu Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića

Književno djelo Ivana Mažuranića, ujedno i najvažnije djelo ilirske književnosti i jedno od najznačajnijih ostvarenja hrvatske književnosti uopće, spjev Smrt Smail-age Čengića napisan je na temelju stvarnih događaja u Crnoj Gori 1840. godine. Tada je u borbi protiv Crnogoraca poginuo turski vojskovođa Ismail-aga Čengić koji je nekoliko godina prije porazio Crnogorce. Mažuranić je 1134 stiha podijelio u pet pjevanja u kojima je prikazao turska zlodjela nad zarobljenim Crnogorcima (Agovanje), želju za osvetom (Noćnik), putovanje osvetničke čete (Četa), napad na turskoga junaka (Harač) te silnikov udes nakon smrti (Kob).

Boj na Grahovu 1836. bio je povod pjesniku da opiše stradanja i patnju vlastitog naroda. Stvarni događaj i povijesne ličnosti samo su prototipovi za književne likove. Taj događaj bio je otponac da se perom prosvjeduje protiv tadašnje suvremene politike i uputi kritika Europi, da se prikaže višestoljetno ropstvo naroda u prizorima patnje, siromaštva, ponosa, hrabrosti i proročka vizija propasti zla. U ruho romantičarskih ideja o nacionalnoj borbi »za krst časni i slobodu zlatnu« utkana je općeljudska humana poruka da dobro uvijek na kraju pobjeđuje, pa je i epilog u Kobi jasan: kraj »tašte ljudske oholasti«²⁰⁾. To je kraj svake tiranije, u mitskom svevremenom značenju, a Kob je sudbina, arhetipski prikaz smrti.

Prema Fryevoj retoričkoj perspektivi u kojoj je fikcionalna djela po kriteriju medija prikazivanja (usmeni, izvedbeni, pisani) podijelio na ep, dramu i pripovjednu prozu, Smrt Smail-age Čengića uvrstit ćemo u posljednju skupinu. Fryeva podjela ne temelji se na klasičnoj podjeli književnih rodova i vrsta. Smrt Smail-age Čengića, prema tradicionalnoj podjeli lirsko-epska pjesma, po Fryevoj će biti pripovjedna proza s izvandijagetičkim pripovjedačem i nultom fokalizacijom. Medij prikazivanja je pisani, a fabula u kojoj je osnovni motiv osvetničko putovanje do okončanja zla daje nam za pravo odrediti ovo djelo kao pripovjednu prozu.

Prema Fryevoj povijesnoj perspektivi, budući da je junak – četa stupnjem nadmoćna drugim ljudima, ali ne i okolini – Smrt Smail-age Čengića spada u visokomimetski modus: »Njegov autoritet, strast i moći izražavanja kudikamo su veći od naših, ali njegovi postupci podliježu i društvenoj kritici i prirodnom poretku. To je junak (...) većine epova i tragedija, i prvenstveno ona vrst junaka koju je Aristotel imao na umu«.²¹⁾

Prema arhetipskoj pak perspektivi djelo je romanca u kojoj je izražen put čete do ostvarenja želje (osvete) u tri etape: agon, pathos i anognorisis. U prvoj je etapi pogibeljno putovanje kolektivnog junaka, u drugoj borba u kojoj protivnik pogiba, a u trećoj je želja ostvarena, zlo je uništeno, a četa je potvrdila svoje junaštvo.

Na putovanje do oslobođenja crnogorskih krstjana kreću dva putnika: prvi je četa, »malena ali hrabra«, koju čini stotinu biranih junaka, a drugi je Novica, »bijesan Turčin«. U četi – kolektivnom putniku, utjelovljen je duh čitavog ilirskog naroda, koji na svom putu djeluje kao jedno tijelo i jedna duša, što je ideološki poticaj suvremenicima, želja da se narod pobuni i oslobodi tiranina. Stoga ovaj čin odmazde poprima općenitiju poruku da je nužno boriti se za slobodu, metaforički ispripovijedanu putovanjem kroz vrleti Crne Gore.

Novica, putnik pojedinac, na put kreće radi osobne osvete, jer mu je Smail-aga ubio oca Duraka. Dok četu od samog polaska na put rese neustrašivost, odlučnost i junaštvo, Novica je u Noćniku plastičnije opisan s psihološkim nijansama od straha, srdžbe i želje za osvetom kao vodećeg osjećaja »što ga naprijed kreće«.

Ova dva putnika, četu i Novicu, pratit ćemo na putovanju kao arhetipskom pohodu junaka do iskupljenja. Junaci su spasitelji i osloboditelji, a njihov je pohod potraga tijekom koje moraju prijeći određene prepreke.²²⁾

Spjev počinje opisom turskog mučenja raje, koja je simbol svekolikog porobljenog naroda, sa stravičnim prizorima vješanja i nabijanja na kolac, što je povod pohoda u osvetnički čin na Smail-agu Čengića, simbola demonskog zla. Nakon vanjskog opisa i psihološke karakterizacije silnika, individualiziranoga glavnog antagonista, prikazivanje njegovih nedjela i ubojstva Duraka, sveznajući pripovjedač nastavlja s dvije paralelne putopisne epizode, individualnog i kolektivnog putnika, a njihov put do ubojstva agina sasvim je opravdan već na početku.

Noćnik, noćni putnik, Novica, nosi »troje na srdašcu jade«: što mu »Čengić smaknu Moračane«, što mu »pogubio baba« i »što ‘e još više: da još krvnik diše«, putuje »uz klance, niz klance, ter se krade k onoj Crnoj Gori«. »Bijesan Turčin, krvnik Gore Crne«²³⁾ plašljivo kleca, dok je nekoć bio »ljući guje ljute«, prevalio je Cuce, Bjelice, Ćekliće... Kad se čuju »treći pijetli u mjestu Cetinju, a Novica pade na Cetinje«. Poput izdajnika Jude, došao je do prepreke – turske straže, ali biva pušten, bez oružja.

U pjevanju pod naslovom Četa opisan je put stotinu »junaka biranijeh (...) po srcu junačkomu«:

 

Kojino će umrijeti
Za krst časni, kijem se krsti,
Za krst časni i slobodu zlatnu.²⁴⁾

 

Budući da kršćanski nauk ne odobrava odmazdu, Mažuranić svoje junake ipak vodi uz pomoć višnjega, pa zadovoljivši kršćansku etiku, naglašava kako je četa samo produžena ruka stvoritelja. Vođa čete je Mirko, »vitez vrli«, a stvarni predvodnik je onaj »koj’ je gori«. Četa je instrument božje volje, a promatrač može pomisliti:

 

Valjda da je grešnik težak,
Na kog hoće da obori
Taku silu svrh nebesa
Sud njegove pravde vječne.²⁵⁾

 

Kroz noć putuje četa, »ko desnici podoba se višnjoj«, prolazi Komljane, Zagarač, Bjelopavlić, Rovce i »u prozorje rane zore« stiže na Moraču, gdje se okrijepila i odmorila. Kako bi putnicima učvrstio vjeru, višnji im šalje svojega glasnika, »krotkog pastijera« koji »k svome stadu grede; prati ga sa zapada sunce«, simbol života. Stado, jaganjci božji, primit će duhovnu hranu u božjemu hramu – prirodi, koja postaje pomagač i aktivni sudionik u pohodu:

 

Crkva mu je divno podnebesje,
Oltar časni brdo i dolina,
Tamjan miris što se k nebu diže
Iz cvijeta i iz bijela svijeta
I iz krvi za krst prolivene.²⁶⁾

 

Svećenik je ujedno i otac naciji koja žudi za izbavljenjem i podsjeća je na vjernost rodu i zemlji – majci; on se uklapa u arhetipsku sliku mudrog starca:

 

Djeco moja, hrabri zatočnici,
Vas je ova zemlja porodila,
Kršovita, ali vami zlatna.
Djedi vaši rodiše se tudijer,
Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer:
Za vas ljepše u svijetu neima.²⁷⁾

 

Kroz usta svećenika progovara sam autor, napose u kritici upućenoj Europi, koja skršenih ruku gleda patnje svojega naroda. »Srdžbe božje hrabri osvetnici« trebaju duhovno pročišćenje kako bi njihov daljnji put bio blagoslovljen, stoga se valja pokajati, jer »bez kajanja nema oprosnika«. Riječ božja iz usta dobroga pastijera pretvorit će se u djelo, »jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom.« Nakon obreda ispovijedi i pričesti, četa je »višnjeg Boga puna«. Tu joj se pridružuje Novica, pokrsti se i postaje suputnikom. Ova preobrazba dio je ilirske ideologije o bratstvu, stoga je bilo nužno da Novica postane kršćaninom i pridruži se kolektivu. Puni božje milosti, poći će dalje u junački pohod, a njihovo djelo bit će zabilježeno svetim zlatnim perom »Kojijem nebo za unučad poznu/ Djela otaca bilježi viteška.«²⁸⁾ Pastijer je »vrijedan sluga vrednjeg gospodara«, tj. Boga, u suprotnosti sa Turcima i Smail-agom: »Loše sluge goreg gospodara«. Sunce i starac odu, a »četa dalje gre«.

Za vrijeme daljnjeg putovanja čete, narator nas podsjeća na zlo kojemu će skoro doći kraj. U četvrtom pjevanju, Haraču, opisuje krvav danak bijedne raje kojoj Turci žele oteti više no što imaju. Potresne scene izmrcvarenih, gladnih Crnogoraca u kontrastu su s obiljem jela koje pripremaju haračlije, namještaju debele meke »dušeke«, jedu kao divlji psi, noktima odvaljuju pečenje, zalijevaju ga rakijom i rasplamsavaju bijes. Iako ne postoji niti jedan ženski lik u djelu, ženski princip snažno se osjeća. Turci traže »za noćcu obredom djevojku«²⁹⁾ i njima je žena plijen za zabavu, dok je u stihu »Vjerna muža grli žena vjerna«³⁰⁾ istaknuta duhovna povezanost junaka na pogibeljnom putovanju sa svojim ženama koje ih čekaju čuvajući dom.

U Smail-agi vri srdžba jer mu se spotakao konj, pa je umjesto krsta kopljem pogodio svoga Safera u oko:

 

Planu aga kano plamen živi:
Sramota je takome junaku
Kupit harač, ne skupit harača,
Džilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamol’ slijepit mješte raje Turke,
Kamol’ da mu zlorad krst se smije.³¹⁾

 

Ovi se stihovi tri puta ponavljaju s ciljem gradacije agina gnjeva. Treći put govoreći, spazi gusle,

 

Krotko jagnje pokraj mrka vuka,
Tanka vila pored zmaja ljuta.³²⁾

 

Gusle su simbol narodne predaje, njima su opjevani junaci, pomoću njih narod pamti ratove, stradanja – u njima je pohranjena mudrost svijeta. Smail-agina taština treba se nahraniti nadom da će i njegovo junaštvo biti opjevano te da će tako ostati besmrtan, postat će mit. »Ja sam junak, to će pjesma rijeti; / K tom će cilju svi ko žrtva pasti!...«³³⁾ Agina persona je ugrožena, maska je napukla, ugled turskog junaka doveden u pitanje: »(...) hoće da se miran / Svijetu ukaže, a vas drkće i trepti.«³⁴⁾ Rugalica koju mu pjeva Bauk još više razjaruje agu, a kako se četa približava cilju, tako je gradacijom Smail-agina gnjeva postignut vrhunac. Priroda je u funkciji psihološke karakterizacije lika: vjetri, munje, grmljavina, pomrčina crna...: »Na obrve crn mu oblak sjeda...« Pejzaž nije samo kulisa, već je povezan s akterima i odražava njihovo duhovno stanje, što je odlika romantizma. Četa je nadomak cilju, bijelom čadorju u crnoj noći.

Uz grmljavinu, grunu puške kršćanske, grmi aga: »Konja, konja, Haso, konja!«³⁵⁾ Demonski junak, »da je čovjek taki«, usmrćen je, pravda je zadovoljena. To je arhetipska borba dobra i zla. Pogodak Smail-age pripisuje se Mirku, no to je božje djelo, munja iz oblaka, s neba. »Oganj sa nebesa« pobije mnoge Turke, a »Bauka spasi noćca mrkla« da opjeva pad Smail-age Čengića.

Novičina pogibija mogla bi se tumačiti kao arhetip žrtvenog jarca, prema kojemu bi on bio »junak s kojim je poistovjećena dobrobit plemena ili naroda«³⁶⁾, ali u romantičkoj vizuri autora četa je glavni protagonist koji je iskupio narod.

Narator je gotovo prikriveni svjedok zbivanja, suputnik čete na čijoj je strani. Iz prikrajka se svojim komentarima uključuje u zbivanje: »‘Harač, harač!’ Otkud raji harač?«³⁷⁾ U svoj doživljaj porobljene raje uključuje i čitatelja:

 

Slušaj, pobre, je l’ i jauk tlapnja?
Slušaj zveku, je l’ i zveka tlapnja?
Slušaj...slušaj...Ah, to tlapnja nije.
Jer te vidim gdje te boli jako...
Što?...ti plačeš? Ah, to tlapnja nije,
Ti bo s tlapnje mnim da ne bi plakô!³⁸⁾

 

Arhetipska slika smrti u crnom plaštu, plahim svijetlim očima pomiruje zaraćene strane. U posljednjem činu ljudske tragedije »pozorišta strašnog« izvršava pravdu, a tragove joj briše »grad s nebesa«. Ovakav završetak, uz prizor Kobi u kojoj je zlo beživotna lutka, stvar, ne-život opomena je s etičkim i estetičkim značenjem.

Izmjenjivanjem narodnog i kačićevskog deseteračkog stiha s Gundulićevim osmercem, vergilijanskom tehnologijom slike i klasičnom sintaksom, aforističnošću i gnomičnim izrazom, Mažuranić je stvorio osebujno djelo s moralnom poukom: svaki čovjek treba postati dio kolektiva (naroda) u potrazi za slobodom, što je preporodni manifest. Frye tumači da je poslovica »(...) svjetovno ili čisto ljudsko proročanstvo: obično ima ista retorička obilježja – aliteraciju, asonancu, paralelizam – što ih nalazimo u proročanstvu, ali se obraća distanciranoj svijesti i kritičkom duhu. Njezin autoritet potječe od iskustva; za nju je iskušan i prokušan put mudrost; jedino ludost traži novinu, a središnje su vrline razboritost i umjerenost«.³⁹⁾

Našavši pravu mjeru u spoju narodnog i umjetnog, bogatim pjesničkim izrazom Ivan Mažuranić ostavio nam je u baštinu djelo koje u našoj svijesti evocira nacionalnu svijest iz daleke prošlosti kao zalog trajne vrednote identiteta budućeg »ilirskog« koljena i svega čovječanstva.

Individualno putovanje Novice, izdvojenog iz njegova dotadašnjeg turskog okružja, putovanje je do drugog kolektiva: pravednog i junačkog. Otklanjanjem grijeha priključuje se četi i kolektivnom putovanju radi ostvarenja pravde, ne osobne, već pravde za spas naroda vođenog »višnjom rukom«.

b) Inicijacijsko putovanje Matije Mažuranića u Pogledu u Bosnu

Nefikcionalni tekst Pogled u Bosnu trodijelne kompozicije: Predgovor, Put u Bosnu i natrag (Dio I.) i Različne opaske o Bosni (Dio II.), s rječnikom turcizama na kraju (Njekoliko turskih barbarizama), ima elemente pustolovnog romana ili, kako ističe Dean Duda⁴⁰⁾, pikarskog romana.⁴¹⁾ Subjekt se lukavstvom provlači kroz nepoznate krajeve i opasne epizode na putu. Na put kreće mlad, neiskusan i s nedovoljnim znanjem o tuđim običajima i drukčijoj kulturi, u kojoj su poimanja morala katkad oprečna njegovom dosadašnjem iskustvu. Iz situacije u situaciju subjekt je sve iskusniji i brojne pogibeljnosti izbjegava zahvaljujući svojoj snalažljivosti.

U Predgovoru, koji čini okvir, iskazan je cilj putovanja u Bosnu: neznanje o zemlji, jeziku i običajima tamošnjeg turskog i ilirskog stanovništva. Osim iskazane želje, subjekt nagovještava napetost, jer će putovanje biti pogibeljno. Mi ćemo se usredotočiti na središnji dio Put u Bosnu i natrag (Dio I.), kako bismo pratili putovanje mladog protagonista u egzotični Orijent, odnosno interpretirat ćemo putopisnu priču koja slijedi tipičnu kompoziciju: odlazak – boravak – dolazak (povratak).

Težište ovog putopisa je na događajnosti, a događaji se, kao u romanu zbivanja, nižu nadovezujući se jedan na drugi. Pripovjedni subjekt je subjekt djelovanja, kao što je istaknuo Dean Duda⁴²⁾, a ne subjekt koji se uspostavlja perceptivno ili diskurzivno. Takav naratološki način odgovara stepenastom ili gradacijskom sižeu prema podjeli Viktora Šklovskog.

No, on se pojavljuje i kao svjedok, tj. kao homodijagetični narator, npr. u epizodi sukoba Husein-čauša s Turcima iz pratnje⁴³⁾, zbog njegova ašikovanja s lijepom udovicom ili u epizodi unutarturskog sukoba između Omera i Huseina⁴⁴⁾.

Staroga Turčina koji pripovijeda o smederevskom kadiji i njegovoj tršćanskoj pustolovini možemo nazvati hipodijegetičkim pripovjedačem:

»A kad jim kažem odakle sam, onda jedan stari Turčin, pogladiv bradu, ovako uze pripovijedati: ‘Prije nego što je još pričeo Kara-Đorđev rat, bila se je jedanput nešto raja uzbunila; pak Turci okriviše kadiju našega smederevskoga i hotijahu da ga pogube. A on siromah kako je to saznô, pobježe preko Šumadije i Bosne, pak uprav u Trijest (tj. Trst) da odanle s trgovci na galiji iđe u Stambol da se tamo opravda. Došav u Trijest, ostavi svoj prtljag na jednoj mehani, pak iđe po varošu da gleda one čudnovate bine (zgrade) kaurske’.«⁴⁵⁾

Priče s putovanja subjekt prenosi u prvom licu, u nultoj fokalizaciji prema Genetteu, što je karakteristično za putopisni žanr. S obzirom na to da putopis Pogled u Bosnu posjeduje elemente svojstvene pikarskom romanu, pripovijedanje u prvom licu neposrednije je, čime je naglašenija napetost.

Ovaj pripovjedni žanr prema Fryevoj povijesnoj perspektivi nalazi mjesto u niskomimetskom modusu. Za ovaj modus Frye objašnjava da »mi reagiramo na njegovu običnu ljudskost i od pjesnika zahtijevamo iste kanone vjerodostojnosti koje nalazimo u vlastitom iskustvu.«⁴⁶⁾ Prema arhetipskoj perspektivi uklapa se u romansu, u kojoj je naglašena pustolovnost, a junak, vođen nekom željom, kreće do cilja, svladava prepreke i ostvaruje cilj.

Sam polazak otkriva naivnog i nespremnog putnika koji pokušava prijeći granicu iza koje se kriju brojne opasnosti. Nedovoljno obaviješten, luta graničnim područjem, da bi se u trećem pokušaju, na ilegalan način uspio dokopati Bosne, jedva sačuvavši živu glavu. Uz sumnjive suputnike i pomagače, na gotovo bajkovit način, stiže na odredište, u službu tamošnjeg moćnika. Iako Bosna, kako autor sam kaže u Predgovoru, »nije dalje od Zagreba nego Bjelovar, a malo dalje neg Varaždin«⁴⁷⁾, s kulturološkog aspekta, za neupućenog dvadesetdvogodišnjeg protagonista, to je posve drukčiji svijet. On se mora podvrgnuti nizu neugodnih kušnji kako bi, riješivši se neznanja i nezrelosti, postigao socijalnu i duhovnu zrelost, odnosno, razvio se i postao punopravnim članom socijalne skupine. To putovanje za junaka postaje inicijacija, koja se obično sastoji od tri zasebne faze: separacije, transformacije i povratka.⁴⁸⁾

Odlazak je zapravo lutanje, jer subjekt – pješak ne zna put, pa iz Karlovca želi put Siska. Ondašnji stanovnici – pomagači, objasne mu kojim putem treba poći, ali kad dospije blizu očekivanog cilja, seljani mu kažu da za Sisak nisu ni čuli. Okolnosti odlaska još su nevjerojatnije kad, slijedeći ceste i ljude zaluta u šumu, nađe konačište, pa kaže: »(...) ujutro kad ustanemo, pokazaše mi put i ja pođoh dalje, ali zaman kad su puti sve iskrižani, ne znam kuda ću: hajda opet po starom, držeći se veće žice, i tako pogodim opet – u šumu kao i jučer.«⁴⁹⁾ Po kiši, u blatnoj šumi, dođe do hrasta, označi ga, krene dalje i nakon četiri sata – vrati se do istog hrasta. Kružno lutanje u kojem se subjekt iznova nalazi na istom mjestu u šumi – labirintu, spletu putova od kojih jedan vodi do središta – hrasta. On predstavlja drvo života i os svijeta; »hrast je sveto stablo mnogih predaja, kojemu su dane povlastice vrhovnog nebeskog božanstva.«⁵⁰⁾

»Labirint vodi i u unutrašnjost osobnoga ja, u neku vrstu unutrašnjeg i skrivenog svetišta gdje se nalazi najskrovitiji dio čovjekove osobnosti. Pomišljamo na mens, hram Duha Svetoga u duši koja je u stanju milosti, ili pak na dubine nesvjesnog. I jedno i drugo sviješću se može dosegnuti tek nakon dugotrajnog lutanja ili intenzivne koncentracije, kad konačnom intuicijom sve postane jednostavno u nekoj vrsti nadahnuća. Ovdje, u toj kripti, ponovo se postiže izgubljeno jedinstvo bića koje se bilo raspršilo u mnoštvu želja.«⁵¹⁾

Što je putovanje teže, to su brojnije i napornije prepreke, a veća je i preobrazba koju subjekt doživljava stječući tim inicijacijskim putovanjem novo ja.

Naivan i hrabar, junak kreće dalje i otkriva da nema potrebnu dokumentaciju za legalan prelazak: »Ja kod kuće, da svatko ne zna kamo ja iđem, nisam smio uzeti pasoša za strano carstvo: a kod generalkomande ne može se dobiti pasoš nego za kratko vrijeme, pa za kratko vrijeme ja ga nisam hotio ni iskati«.⁵²⁾

Prvi prelazak nije uspio, a na drugi se sprema našavši suputnika, za kojeg je platio prijevoz i ručak, a ovaj ga je prevario. Kao naivan lik dobra srca iz bajke, junak je zaključio »da bi ga vrijedno bilo sada opsovati, ali, ako je bezobrazan, što će mu to pomoći; ako je pak ikoliko pošten a siromah, dosta će mu i ovo biti gdje su mu se laži otkrile.«⁵³⁾ Mladić ima sve potrebne odlike junaka: naivan je, dobar i pošten. Sljedeći prijelaz u Bosnu pokušao je realizirati iz Srbije, kamo je dospio pješke, no i tu su se stvorile prepreke, uz spasonosnog pomagača koji mu proda čamac. Samostalni junakov prijelaz jedan je od najuzbudljivijeg i najnapetijeg događaja njegova putovanja. Spustila se magla, zapuhao snažan vjetar, digli se veliki valovi i zapljuskivali slabašan čamac, koji je ionako puštao vodu:

»Pustim ja veslo, pa uzmem zdjelicu u obje ruke, te stanem bacati vodu iz čuna; ali na moju ljutu žalost više jedan talas donese vode unutra nego ja na deset puta mogu izbaciti napolje. Ja počnem sumnjati u sebi da ću sega jutra teško spasiti glavu: da je ljetnje doba – mišljah u sebi – ne bi se bojô, jerbo znam dobro plavati; ali ako sada utonem, morat ću od same zime iščeznuti; a kad poginem, pak me voda gdjegod baci na suho, i ljudi me nađu, neće nikada znati tko sam ni otkud sam. Zato brže izvadim pasoš iz torbe pak metnem u žep – misleći – kad me ljudi nađu, neka pasoš osuše ter neka vide.«⁵⁴⁾

Pogibeljnost je bila gotovo neizbježna, da bi se na kraju sretno dokopao »druge strane« iz trećeg pokušaja.

Pomoću umetnutih priča, kao svjedok tuđeg pripovijedanja, uočava kulturološke razlike. Slijedi put prema Sarajevu i ostvarenje želje – dolaska na odredište, zatim boravak s manjim putopisnim zapletima, a junak stječe novo iskustvo i transformaciju. Odmah po dolasku, u službu ga prima Mustafa-paša Babić. Upoznaje Sarajevo⁵⁵⁾, zapaža razlike i opisuje ih, ubacuje tragičnu ljubavnu priču o Fati i Mehmedu. Nakon silnih avantura u polasku, ovaj početak boravka u Sarajevu samo je mali odmor pred novim napetim epizodama. Prva je putovanje u Travnik, kad ga je zbacio konj, a u drugoj Turci posumnjaju da je uhoda, jer je na Božić prisustvovao katoličkom bogoslužju i time prekršio zabranu. Sa stajališta svjedoka pripovijeda o sukobu Husein-čauša s Turcima zbog ljubovanja s travničkom udovicom, kojoj je Turčin kradom odnosio namirnice. Brutalnost sukoba navodi ga na uspoređivanje dviju kultura: »A ja se pak nisam mogao dosta načuditi kako se to govori očito; gdje usuprot u ostaloj Europi za same ovakove riječi mogao čovjek izgubiti, ako ne život, doista slobodu; a ovdje nikomu nije brige za to.«⁵⁶⁾

Iz turskog ponašanja Mažuranić je spoznao da ljudske vrijednosti nisu jamstvo bezopasnog života, jer iz bezazlenog događaja čovjek može ostati bez glave, a opet, zbog čina koji je za moralnu i društvenu osudu, prolazi se nekažnjeno. Naš junak, stekavši iskustvo u turskom svijetu, zbog kojeg je postao oprezan i domišljat, zatraži otpust iz službe. Napuštanje Bosne je bijeg od opasnosti, no i povratak je pun napetih zgoda i pogibeljnih situacija. Iznemogao od bolesti, gotovo je skončao u snijegu, da ga prolaznici – pomagači nisu spasili. Susreti s ljudima uglavnom unose zbunjenost kulturološkim razlikama, pa i obične geografske karte mogu predstavljati opasnost. No, najpogibeljnija se epizoda zbila u selu, kad je umoran od puta preskočio plot, htijući ući u kuću da zamoli za prenoćište. Dječji plač je dozvao pijanog oca, koji je pomislio da je putnik napadač, te nasrnuo na njega: »...onda sam ušutio pak mirno čekao smrtni udarac da me posiječe, budući da nisam nikakva načina mogo iznaći kako bi se spasio.«⁵⁷⁾ Seljani su spriječili pogibelj, pa je putnik na koncu prespavao u istoj kući. Konačno je sljedećeg jutra prešao granicu između Bosne i Srbije.

Dean Duda je Mažuranićevu događajnost razdijelio prema osnovnoj putopisnoj matrici odlazak – boravak – povratak, zaključivši da se u svakoj nalazi po sedam semantički istovrijednih narativnih jedinica.⁵⁸⁾ Duda primjećuje da »podudarnost pripovjedne strukture Mažuranićeva putopisa s nekim postupcima karakterističnim za bajku ili usmenu narodnu priču nije nešto što bismo mogli olako odbaciti, ali isto tako ni precijeniti.«⁵⁹⁾ No pripovjedni diskurz nalikuje pučkoj naraciji, što je, između ostalog, rezultat romantičarskog zanimanja za narodnu priču. Putopisni subjekt u prvi plan stavlja događajno, a ne perceptivno ili diskurzivno. Događaji koje opisuje njegovo su novostečeno iskustvo, pa njegov povratak podrazumijeva proces sazrijevanja, tj. inicijacije. Inercija nesvjesnog prevladana je porivom k višoj razini svijesti. Njegov put posve zadovoljava arhetipski model junaka koji je na svom putovanju duhovne zrelosti morao proći izvjesne kušnje, premostiti opasne zapreke i, poput dostojnog pikarskog junaka, svojom snalažljivošću putovanje sretno okončati.

U potpunosti su zadovoljene tri faze individualnog razvitka na putovanju: separacije, transformacije i povratka, što potvrđuje našu tvrdnju da Mažuranićevo putovanje kao arhetip predstavlja inicijaciju. U prvoj se fazi odvojio od svoje kulturološke sredine te kao izdvojen pojedinac krenuo u drugu i drukčiju stvarnost. U uspoređivanju dosadašnjeg svojeg iskustva s novostečenim, subjekt se preobražava i odrasta. Prema Jungovoj teoriji individuacije, usko povezanoj s arhetipovima koji su određeni kao sjena, persona i anima, odrastanje u psihološkom smislu je proces otkrivanja onih aspekata ličnosti zbog kojih za jednu osobu možemo reći da je individualno različita od drugih.

To je proces spoznavanja, proces sazrijevanja u kojem pojedinac mora pomoću svijesti raspoznati različite aspekte, negativne kao i pozitivne, koji tvore cjelovitu ličnost. Samospoznaja zahtijeva iznimnu hrabrost i poštenje, ali je apsolutno neophodna za uravnoteženost pojedinca. Od naivnog mladića koji nema nikakvu predodžbu o svijetu s druge strane granice, subjekt se pretvara u opreznog i mudrog čovjeka. Na koncu putovanja donosi važne odluke, može procijeniti koje bi situacije mogle postati opasne i izbjegava ih. U odnosu prema Drugome moguća je samospoznaja. Putnik je, iskusivši drukčije norme života i uspoređujući ih sa svojim dotadašnjim iskustvom, na svojem putu spoznao i svoje Ja.

c) Retrospektivno putovanje do individuacije Frana Mažuranića u crticama Lišće i Od zore do mraka

Crtice Vladimira Frana Mažuranića obiluju konciznim mislima, živopisnim slikama iz djetinjstva, gorko pesimističnim refleksijama razočaranog sanjara i jasno poentiranim, aforističnim subjektovim viđenjem svijeta oko sebe i u sebi. U kratkim proznim djelima ispričan je jedan događaj ili subjekt iznosi monološke misli o traganju njegova unutarnjeg svijeta, promišljanja o sebi, pitanja o svijetu i njegovu smislu. Ispovjedni subjekt je zreo, odrastao čovjek koji sa svoje iskustvene perspektive ulazi u mitsko vrijeme djetinjstva, njegov geografski, psihički i ideološki prostor. Osobenjačka psiha koja luta zbiljskim svijetom, da bi se snatrenjem vratio u djetinjstvo i ranu mladost, kontemplacijom i maštom pokušava promijeniti zbilju. Subjekt podvojene identifikacije i ambivalentnog odnosa spram svijeta i života, melankolik i sanjar, često poseže za ironijom koja ga potiče na refleksiju. Oslobađa se stvarnosti pounutrenjem zbilje, koja je privid, odvajanjem od društvenog Ja. Najčešći motivi u tim kratkim ispovijedima su bol, samoća, jezik, domovina, san, djetinjstvo, majka, smrt.

Pokušat ćemo ilustrirati putovanje kroz svijest subjekta. To je putovanje koji put bijeg, koji put povratak, ponekad traženje smisla ili lutanje, letargija, želja za povratkom u vrijeme prije rođenja, u smrt. Subjekt najčešće paralelno razvija dva sižea: nekad i sad, a pomoću ispričanog događaja iz prošlosti ističe svoje sadašnje stavove o svijetu i životu, najčešće promijenjene iskustvom.

U lirskoj prozi Frana Mažuranića zastupljena je unutarnja fokalizacija, s podvojenim subjektom, izvandijagetičnim pripovjedačem i unutardijagetičnim fokalizatorom.

Budući da se »nijedna formula fokalizacije ne odnosi uvijek na čitavo djelo, već prije na određeni pripovjedni segment, koji može biti veoma kratak«⁶⁰⁾, tako i Fran Mažuranić koji put primjenjuje pripovijedanje sa stanovišta unutrašnje fokalizacije (unutrašnjeg monologa), ponekad stanovište pripovjedača s vanjskom fokalizacijom, s vremenskim odmakom, kad ulogu fokalizatora preuzima dječak; pripovjedač i fokalizator, odnosno vanjski i unutarnji fokalizator je ista osoba. Genett tvrdi da »pripovjedač ‘autobiografskog’ tipa, bilo da se radi o stvarnoj ili fiktivnoj autobiografiji, uslijed same činjenice svoje identičnosti s junakom, ‘prirodnije’ govori u vlastito ime nego pripovjedač pripovjednog teksta ‘u trećem licu’«.⁶¹⁾

Doživljajni subjekt u nekim je crticama dječak, u nekima zreo čovjek s manjim vremenskim odmakom ispovjednog i doživljajnog subjekta. Prisutna su dva odnosa – vanjska i unutarnja fokalizacija, ali nakon ispričanog događaja s naglaskom na svijest doživljajnog subjekta u nekim primjerima, vanjskom fokalizacijom ispovjedni subjekt poantira ironičnim komentarom, kako bi istaknuo da se promijenila njegova percepcija svijeta, ili aforizmom.

Prema Fryevoj tipologiji proze kroz povijest u kojima utvrđuje pet osnovnih modusa: mit, romanca, visokomimetski, niskomimetski i ironijski, koji se ciklički razvijaju kroz povijest⁶²⁾, crtice Frana Mažuranića svrstat ćemo u ironijski modus, u kojem je junak slabiji od okoline. Iz autorske perspektive, koju kanadski kritičar⁶³⁾ dijeli na ekstrovertiranu i introvertiranu, Mažuranićeva lirska proza ima odlike ispovijesti, autobiografije i intelektualnog rezoniranja o svom vlastitom putu. Svaki modus može imati i primjese drugih, tj. u ironijskom modusu može biti prisutna tragička ili komička faza itd. Uzmemo li kao postavku da zbirke crtica koje su pred nama, pripadaju književnoj vrsti u kojoj autor upućuje na samosvojne vizije koje provaljuju u njegov vlastiti duh, mogli bismo ih okarakterizirati kao autobiografske prozno-lirske minijature, povodeći se za Fryem kada kaže:

»Većina autobiografija nadahnuta je stvaralačkim, pa prema tomu fikcionalnim, porivom da se odaberu samo oni događaji i doživljaji u piščevu životu koji mogu sazdati cjelovit obrazac. Taj obrazac može biti nešto veće nego što je pisac, nešto s čime se on poistovjetio, ili naprosto sukladnost njegova karaktera i njegovih stajališta. Taj nadasve važni oblik pripovjedne proze možemo nazvati oblikom ispovijedi.«⁶⁴⁾

Ispovjedni subjekt, zrela osoba koja godinama luta svijetom, u svojoj svijesti traži identitet, kojeg čuva još u jeziku i snovima: »Čudili se što još hrvatski znadem premda sam već toliko godina od kuće. – Pa kako to da nisi zaboravio? – A kako bih?! Ako i ne govorim hrvatski, to ipak hrvatski snivam – a snivam vrlo često...«⁶⁵⁾

Odnos prema likovima – strancima koji ga pitaju, neosoban je, tuđ; znamo samo da su se čudili, a »oni« nisu poosobljeni. Iskusna odrasla osoba, retrospekcijom nas odvodi u svoje djetinjstvo: »Sjedim (u duhu) na razvalinama novljanskog Lopara i razašiljem misli svoje da sakupljaju uspomene rane mladosti moje. (...) Pozdravljamo se iza kakovih šezdeset godina.«⁶⁶⁾ Svoju retrospektivnu autobiografiju počinje od datuma rođenja i prvog sjećanja s godinu dana – svjetla, autoreferencijalno napominje: »Sad ću nizati uspomene svoje, i to od kolijevke, jer sjećanje moje do kolijevke seže.«⁶⁷⁾ Oko odabira imena pri krštenju, vodeću je ulogu imala babica: »Krstimo ga Franko, da imade kakva-takva zagovornika pred gospodinom bogom!«⁶⁸⁾ Zatim subjekt ironijski zaključuje, stavljajući misao u zagradu, čime je jače naglašena zrela svijest u odnosu na prošlost: »Dobra starica naslućivala je već onda kako će mi biti nuždan!«⁶⁹⁾ Zgode iz djetinjstva opisuje živo, a doživljajni subjekt, tada dječak, gleda svojim očima svijet koji ga još nije razočarao. Vedre djetinje zgode (npr. ona s mišom⁷⁰⁾) i odnos prema roditeljima, rođacima, školi, prikazani su u okvirima iskustvenog svijeta dječaka. Dječak odrastajući otkriva nepravdu, socijalne probleme, susreće se s pitanjima slobode naroda, boga, dobra i zla. Potresna priča o beskućnicima koji su došli moliti njegova rođaka za nekakav posao, ispričana je tehnikom kontrasta. Imanje djetetova rođaka »pliva u cvijetu« i početak crtice je opis slike cvijeća, a onda se iznenada u toj slici pojavljuje otrcana žena koja u naručju nosi malenu, blijedu djevojčicu i muž, koji na leđima nosi čitavu njihovu imovinu: prnje i pokrivače. Tada doživljajni subjekt shvati da cvijeće može, osim idilične, imati i socijalnu funkciju: »Kad ugleda ono cvatuće čudo, uzdahne i reče ženi svojoj: – Joj, stara, kak bi lepo bilo da nam dete vumre dok smo tu! Kak lepi venec bi mu napravili!«⁷¹⁾

Ispovijest svojega djetinjstva, pod zajedničkim naslovom Mladost – radost završava riječima: »I tako sam rastao – u strahu božjemu – do desete svoje godinice.«⁷²⁾ Svoje djetinjstvo naziva zlatnom erom svojega života, u koje se iznova vraća kao evokativno Ja, no gledanje toga vremena je u novoj funkciji. Često navodi doživljaje nekad, u odnosu prema sada: »Sve sam ljude nekoć – o kojima ništa loše znao nisam – za poštene držao. Prevarih se često, pak se žalostih. Sada držim svakoga – o kome što valjana ne znam – nepoštenim. I sada se češće prevarim, samo što se naveselim kada se prevarim.«⁷³⁾ Subjekt je postao oprezniji, bojeći se razočaranja u ljudima, jer ih je tijekom života često doživio. Potvrđuju to još neke misli: »Zalud se otimljem pesimizmu kad mu se nikako oteti ne mogu! Svaki dan donosi nova razočaranja. – – Ljudi kojima sam nekoć tražio mjesta nad zvijezdama, zaslužuju mjestance jedva za koju stopu nad travom...«⁷⁴⁾ Sličan je doživljaj subjekta u djetinjstvu kad je u daljini vidio male ljude, pa mu je teta objasnila da se ljudi u daljini čine manjima, a komentar ispovjednog subjekta, opet odijeljen zagradama: »To sam ja tebi, tetko moja, nekad vjerovao, a sada znadem da su ljudi u blizini manji!...«⁷⁵⁾ Kako bi rekao Frye, njegove su crtice pjesme razaznavanja⁷⁶⁾; subjekt obrće uobičajene veze sna i jave, pa se iskustvo pričinja noćnom morom, a vizija se pričinja zbiljom.

Ljubav prema domovini, stečenu od najranijih dana u roditeljskom domu gdje se čitao Kačić, njegovala tradicija i glorificiralo slavenstvo, s vremenom je također dobivala nove okvire i prerasla u očaj, jer je subjekt izgubio vjeru da će hrvatski narod biti slobodan. U crtici Muke, u kojoj je golubica metafora domovine, ispričao je alegoričnu priču: »Sirota! Strijeljali ju, vratom ju krenuli, proboli ju, naživo ju perušali – i još živi! S njom se poigrava ono isto pseto koje ju je mrcvarilo – spremno na mig gospodarev na novo mrcvarenje. Uboga – –!«⁷⁷⁾

Mladu Slovenku, čije je narodne pjesme slušao, osuđuje, jer je pristala na svoju preobrazbu i zatomila svoje podrijetlo: »Glas joj je čist kano srebro, a mekan kano prvi poljubac. (...) Pjev njezin bijaše često sličan cvilu male ptičice, – valjda se sjeća svojega doma, svoje majke...« Njezin »sabljom zveketajući polustvor« naučio ju je njemačke pjesme. »Slovenka – jedva desetak dana u gradu – zaboravi već svoje mile, narodne pjesmice. Uz dragoga će zaboraviti i majku i njezine dobre savjete – –«⁷⁸⁾ Autor je otpušten iz austro-ugarske vojske zbog povrede časničkog dostojanstva, a gnjev protiv Austrijanaca očituje se i u njegovim crticama. U nekima od njih prikazane su epizode iz vojničkog života, npr.: »Poručnik H. pripovijedao mi je, iza bosanske okupacije, ovaj događaj: ‘Poslije boja kod Ključa (ako se pisac ne vara) — gdje su Bošnjaci uzmaknuli — bile su razaslane patrole da bjegunce traže. Koga ulove, bit će obješen.’«⁷⁹⁾

U Pasjem moralu, crtici koja izražava obrnute kršćanske zapovijedi božje, ironično se odnosi spram gospodara, kojemu se bezuvjetno treba pokoravati: »Što gospodar hoće, to je uvijek dobro! – – Ako gazda poželi da laješ na oca i na majku svoju, a ti laj! Ako poželi da se kolješ sa rođenom braćom svojom – to se kolji!...«⁸⁰⁾ Ovu bi crticu Frye zasigurno okarakterizirao kao pjesmu paradoksa, jer, prema njegovu mišljenju, »spada u komediju iskustva, tik uz satiru, jer u pjesništvu je paradoks obično ironijsko shvaćanje kihotske ljubavi i religije.«⁸¹⁾

Ispovjedni subjekt opisuje svoja stvarna putovanja u djetinjstvu, kad je upoznavao širi zavičaj, Rijeku, pa dolazak u Zagreb, da bi, kasnije, otišao u svijet, boraveći na svim kontinentima, osim Australije. Što je više putovao, upoznavao ljude i različite kulture, sve se više javlja čežnja za domom, zavičajem, majkom, djetinjstvom. »Među hiljadama samotujem!«, »Slomljen sam! Samoća me tare, čežnja me mori. Misli me moje ubijaju!«, »Tuga mi na srce pada«... jadikuje sada odrasli doživljajni subjekt. Sve su češće prisutna pitanja o smislu života, rasprave o bogu ili dijalog s njim o vječnoj nepravdi na svijetu, te zaključak kako je smrt bolja od života. Život je samo čekanje, tvrdi subjekt, a čekati se ne isplati. Treba zaboraviti, biti nitko i ništa. »Za časak, pa će dogorjeti svjetlo moje. I reći će ljudi: ‘Umrije!’ a neće znati: tko?«⁸²⁾ Stranac, lutalica, čovjek bez identiteta, odustao od vanjskoga svijeta, povremeno još može evocirati djetinjstvo i rodni kraj, novljansku luku iz koje je pošao:

»Malena je, ali iz nje vode nebrojeni putovi u daleki svijet: na stotine ih u svijet vodi, a možda ni jedan natrag! Ali mene ipak vuče... Vuče me nešto u bajne one krajeve gdje zlatokrile utve i bijele vile sretnike očekuju, premda mi nešto šapće: »Ne čekaju tebe! – – Nemoj!«⁸³⁾

Vladimir Fran Mažuranić u svojoj autobiografskoj prozi bilježi stanja svojeg duha koji se mijenja životnim iskustvom. Postaje pesimist, gubi vjeru u Boga, razočarao se u ljudima. Upravo ta preobrazba goni subjekta na bijeg, s neprestanom težnjom da se povrati u prijašnje stanje spokojstva u mladosti. Razlog njegova putovanja je promijenjena svijest o životu i svijetu tijekom odrastanja, a cilj je povratiti se u djetinjstvo, mirnu luku prije preobrazbe. Ali, njegova je transcendencija konačna, stoga je sam smisao putovanja upitan, a subjekt, svjestan nemogućnosti povratka, pribjegava evokacijama da mu na trenutak »ožive« izgubljeno djetinjstvo, no i te su slike začinjene ironijom i pesimističnim aforizmima koji mu ne dopuštaju povratak u prvobitno stanje. Ironijski način pripovijedanja Franova je osnovna arhetipska situacija; subjekt se ostvaruje kroz narativnu strukturu, preispitujući sebe – zrelu osobu u odnosu na sebe – dijete na putovanju – odrastanju, ironijom izriče svoj odnos prema životu i svijetu.

Na sljedećem ćemo primjeru pokazati kako u crtici – proznoj pjesmi Što tražiš⁸⁴⁾, subjekt iznosi svoje želje u slikama, koje pripadaju arhetipskom poimanju svijeta: »Tražim pećinu u kojoj bih se poput Davida pred neprijateljem svojim sakriti mogao, i luku da od oluje utečem!« Pećina je arhetip maternice, početno stanje, a i luka se ovdje može shvatiti u istom kontekstu. »Tražim štap na koji bih se mogao upirati, i miran šator da počinem«. Štap je os svijeta, koja omogućava duhovnu ravnotežu. Šator je slika nebeskog svoda, sveto mjesto gdje se pojavljuje božansko, Očeva zaštita. »Tražim izvor vode koja bi mogla ugasiti žeđu moju, i komad hljeba da utažim glad duše svoje!« Voda, izvor svega, objavljuje transcendentno, a izvor je povratak prapočetku i embrionalnom stanju. Kruh je simbol suštinske – duhovne hrane. Euharistički Krist je »kruh života«, simbol duhovne preobrazbe. »Tražim ljude koji ne sramote imena ljudskog, i boga u kojega bih mogao vjerovati!«

Razočaran, u gomili je usamljen. Njegovo Ja je mjerilo vrijednosti života, pa ni Bog, kao vrhovni autoritet, ne zadovoljava njegova očekivanja: »Zašto bog ne sudi na ovome svijetu? Zašto pravedni i nepravedni jednako živu i umiru? Zašto dobrome nije dobro, a lošemu zlo?«⁸⁵⁾ »Tražim brijeg s kojega bih mogao vidjeti zemlju obećanu, i grudu zemlje da pokrije jadne kosti moje!« Njegova je zemlja obećana njegova gruda zemlje – rodna zemlja, domovina. To je želja za trancendencijom, povratkom u kriptu, grob, maternicu – ontološki povratak na početak.

Preobrazba koja mu je suđena je konačna: »Tražim, tražim, a uzalud tražim«. Prognan iz svoje »obećane zemlje« – domovine, Fran Mažuranić vječno luta u potrazi za identitetom, svojim Ja. Opus Frana Mažuranića je mitološka pripovijest o gubitku i ponovnom stjecanju identiteta na putovanju kroz vlastiti unutarnji svijet. Odrastanje je spoznavanje svijeta i samospoznavanje, arhetip individuacije. Subjekt se nije uklopio u vanjski svijet, stoga njegov impuls potrage možemo svrstati u ironijski način pripovijedanja.

d) Mitsko i bajkovito putovanje Ivane Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić je, nakon obavljene majčinske dužnosti, nesvakidašnjom maštovitošću stvorila djela izuzetne umjetničke vrijednosti. Isprva je pisala za »četicu svoje dječice«, potom je slijedila svoj iskonski stvaralački nagon i kao samosvjesna umjetnica riječi stvorila čudesni svijet namijenjen svoj dječjoj čitalačkoj publici. Usmena književnost, narodne predaje, slavenska mitologija i njezina osebujna percepcija zbilje u neponovljivoj sinergiji pretočeno je u bajkovita putovanja brojnih stvarnih i mitoloških likova u Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića i Pričama iz davnine. Gledajući iskre u kaminu Ivana je vidjela male kućne duhove, vidjevši dječaka na kiši vidjela je šegrta Hlapića i ovjekovječila ga u pustolovnom romanu. Njezino je »viđenje« realnih stvari, ljudi i zbivanja fantastično. Spoj izmaštanog i stvarnog, prirodnog i natprirodnog u djelima Ivane Brlić-Mažuranić nije spoj suprotnosti, već stvarnost mitskog iskustva. Putovanja kroz mitski kozmos inicijacijska su putovanja Ivaninih likova i čitatelja – suputnika koji se bore protiv zla i prihvaćaju etičke norme ostvarene sugestivnom naracijom sveznajućeg pripovjedača.

Čudesno putovanje šegrta Hlapića

Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, narativne su strukture sa sveznajućim pripovjedačem koji pripovijeda iz trećeg lica, tj. subjekt je izvandijagetičan, s primijenjenom vanjskom fokalizacijom. Genette ju naziva nultom fokalizacijom, jer je pripovjedač sveznajući, pripovijeda s nekog božanskog stanovišta, a likove tematizira izvana i o njima zna sve.

»Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta Hlapića«⁸⁶⁾, piše Ivana Brlić-Mažuranić obraćajući se Malim čitateljima 1913., od kada roman za djecu Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića svojom živom događajnošću, blagim humorom, dobrotom, hrabrošću i vjerom u ljubav i istinu, oduševljava djecu i odrasle čitatelje. Djecu, jer su u stanju poistovjetiti se s junakom, koji je »malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce«. Odrasle, jer se mogu prisjetiti iskonskih vrednota, mogu evocirati svoje poistovjećenje s Hlapićem u djetinjstvu, dok su još imali naivna ali čvrsta uvjerenja da dobro uvijek pobjeđuje zlo, a život ih je s vremenom pokolebao. Naposljetku, i jedni i drugi mogu uživati u umjetničkom djelu, jednostavnom izrazu, finim opažanjima, slikama prepunim zvukova i bajkovitošću koja opaja.

Čudnovate zgode šegrta Hlapića smatraju se začetnikom dječjega romana u nas i označavaju kraj razdoblja moralističke pripovijetke i sentimentalne tematike nesretnog djeteta, kraj prevlasti utilitarističke dječje književnosti. Mnogi su se autori bavili genološkim određenjem ovoga djela, pa mu najčešće pridavali i karakteristike bajkovitosti, npr. Stjepan Hranjec ga klasificira kao »roman s bajkovitim elementima«⁸⁷⁾ a Joža Skok zaključuje da su Čudnovate zgode šegrta Hlapića po svojoj formi i kompoziciji »(...)autentičan dječji roman koji u svom sadržaju, radnji i stilu sadrži elemente akcije, pustolovnosti, odraza djetinjstva, skrbništva, ali i bajke, pa je tako moguć njegov smještaj u različite podvrste romana, pa i onu hibridnu i metaforičku kao što je roman-bajka odnosno roman u ruhu bajke pri čemu je najbitnija prvotna atribucija djela«.⁸⁸⁾

Kao poticaj za pisanje romana, autorici je poslužio stvarni dječak – šegrt, koji je neke kišne večeri tražio odlutalu mačku. U romanu su svi likovi stvarni, bez nadnaravnih moći, a fabula je strukturirana kao niz realističkih zgoda s narativnim elementima bajke: bajkoviti početak i završetak, podjela likova na dobre i zle, imenovanje likova itd. U prožimanju mašte i zbilje, ovaj narativni tekst s linearno-progresivnom strukturom, sadrži i elemente pustolovnog romana, poštujući njegove osnovne konvencije kao što su odlazak u svijet, nailaženje na probleme, uspješno rješavanje problema i sretan završetak. U prvom je planu akcija i pustolovnost, pa ovaj roman možemo okrstiti i romanom zbivanja, odnosno pustolovnim romanom.

Dječak polazi na put, bježeći od grube realnosti u kući majstora Mrkonje. Put je prepun izazova, pa se Hlapić tijekom šest dana i sedam noći bori protiv teškoća kao najvažnijeg zadatka ljudskog postojanja. Put vodi u svijet, neodređeni prostor, bez toponimskih i lokacijskih oznaka, veliki grad, selo, polje i šuma, a zbivanja se odvijaju u kronološkom slijedu. Iskustvo koje Hlapić stječe u svijetu, saznanje je o ljudima i samome sebi; on odrasta i usvaja osnovne kriterije o ljudima i životu, koji će ga kasnije voditi kroz život. Svojom poduzetnošću omogućava trajanje radnje, sve dok ne svlada sve prepreke kako bi pronašao svoje čizmice. Suputnica mu postaje Gita, isprva nespremna za akcije, a potom ona preuzima inicijativu, motivirana željom da ostane na šarenom sajmu. Blagim humorom ostvarena je i muško-ženska različitost, a Hlapić je, sa svim atributima junaka, slab na »ženske« suze i u sebi se raduje kad Gita odluči nastaviti putovanje s njim, a ne vratiti se u cirkus. Intertekstualnost je ostvarena Hlapićevim pričanjem Andersenove bajke Kraljevna na zrnu graška, koju je Gita sa zanimanjem slušala prije spavanja.

Svi likovi su tipizirani, sa šturim vanjskim opisom, a karakterno jasno određeni već samom pojavom kao pozitivni ili negativni, bez istančanije psihologizacije. Pozitivni imaju neki problem koji Hlapić uspješno riješi, a svi su problemi povezani sa crnim čovjekom i njegovim ortacima, koji na koncu završavaju smrću, osim Rđavog Grge, jer mu je pružena mogućnost preobrazbe te postaje dobar, također odlazeći u svijet da pomaže drugima. Životinje, Hlapićev pas Bundaš i Gitina papiga, simpatični su elementi stilizacije, ali bi se mogli shvatiti i kao pomagači, jer upravo Bundaš pronalazi Markove guske i s papigom pomaže Giti da izvede svoju cirkusku točku na sjenokoši.

Autorski sveprisutni pripovjedač, u gotovo pristranom odnosu spram glavnog junaka, čestom autoreferencijalnošću najavljuje opasnu situaciju koja slijedi: »Da je znao siromah košarač kakvo zlo još danas čeka Hlapića i Gitu, sigurno bi ih odveo u svoj siromašni stan da ih očuva.«⁸⁹⁾ Ili prividno umiruje čitatelja: »Ali zato ipak neka nitko ne bude u preveliku strahu. Hlapić je tako malen i tako dobar da će valjda srećno izbjeći svakoj pogibli«⁹⁰⁾ ili pak upozorava: »Tko je čitao ovu knjigu do ovoga mjesta i tko je zavolio Hlapića, taj bi najbolje učinio da za sada zatvori knjigu i da do sutra ne čita dalje.«⁹¹⁾ Spretno građenje napetosti, gnomičnost, sentencioznost i aforističnost jezika i stila odlike su ovog romana.

Posljednja noć na putu najavljuje zadnju buru i razrješenje u sedmom danu, kada putovanje svršava. I podnaslovi potvrđuju vrhunac avanturističkih akcija i napetosti: Poznati glas, Po noći u cirkusu, Nova pogibelj, Dva opaka čovjeka, Hlapićeva odluka, Po noći na putu, Kola u magli, Pomoć, Hlapić i Gita opet sami, U šikari i mraku, Strava, Iznenađenje, Kako se sve to dogodilo, Kod Markove kuće. Pojedine narativne jedinice služe kao signali koji će se do kraja razviti u fabuli, kao kućica s plavom zvijezdom, na koju nas pripovjedačica upozorava da je upamtimo, jer će svoju ulogu imati kasnije, kao i Hlapićev i Gitin razgovor u kojemu ona poželi da je Hlapićeva majstorica njezina majka ili Gitina brazgotina na palcu koja će otkriti njezin pravi identitet. Brojne su poslovične izreke kao općeljudska iskustva, a jednom od njih podcrtano je zločinstvo, kad su Hlapić i Gita bili svjedoci plaćanja ukradenog konja: »Ali njihove su ruke bile tako crne da su i zlatni dukati na njima potamnjeli.« Nudi nam fina opažanja: »Iz polja i livada došla je mudrost u Hlapićeve školske i sve druge knjige«⁹²⁾; zorno nam opisuje i dočarava zanimljivu sliku prepunu zvuka: »Hlapić nije govorio ništa. Njegove čizme žurno su udarale po kamenju gradske ulice. Za njim su isto tako žurno lupale male Gitine cipelice. Najbrže su ipak tapkale noge Bundaševe.«⁹³⁾

Opisi su slikoviti, s jednostavnim ali živim usporedbama i kontrastiranjem, poput slike grada u kojem je bio sajam:

»Taj je grad bio tako velik da je imao jednu veliku crkvu sa dva tornja i deset malih crkvi s jednim tornjem. Imao je taj grad stotinu ulica, a u svakoj ulici vrvjeli su ljudi kao mravi. Svaka je ulica imala po četiri ugla, a na svakom uglu stajala su dva stražara.«⁹⁴⁾

Grad predočava neorganski svijet. Četvrtasti grad pripada mineralnom simbolizmu kao i Nebeski Jeruzalem. »U suvremenoj analizi grad je simbol majke koja zaštićuje i ograničuje. Grad se dovodi u vezu sa ženskim principom.«⁹⁵⁾

Maleni Hlapić krenuo je u veliki svijet i shvatio da u njemu ima bezbroj opasnosti i zla, ali i dobrih ljudi kojima treba u svakom trenutku biti spreman pomoći. Zamislimo kako bi izgledao svijet da nije bilo Hlapića: Grgina bi kuća izgorjela zajedno s ukradenim stvarima, Gita bi i dalje patila u cirkusu, crni čovjek, vlasnik cirkusa i Rđavi Grga ukrali bi kravu siromašnom Marku i još bi puno zla bilo na tom svijetu. Hlapić je herojski spriječio zlo, upoznao Gitu, koja mu je kasnije postala ženom, a dobra majstorica i Mrkonja pronašli su svoju izgubljenu kći. Sve je prepreke svladao svojim vrlinama i pun novoga iskustva, odrastao i postao sretan čovjek – majstor Hlapić.

Zbog narativne strukture u kojoj junak polazi na put, svladava sve prepreke i ostvaruje svoje želje, avanturistički roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića prema Fryevoj povijesnoj podjeli sasvim se uklapa u visikomimetski modus. Nizanje zgoda u kojoj se pojavljuju prepreke i njihovo otklanjanje u linearnom slijedu tipičan je primjer gradacijskog sižea.

U romanu je bitan arhetip dobre majke, ostvaren u likovima majstorice i Grgine majke, a naracijom sveznajućeg pripovjedača istaknuta je etičnost glavnoga junaka: njegova dobrota kao vrhunska moralna kvaliteta kojom je moguće savladati sve prepreke i domoći se cilja – sretne obitelji. Hlapićevo je putovanje proces inicijacije.

Iako u Čudesnim zgodama šegrta Hlapića nema nestvarnih, mitskih likova, kojima obiluju Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, sva su njezina književna djela »čudesne zgode« u smislu naglašene etičnosti pomoću koje likovi putuju do ostvarenja svojih ciljeva.

Putovanje šegrta Hlapića predstavlja proces inicijacije; dječak bez ikakva iskustva o životu i svijetu odlazi u nepoznato. Tijekom putovanja upoznaje mnogo ljudi, upada u brojne opasne situacije koje uspješno rješava – pomaže dobrima rješavajući ih zla. Početni motiv zbog kojega je krenuo u svijet, majstorova nepravda, ubrzo poprima novi smisao. Najprije je to potraga za ukradenim čizmama, a potom postaje odgovoran za okolinu u kojoj se nalazi pomažući siromašnima, nejakima i dobrima. Na putovanju se zaljubljuje, pa je i povratak u dvoje njegovo novo iskustvo. Odrastajući, prebrodio je mnoge prepreke. Tajna koju su majstor i majstorica skrivali od njega sada je mogla biti otkrivena, a Hlapić je bio spreman razumjeti i oprostiti sve nepravde, napokon postavši dio sretne obitelji.

Bajkovito putovanje u davninu

Osam zlatnih dukata rese narodnu nošnju Ivane Brlić-Mažuranić koju je ona s ponosom odijevala čuvajući iskonski duh slavenske mitologije i poput starca Vjesta održavala »sveti oganj« iz davnina. Sve su bajke putovanja do ostvarenja neke plemenite želje, kako tvrdi Branimir Donat:

»Kako se očigledno radi o postojanim označiteljima koji u sebi sadrže svijest o prošlom u značenju univerzalnog i zmajevi, i duhovi, i čudotvorno pruće, i vedri ‘domaći’ i tolika neobična bića imenovana živim imenima kojima je teško otkriti identitet, ali im nije teško otkriti magičnu privlačnost i nepredvidivost na već poznato, zrače tajanstvenom snagom prave bajke, njih možemo uvjetno tumačiti kao funkciju simbola koji su kod autoričinih narodnih priča vezani uz obred inicijacije itd., dok su u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić posrednici uz čiju pomoć ili pak uprkos njihovu protivljenju ostvaruju, one za bajku tipične optimističke želje.«⁹⁶⁾

Putovanja u ovim bajkama promatrat ćemo kao proces koji čovječanstvo prolazi od svoga početka i u njegovu cikličkom kretanju potvrđuju se vječne istine, tajne života i smrti, zakonitosti kojima čovjek pobjeđuje zlo da bi pobijedio smrt. Mažuranićkina nakana je u čitatelja probuditi mitsku svijest, pobuditi poistovjećenje i ostvariti očišćenje. Čitatelj obnavlja proces inicijacije i postaje humaniziran.

Sve autoričine želje usmjerene su k čovjeku, a priroda – biljni, životinjski svijet i neorganska priroda – te mitska bića, uvijek su u funkciji pomagača ili prepreka u ostvarivanju želja. U prikazanom apokaliptičkom svijetu naglašena je Mažuranićkina težnja za podudarnosti željenoga i moralnoga. Ta izmještenost u smjeru morala jasno je izražena oprekom dobra i zla, uronjena u religijske kanone, odnosno biblijske arhetipove, uz koje supostoje bića iz slavenske mitologije.

Priče iz davnine protumačit ću klasificirajući ih prema zajedničkim arhetipovima, podređujući ih osnovnom – putovanju (mythos)⁹⁷⁾, kao procesu koji uz pomoć ethosa⁹⁸⁾ dovodi do dianoie⁹⁹⁾ i ostvarenja želje.

Poznato je da su u psihološkim interpretacijama bajki najznačajnije psihoanalitičke studije Sigmunda Freuda i dubinskopsihološke Carla Gustava Junga. Pritom, za razliku od Freuda, koji cjelokupno ponašanje osobe interpretira na osnovi postupaka kojima se traže uzroci kompleksa u ranom djetinjstvu, dakle u individualnom nesvjesnom, analitička psihologija u bajkama i mitovima, kojima je dala kudikamo veću ulogu od Freudove psihoanalize, iščitava primordijalne ideje, arhetipove. Među tim univerzalnim simbolima kolektivnog nesvjesnog koji upućuju na put transformacije i razvoja, najvažniji su persona¹⁰⁰⁾, animus¹⁰¹⁾, anima¹⁰²⁾ i sjena¹⁰³⁾.

Junaci u Pričama iz davnine tipičan su primjer junaka u kojemu su uobičajeni zakoni prirode ukinuti, stoga: »(...) čuda hrabrosti i izdržljivosti, za nas neprirodna, za nj su prirodna, a začarano oružje, životinje koje govore, strašni ispolini i vještice i čudotvorne amajlije ne narušavaju pravilo vjerodostojnosti nakon što se utvrde postulati romanse. Ovdje iz mita, primjereno nazvanoga tim nazivom, prelazimo u narodnu priču, legendu, Märchen i njihove književne srodnike i derivate«.¹⁰⁴⁾

Prema tome, Ivanine bajke po Fryevoj povijesnoj i arhetipskoj perspektivi možemo svrstati i u romansu.

 

Bajka Kako je Potjeh tražio istinu, čini se, iziskuje pomniju arhetipsku analizu, jer se u ovoj složenijoj naratološkoj strukturi njegovo putovanje može okvalificirati kao potraga za sjenom u jungovskom smislu.

Želja za znanjem, točnije za samospoznajom, vodi Potjeha da godinu dana u kontemplaciji traži istinu, koje se ni pod koju cijenu ne želi odreći. U tome ga ometaju bjesovi, sluge mitskog Bjesomara, koji ne žele da Potjeh sazna tajnu božju. Opreka Bjesomaru, Bog u liku Svarožića, prikazan heraldičkim bojama: zlatnom i zelenom, Sunce koje je simbol uskrsnuća i besmrtnosti. Kao čuvar božanske tajne, on predstavlja arhetipsko predočenje anime (Anime Mundi, Duše Svijeta), kao iskonske slike kolektivnog nesvjesnog. Istodobno, on je Otac, Kralj, zaštitnik i osoba od autoriteta, čiju tajnu želi spoznati Potjeh i time narušiti hijerarhijsku strukturu svijeta.

Starac Vjest, čuvar »svetoga ognja«, vatre koje simbolizira život, održava taj oganj, temelj ljudske zajednice, arhetip je mudroga starca. Njegov je dom u bukovoj krčevini, a to je prostor znanja, na što upućuje i staroslavenska riječ buky u značenju slovo. Ljutiša i Marun dozvolili su da njima vladaju bjesovi, ugrozivši tako opstojnost njihove obitelji. Tek su, odbacivši demonske sile, shvatili da su počinili velik grijeh, pokajali se i spasili djeda. Bjesomar i njegovi bjesovi simboli su kolektivne sjenke, užici ega, destruktivni instinkti. Oni dehumaniziraju prirodu i oličenje su nečastivog.

Fabularna struktura je trolinijska: Potjehovo traženje istine (odlazak u šumu, boravak i smrt), Ljutiša i Marun sa svojim bjesovima stječu bogatstvo i razaraju dom, temeljne vrijednosti ljudskoga roda i njihovo kajanje, a treća je odlazak Vjesta s dvojicom unuka u potragu za Potjehom.

Bajka obiluje arhetipskim simbolima. Najzastupljeniji su kršćanski – teško je ne primijetiti biblijske asocijacije. Potjeh sjeda ispod jabuke u gori i pada u zdenac, odakle je prije izašao Svarožić. U zdencu su bjesovi cvilili i trpjeli muke ispuštajući sumpor. Nameću nam se biblijske slike jabuke kao drva spoznaje, zdenca kao simbola krstionice sa svetom vodom, vodom očišćenja. »Voda je postojanje onkraj ljudskog života koje prati smrt. Duša uranja u nju kad umire. Ona je ujedno izvor života – objavljuje transcendentno.«¹⁰⁵⁾ U kršćanskom svijetu voda simbolizira »krštenje« i novo rađanje, uskrsnuće – odlazak u raj. Potjeh ne može spoznati istinu, pa mu je Svarožić ponovi. Potjeh se nagne nad zdenac, padne i utopi se. No, on je u vodi preobražen, i pred vratima raja čeka otkupljenje svojeg grijeha.

Dubravka Zima ovdje primjećuje: »Tu je naime prisutno dvostruko ugledanje na mit – s jedne strane mit kao način funkcioniranja sustava, mit kao utvrđena, nepromjenjiva slika svijeta s hijerarhijom koju je nemoguće zaobići – mit kršćanstva po kojem se ravna ‘davnina’, što je paradigmatski postupak književnosti ‘kraja stoljeća’, a s druge strane slavenska mitologija, odnosno poglavlja zamišljene pra-slavenske ‘povijesti’ kao uzor u konstruiranju likova, situacija i raspleta«.¹⁰⁶⁾

Mudar starac ide na put da se žrtvuje za »izgubljenog sina«. Kad su stigli na brdo, »djed se sav izmijenio u licu, posinjio, i nije nalik na živog čovjeka. (...) Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku.« Njegova vanjska preobrazba podsjeća na preobrazbu Kristovu u evanđeljima, kad je s Petrom, Jakovom i Ivanom krenuo na brdo (Preobraženje, Matej, 16,2): »Tada se preobrazi pred njima: lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo«; (Luka, 9,29): »Dok je molio, promijeni se njegovo lice, a odjeća mu postade bijela, sjajna.«; (Marko, 9,7): »Uto naiđe oblak te ih prekrije, a iz oblaka dopre glas: ‘Ovo je Sin moj – Ljubljeni!’ (...)«

Išao je da pomogne onome, »kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu«¹⁰⁷⁾. Žrtvovao se za spas duše svoga unuka i spas svoga pokoljenja. To je primjer metempsihoze¹⁰⁸⁾, jer je to potpun i konačan prijelaz iz jednog stanja u drugo.

Starac Vjest tipičan je primjer pharmakosa¹⁰⁹⁾, dobrovoljne žrtve, kako bi otkupio Potjehov grijeh i zajedno s njim otišao u »zlatne dvore« Svarožićeve. »Tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome tko im novi pridolazi. Al Svarožić nit uživa niti u dvor pušta ikoga koji krivicu kakovu na duši nosi.«¹¹⁰⁾

Do zlatnih dvora vode široke stepenice, što simbolizira kretanje od jednog svijeta do drugog. Ujedno, to je tipična točka epifanije.¹¹¹⁾ Ulaženje u dvore na nebu, u raj gdje stoluje Svarožić, prihvaćanje je smrtnosti, suočavanje s trenutkom istine i svođenje jastva do svoje biti. Uz pomoć svog djeda Vjesta, Potjeh u svojoj transformaciji postaje duhovno prosvijetljen, spoznavši istinu kolektivnog nesvjesnog. Otkupljenje od grijeha može se prema kršćanskoj mitologiji shvatiti kao otkupljenje grijeha čitavog čovječanstva: »Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda«.¹¹²⁾

U bajci Regoč, Vila Kosjenka, koja se s oblaka spušta na zemlju na svoje prvo inicijacijsko putovanje i Regoč, div iz beživotnog kamenog grada Legena, u kojem nema događanja, stoga ni vremena, fantastična su lica koje Ivana Brlić-Mažuranić suprotstavlja ljudskom univerzumu, punom zlobe koja prijeti samouništenju. I sama autorica u Tumaču spominje kako je Regoča preuzela iz Đorđevićeva Marunka, ali poput svih mitoloških bića u njezinim Pričama, i ovdje su ona oblikovana osebujnom maštom, pa osim njihovih osnovnih karakteristika i imena koje je »posudila« iz slavenske mitologije i usmene književnosti, specifično izgrađeni likovi djelo su njezine imaginacije.

Dubravka Zima u svojoj studiji o Ivani Brlić-Mažuranić, fantastične likove naziva pseudo-mitološkim, »(...) stoga što je mitologija koju simulira Ivana Brlić Mažuranić zaista pseudo-mitologija, konstruirana mitologija na osnovi slavenske mitologije, usmene tradicije i autoričina vlastitog stvaralačkog priloga. Veza je likova s mitom i slavenskom mitologijom, kako je pokazala Maja Bošković-Stulli, čvrsta, ali to ne uključuje mogućnost identifikacije Mažuranićkinih likova s istoimenim ili sličnoimenim likovima iz slavenske mitologije«.¹¹³⁾

Kosjenka, sa svim atributima dostojnim jedne vile: čarobni veo pomoću kojega leti te zrnca biserja koje joj je majka dala »ako joj zatreba«, odmah po dolasku krši norme vilinskog rituala noćnog dolaska na zemlju, ne vraća se na oblake sa sestricama, već iz znatiželje nastavlja put. Sa svim karakteristikama dječje logike, Kosjenka ne razmišlja o posljedicama, već djeluje gotovo nagonski, fokusirajući se na ono što u tom trenutku vidi. Vođena djetinjom maštom, pokreće tromog, »neuputnog« Regoča, koji zbog svoje veličine i snage ima funkciju pomagača, da bi Kosjenka svladala prepreke na svom putu do »zlatnih polja kao dvije zlatne marame.«¹¹⁴⁾ Regoč je bezidejni stvor koji pristaje krenuti na put s Kosjenkom, samo zato što još nikad ni s kim nije razgovarao i još ga nitko ni na što nije nagovarao. Njegova sudbina nije u njegovim rukama, on ne donosi odluke, ali njegova dobrota, koja mu u Legenu nije potrebna, karakteristika je zbog koje je promijenio svoj usud. Njemu je bila potrebna Kosjenka da doživi humanizirana čuvstva, zaleđena u golemom tijelu, kao u dirljivoj sceni oživljavanja male vile:

»Ide tako Regoč, ide svojim putem, sve od stupa do stupa. Već je daleko poodmakao, al sve mu nešto nije pravo. Ne zna Regoč sam što je ono što mu nije pravo. Popravlja on remen o pojasu: da ga možda remen ne steže? Pa onda proteže ruku o ramenu: da mu možda ruka nije zaspala? Ali nije ni ovo ni ono, nego mu još jednako nije pravo. Čudi se Regoč: što li je to njemu? Čudi se i od čuda potrese glavom. Kad Regoč potrese glavom, zaljulja se košić njemu na uhu. A kad je Regoč osjetio kako je košić lagan i kako u njemu Kosjenke nema, onda Regoča stisnulo kruto u srcu i u prsima, i on se, luda glava, ipak dosjeti da ono njega mori žalost za Kosjenkom, dosjeti se da valja Kosjenku spasiti (...) pa došavši do nje (...) Regoča bijaše od žalosti tako stisnulo u grlu da nije mogao viknuti, nego on pruži svoju silnu ruku i polagano dohvati hladnu Kosjenku i položi je na svoj dlan, te je grijaše i grijaše među oba dlana kao zimsku ptičicu. I gle! Iza nekog doba makne Kosjenka ručicom, i svjetiljka odmah jače zasvijetli. A onda mahnu Kosjenka glavom, i plamen na svjetiljci još jače zasvijetli. Napokon otvori Kosjenka oči, a svjetiljka plane tako jasno, kao da zlatom gori! Kosjenka pak skoči na nožice, uhvati se Regoču za bradu i od velike radosti zaplakaše oboje. Regočeve suze bijahu krupne kao kruške, a Kosjenkine sićušne kao proso; al u stvari isto bijaše, i oni se od to doba silno zavolješe.«¹¹⁵⁾

Nakon putovanja pod zemljom, gdje je pohranjena slika ljudske povijesti, povijesti koja je svojim oznakama krune i oružja vječito bila borba za vlast i bogatstvo, ostaviše zakopane tajne božje i izađu kod zlatnih polja. No, i nakon hoda kroz prošlost čovječanstva i u ovom, uvjetno rečeno sadašnjem vremenu, jer vrijeme bajke je mitsko, svevremeno, traje sukob i mržnja između dva sela. Tako ova dva mjesta: ispod i nad zemljom, te dva vremena: prošlost od davnina i sadašnjost do vjekova, supostoje kao manifestacija arhetipske vječite borbe dobra i zla. Čobani i čobanice iz obaju zavađenih sela, koji su u svojoj dječjoj naivnosti provodili vrijeme zajedno, ne mareći za mržnju starijih, s oduševljenjem su prihvatili Kosjenku i njezino čarobno biserje koje je u igri potrošila. Ljiljo, mudriji od ostale djece, slutio je nadolazeće zlo.

Gradacijom veselja u dječjoj igri, opasnost od uništenja bivala je sve bliža. U ovom kontrastu igre i smrti ključ je Kosjenkinog odrastanja. Ona se odriče svog dosadašnjeg vilinskog života, žrtvuje čarobnu koprenu kojom spašava čobane i čobanice te, preobražena, zauvijek ostaje na zemlji. Ne žali za dosadašnjim životom, ne sjeti se ni svojih sestrica niti majke, već postaje društveno odgovorna i spremna za početak novoga života, na temeljima dobrote i iskustvu mudrih staraca. Oni su jedini preživjeli vodu Zlovodu, rijeku smrti, koja je s lica zemlje isprala svo ljudsko zlo, a Regoč ju je pustio duboko pod zemlju. Budući da je ispunio svoju funkciju, zaustavio poplavu i spasio djecu, ugledavši naborana staračka lica šukunbabe i šukundjeda, uplašio se i otišao natrag u svoj spokojan Legen, natrag u mit. Svijet stvarnosti užasnuo ga je antropologijom zla i protjecanjem vremena, otiscima na staračkim licima. Regočev povratak u Legen (Ledeni Grad) pokazuje da je zemaljski život osuđenosti na opstanak okrutniji od života u pustoj zemlji. Vrijeme ledene pustinje označuje zaleđeno vrijeme; nemoguć je događaj.

Poplava koja je uništila dva sela asocira na starozavjetnu sliku općeg potopa, a djeca su odabrani primjerci ljudskoga roda, kao u Noinoj arci, spašena da svijet učine novim i boljim. Opis ljudskoga zla plastičan je prizor dance macabrea:

»Još bi se seljani i spasli da su bježali pred vodom na svoje tavane. Ali u oba sela bijahu svi seljani izašli na gumna sa sviralama i talambasima da se raduju i da gledaju jedno selo u propast drugoga. Pa kada već i jednima i drugima bijaše voda do pojasa, oni još udarahu u talambase, a kad im je bila voda i do grla, oni još puhahu u sviralice od zloradosti. I tako se potopiše svi do jednoga, sa talambasima i sa sviralicama, a bijaše to pravedna kazna Božja za zlobu njihovu.«¹¹⁶⁾

Kosjenki su sagradili kulu nasred sela, a na vrhu kule napravili vrt. Vrt na kuli označuje stube – vraćeni dodir Neba i Zemlje koju je uspostavio novi naraštaj. Taj dodir Neba i Zemlje primjer je epifanije.

Dualizam života i smrti, bezazlenog djetinjstva i mudre starosti, bitno je mitsko obilježje prisutno u svim bajkama Ivane Brlić-Mažuranić.

Narativna struktura Regoča je linearna, događaji se nižu kronološki, a naglašena ritmičnost naracije srodna usmenom pripovijedanju u narodnoj književnosti. Stilizirani su opisi prirode, koja je u dvojnom odnosu s čovjekom: može imati razaračka svojstva, pred kojima je čovjek bespomoćan, ili je plodonosna u simbiozi s čovjekom.

Šuma Striborova je začarana šuma koja se »prema potrebama naivne ćudorednosti na poseban način« opterećuje »tako čudnovato« da je »stvarnost ne priznaje više kao svoje vlasništvo«.¹¹⁷⁾

Začaranost šume Striborove uzrok je remećenja skladne simbioze majke i sina, momka koji je živio »sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu«.¹¹⁸⁾ Zbog svoje naivnosti, sramežljivosti i gluposti, preobrazio se u bezdušnog čovjeka, dovevši u kuću nevjestu guju koja se antropometamorfizirala u »ljepotu djevojku«, te potpao sasvim pod njezin utjecaj. Snaha je žena koja će dovesti u pitanje odnos sina i majke, koja ugrožava majčinsku ljubav. Guja priziva arhetip Evine zmije. Glavni je lik mladićeva majka, koja trpi nevolju u svojoj kući, poniženja i uvrede, sve zbog bezuvjetne majčinske ljubavi, pa će i Bogu zatajiti da joj je sin zao.

Glavno lice je arhetipska žena – dobra majka, koja će žrtvovati i svoju sreću da bi spasila sina od snahe – zmije, simbola zla i izopačenosti. Radi se o borbi dobra i zla, točnije zle duše koja je bila zarobljena u tijelu zmije. Staričini pomagači bit će Domaći, iskrice s domaćeg ognjišta, »nosioci njezinih misli«¹¹⁹⁾. To su mali kućni duhovi, a prizor njihova pojavljivanja ostvaren je iznimno snažnom vizualizacijom bogatom ritmičnom rečenicom:

»Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći, i ona uđe u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali kolo »Domaći«, sve sami mužići od jedva pô lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo. Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže. Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše – sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego se raduje veselju što joj ga Bog šalje na utjehu.«¹²⁰⁾

U bakinoj poniznosti i trpljenju, uočljiva je zamjena psihološke karakterizacije, kako tvrdi Dubravka Zima, »alegorijskom kršćanskom idejom na kojoj počiva fantastična ‘davnina’.«¹²¹⁾ Baka, protjerana iz svoje kuće, kreće na putovanje, a Domaći je vode do Stribora, šumskoga starješine. Simboličan je njezin odlazak, kad padne raspelo sa zida i utrne vatra na ognjištu, a sin shvati da je pogriješio. Sin, između dobre majke i zle žene, dobiva mogućnost pokajanja i oprosta kao primarne kršćanske ideje. Majka svojom ljubavi prema sinu poništava čaroliju u šumi, pa se snaha ponovo pretvori u zmiju i zauvijek nestane. Sina je izvela na pravi put, što je i bio smisao njezinog putovanja. Majka je nositeljica ideje da nije sva sreća u zadovoljavanju osobnih interesa. Ona je glavna junakinja koja iz realne okoline kreće u čudesni krajolik začarane šume, prebrodi sve teškoće i vraća se kao pobjednik u svakodnevni život.

Bakino putovanje je borba za sinovljevu sreću. Ma kako god bila primamljiva ponuda Striborova da se vrati u sretno djetinjstvo, u kojem neće trpjeti poniženja od onoga kojeg najviše voli, baka ostaje ustrajna u svojoj ljubavi po cijenu svoje sreće. Putuje vođena plamičcima – svojim mislima i ljubavlju, malim kućnim dusima, simbolima sretnoga doma. Othrvala se teškom iskušenju i putovanje okončala povratkom u dom, lišivši sina zla.

 

Jagor, tipična je priča o zloj i pohlepnoj maćehi i nesretnom djetetu, na čijoj je strani sva njegova djedovina, na čelu s čuvarom stoke, Baganom. Bezazleni dječak postaje žrtva babe Poludnice, koja ga odvlači u mitski prostor podzemlja, a ono svojom vrućinom, vatrom i golemim ovcama crvena ruha asocira na kršćansko poimanje pakla. Dijete je gledalo tu paklenu ružnoću i mislilo: »kako je malo i umiljato sve ono dobro njegovo, kojega ga je maćeha lišila, a kako je veliko i strašno ovo zlo, koje je za njega izmislila«.¹²²⁾ Otac, koji je zapostavljao sina, kreće u podzemlje da izbavi sina, ali zaboravi popiti vode, kako mu je savjetovao Bagan, udahne silnu vrućinu, pokaje se i umre. Očevo putovanje u podzemni svijet podsjeća na mit o Orfeju i Euridiki, zbog prekršene zapovijedi i neuspjela izbavljenja.

Kod Ivane Brlić-Mažuranić priroda je skup dobrih antropomorfnih ideja koje služe čovjeku, pa malom Jagoru, koji se ne može sam obraniti od okrutne maćehe i osloboditi iz podzemlja babe Poludnice, pomažu Bagan, kravica bušakinja i riđa kozica, ali i druge pojave koje je čovjek podčinio:

»I pođe odmah Bagan, pa se uvuče još iste noći u pšenicu, što bijaše u hlijevu. Prebire, prebire i nađe jedno zrnce, prikuči mu se i reče: ‘Pšenice, djetetova pšenice, ne daj se’, i metne zrnašce navrh hrpe. Ode zatim u kolibu, uvuče se u vunu, nađe jednu dlačicu, priključi joj se i reče: ‘Vunice, djetetova vunice, ne daj se’, i metne dlačicu navrh vune. Pa ode u pojatu, prebaci svu slamu, nađe jednu slamčicu i reče joj: ‘Slamčice, djetetova slamčice, ne daj se’, i položi je navrh baglića. Kad ujutro, digla se maćeha i počela upravljati svime. I sve sluša, kako treba, samo se u svačemu našla jezgrica, pa se ne da. Ako maćeha baci žita u žrvanj, sve se žito samelje, samo jedno zrno neće: zviždi, ciči, zaustavlja žrvanj, a ne možeš naći, koje je. Ako uzme vunu na preslicu, sva se vuna mekano isprede, samo jedna dlačica neće: bode u prste kano iglica, a ne možeš vidjeti, koja je. Ako opet ode u pojatu, da uzme slame u svitak, sva se slama savija, samo jedna slamka neće. Jednako uspravno, stoji, a kad maćeha hoće da je istrgne, slamka se uvuče i ne znaš, koja je. Tako dan za danom – za sva četiri dana.«¹²³⁾

I čađavi klinci i preslica, škrinja i tronožak, sve je oživjelo da se odupre maćehinu zlu. A kravica i kozica pošle su na put da izbave Jagora iz paklenoga grotla. Vizualizacijom pokojnoga djeda u bijelom, koji poput božanske osobe blagoslovi dijete, čitavo se imanje preseli do Jagorovih nogu i uništi maćehu s babom Poludnicom. Budućnost nevinoga djeteta, kao pobjeda dobra nad pohlepom i zloćom, trajno je osigurana.

Jagor je živio u pojati, među kravicom i kozicom, poput Isusa Krista u jaslicama. Kristološku sliku napuštenog nevinog djeteta upotpunjuje ženski princip; majčinstvo simboliziraju kravica i kozica, a princip oca, Bagan.

Jagor je nejako siroče bez majke čije putovanje simbolizira život »u paklu« s bešćutnom maćehom i povratak na svoju djedovinu. Putovanje kao negativno i teško životno iskustvo put je dječakova sazrijevanja. Pravednom kaznom maćehe i Poludnice osigurana je njegova sretna budućnost te odrastanje na baštinjenom imanju i iskustvu predaka koje čuvaju antropomorfna bića.

U bajci Sunce djever i Neva Nevičica, čim se rodila, Nevu su vile okupale u omaji. Autorica objašnjava da je to »voda što se omahuje, prska s mlinskog kotača pri njegovu okretanju; u toj vodi i danas seoske žene kupaju djecu da bi zlo od nje otjerale.«¹²⁴⁾ Prorekle su da će joj Sunce biti djeverom u svatovima, »a bila ona prekrasna i uvijek nasmijana kao vedar dan«.¹²⁵⁾ Na strani zla bili su njezini roditelji, »tvrda i krivična srca«¹²⁶⁾, te ohola i moćna carevna. Budući da je Neva zaštićena od zla, unaprijed je znano da će se oduprijeti svim negativnim događajima, stoga je točna tvrdnja Dubravke Zime koja tvrdi da »pripovijedanje u bajkama odlikuje nemotiviranost odnosno slaganje narativnih elemenata ne po načelu uzročno-posljedične povezanosti, nego po dramskom načelu, pa ishodište pripovijedanja nije zašto se nešto dogodilo, nego kako će se to riješiti«.¹²⁷⁾

Kad Neva Nevičica više nije mogla trpjeti mržnju roditelja, uz poticaj Mokoši, odlazi iz roditeljskog doma. Mokoš je mitološko biće s čudesnim moćima transformacije: »A Mokoš znala je u svašta da se pretvori: i u pticu i u zmiju i u baku i u djevojku. I još mogaše Mokoš svašta učiniti: i dobra i zla. Ali jao si ga onomu koji joj se zamjeri, jer bijaše vrlo pakosna«.¹²⁸⁾

Mokoš je dadiljala Sunce u zimskom solsticiju, kada priča počinje. Ovdje se radi o tipičnom primjeru u kojem je tijek radnje određen mitskim cikličkim vremenom u skladu s prirodom; kada Neva odlazi, Sunce nije više »noćivalo«, već je »silno i žarko, prolazilo pod pol neba kao žeženo zlato.«¹²⁹⁾ No Sunce je u ovoj priči prikazano u svojoj simboličkoj dvojnosti: Nevi Nevičici i Olehu banu ono je donijelo spas, dok je oholu carevnu i njezinu vojsku pomorilo svojom razornom moći. Apokaliptično uništenje podsjeća na Posljednji sud.

Odlazak Neve Nevičice s Olehom banom sasvim je nemotiviran: »Kad došla Neva Nevičica i pred njome prepelica, nitko ih na livadi i ne opazio doli jedinoga Oleh bana. – ‘Još ne vidjeh ovako mile djevojčice’, pomisli Oleh ban i pođe spram nje«.¹³⁰⁾

Neva Nevičica reagira slično: »Kad ovako pomisli, ogleda se ona, a uz nju divan junak, kao da se suncem bratimio. Bijaše to Oleh ban. Brzo smisli Neva Nevičica, ne učini, kako joj bijaše Mokoš zapovjedila, nego pruži ključeve Olehu banu: – ‘Evo tebi ključevi, neznani junače, nek ti bude carevna ljubom i vjerenicom’, reče Neva Nevičica i ne može da skine očiju sa divnoga junaka. (...) – ‘Hvala tebi na ključevima, mila djevojčice, al sam eto drugo zamislio. Ti ćeš meni biti ljuba i vjerenica, jer si ljepša nego jutarnja zvjezdica. Evo dobrog konja moga, ponijet će nas u moju pustu banovinu«.¹³¹⁾ Bez razmišljanja, Neva Nevičica pristane i radosna pođe s Olehom banom na put do njegovih čađavih dvora.

Ohola carevna pokreće silnu vojsku radi ljubomore, a banovinu će braniti šačica junaka i siromaha, te mrki vuk i vučica, suri orao i sivi kraguj. Vuk i strvinari obično stoje na negativnoj, opakoj strani, a ovdje je »učinjen svjestan obrat uobičajenih moralnih povezanosti arhetipova«¹³²⁾, demonska modulacija: uloga pomagača pozitivnim likovima dodijeljena je »negativnim« životinjskim primjercima, koji u ovom kontekstu dobivaju pozitivnu konotaciju.

Malobrojni i slabi pobijedili su jaku vojnu silu uz pomoć Sunca i njegove uništavajuće vatre, pa je dobrota pobijedila oholost i pakost ovoga svijeta. Lijepa i dobra Neva Nevičica na svom je putu sazrijevanja napustila zlo u roditeljskoj kući, odbila lagodan život na dvoru carevne, iz ljubavi krenula na put s Olehom banom, a proročanstvo se, po svim mitskim kanonima, na kraju ostvarilo: ljubav Neve Nevičice i Oleha bana, najjača sila na svijetu, okrunjena je vjenčanjem na kojem je Sunce bilo djeverom. Solarni princip je princip oca. Putovanje od mržnje do ljubavi osnovni je motiv ove bajke.

»Priroda je u neoromantizmu«, ističe Dubravka Zima parafrazirajući Ljiljanu Gjurgjan, »simbolična strana čovjekova bića«.¹³³⁾ U bajci Ribar Palunko i njegova žena more je središnje mjesto odvijanja naracije, koju ćemo promatrati kao paralelno arhetipsko putovanje anime i animusa koji na se koncu stapaju u cjelinu i postaju Jedno.

Ribara Palunka na promjenu pokreće nezadovoljstvo i pohlepa, a neimenovana žena, kao arhetipska praslika žene na put polazi da bi ga spasila. Budući da je Palunko svojom demonskom sjenkom narušio ravnotežu u mitskom vremenu, žena koja ima funkciju osloboditi ga od nje, mora proći brojne prepreke do ponovnog uspostavljanja harmonije. Osim naslovljenih likova i njihova sina Vlatka, svi su ostali likovi mitska bića: Zora-djevojka, Morski Kralj, Morske Djevice te tri nemani: Zmija orijaška, Ptica kljuna gvozdenoga i Zlatna pčela. Ta fantastična bića obitavaju u moru, koje je simbol života i smrti. Prema Rječniku simbola ono je »(...) mjesto rođenja, preobrazbi i ponovnih rođenja. More kao voda u kretanju simbolizira prijelazno stanje između još apstraktnih mogućnosti i određenih zbiljnosti, situaciju ambivalentnosti, a to je nesigurnost, neodlučnost, što može završiti dobro ili loše«.¹³⁴⁾

Kad je Palunko iz svoje obijesti čvrsto odlučio otići u morsko kraljevstvo, nije ga spriječio ni nestanak sina, niti onijemjela žena koju ostavlja. Palunko se pridržava svih kanona fantastičnih bića i uspije doći na morsko dno, do Kralja Morskoga:

»Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvoranom stoji more kao svod stakleni. Od kamena od Alatira plavi svjetlo kao plava mjesečina. Ovjesile se nad dvoranom grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od koralja. A na kraju, na drugom kraju, svirale gdje svire i sitni praporci gdje biju, onamo u zlatnome pijesku uživa i počiva Kralj Morski. Pružio se u zlaćani pijesak, samo volujsku glavu podigao – ukraj njega ploča od koralja, iza njega živica od zlata.«¹³⁵⁾

Utopijski rajski kružni vrt otoka Bujana i podmorje Morskoga Kralja u projekciji neostvarene Palunkove želje figurira kao idealno životno mjesto. U projekciji ostvarene želje metamorfozira u nesretno mjesto. Palunko spoznaje da je loboda u ispodmorskim dvorovima Morskoga Kralja dragocjenija od zlata i bisera. Tada spoznaje bitnu istinu: u svim svjetovima dragocjeno je ono što je nedostižno, ono što pripada Drugim svjetovima. Palunkov bijeg u svijet svakodnevice borba je za opstanak. Njegova želja da živi bez napora očituje njegovu izgubljenu sliku raja i ironizaciju puta potrage muškog načela.

Žena je onijemjela kad je shvatila da joj je nestalo dijete, a ponovo progovorila kad joj ga je Zlatna pčela pokazala. Simbol izgubljene i ponovo zadobivene riječi, od starozavjetne Riječi Božje i Riječi Mudrosti, koja je postojala prije svega prebivajući u Bogu, kao što svjedoči sv. Ivan (Ivan, 1,1), do grčkog pojma logos, u značenju razum, um, možemo protumačiti kao privremeni gubitak istine i smisla, svoje bîti. Ako gubitak govora shvatimo na takav način, možemo opravdati njezinu potragu za mužem, dok na dijete (barem naizgled) i ne pomišlja: »Uzdrmala pčela ženu: il će biti Palunku vjera il nevjera? Il će pčelu pustiti i sinku svome doći, il će pećinom prolaziti do mora neznanoga po lubina velikoga?«¹³⁶⁾

Žena odlučuje žrtvovati sebe – majku i osloboditi muža: »Ja sam svoje čedo oplakala i u srcu svome pokopala. Nisam amo došla radi sreće svoje, već radi male stvari: rad lubina iz mora neznana.«¹³⁷⁾ To je najveća žrtva koju je mogla ponuditi kao zalog vjernosti za spas svojega muža. Savjetima joj je pomagala arhetipska majka, duh njezine mrtve majke u obličju košute. I u ovoj je bajci teško zaobići kršćansku mitologiju. Tako i košuta u kršćanskoj mističkoj predaji označuje oštrovidnost, a »ime životinje potječe od grčke riječi koja znači vidjeti.«¹³⁸⁾ Palunkova je žena poslušala majku koja je »providnošću božjom« znala da će spašavajući muža, spasiti i svoje dijete. Riba koju je izronila iz mora zajedno s Palunkom, taj zlatni lubin bio je njezin sin Vlatko. Riba u kršćanskoj simbolici ima dva različita značenja: riba, koju treba uloviti, čovjek je kojega treba obratiti, dok je drugi Kristov simbol.

Mogli bismo zaključiti da u bajci Ribar Palunko i njegova žena dominira žensko načelo. Žena se žrtvovala i spasila muža, koji je shvatio da je sve ono za čime je žudio bezvrijedno. Etičnost je opet u prvom planu, pa je poanta da je skromnost vrednija od zlata Kralja Morskoga.

Anima i animus, lice i naličje, sjedinili su se, pa je ravnoteža ponovo uspostavljena: »E, kad one večeri lobode večerali, što je bilo, sve zaboravili«.¹³⁹⁾

Bajka Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica puna je doslovnih kršćanskih simbola, kao što su križ kojega čuvaju djeca, crkvica na brdu, crkveno zvono koje plaši demone, svijeća i kandilo itd. »Nigdje na svijetu nije u to doba više bilo ni zmajeva, ni vila, ni vještica, ni kakvih hudoba. Bijaše ih protjerao krst sveti i razum ljudski.«¹⁴⁰⁾ Jedino još utočište fantastični su likovi imali na Kitež-planini, preuzetoj iz ruskih legendi. Putovanje na planinu ima trovrsno značenje: Rutvicu odnosi orao, Jaglenac odlazi za njom, a Relja odlazi da bi vratio svoju kneževinu.

Bratac i sestrica su nevina siročad čiju bismo ljubav mogli protumačiti arhetipom erotske nevinosti. Njihov boravak u pastoralnom i arkadijskom svijetu na vrhu planine, mjestu zaštićenom od zlih prikaza, uklapa se u sliku edenskog vrta:

»Sjedi mala Rutvica navrh planine na svom otočiću, na svetom jezeru. Oko nje krasni leptiri, sve joj na ramena sjedaju, a siva joj grličica dovela u krilo grliće svoje te ih tamo zrnom hrani. – I grančica od maline spustila se nad Rutvicu te se Rutvica nazobala crvenih malina – i ništa joj ne fali.«¹⁴¹⁾

Ili njihov zajednički boravak:

»Na jezeru ima vodice bistre i malina slatkih. Po livadi obdan cvijeće i leptiri, a obnoć krijesnice i rosa, u grmlju slavuji i grlice. Rutvica uvečer stere posteljicu od lišća, a ujutro ga kupa i opančiće mu veže. Misli Jaglenac: više svijeta i ne treba negoli je ovo brazdom oborano.«¹⁴²⁾

Potraga dječaka za Rutvicom protumačit ćemo kao obranu integriteta nevinog svijeta pred nasrtajem iskustva. Sve opasnosti na svom putu dječak doživljava kao igru zbog nedostatka iskustva. Upravo zbog neprepoznavanja opasnosti, uspijeva preživjeti na Kitež-planini. Kad bi planinom putovao razumijevajući što mu se sprema bojeći se zla, iskustvo bi ga odvelo u sigurnu smrt. Do iskustva dolazi prolazeći kroz brojne prepreke koje mu stvaraju vile Zatočnice i Zmaj Ognjeni. Prepreke uspijeva savladati upravo svojom djetinjom nevinošću i nepostojanjem iskustva koje bi ga navelo na (vjerojatno) drukčije postupke:

»Odmah se podigla velika medvjedica na stražnje noge, pružila naprijed šape, i tako ide k Jaglencu da ga umori.

Strašno je medvjedicu pogledati, al Jaglenac ništa strašno ni zlo ne vidi u njoj i ne može ništa drugo pomisliti.

– Ide netko tko mi pruža ruke. Treba da mu i ja ruke pružim.

Podiže odmah Jaglenac obje ručice, pruži ih spram medvjedice i ide prema njoj upravo kao da bi ga mati u naručaj zvala.«¹⁴³⁾

No, plod putovanja jest iskustvo zbog kojega uspijeva sa sestrom opstati na posvećenom dijelu planine okruženom zlim vilama. Zahvaljujući spoznaji o dobru i zlu, Jaglenac će se sa sestricom vratiti s planine, promijenivši Reljine planove kako bi konačno zauvijek uništili zlo na Kitež-planini.

Relja, s atributom mača koji je ratnički simbol svetog rata, ubija Zmaja Ognjenoga, demona zla. Sveti rat je prije svega unutrašnji rat, pa je to možda značenje onog mača što ga donosi Krist (Matej, 10,34). Mač simbolizira sunčevu snagu i posjeduje faličko značenje, simbol koji iskazuje stvaralačku energiju. Kad Jahve istjera Adama i Evu iz edena, »postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da stražare nad stazom koja vodi k stablu života« (Postanak, 3,24). Blažena zemlja postaje zabranjenom. Svijetleći mač bacao je bljeskove nalik munjama; izbacivao je neposvećene iz svetog mjesta.

Relja je bio ohol i željan vlasti, no na »posvećenom mjestu« Kitež-planine, uz dječju nevinost, preobražava se, a mač će dobiti stvaralačku a ne razaračku funkciju; njime će kositi polja i livade, a ne ubijati. Relja je arhetipska slika oca i izbavlja djecu s planine:

»Jedva si nam došao da nas braniš, a sad da nam odmah pogineš i ostaviš nas same na svijetu, što bismo mi! Nego hajdemo odmah da nakrešemo ognja, da upalimo svijeću i kandilo, pak ti, gospodaru, hajde s nama kroz planinu.

Al se knežević vrlo razljutio pak on veli:

– Ne budali, luda djevojčice! Nije me majka rodila junaka da me vodi svijeća i kandilo dok ja imam sablju okovanu!

– Ne vodi te svijeća i kandilo, nego božja volja i zapovijed – odgovori Rutvica. (...)

Relja naposljetku reče: ‘Neću gubiti i objesiti glavu. Hajde, djeco, nakrešite ognja, zapalite svijeću i kandilo, nek me vode vaše male ruke’.«¹⁴⁴⁾

Očiti kršćanski simboli, svijeća i kandilo, oslobodili su planinu od vila Zatočnica, pa su djeca i Relja sretno stigli u podnožje do kolibice. Na spomen Reljine majke, čiji su zlatni pojas i križić djeca čuvala, ona se razvesele i zamole junaka da im dovede svoju majku, da i njima bude majka.

Kraj bajke je sretan, jer su djeca dobila majku, a Relja kneževinu, ne mačem, nego snagom i junaštvom. Dječja nevinost kadra je pobijediti zlo. Putovanje je Jaglencu i Rutvici proces inicijacije, a Relji transformacije iz oholog u plemenitog junaka.

U bajci Lutonjica Toporko i devet župančića, Toporko je lik iz usmene književnosti, iz ruske narodne bajke, a motiv »stvaranja« dječaka iz drveta danas nam je najpoznatiji iz Collodijeva Pinokija (1881.). Devet javorića i jedan grabić postaju dječaci i odrastaju u dvije različite sredine, u dva različita roditeljska para: kraljevskom i siromašnom. Jedini mitološki lik u ovoj bajci je djed Neumijka, čuvar prirode u neobičnoj šumi:

»Djed Neumijka nit se mije, nit se brije, niti nokte podrezuje, nego zori o osvitu i noćci o sutonu nebom prolazi. Na nogama mu opanci skorohodi, a na glavi ćepica-vedrica. Opancima od oblaka do oblaka korača – u dva koraka nebo prođe; ćepicom-vedricom na izvoru vodu crpe te širom po livadama rosu polaže. Bradom pako vjetar razmahuje, a noktima oblake para, pa gdje treba, kišu obara. I maglu rastjeruje da sunce ugrije i zemlju prigleda da l’ pšenica klije. (...) Umilit ćeš se djedu Neumijki, ako vlat na travčici ispraviš – a ako stablu pomogneš, on tebe za brata prima. Jer njemu prečega na svijetu nema negoli je šuma i tratina. Njih on odiskona sa oblaka gleda kako su zemlju prekrile, a što se gdje gdjekoji dvor zabijeli, u to se djed ne razumije pa misli: ovo ništa biti ne može.«¹⁴⁵⁾

On predstavlja svijet prirode, mogli bismo reći on je arhetipski otac prirode, a temelj ove bajke počiva na jedinstvu čovjeka i prirode.

Dvije žene, arhetipske majke, dadiljaju svoje sinove: jedna u opreci sa zakonima prirode, druga u skladu s njima. Jedan od tematizacijskih okvira priče jest agon dviju odgojnih koncepcija: dok su javorići odgajani dvorskom koncepcijom (devet zlatnih kolijevki, devet svilenih šatora), grabić je odgajan prirodnom koncepcijom (u koritu na ledini i na mjesečini). Devetero javorića – župančića odrasta među podignutim visokim zidovima, dok mali grabić odrasta lutajući prirodom.

Dvorski iz obijesti želi pobiti župančiće radi poljuljana ugleda i on je prepreka u njihovom odrastanju.

Toporko, za razliku od svoje braća, doživljava nekoliko transformacija iz živa u neživo i obratno; on je najmanji, najmudriji i njegov je zadatak spasiti braću, uništiti zlo, srušiti zidove i dovesti čovjeka u sklad s prirodom. Toporkova metamorfoza nastupa u trenucima agona sa Zlom. Povratna metamorfoza Lutonjice Toporka u grabov panjić sa srcem crvenim nastaje kako bi drvodjelja (adoptivni otac) mogao dvorskome istesati toporište. Antropomorfoza toporišta u Lutonjicu Toporka nastaje u trenutku kada dvorski provjerava ubojitu moć sjekire, pa mu sjekira odsiječe lijevi prst. Mitem odsječenoga lijevoga prsta oznaka je lažnoga junaka.¹⁴⁶⁾ Dendrometamorfoza Lutonjice Toporka u toporište radi razotkrivanja zlotvora. Naposljetku, antropometamorfoza toporišta u Lutonjicu Toporka. Slijedi prepoznavanje dvorskoga kao lažnoga junaka: »A kako se toporište prebacilo, tako u naručaj baki pao živ i zdrav Toporko!«¹⁴⁷⁾

Mali Toporko povede devetoro braće na put, djedu Neumijki u oblake. Neumijka je arhetip mudroga starca, a njihov put i boravak kod njega je, put odrastanja, inicijacije. U Neumijke im valja izučiti sedam mudrosti. Onu sedmu im ne želi otkriti, a ta je tajna kako da sami siđu s oblaka. Mudrošću maloga Toporka, oni siđu, ubiju dvorskoga, a župan sruši zidove: »Stoji sada bijeli dvor županov kano golub na božjoj ruci, sada bijeli dvor županov kano srce a na čistom dlanu! Nit ga miri nit zidovi kriju, nit ga išto brani ni zaklanja, doli jedne vjere u junake svoje«.¹⁴⁸⁾

Djed im sve oprostio, jer je svijet uređen po zakonima prirode, a na razini arhetipa, priroda je sadržavatelj čovjeka.

Putovanje je vertikalno: do oblaka (neba) i natrag, a motiv je želja za spoznajom i samospoznajom, kako bi mogli uništiti zlo (dvorskog). Boravak na oblacima je odrastanje uz spartanski odgoj djeda Neumijke. Lukavstvom i mudrošću malog Toporka, mladići pobjegnu, vraćaju se do lipe na kojem su župančići pohranili svoje mačeve, a koji će poslužiti kao sredstvo prepoznavanja (anagnorisis) i kao sredstvo osvete nad dvorskim.

Etika humanizma u djelima Mažuranićā

Budući da je književnost nekog naroda bitno određena i okolnostima umjetnika koji svjedoči o istinama trenutka, političke i društvene prilike rezultirale su i specifičnim razvojem hrvatske književnosti. U vrijeme snažnog razvoja građanstva, znanosti i kulture u Europi, u nas gotovo čitavo 19. stoljeće demografski čini većina nepismenog i socijalno ugroženog stanovništva i manjina tuđinskih aristokrata. Čitalačke publike gotovo i nije bilo, a službeni latinski, kasnije njemački ili mađarski, zatirao je bogatu baštinu starije hrvatske književnosti i onemogućavao njezin kontinuitet. Razumljivo je stoga da je u kontekstu europskoga romantizma hrvatska književnost imala osebujan tijek. Nasuprot europskom romantičarskom individualizmu, u nas je naglašen kolektivizam, sloga i jedinstvo nacije. Jezik, kao najbitniju narodnu svetinju, bitnu oznaku nacionalnog identiteta, tek je trebalo usustaviti, a dugogodišnjim naporom iliraca, hrvatski je jezik postao službenim tek nakon pada Bachova apsolutizma (1859.).

U vrijeme poziva biskupa Vrhovca za prikupljanje narodnog blaga (1913.) i Mihanovićeve Reči domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.) rođen je Ivan Mažuranić, čiji je život, književni i politički, bio posvećen jeziku i domovini u Herderovskom smislu. Svojim spjevom Smrt Smail-age Čengića postavio je standard hrvatskog jezičnog izraza, a estetskim značajem djelo je nadraslo svoj društveno-povijesni, ilirski kontekst i do danas ostalo univerzalna, općeljudska poruka prirodnog prava pojedinca i naroda na slobodu, uz uvjerenje da u borbi protiv tiranije uvijek pobjeđuje dobro. Za Mažuranića je etičnost najvažnija kvaliteta čovjekove osobnosti, a to je i poruka spjeva, kao što primjećuje Miroslav Šicel:

»Nadahnuti dubokom vjerom kao zalogom morala, dobra i poštenja, Crnogorci kreću prema cilju da ostvare svoje prirodno pravo (rusoovska teza!) na slobodu stečenu djedovinom u liku tiranina age – ubojstvo ne zbog puke strasti ubijanja i osvete nego zbog zadovoljenja pravde, pobjede dobra kojega bez žrtve nema; dalo je moralno pravo Crnogorcima da bez ‘junačke’ borbe licem u lice – na prepad, u bijegu ubiju krvnika i mučitelja.«¹⁴⁹⁾

Matija Mažuranić, kao dvadesetodvogodišnji mladić, odgojen na istim moralnim principima, u turskoj se kulturi, oprečnoj njegovom poimanju dobra i zla, nalazio u neprekidnoj opasnosti. Njegove su bilješke poslužile kao sinopsis za pojedine prizore Ivanova spjeva (Harač), u kojem je opjevano tursko zvjerstvo nad kršćanima. »Dervišu je prosto ubiti krstjanina«¹⁵⁰⁾, zapisao je Matija i čudi se postupcima koji tamo prolaze nekažnjeno, a kod nas su moralno i zakonom zabranjeni, dok radi sitnice, iz čiste pakosti, čovjek može izgubiti glavu.

Ivana Brlić-Mažuranić posegnula je za estetskim načelima koja se oslanjaju na tradiciju romantizma. Književnost fin de sieclea u svom antinaturalističkom stavu evocira neka romantičarska načela, kao što ističe Viktor Žmegač pišući o duhu impresionizma i secesije:

»Oko 1900. raspoloženje sklono neoromantizmu ocrtavalo se gotovo u svim europskim književnostima i likovnim sredinama, drugim riječima, raspoloženje sklono preinačenu povratku pojedinim tekovinama romantizma s početka devetnaestoga stoljeća. (...) Neoromantičari ponovo otkrivaju estetsku privlačnost prošlosti, ponajviše daleke prošlosti, koja izmiče iskustvenoj pa i povijesnoj provjeri, poprimajući crte nestvarnosti, bajkovitosti.«¹⁵¹⁾

Svoje bajkovite priče Ivana gradi na jednom osnovnom sukobu – sukobu dobra i zla, s razrješenjem u kojem uvijek pobjeđuje dobro. Likovi, bili oni ljudi ili fantastična mitološka lica, redovito su etički polarizirani, a njihovu psihološku karakterizaciju Ivana je zamijenila »alegorijskom kršćanskom idejom na kojoj počiva fantastična ‘davnina’«¹⁵²⁾

U romanu Čudnovate zgode šegrta Hlapića glavni je lik malen, dobar i pošten, koji u svijetu, u potrazi za srećom, nailazi na zlo – neimenovanog crnog čovjeka i Gitinog vlasnika cirkusa. U svijet bježi radi nepravde koju mu je nanio majstor Mrkonja, koji je, osim fizičkog opisa: velik, brkat, i svojim postupcima, okarakteriziran već svojim imenom: »mrk čovjek«. Crni čovjek odmah je pod mostom bio »sumnjiv«, jer se Hlapić prije spavanja »prekrsti naglas, (...) a onda polako digne glavu da vidi hoće li se i onaj čovjek prekrstiti. No on se nije prekrstio, nego se samo okrenuo i počeo hrkati kao vuk. To se Hlapiću nije dopalo. Zato se još jedanput prekrsti, a onda zagrli Bundaša, jer mu je bilo malo zima pod mostom, pa mirno zaspi«.¹⁵³⁾

Hlapić na sve što se događa, pa i na nepravdu, gleda s pozitivne strane, vjeruje u sebe i druge ljude: »Na svijetu ima, naime, srećom isto tako malo opasnih ljudi kao što ima malo pušivog boba u zdjeli«.¹⁵⁴⁾ Hlapić svojim poštenjem na putu spašava ljude, pomaže im, nailazi na prepreke, koje uspješno svladava, pa se, nakon silnih peripetija, vraća kući. Zlotvori su kažnjeni (smrću!), a majstoru Mrkonji i Rđavom Grgi pružena je prilika da se pokaju i poprave, pa na koncu sve sretno završava.

U bajci Kako je Potjeh tražio istinu dozvolila je Marunu i Ljutiši da se oslobode bjesova, kako bi se omogućilo održavanje »svetoga ognja«, što je dužnost sinova. Zmajeve, vile, vještice i ostale hudobe bijaše »protjerao sveti krst i razum ljudski«¹⁵⁵⁾, a bezazlena i nejaka djeca u bajci Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica zle vile-Zatočnice pobjeđuju čistoćom srca i nevinošću. Dobrota vodi Nevu Nevičicu, Palunkova žena spašava muža i dijete svojom vjernošću, u Šumi Striborovoj snaga majčine ljubavi pokazuje kako nije sva sreća u zadovoljavanju osobnih interesa, Kosjenka i Regoč bore se protiv zlih sila prirode i ljudske mržnje te pomažu u uspostavljanju novog i boljeg ljudskog naraštaja. Temelj Lutonjice Toporka i devet župančića je jedinstvo čovjeka i prirode, a u Jagoru prikazuje dječaka nemoćnog da se odupre maćehinoj zloći, pa mu u tome pomažu domaće životinje i Bagan, mali duh koji čuva stoku.

Autorica je obične ljudske sudbine ispreplela sa sudbinama fantastičnih likova: Regoč i Kosjenka, Malik Tintilinić i Domaći, djed Neumijka, Svarožić, Bjesomar, Zora-djevojka, Morske Djevice, vile Zatočnice i Zmaj Ognjeni, Mokoš, Poludnica – preuzima iz slavenske mitologije i narodnog stvaralaštva, ali ih oblikuje po svojoj mašti i daje im funkciju koja je potrebna da se u svakoj priči istaknu moralna načela. Naime, likovi su vođeni moralnim istinama koje su u svim vremenima jednake (poštovanje, istinoljublje, ljubav prema slabijima i sirotinji, nesebičnost, velika majčinska ljubav, bezazlenost, nevinost) – i mračne su sile nemoćne: »Ta njena etika, formirana još u najranijem djetinjstvu, pod direktnim utjecajem Ivana Mažuranića, etika humanosti, vjerovanja u dobro koje prevladava u čovjeku, etika je zapravo uvjerenja da postoji specifičnost slavenskog mentaliteta čovjeka, a poznati naziv ‘široka slavenska duša’ rezultat je te etike«.¹⁵⁶⁾

Fran Mažuranić značajna je karika u hrvatskoj književnosti koja je svojom lirskom prozom povezala domaću književnost s europskom, »postavši tako preteča naše moderne i jedan od prvih hrvatskih modernista«.¹⁵⁷⁾

Zbog dezerterstva otpušten je iz vojske, nestaje iz Austrije, luta svijetom desetak godina da bi, četrdeset godina nakon objavljivanja Lišća, objavio autobiografsku prozu Od zore do mraka, u kojoj iznosi svoje intimne refleksije o životu, od svojeg djetinjstva, do poodmakle dobi, otkrivajući čistoću, uzvišenost i dubinu unutrašnjih vidika ljudskog duha. Mihanović zaključuje da je Fran »ostao pri spoznaji da je čovječja duša i čežnja kudikamo šira i ekstenzivnija u svojoj imaginaciji od neizmjernih prostranstava svijeta i svemira«.¹⁵⁸⁾

Rastanak sa zavičajem i djetinjstvom nikad nije prebolio, pa je, gonjen neprekidnom čežnjom za domovinom koja nije slobodna, tražio osobnu slobodu, a pronalazio bi je, na trenutak, ponirući u sebe i prisjećajući se djetinjstva i doma. »Njegovo izražavanje rodoljublja nije ni bučno, ni harambašićevski retorično, već mažuranićevski suzdržljivo i odmjereno. To ne bijaše nikakva prividna romantička motivska poza«, tvrdi Mihanović, »već plemeniti patriotski osjećaj, koji na mjestima poprima intonaciju religioznog, tihog čuvstva i biblijske, jeremijske tužaljke nad razorenim gradom«.¹⁵⁹⁾

Čežnja za domovinom, ogorčenje jer nije slobodna i jer su Hrvati pasivni robovi izrekao je Fran Mažuranić u crticama Moji sni, Pjevačica, Budi svoj, The rest is silence, Lastavice, Još Hrvatska, Bugarin, Golubica itd., a o dječačkim nepodopštinama u crtici Vezan, kad ga je majka vezala za nogu od stola, tvrdi: »Samo narodi podnašaju radije okove nego glad«, pa zaključuje: »A volio bih i danas da mi se željezo takne lùbanjē nego li rúkē!«¹⁶⁰⁾ Za razliku od Ivana, koji u Smail-agi Čengiću djeluje pokrećući narod da se oslobodi tiranstva, Fran samo promatra, duboko proživljava tragediju naroda i svoju osobnu, služeći se ironijom i tonući u pesimizam.

Prema Bogu ne gaji strahopoštovanje, poput ostalih Mažuranića, no nema u njemu ni klice Kamovljeva »psovača«, ali »višnjemu«, kao i svojemu ocu, uzvikuje poput Krista na Maslinskoj gori: »Oče, zašto si me ostavio?«. Osjetljiv na ljudsku patnju i nepravdu u svijetu, predbacuje Bogu, koji je sveznajući i svemogući, što dopušta zlo na tom svijetu: »Zašto bog ne sudi na ovome svijetu? Zašto pravedni i nepravedni jednako živu i umiru? Zašto dobrome nije dobro, a lošemu zlo?«¹⁶¹⁾

Bio je osjetljiv na socijalne probleme (Beskućnik, Mlada gospoda, Plaća, Večera). Iz crtice Mravi vide se njegovi nazori o ljudskom poretku. Misli iz Svetoga pisma (Matej, 8,20): »Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda; a sin čovječji nema gdje glave zakloniti«, Fran u crtici Na čekalici interpretira na svoj način:

»Zašto, bože? Moraju li se stvorovi tvoji međusobno izjedati?! – – Zašto nismo korijenom zemlji prirasli da nas majka, zemlja sokom svojim hrani? Zašto ne pružamo i mi ruke svoje prema nebu kao drveće grane svoje, da nam nebo daje što nam je nužno? Zašto nas kao ljiljane u polju ne odijevaš? Zašto se ne množimo cvjetajući kao cvijeće? Zašto, bože?!«¹⁶²⁾

Ovu biblijsku inačicu pronalazimo u mnogih autora (npr. u Držića, Od poroda Jezusova), a istom se biblijskom refleksijom poslužio i Ivan Mažuranić u svom spjevu:

 

Stvorac višnji pticam nebo dade,
Tiha duplja i žuđena gnijezda;
Ribam vode i pučine morske,
Stan od stakla, nek se po njem šire;
A zvjerinju livade i gore,
Hladne špilje i zelene luge;
Jadnoj raji? ne dade ni kore
Suha hljeba, da je suzam kvasi. (...)
Harač, harač! – Otkud raji harač?
Otkud zlato, koji krova neima,
Mirna krova da ukloni glavu?¹⁶³⁾

 

Ivanovo čvrsto uvjerenje da se narod može i mora pokrenuti da bi se oslobodio tiranije, Matijino uočavanje nepravde u Bosni i bojazan da će se kršćanska mladež pokvariti kao i turska, unatoč nastojanjima starijih da im usade kršćanska moralna načela »stavljajući joj najprvo i prestupljenje zapovijedi božje i uvređenje razuma čovječanskoga«, Ivanine poruke da maleni i pravedni uvijek pobjeđuju svako zlo, na intimniji način iznosi i Fran u svojim crticama.

Svi su Mažuranići u svojim djelima isticali slobodu, bez obzira na to radi li se o slobodi čovjeka kao pojedinca ili slobodi naroda, čije je identifikacijsko sredstvo jezik. Svijest o važnosti jezika, može se reći, kolektivna je svijest Mažuranićā, u kojoj se reflektira i odnos prema tradiciji, obitelji i domu, o očuvanju »svetoga ognja«, kako ga simbolički prikazuje Ivana u Potjehu. Zalažući se za općeljudske vrednote čovjeka, stvorili su iznimna djela koja će nas poticati da prilažemo cjepanicu na ognjište starca Vjesta, da zaplešemo kolo s Domaćima i stupimo u »četu« protiv Zmajeva Ognjenih, Smail-aga i bjesova u sebi samima.

____________________
1) Frangeš, Ivo: Ivan Mažuranić, Predgovor, PSHK, Zagreb, 1965., str. 16.

2) Isto.

3) Šicel, Miroslav: Hrvatska književnost 19. i 20. st., Zagreb, 1997., str. 98.

4) Frangeš, Ivo: Matija Mažuranić, Predgovor, PSHK, Zagreb, 1965., str. 178.

5) Isto, str. 131. – 132.

6) Mažuranić, Fran: PSHK, Zagreb, 1966. str. 235.

7) Isto, str. 357.

8) Šicel, Miroslav: Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001., str. 176.

9) Brlić-Mažuranić, Ivana: Autobiografija, PSHK, Zagreb 1968., str. 177.

10) Isto, str. 178.

11) Isto, str. 178.

12) Brlić, dr. Ivo, u: Zima, Dubravka, Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb, 2001., str. 198.

13) Vaupotić, Miroslav: Parabole o životu pune značenja i ljepote; Lik i djelo Ivane Brlić-Mažuranić, Zbornik radova Ivana Brlić-Mažuranić, Zagreb, 1970., str. 56.

14) Mažuranić, Ivan: Misli, PSHK, Zagreb, 1965., str. 113.

15) Brlić-Mažuranić, Ivana: Knjiga omladini, Omladini o idealima, PSHK, Zagreb, 1968., str. 159.

16) Brlić-Mažuranić, Ivana: Autobiografija, PSHK, Zagreb, 1968., str. 176.

17) Brlić-Mažuranić, Ivana: Autobiografija, PSHK, Zagreb, 1968., str. 179.

18) Isto, str. 183.

19) Duda, Dean: Priča i putovanje, Zagreb, 1998., str. 34.

20) Gundulić, Ivan: Osman, I., Zagreb, str. 1–4.

21) 21 Frye, Northrop: Anatomija kritike, Zagreb, 2000., str. 46.

22) Vidi u: Guerin, L. Wilfred; Labor, Earle; Morgan, Lee; Reesman, C. Jeanne; Willinghan, R. John, A Handbook of Critical Approaches to Literature, Oxford University Press, 1999., str. 161.

23) Mažuranić, Ivan: Smrt Smail-age Čengića, PSHK, Zagreb, 1965., str. 46.–48.

24) Isto, str. 49.

25) Isto, str. 50.

26) Isto, str. 52.

27) Isto, str. 52.

28) Isto, str. 56.

29) Isto, str. 57.

30) Isto, str. 53.

31) Isto, str. 58.

32) Isto, str. 65.

33) Isto, str. 71.

34) Isto, str. 71.

35) Isto, str. 71.

36) Vidi u: A Handbook of Critical Approaches to Literature, Oxford University Press, 1999., str. 165.

37) Mažuranić, Ivan: Smrt Smail-age Čengića, PSHK, Zagreb, 1965., str. 60.

38) Isto, str. 62.

39) Frye, Northrop: Anatomija kritike, Zagreb, 2000., str. 340.

40) Duda, Dean: Priča i putovanje, Zagreb, 2001., str. 89.

41) Picar, posebni lik probisvijeta i lukavca.

42) Vidi u: Duda, Dean: Priča i putovanje, Zagreb, 2001., str. 132.

43) Vidi u: Mažuranić, Matija: Pogled u Bosnu, PSHK, Zagreb, 1965., str. 210.–211.

44) Isto, str. 214.–215.

45) Isto, str. 199.

46) Isto, str. 46.

47) Isto, str. 189.

48) Vidi u: A Handbook of Critical Approaches to Literature, Oxford University Press, 1999., str. 170.

49) Mažuranić, Matija: Pogled u Bosnu, PSHK, Zagreb, 1965., str. 192.

50) Chevalier, Jean i Gheerbrant, Alain: Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 197.

51) Isto, str. 338.

52) Isto, str. 193.

53) Isto, str. 196.

54) Isto, str. 197.

55) Pripovijedanje podsjeća na usmenu književnost, a dio poput ovoga možemo prepoznati u Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića: »Između kuća mjesto naših pijaca svuda imaju grobje: pak se bijele kamena turbeta prema suncu kao labudovi.« (Mažuranić, Matija: Pogled u Bosnu, PSHK, Zagreb, 1965., str. 205.)

56) Isto, str.211.

57) Isto, str. 223.

58) Duda, Dean: Priča i putovanje, Zagreb, 1998., str. 178.

59) Isto, str. 181.

60) Genette, Gerard: Tipovi fokalizacije i njihova postojanost, u: Biti, Vladimir: Suvremena teorija pripovijedanja, Zagreb, 1992., str. 100.

61) Isto, str. 105.

62) Vidi u: Frye, Northrop: Anatomija kritike, Zagreb, 2000.

63) Isto, str. 350.

64) Isto, str. 350.

65) Mažuranić, Fran: Moji sni, u PSHK, Zagreb, 1966., str. 227.

66) Isto, Mladost-radost, str. 233.

67) Isto, str. 234.

68) Isto, str. 234.

69) Isto, str. 234.

70) Isto, str. 276.–278.

71) Mažuranić, Fran: Beskućnik, PSHK, Zagreb, 1966., str. 283.

72) Isto, str. 278.

73) Isto, str. 222.

74) Isto, str. 223.

75) Isto, str. 250.

76) Vidi u: Frye, Northrop: Anatomija kritike, Zagreb, 2000., str. 343.

77) Isto, str. 169.

78) Isto, str. 158.

79) Isto, str. 190.

80) Isto, str. 285.

81) Frye, Northrop, Anatomija kritike, Zagreb, 2000., str. 341.

82) Mažuranić, Fran: Beskućnik, PSHK, Zagreb, 1966., str. 290.

83) Isto, str. 303.

84) Isto, str. 286.

85) Isto, str. 359.

86) Brlić-Mažuranić, Ivana: Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Večernji list d.d., Zagreb, 2007., str. 5.

87) Hranjec, Stjepan: Hrvatski dječji roman, Znanje, Zagreb, 1998., str. 46.

88) Skok, Joža: Pet poglavlja iz interpretacijske studije o prvom hrvatskom dječjem romanu, Zbornik o Ivani Brlić-Mažuranić, Slavonski Brod, 1994., str. 78.

89) Brlić-Mažuranić, Ivana: Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Večernji list d.d., Zagreb, 2007., str. 79.

90) Isto, str. 86.

91) Isto, str. 107.

92) Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Večernji list d.d., Zagreb 2007., str. 60.

93) Isto, str. 96.

94) Isto, str. 73.

95) Chevalier, Jean i Gheerbrant, Alain: Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 174.

96) Donat, Branimir: Zbornik radova - Ivana Brlić-Mažuranić, Slavonski Brod, 1994., str. 28.

97) Mythos – priča. Northrop Frye: »Pripovjedni tekst nekog književnog djela, motren kao gramatika ili red riječi (doslovna pripovijest), zaplet ili ‘rasprava’ (opisna pripovijest), sekundarna imitacija radnje (formalna pripovijest), imitacija generičke i rekurentne radnje ili rituala (arhetipska pripovijest), ili imitacija sveukupne zamislive djelatnosti kakva svemoćnog boga ili ljudskog društva (anagogijska pripovijest).« Vidi u: Anatomija kritike, str. 406.

98) Ethos – karakterizacija. Northrop Frye: »Unutarnji društveni kontekst književnog djela koji u fikcionalnoj književnosti obuhvaća karakterizaciju i mjesto radnje, a u tematskoj književnosti odnos autora spram svoga čitaoca ili publike.« (Vidi u: Anatomija kritike, str. 404.)

99) Dianoia – značenje. Northrop Frye: »Značenje književnog djela: ono može biti sveukupni obrazac njegovih simbola (doslovno značenje), njegov suodnos s izvanjskim skupom postavki ili činjenica (opisno značenje), njegova tema, ili odnos djela kao oblika pjesničkih slika i potencijalnog komentara (oblikovno značenje), značenje djela kao književne konvencije ili roda (arhetipsko značenje), ili odnos djela i sveukupnog književnog iskustva (analogijsko značenje).« (Vidi u: Anatomija kritike, str. 404.)

100) Persona označava »obrazinu«, »masku« koju osoba prihvaća kao zaštitu od zahtjeva drugih, od pritisaka okoline i od društvenih zakona koji otežavaju ili onemogućuju da se živi prema izravnim poticajima iz nesvjesnog.

101) Animus kod žene, anima kod muškarca je arhetip suprotnog spola koji svatko nosi u sebi.

102) Vidi pod 109.

103) Sjena ili sjenka predstavlja »drugu stranu osobe«, ali i simbol nagonske i životinjske strane ljudske prirode, pa se najčešće javlja kao đavao, demon, »dvojnik«, no i kao simbol tajanstvene dubine iz koje poticaji izviru neobjašnjivom snagom.

104) Frye, Northrop: Anatomija kritike, Zagreb, 2000., str. 45.–46.

105) Chevalier, Jean/ Gheerbrant, Alain: Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 755.

106) Zima, Dubravka: Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2001., str. 121.

107) Brlić-Mažuranić, Ivana: Kako je Potjeh tražio istinu, PSHK, Zagreb, 1968., str. 36.

108) Chevalier, Jean/ Gheerbrant, Alain: Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 401.

109) Frye, Northrop: Anatomija kritike, Zagreb, 2000. str. 54. i 170.

110) Brlić-Mažuranić, Ivana: Kako je Potjeh tražio istinu, PSHK, Zagreb, 1968., str. 36.

111) Epifanija je »simbolički prikaz točke u kojoj neizmješteni apokaliptički svijet i svijet prirode dolaze u jednu ravan« (Vidi: Frye, Northrop: Anatomija kritike, Zagreb, 2000., str. 231.)

112) Brlić-Mažuranić, Ivana: Kako je Potjeh tražio istinu, PSHK, Zagreb, 1968., str. 37.

113) Zima, Dubravka: Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb, 2001., str. 36.

114) Brlić-Mažuranić, Ivana: Regoč, PSHK, 1968., str. 53.

115) Brlić-Mažuranić, Ivana: Regoč, PSHK, Zagreb, 1968., str. 59.

116) Brlić-Mažuranić, Ivana: Regoč, PSHK, Zagreb, 1968., str. 66.

117) Jolles, Andre: Jednostavni oblici, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str. 175.

118) Brlić-Mažuranić, Ivana: Šuma Striborova, PSHK, 1968., str. 71.

119) Vidi u: Crnković, Milan: Dječja književnost, ŠK, Zagreb, 1980.

120) Brlić-Mažuranić, Ivana: Šuma Striborova, PSHK, Zagreb, 1968., str. 73.

121) Zima, Dubravka: Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb, 2001., str. 86.

122) Brlić-Mažuranić, Ivana: Jagor, PSHK, Zagreb, 1968., str. 143.

123) Brlić-Mažuranić, Ivana: Jagor, PSHK, Zagreb, 1968., str. 148.

124) Brlić-Mažuranić, Ivana: Sunce djever i Neva Nevičica, PSHK, Zagreb, 1968., str. 132.

125) Isto, str. 132.

126) Isto, str. 131.

127) Zima, Dubravka: Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb, 2001., str. 69.

128) Brlić-Mažuranić, Ivana: Sunce djever i Neva Nevičica, PSHK, Zagreb, 1968., str. 131.

129) Isto, str. 137.

130) Isto, str. 133.

131) Isto, str. 134.

132) Frye, Norhrop: Anatomija kritike, Zagreb, 2000., str. 179.

133) Zima, Dubravka: Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb, 2001., str. 109.

134) Chevalier, Jean/ Gheerbrant, Alain: Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 415.

135) Brlić-Mažuranić, Ivana: Ribar Palunko i njegova žena, PSHK, Zagreb, 1968., str. 43.

136) Isto, str. 49.

137) Isto, str. 49.

138) Chevalier, Jean/ Gheerbrant, Alain: Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 626.

139) Brlić-Mažuranić, Ivana: Ribar Palunko i njegova žena, PSHK, Zagreb, 1968., str. 52.

140) Brlić-Mažuranić, Ivana: Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, PSHK, Zagreb, 1968., str. 78.

141) Isto, str. 84.

142) Isto, str. 92.

143) Isto, str. 87.

144) Isto, str. 101.–102.

145) Brlić-Mažuranić, Ivana: Lutonjica Toporko i devet župančića, PSHK, Zagreb, 1968., str. 107.

146) Vidi u: Propp, Vladimir: Morfologija bajki, Prosveta, Beograd, 1982., str. 143.

147) Brlić-Mažuranić, Ivana: Lutonjica Toporko i devet župančića, PSHK, Zagreb, 1968., str. 128.

148) Isto, str. 130.

149) Šicel, Miroslav: Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, ŠK, Zagreb, 1997., str. 116.

150) Mažuranić, Matija: Pogled u Bosnu, PSHK, Zagreb, 1965., str. 234.

151) Žmegač, Viktor: Duh impresionizma i secesije, Zagreb, 1997., str. 103.

152) Zima, Dubravka: Ivana Brlić-Mažuranić, Zagreb, 2001., str.48.

153) Brlić-Mažuranić, Ivana: Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Večernji list d.d., Zagreb, 2007., str. 33.

154) Isto, str. 93.

155) Brlić-Mažuranić, Ivana: Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, PSHK, Zagreb, 1968., str. 78.

156) Šicel, Miroslav: Ivana Brlić-Mažuranić, PSHK, Predgovor, Zagreb, 1968., str. 18.

157) Mihanović, Nedjeljko: Fran Mažuranić, Predgovor, PSHK, Zagreb, 1966., str. 134.

158) Isto, str. 140.

159) Isto, str. 141.

160) Mažuranić, Fran: PSHK, Zagreb, 1966., str. 227.

161) Mažuranić, Fran: Od zore do mraka, PSHK, Zagreb, 1966., str. 359.

162) Mažuranić, Fran: PSHK, Zagreb, 1966., str. 304.

163) Mažuranić, Ivan: Smrt Smail-age Čengića, PSHK, Zagreb, 1965., str. 60.