Zvonimir Mrkonjić ili isprika za pjesmu

Zvonimir Mrkonjić pripada onoj sorti stvaralaca koji nisu samo pjesnici, nego su istodobno kritičari, pa i najbolji tumači onog što su podastrli kao svoj autorski zalog. U jednom tekstu uspostavio je jednadžbu u kojoj je s jedne strane poezija, a s druge iskustvo jezika, sugerirajući da se pjesnički čin u optimalnom izdanju razotkriva samo ondje gdje rutinska upotreba jezika transcendira dostatnost onog samo-po-sebi razumljivog. Time je jasno odredio svoju poetiku i svoju estetiku, tražeći neobično u običnome i baratajući jezičnim i zvukovnim elementima kao nikad do kraja odgonetljivim formulama. Uz njegov opus najčešće se spominju Mallarmé, Rimbaud, Michaux i drugi autori koje je prevodio i na svoj način posvajao (Char, Frénaud, Ponge), demonstrirajući vlastitim primjerom koliko je točna Eliotova tvrdnja da se važnost jednog pjesnika ne mjeri njim samim, nego njegovim odnosom prema mrtvim pjesnicima i velikim prethodnicima.

Svoju ispriku za pjesmu, kako bi rekao Vjeran Zuppa, njegov kompanjon iz razlogovske generacije, tražio je Mrkonjić u sebi i oko sebe, u onom što mu je namrla tradicija, ali podjednako tako u diktatu mašte, u snazi vlastitih iskoraka ili ekstemporacija, svjestan da sloboda nije samo puko ideologijsko nego isto tako individualno pitanje i da je svoj zatvor, svoj kazamat čovjek sâm, što je davno i divno u jednoj pjesmi objasnio Angelus Silesius (Dein Kerker bist du selbst, tako glasi njegov stih). A slobodu pjesničkog ispunjenja kao fatalnost i svojevrsnu dužnost, Mrkonjić je konzekventno osvajao od prve knjige, pod naslovom Gdje je što, tiskane prije više od 60 godina, do Pjevnog tijela, zbirke u izdanju zagrebačke kuće »Litteris«, koja mi se, dok sam zamišljao ovu laudu, našla pod rukama.

Spomenuo sam neke od mogućih frankofonskih uzora, ali Mrkonjić je isto tako baštinio nauk Ujevića, Matoša te mnogo daljih baroknih i renesansnih prethodnika. Možda djeluje neobično da se pjesnik koji je sklon konstruktivizmu, vizualnim i drugim efektima inherentnim avangardnim postupcima, isto tako utjecao Mažuraniću. Doduše, Mrkonjić ekvilibrira na granici između tradicije i moderniteta, između onog što je prošlo i onog što je došlo i što se otvara prema nečem budućem, prema praznini koja je punina i tišini koja se, po uzoru na Johna Cagea, čini kao zaglušujuća grmljavina. Osim nekoliko ciklusa soneta, u knjizi Mješte hljeba, tiskanoj 1986. godine, objavio je i pjesmu ili poemu po kojoj je naslovljena cijela zbirka. »Vi, nepokoreni, šćavi i gorile,/ lašci koliko ste dugi i široki,/ čekate li zvijezde da se na vas smile,/ zato su vam valjda izgledi visoki/ lijepi ste ko remek-djelo glavobolje« (i tako dalje), reći će pjesnik s nekom vrstom palijativne ironije koja služi podrivanju i prikrivanju, inverziji i diverziji ali je uvijek u funkciji jezika koji nije izgubio svoje esencijalne razloge. U vremenu okrutnom i oskudnom, kako je pjevao Mrkonjićev veliki prethodnik Friedrich Hölderlin, kojeg je i prevodio, hoće se »pečenja mješte hljeba« u verziji Ivana Mažuranića, ili pučki uzevši, kruha preko pogače, što će reći da se hoće nešto pretjerano i nepotrebno. A što bi u takvom vremenu bilo pretjerano i nepotrebno ako ne poezija? A tko bi se tome suprotstavljao s virtuoznošću jezičnog žreca i strpljivošću mitskog Sizifa, tko drugi ako ne Mrkonjić?

Simptomatično je da je knjigu koja se čita kao vježba na sonetne teme, koja pršti od verbalnih ekshibicija (naslovi »Agramer so net«, »Djeva Skočibuhina«, »Smrt uživo«, »Yugotourska«) pisac signirao zazivanjem Mažuranića. Naslov Mješte hljeba evocira možda najpoznatije stihove iz trećeg pjevanja njegova spjeva o Smail-agi: »Hljeba, hljeba, gospodaru!/ Ne vidjesmo davno hljeba!« Zbog čega je Krist odlučio da kruh postane njegovo tijelo? U Kristovoj domovini, premda ne samo u njegovoj, kruh je bio najvažnije jelo, a takvo je u neku ruku ostalo do danas. Kad je nakanio nahraniti svoje sljedbenike, nije posegnuo za nekim već u prirodi postojećim plodovima nego je izabrao kruh iliti hljeb, u kojem se sjedinjuju dar Božji, plodovi zemlje i energija ljudskih ruku, orača, sijača, žetelaca, mlinara i pekara. Budući da je kruh rezultat suradnje svih mogućih pojedinaca, njegovu svrhu Krist ne prepoznaje samo u pukom činu konzumiranja nego u zajedništvu, što ga ostvaruje lomljenjem i dijeljenjem, spajajući tako one koji ga blaguju u svojevrsno bratstvo.

Poslije Francuske revolucije, koja je uvelike definirala tokove moderne povijesti, jer je ubojstvom kralja na neki način simulirano ubojstvo Boga oca, kruh je iz vjerskih okvira premještan u svjetovne i sekularne da bi ga u naše dane nutricionisti pretvorili u prvorazrednu parolu s negativnim predznakom. Umjesto kruha, ili mješte hljeba, Mrkonjić nudi pjesničke riječi kojima iskazuje sebe, legitimirajući svijet otvorenih mogućnosti, a samim tim i svijet slobode. Njegova ljubav prema sonetu, evidentirana u »Zvonjelicama«, u »Crnoj kutiji«, »Šipanskim sonetima«, »Pjevnom tijelu« i drugdje, tek je drugo lice avangardizma koji se, ako je autentičan, potvrđuje kao kreativna oporba. S dugom baštinika i duhom razmetnoga sina, Mrkonjić je realizirao opus koji svojom kružnom putanjom zrcali ishodišno jedinstvo pojedinca i svijeta, dotičući božanstvo koje nije sadržano samo u njegovoj nepromjenjivosti nego i u difuznoj razlomljenosti istodobno stvarateljske i subverzivne riječi.

Koliko god se Mrkonjićeva književnost u mnogim segmentima može shvatiti kao artificijelni konstrukt, toliko se istodobno nudi kao prirodna i sama po sebi emanirajuća datost. Mrkonjić je rođen u mediteranskom dijelu Hrvatske u kojem se među svim blagodatima i plodovima izdvaja granat (mogranj, nar, šipak, sladun, medun, paštrac). Osim što spada među najljekovitija voćâ, mogranj je u antičkoj Grčkoj bio simbol plodnosti, a Svetom Ivanu od Križa njegove koštice bile su oličenja savršenstva. U Mrkonjićevu opusu, unutar onog što čini njegovu koru, umjesto koštica raspoređene su nebrojene knjige. Te knjige su sok i pulpa koji se nude onom tko ima pacijencije da rastvori opnu i dospije do srži. U koštici je prepoznatljiv mogranj, u fragmentu cjelina, kao i u Mrkonjićevoj bibliografiji koja nije ništa drugo nego produkt svijesti o vlastitim podrijetlu i nikad utaženoj čežnji za savršenstvom. Ili za božanstvom, što je jedno te isto. Zato je valjda i napisao knjigu pod naslovom Divlji Bog.

Bog je sinonim za vječnost i ono što je lišeno granica. Dakako, Mrkonjić ne bi bio pjesnik da granice nije ignorirao ili prekoračivao, zaključujući u ironijsko-karnevalskoj maniri da je »živio jedva jednu vječnost pjena«. Pjena i sjena su podobne za rimu, od koje, ove potonje, nikada nije bježao, svjestan da ga iza ugla, ili negdje dalje, vazda vreba sjena dičnih predaka. Zamišljajući alat koji bi mogao biti parnjak za njegovu jezičnu meštriju, vidim ga u daktiloskopu, uređaju koji služi za istraživanje papilarnih linija oblikovanih na jagodicama i člancima prstiju, dlanovima i stopalima u svrhu dokazivanja nečijeg identiteta. S takvom ili sličnom delikatnošću Mrkonjić je osluškivao eho vlastitih riječi, dopirući do njihovih u mijenama povijesti i povijesti književnosti duboko sedimentiranih slojeva. Svoju svrhu i svoj identitet ovjerio je davno. Potvrdu za to nudi završni katren već citirane pjesme na mažuranićevske nikad apsolvirane teme: »Udareni o tlo kad dođete k sebi,/ privijajuć blato domovine k sercu,/ da vas nitko više izbavio ne bi,/ sretni: pišat ćete krv u desetercu«. Mrkonjiću, magistre, ne gasi svijeću!