Zbirni prinosi uglednoga dijalektologa

Hrvatska kajkavština je danas, manje-više, zahičeni jezik. Prvo, u govornoj svojoj pojavnosti ona i u očekujućih izvornih govornika životari kao nekakav gemišt, ustupajući – ne samo na leksičkoj razini – sve više mjesta standardnom izričaju i tuđicama. Još je jadnija njezina sudbina na pisanoj: dok se suvremenom pjesništvu ona još i drži (štoviše, u nizu novotvoreničkih zamisli), u prozi, pa onda i u javnoj (medijskoj) uporabi i u školskoj praksi jedva da se pojavljuje.

A riječ je o jeziku koji ima višestoljetni kontinuitet, još tamo od konca 12./ početka 13. stoljeća znana nam je crkvena Narodil se je kralj nebeski. Nedvojbenim je posrijedi kajkavski književni kontinuitet svih tih stoljeća, do današnjih vremena. A kontinuitet ovjerava, potvrđuje živo(s)t jezika. Zato nam o njemu trebaju prinosi, njegovo »donošenje na svjetlo dana«. Te je činjenice u svem dosadašnjem znanstvenom radu svjestan prof. emer. Alojz Jembrih, svakako jedno od prvih imena znanosti o kajkavskoj književnosti. Ukupno uzevši, on je:

a) vrlo marljiv, neumoran istraživač starije kajkavske književne baštine;

b) popularizator te književnosti, osobito kao organizator raznih oblika njene javne prezentacije;

c) afirmator te baštine, književne i jezične;

d) aktivan djelatnik u »buđenju« kajkavštine u školskoj praksi i

e) priskrbitelj digniteta te kajkavštine, ponajprije ukazivanjem na njenu bogatu, višestoljetnu dijakroniju.

Svim tim obilježjima udovoljava ovaj Jembrihov zbir radova, ukupno njih pedesetak, sabranih u knjigu Kajkavski filološki ogledi. Umjesto tematskog ili žanrovskog pristupa on se odlučio za kronološki, složio je svoje rasprave s obzirom na doba/stoljeće na koje se odnose.

U prvoj cjelini, u tekstovima koji se odnose na 16. stoljeće, Jembrih središnje mjesto izdvaja za Antuna Vramca. S pravom. Još od njegove knjige Antun Vramec i njegovo djelo (1981.) on se nekoliko puta navraćao temi »Vramec«, a interes je obrazložio na jednome mjestu: »Imajući na umu da je Vramec svojom Kronikom tadašnju Hrvatsku uvrstio u one rijetke europske zemlje koje su imale svoje pisce za kronologiju vlastite zemlje, Vramčevo djelo s tog aspekta ima vrlo zapaženo mjesto ne samo u granicama tadašnje Hrvatske, već i u širim europskim relacijama«.

Drugu cjelinu, 17. stoljeće, obilježio je Jembrihov znanstveni doprinos o Zrinskima, to jest ukazivanje na sve aspekte (ne samo književne) koji su vezani uz tu znamenitu hrvatsku obitelj. U tom smislu valja posebice izdvojiti Jembrihov sumarni rad »Hrvatska kajkavska književnost u doba Zrinskih«, obznanjen i objavljen u povodu znanstvenoga skupa 350 godina franjevaca u Čakovcu. Radom je pokazao koliki je kajkavski krug djelovao u širem (vremenskom) okružju: A. Vramec, J. Habdelić, J. Ratkaj, G. Jurjević, N. Krajačević, M. Magdalenić, B. Milovec, N. Dešić, (jasno, uz Katarinu i Petra Zrinskog)..., čime na vrlo uvjerljivo potvrđuje hrvatskokajkavski književni kontinuitet.

Da je 18. stoljeće bilo najplodnije u životu kajkavske književnosti Jembrih potvrđuje nizom radova. Bogatstvo ne ilustrira samo broj pisaca nego i žanrovska raznolikost. Najzornijim primjerom nam je upravo Jembrihov rad o Jurju Dijaniću, dječjem piscu. Naime, dok se u donedavnim prilozima o povijesti hrvatske dječje književnosti za početak uzimala 1850. godina, kad Ivan Filipović objavljuje svoj Mali tobolac..., Jembrih uvjerljivo pokazuje da 1796. (7?) Juraj Dijanić objavljuje knjižicu Horvatski dece prijatel i u njoj igrokaz Narođeni dan; dakle hrvatska dječja književnost (a kajkavska djela su, dakako, njenom sastavnicom) počinje koncem 18. stoljeća! Takvi prinosi kao što je ovaj Jembrihov ne samo da informiraju nego i korigiraju uvriježene spoznaje o dijakronijskoj dimenziji hrvatske (ne samo dječje) književnosti.

Iz četvrte cjeline rukopisa svakako izdvojimo Jembrihov rad o Ignacu Kristijanoviću, objavljen u Radovima HAZU. Pored Jembrihovih komentara navodim dio nekrologa autora, potpisanog inicijalima, o djelu tog velikog zaljubljenika u kaj: »Kristijanović ide među one riedke muževe i odličnike u Hrvatskoj, koji se mogu podičiti, da se nisu ni za čas iznevjerili Hrvatstvu, uzprkos svim imenskim revolucijam, koju su počam od 1835. pa sve do najnovijega vremena propašću prietile dičnom hrvatskom imenu«. Jembrih činjenicu uvjerljivo dokumentira, potkrjepljujući nizom istovjetnih stavova o književnoj kajkavskoj misiji Ignaca Kristijanovića.

Napokon, ovaj niz Jembrih zaključuje poglavljem »Actualia«, naslovom signirajući ali i problematizirajući neke teme (prijepore?) o hrvatskoj kajkavštini i njenoj književnosti. Među njima izdvojimo rad »Život horvatskoga jezika u 19. stoljeću«. Kritičkim pristupom Jembrih s jedne strane nabraja kajkavski književni kontinuitet u 19. stoljeću, a onda pak predstavlja akciju mađarskih okupatora u Međimurju koji su »međimurskim jezikom« (to jest njihovom inačicom kaja!) htjeli potisnuti hrvatski jezik, to jest zagušiti nacionalnu svijest. Nota bene: pomurski Hrvati, nacionalna manjina u Mađarskoj, uz lijevu obalu Mure, svoj materinski kaj i danas još nazivaju horvatski!

Jembrihovi radovi, ovako objedinjeni, izuzetan su doprinos znanosti o hrvatskoj kajkavskoj književnosti. Resi ih akribičnost, dokumentiranost, postojanost u stavu, preglednost. Oni pokazuju kolika nam je kajkavska književnost bogata, koju i kakvu tradiciju ima i koliko je, što je najvažnije, estetska činjenica. Kada danas nailazimo na razne osporavatelje kajkavskog imena, jezika i literature, u raznih zvanih i nezvanih, opterećenih superiority kompleksima, valja im naglasiti da ovo Jembrihovo djelo služi na diku, čast i slavu dragoga nam kaja!

Umjesto zaključka ovo. Autor je knjizi priložio listić kojim upućuje zahvalu ali i ispriku poradi možebitnih tiskarskih omaški. Kako? Tako što posuđuje Vramčev tekst iz njegove Kronike (1578.), tekst, dakle, napisan prije šest stoljeća, čime na najzorniji način potvrđuje kajkavski i govorni i književni kontinuitet. Vramčev-Jemrihov tekst glasi: »Ako bi kaj našel da je v knjigi nekaj nesložno napisano ali zgrešeno, ne psuj prosim, nego svojim razumom pobolšaj i popravi, ar nije tak muder človek da ne bi nehoteči nevgrešil. Ako bi našel da nekoje slovo, ali reč ni vredu, iliti slovo za drugo slovo je, prosim Te spričaj me. Ar nisem mogel vsigdar polek štampara sedeti i njega vu tak osebujnom poslu ravnati, ali ako bi i mogel biti, doklam bode štamparov falingam ne bode konca«.