Profesorica Sanja Vulić, jedna od najznačajnijih hrvatskih dijalektologinja koja godinama istražuje hrvatski jezik (i) izvan domovine, kao i književnost Hrvata izvan Lijepe naše te pokazuje veliko zanimanje za sva pitanja Hrvata izvan Hrvatske, u protekle je tri godine našu jezikoslovnu, književnu i kulturnu javnost obogatila trima vrlo zanimljivim i važnim knjigama. Tako je 2021. i 2022. objavila je dvoknjižje Blago rasutih: jezik Hrvata u dijaspori, gdje se u I. knjizi objavljenoj 2021. bavi jezičnim pitanjima hrvatskoga iseljeništva, a u II. objavljenoj 2022. jezičnim pitanjima hrvatske nacionalne manjine, dok je 2023. godine iz tiska izašla njena knjiga Neotuđeni u tuđini s podnaslovom: Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama, za koju je u travnju 2024. dobila Nagradu Dubravko Horvatić Hrvatske kulturne zaklade za 2023. godinu. Isto tako, treba reći kako joj je za dugogodišnju skrb o hrvatskom jeziku i materinskim govorima Hrvata Bunjevaca i Šokaca u Bačkoj u listopadu 2023. na Danima hrvatske knjige i riječi – uz Dan Balinta Vujkova u Subotici uručena Nagrada za životno djelo Balint Vujkov Dida.
Naši se sunarodnjaci koji žive izvan Hrvatske uobičajeno dijele na tri skupine: konstitutivni hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, pripadnici autohtone hrvatske nacionalne manjine u 12 europskih država te širom svijeta rasprostranjeno brojno hrvatsko iseljeništvo. U ovim dvjema knjigama Sanja Vulić donosi izvrstan pregled ključnih značajki i sinteza bitnih odrednica hrvatskoga jezika u dijaspori, pri tome misleći na tzv. staru dijasporu, odnosno hrvatsku nacionalnu manjinu i novu dijasporu – hrvatsko iseljeništvo te se temeljnim pitanjima jezika u ovako definiranim dvjema skupinama bavi u svoje dvije knjige. Vulić prepoznaje i ističe heterogenost iseljeničkih s jedne te homogenost i kompaktnost manjinskih zajednica s druge strane. Heterogenost se prepoznaje u dijalektološkom i kulturološkom smislu, po vremenu i razlozima iseljavanja, stupnju obrazovanja, materijalnom statusu, svjetonazoru, itd. Homogenost autohtonih manjinskih zajednica očituje se u zajedničkim dijalektalnim jezičnim značajkama, etnografskom nasljeđu, kulturološkim obilježjima i načinu života pojedinih zajednica.
Prva knjiga o iseljeništvu sastoji se od tri poglavlja: Očuvanost hrvatskoga jezika u hrvatskom iseljeništvu do kraja 20. stoljeća, Primjeri očuvanja hrvatskoga jezika u pripadnica prve i treće generacije Hrvata u Sydneyu i Hrvatska pisma iz tuđine. Obuhvaća razdoblje od 120 godina, od oko 1880. do 2000. godine te je djelomice pisana kao sinteza. Bilo ju je moguće ovako napisati zahvaljujući autoričinom višedesetljetnom predanom radu, stečenim uvidima povijesti hrvatske dijaspore u najširem smislu, naravno s posebnim naglaskom na jezik (ponajprije dijalektološki pristup, ali i povijesnojezični te standardno-jezični), potom na književnost, ali i na povijest, etnologiju i druge važne znanstvene discipline.
U prvome poglavlju donosi se pregled hrvatskih škola, odnosno nastave hrvatskoga jezika i kulture, umjetničkih i znanstvenih društava, književnosti i publicistike, časopisa, ključnih osoba i događaja, a svakako je vrijedno i važno što se u uvodu donosi kratka povijest svake iseljeničke zajednice: od Australije i Novoga Zelanda, Sjeverne Amerike (Sjedinjene Američke Države i Kanada), Južne Amerike (po državama, Čile; Argentina; Brazil, Urugvaj, Venezuela i Kolumbija), Republike Južne Afrike, Azije (Sirija) te Europe (po državama, Njemačka; Francuska, Belgija i Nizozemska; Austrija i Švicarska, Švedska, Norveška i Danska; Ujedinjeno Kraljevstvo; Italija i Španjolska; Slovenija i Sjeverna Makedonija).
U drugom poglavlju nalazi se vrlo zanimljivo istraživanje koje je autorica provela tijekom svoga boravka u Australiji, gdje je imala izlaganje na međunarodnom znanstvenom skupu Hrvatska i Hrvati u prošlim i ovodobnim umrežavanjima kojim se obilježilo 35 godina djelovanja Centra za hrvatske studije na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu. Istražujući govor Ane Kumarić i Christine Klaričić, Vulić je, uz ostalo, došla do zaključka kako se hrvatski i engleski jezik više miješaju kod govornika prve, nego sljedećih generacija, koji u pravilu manje posuđuju iz jednoga jezika u drugi. Posebnu zanimljivost i identitetsku važnost donosi podrobna jezična analiza pisama Ruđera Boškovića poslanih svojoj obitelji i prijateljima, napisanima na hrvatskome jeziku, točnije, kako kaže Sanja Vulić, idiomom svakodnevne komunikacije u Dubrovniku u drugoj polovini 18. stoljeća.
Druga je knjiga podijeljena u dva poglavlja: Jezik migracijskih autohtonih manjinskih zajednica i Jezik nemigracijskih autohtonih manjinskih zajednica. Prije same jezične analize autorica donosi povijesni pregled i najvažnije činjenice o pojedinoj zajednici, što je kako smo već istaknuli, ne samo veliki jezikoslovni, nego i izniman povijesni i kulturnoantropološki doprinos knjige. Detaljno govori o jeziku migracijskih manjinskih skupina: moliškim, gradišćanskim, bunjevačkim, šokačkim, bošnjačkim, karaševskim Hrvatima, Hrvatima Dalmatinima, Hrvatima u Baćinu i Dušnoku, u Hajmašu, u Budimpešti, Hrvatima kajkavcima i ostalim Hrvatima u Banatu, Hrvatima na Kosovu. Najopsežniji dio je posvećen jeziku gradišćanskih Hrvata gdje autorica iznosi različita svojstva njihovih mjesnih govora i standardiziranoga.
Svakako treba upozoriti na problem da Republika Austrija de facto ne priznaje hrvatski jezik, premda je izrijekom naveden u njezinom temeljnom dokumentu Državnom ugovoru iz 1955., nego svojim politikama nastoji hrvatski jezik i njegove govornike dijeliti u dvije skupine: gradišćanskohrvatski jezik i tzv. BKS – bosansko-hrvatsko-srpski jezik. K tome, uočljive su tendencije da se u takvome, za hrvatski identitet negativnom jezičnom i društvenom okružju subetničkoj skupini gradišćanskim Hrvatima (pisanim ponekad s velikim, a ponekad s malim G) pridaju funkcije etničke narodne skupine. Inače, u svim manjinskim zajednicama značajno opada broj govornika, što zbog preseljenja u druge gradske sredine ili inozemstvo, pada nataliteta, kao i procesa asimilacije (najprije jezična, potom nacionalna) i globalizacije (sa svim svojim izazovima).
U knjizi se izdvaja dio o Hrvatima u Hajmašu, riječ je o posebno zanimljivom, pa i dirljivom analiziranju jezika Hrvata kojih ondje više nema. Spomenik je to Hrvatima u Hajmašu, ali i poticaj drugima za očuvanje, kako ih ne bi zadesila ista sudbina. Poglavlje o jeziku nemigracijskih autohtonih manjinskih zajednica puno je sažetije, autorica opisuje i analizira jezik pomurskih i podravskih Hrvata u Mađarskoj, bokeljskih Hrvata i Hrvata u Baru, Hrvata u istočnom Srijemu te nemigracijske autohtone manjinske zajednice Hrvata u Sloveniji. Uz sve pobrojano u obje se knjige može pronaći opsežan popis izabrane literature, vrela i priručnika te kazalo osobnih imena i kazalo geografskih pojmova.
Vulić zaključuje kako su manjinske zajednice više usmjerene prema samima sebi, iseljeničke prema matičnoj domovini te kako je sudbina identiteta blisko povezana sa sudbinom jezika, pri čemu se kao »mjerila« mogu odrediti: razvijenost pisane riječi, organiziranost škola, razvijenost nakladništvo i medija.
Ove dvije knjige možemo smatrati polazištem za sva buduća istraživanja jezika Hrvata izvan Hrvatske, ali i nezaobilazno djelo u istraživanjima hrvatskoga jezika uopće, zato što su svi ovi govori koji su opisani i analizirani u knjigama integralni dio korpusa hrvatskoga jezika i predstavljaju njegovo posebno bogatstvo – ljepota hrvatskoga jezika i kulture je u raznolikosti.
Nakon dvadesetak objavljenih autorskih knjiga koje se primarno bave jezikoslovnim temama, knjiga Neotuđeni u tuđini prva je knjiga Sanje Vulić u kojoj, kako se navodi u podnaslovu, autorica govori o književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama, najviše u Srbiji (Vojvodini) i Mađarskoj, ali i u Austriji (Gradišće) i Crnoj Gori (Boka kotorska). No, svakako treba spomenuti da se autorica i ranije bavila književnošću i objavljivala svoje radove u časopisima ili kao predgovore/pogovore pojedinih književnih djela, poput knjige hrvatske književnice Vlaste Sindik-Pobor koja živi u Švedskoj.
Kad govorimo o književnosti Hrvata izvan Hrvatske nameće nam se nekoliko temeljnih pitanja: pitanje jezika, pitanje recepcije i pitanje identiteta s kojim je usko povezano i pitanje funkcije književnosti.
Hrvatska književnost koja nastaje izvan granica Lijepe naše nastaje na hrvatskome jeziku, ali i na engleskom, španjolskom, njemačkom i drugim stranim jezicima. Kad pak govorimo o književnom stvaralaštvu pripadnika hrvatske nacionalne manjine, situacija je još kompleksnija te tako, primjerice, gradišćanski Hrvati, uz pisanje na jeziku domicilne države (njemački, mađarski, slovački, češki) pišu i na svome mjesnom govoru, na gradišćanskohrvatskom standardu i/ili na hrvatskom standardnom jeziku. K tome, nađe se još i poneka specifična osobnost, poput Josipa Gujaša-Đuretina iz mađarske Posavine koji je odjeke svoga mjesnoga martinačkoga govora razaznavao u standardiziranoj jezičnoj varijanti s ekavskim odrazom jata. Tako je hrvatski pjesnik koji je živio i stvarao u komunističkoj Mađarskoj i koji je jasno artikulirao svoju pripadnost hrvatskome narodu i hrvatskoj književnosti zapravo pisao na – srpskome jeziku. Naravno, s druge strane, nije neobično što pojedini hrvatski književnici koji žive u Vojvodini pišu (i) na srpskome jeziku, kao što pojedini pišu (i) na talijanskom, rumunjskom, makedonskom, da spomenemo još neke jezike na kojima nastaje (i) hrvatska književnost.
No, tu se pojavljuje drugo bitno pitanje koje smo spomenuli – pitanje recepcije. Nužno je postojanje interesa književne kritike, kao i pisanje književnoteorijskih i književnopovijesnih studija koje će tematizirati spomenute autore i djela. Spomenimo samo neke od njih: Nikola Bečić, Stjepan Blažetin, Ante Sekulić, Đuro Vidmarović, Sanja Vulić. K tome, neizostavno je djela koja su napisana na stranim jezicima prevoditi na hrvatski jezik, pa čak i kad su napisana na engleskome jeziku, koji je svojevrsna lingua franca našega doba, a još i više ako su napisana na kojem drugom jeziku.
Treće pitanje koje smo naveli, pitanje je identiteta. U jeziku i u književnosti kao posebnom obliku jezika potvrđuje se identitet autora, pojedinca, ali i skupine kojoj pripada, iz koje potječe. Smatramo da književnost, puno više nego što je to priznato, još uvijek ima važnu funkciju u nacionalnoj identifikaciji.
Treba spomenuti i druge važne teme koje Sanja Vulić obrađuje u ovoj knjizi, neke od njih, koliko nam je poznato i prvi puta uopće, poput analize tematiziranja Domovinskoga rata u književnosti pripadnika hrvatske nacionalne manjine. Ukupno gledajući, zbog različitih društvenih i političkih okolnosti, pisci pripadnici hrvatske manjine, za razliku od pisaca iz iseljeništva, nisu (bili) pretjerano zainteresirani za temu Domovinskoga rata. Neki uopće u svojim djelima ne tematiziraju Domovinski rat, dok pojedini u svojim djelima, poput Ane Šoretić u svome scenskom djelu Bosanac, imaju ne baš pozitivne likove – Hrvate koji su zbog velikosrpske agresije izbjegli u Austriju. Ipak, pojedini autori snažno suosjećaju s ratnim strahotama u Hrvatskoj; u Austriji se po tome ističe Petar Rotter sa svojom knjigom Croatia liberata, potom Vladimir Vuković i Anton Leopold, u Mađarskoj Anton Slavić, Lajoš Škrapić, Stipan Blažetin, a u Srbiji Vladimir Bošnjak, kako navodi Sanja Vulić, možda i jedini pisac koji se u vrlo kompleksnim okolnostima u svojim romanima odlučio jasnije progovoriti o Domovinskom ratu i o stradanjima Hrvata u Srbiji u tome razdoblju.
Svakako je važna i povijesna tema događaja u bačkom šokačkom selu Santovu u kojemu su se, ako se tako može reći, najsnažnije ispreplele velikomađarska i velikosrpska ideologija. Ukratko, nekoliko godina katolički svećenici nisu htjeli služiti sv. misu na hrvatskome jeziku u Santovu, protiv čega su mještani snažno prosvjedovali kod mjesnoga kalačkoga biskupa. Nakon nekog vremena, on im šalje župnika Hrvata Ivana Burnaća, koji, međutim i sam pomađaruje svoje ime u Bátori János te nastavlja istu politiku mađarizacije, Tu situaciju koristi Srpska pravoslavna crkva te 12. ožujka 1899. organizira veliko prekrštavanje tamošnjega stanovništva, a time, jasno i posrbljivanje. Katolička crkva na to reagira, ali ni tad ne posve iskreno, veći se dio vjernika vraća katoličanstvu i hrvatstvu, no dio ostaje posrbljen sve do današnjega dana.
O svemu ovome doznaje se kroz književna djela hrvatskih pisaca iz Bačke, prije svih Miše Jelića. Zbog njegova života i djelovanja Jelića možemo nazvati piscem mučenikom koji je, usto, pisao o drugim mučenicima za hrvatski identitet, poput prosvjetitelja vlč. Grge Jasenovića kojega su zbog njegova rada i djelovanja mučili Mađari, a nakon 1. svj. rata i Srbi. Doživio je sličnu sudbinu kao sam Jelić, doktor prava, odvjetnik i važni kulturni djelatnik koji je imao velikih problema s vlastima komunističke Mađarske, bio u zatvoru 1948.-1956. godine i umro u oskudici 1961. godine. Uz književno stvaralaštvo i kulturno djelovanje Miše Jelića koje je autorica detaljno predstavila u knjizi, posebna poglavlja napisala je o radu i djelima Ivana Petreša, Antuna Karagića, Josipa Gujaša Đuretina, Đuse Šimare Pužareva, Josipa Andrića, Vladimira Bošnjaka, Lazara Merkovića, Mirka Kopunovića i Desanke Matijević.
Na koncu, važno je uočiti kako autorica u cijeloj knjizi Neotuđeni u tuđini, a što vrijedi i za dvoknjižje Blago rasutih: jezik Hrvata u dijaspori, vrlo ustrajno i konzistentno poima cjelovitost hrvatske književnosti i kulture, gdje god nastajala, što je izuzetno važno u promišljanjima o opstojnosti hrvatskoga identiteta, njegova istraživanja i prezentacije, a posebice u promišljanjima njegova razvoja za koji je preduvjet osvješćivanje i osnaživanje globalnoga hrvatskoga zajedništva.
Sanja Vulić je dala izniman doprinos razvoju toga zajedništva istražujući, prije svega, lingvističke identitetske značajke Hrvata izvan Hrvatske, svojom predanošću i ustrajnošću kojom već više od četrdeset godina obilazi hrvatske zajednice izvan Lijepe naše te na terenu istražuje i analizira njihov jezik, kradući ga tako od zaborava, afirmirajući ga i kontekstualizirajući ga u korpus hrvatskoga jezika. Jezik je, naravno, neraskidivo vezan s književnošću, usmenom i pisanom, narodnom i autorskom, što je sve povezano i s glazbom, običajima, vjerom te čini temelj i bit jedne kulture, u ovom slučaju hrvatske.
Stoga ove tri izuzetno važne i vrijedne knjige iskreno preporučam svima koji zbog različitih razloga, pobuda ili potreba žele više doznati o jeziku, književnosti i kulturi Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U njima se mogu naći mnogi odgovori, ali i otvorena pitanja, posao nije dovršen – uvjeren sam da će ova knjiga mnogima biti snažan dodatan poticaj za bavljenje i velika pomoć u bavljenju ovim važnim temama.
2, 2024.
Klikni za povratak