Uz 60. obljetnicu Zemljovida Zvonimira Mrkonjića

Prije petnaestak godina obilazio sam antikvarijate ne bih li našao još pokoji primjerak razlogovske biblioteke. Da budem iskren, nisam to činio toliko zbog razlogovske poetike, koliko zbog prelijepe opreme tih knjiga dizajnera Mihajla Arsovskoga. Zgodilo se da sam gotovo istodobno kupio zbirke Zla vojna (1963.) Dubravka Horvatića, Zemljovid (1964.) Zvonimira Mrkonjića i Slijepo oko (1969.) Tonka Maroevića. Za svu trojicu to su bile mladenačke knjige, no istodobno vrlo zrele i, što je ovom prigodom najbitnije, knjige pjesama u prozi u svojevrsnome valu reafirmacije tog oblika pjesme. Razmišljajući kako bih se skromno pridružio obljetnici našeg slavljenika pomislio sam da bih razdoblje od šezdeset godina otkako je objavljen Zemljovid možda mogao premostiti kratkom usporedbom te knjige s recentnim Reciklažnim dvorištem. No kako prići objema knjigama naizgled tako udaljenima, i vremenski i poetički?

Reciklažno dvorište (2018.) je knjiga koja se ležerno opire formalnim okvirima poetikā i teorijā koje su ozbiljno zaokupljale autora u relativno dužem razdoblju bavljenja ne samo sonetnom formom nego i jezično-vizualnim eksperimentima. Ona i uokviruje dugo razdoblje od razlogovskih početaka pa do najrecentnije, opuštenije faze, koju predstavljaju spomenuta zbirka i Grafiti iz 2023. godine. Sam autor u pjesmi plastika ponajbolje objašnjava što je zapravo htio postići knjigom Reciklažno dvorište, no ujedno izriče i svoj sumorni pogled na svijet: »Riječ je o iluziji konkretnog i opipljivog na kraju našeg prisnog svijeta: u otpadu«. Toj rečenici odmah bismo mogli sup(r)otstaviti autorov komentar o samom procesu nastajanja Zemljovida, davne knjige-projekta kada postaje svjestan kako je tu posrijedi »vaga stvarnog i nemogućeg, gdje se ovaj san više ne razlikuje od svijeta koji je na sebi uznio«.

Ono »nemoguće« s početka pjesničkog stvaranja ustupilo je sada mjesto stvarnosnom, jer jedino o stvarnosnom u sadašnjem civilizacijskom trenutku još može biti riječi. Utopistički projekti i svojevrsne alegorije, kakvih se dotiče i Zemljovid, nisu više ni funkcionalne ni uvjerljive. Zgusnuti pjesnički jezik Zemljovida predao se razgovornoj rečenici Reciklažnog dvorišta, ma koliko filozofičnoj i britkoj. Stigli smo do »posljednje jasnoće« (citat iz Zemljovida) i pitanje se tad nametalo autoru – što i kako dalje? Odgovor ipak nije trebalo dugo čekati – zbirka Grafiti (2023.) koja je uslijedila pet godina poslije pokazuje i dokazuje kako se i poslije Reciklažnog dvorišta, i određenog pesimizma i konceptualnog ograničenja u njoj može govoriti i vedro i poetski razigrano, kako nas Mrkonjić još jednom uspijeva iznenaditi.

No vratimo se Reciklažnom dvorištu. Princip recikliranja, smješten u tijelo pjesme u prozi, mikroesejističkog fragmenta ili pak jednostavne sentence, funkcionira kao kakva-takva sloboda posezanja za gotovim proizvodima, pa i otpacima iz vanjskog svijeta, čime počinje njihova pjesnička prerada i konačno pounutrenje unutar granica knjige. No pitanje je jesu li granice tako zacrtane knjige nedvosmisleno određene, ili su beskrajno protežne odnosno proizvoljno odredive? Jednako tako, u kojoj je mjeri sadržaj knjige, odnosno, tematski izbor određen proizvoljnošću a koliko svjesnim odabirom »materijala« za pjesničku reciklažu? Može li danas pjesnik uopće birati svoju temu? Mrkonjić »stvara sliku iz meteža, poredak iz nereda«, a »iz odsutnosti nastaje prisutnost« (sumrak stvari). Bitno je istaknuti kako je spomenuti nered upravo to kontingentno, plivajuće iz konkretnog, vanjskog svijeta koje se potom reducira na pjesnički znak, »reciklira«. A kako su neki prikazivači knjige već ustvrdili – sama reciklaža imanentna je prirodi pjesničkog posla. Čini mi se kako je cijeli postupak recikliranja pokrenut spoznajom, a toga je naravno svjestan i autor, kako je cijela poezija »u kut stjerana«, i upravo se zato, kao svojevrsni ‘pokret otpora’, povećava, širi njen prostor pisanja (pjesma Kut iz Reciklažnog dvorišta).

U Zemljovidu, mladenačkoj zbirci, nastoji se iznutra, iz otvorenosti i optimizma figurativnog jezika istodobno konstruirati i dekonstruirati mogući svijet (»odlazak i došašće u jednom«), diskurzivno ući u njega, u taj »nemogući zavičaj«. Cilj je oblikovati utopistički zacrtanu Cjelinu, čime tjelesno subjekta sustvaraoca zemljovida postaje jedno s tako konstruiranim »mučno uzdizanim zdanjem«, a krhka se priča tako odmotava iznutra i postaje uvjerljiva i konzistentna zahvaljujući »svjetotvornom potencijalu poetske imaginacije« (H. Pejaković).

S druge strane, Reciklažno dvorište ima suprotno polazište. Ono ne kreće iz jezika stvarati svoj svijet, već jezikom posuđuje svijet, točnije, krhotine svijeta pa je shodno tome i ishod takav. Svijet Reciklažnog dvorišta nema konzistenciju i potencijal Zemljovida upravo zbog toga što ne izrasta iz jednog središta nego poput magneta privlači vanjske čestice pa zato i ovisi o činjeničnosti i promišljanju aktualiteta. To je istinski svijet fragmenata, jedini realan i moguć u suvremenom okružju. Postmodernizam nas je suočio s gorkom istinom da se više ne može žudjeti za cjelovitošću, odnosno totalitetom – pri čemu je fragment onaj koji razbija svemoć totalitarizirajućih sustava i u priču uvodi anatomiju svakodnevice.

Granice Reciklažnog dvorišta zbog proizvoljnosti uporabe gradivnog materijala propusnije su i sklonije samoraspadanju pa i samorazaranju. Za razliku od Zemljovida, »beskonačne poeme od mnoštva fragmenata«, kako bi rekao srpski pjesnik Novica Tadić, pjesama u prozi koje se u finom ritmu smjenjuju s pjesmama u stihu na nepaginiranim stranicama, čime se ističe kontinuitet i konzistentnost tvorbenog potencijala prostora koji tek u naznakama priziva Mediteran i mediteranizam (»Koji se dizasmo s morem, bijasmo isti oni koji su rasli iz one druge dubine mora, nebesne; najzad smo se uzvisili do radosne točke uništenja svih boja i obrisa, iznad svakog vida i viđenog«), u Reciklažnom dvorištu pjesme su dobile naslove, jer naslovi donekle jamče sigurnost svakog pojedinog tijela pjesme, njenu prepoznatljivost i identitet. S druge strane, one su kadre u svakom času odcijepiti se od svijeta određenog konceptom pjesničke knjige. I ne samo odcijepiti se od nje, nego je i razgraditi, unatoč porivu za ‘gomilanjem’ pjesama unutar zbirke radi stvaranja stabilnog, nadpjesmovnog smisla unutar te združene gomile, jamca značenjske sigurnosti za svaku pojedinu pjesmu, a ujedno i njihove pamtljivosti. No nije li to san svake pjesme, da sama za sebe jasno pjeva?

(Siječanj, 2024. godine)